ODGOJENI U PRAZNO
Došla su vremena
Kad su odgojena djeca
Porasla u poštene ljude
U svijetu kad je to najmanje pametno biti
I sad sve te rasute dobre duše
Svijetle u nekim dalekim zemljama
Ili u domovini čekaju poziv sa biroa
Telefon koji nikad ne zvoni
I roditelji koji su 20 hiljada svjetlosnih godina udaljeni od iste te sume koliko košta radno mjesto za dijete kojem su govorili
“Tvoje je samo da učiš”
U mrkloj noći, uz cigaru, priznaju sebi
Odgojili smo djecu za svijet koji više ne postoji
***
POSLJEDNJA PJESMA ZA M.
M., ti si znala od suza da praviš gradove
Pogotovo kad plačeš od ljubavi
Vidio sam Petrovaradinsku tvrđavu na tvojim obrazima
I svu djecu svijeta znala si da nasmiješ u prolazu
Jer ti je kosa više nalikovala jeseni nego samoj sebi
Sve si svoje strahove sakrila u liku Hellen Keller
U svim djevojčicama koje pohađaju gimnazije sa njenim imenom u južnoj Njemačkoj, znaš li M.?
U lijevom džepu kaputa nosila si plišano lane
Jednom si rekla M., da je to tvoja srodna duša
I kada bi barem svi nesretni ljudi imali po jedno plišano lane
Bilo bi manje samoubistava
Sjetio sam se toga M.,
Dok sam bacao posljednju ružu na tvoj grob
Mislim da je i plišano lane u džepu mog kaputa
Pustilo jednu suzu
Jer džep je bio mokar
Ili su to samo moje padale prenisko?
***
KORIJENI
Rekla bih ti u snu
Lijepo mi je baba
Nemoj da brineš, bore su ti već preduboke
Ja sam o tome maštala
U svojim rokovnicima što sad čekaju neke nove želje na policama u mojoj sobi u potkrovlju
Ja sam baš maštala
Da živim u Berlinu
Da naučim da prihvatam sve ljude na svijetu
Ne da bih bila kul
Već da bih se istinski posramila pred djetetom u sebi
Kad pomislim da ijedan narod nije moj prijatelj
Da prkosim precima
Ne ostajući mentalno tamo gdje su oni stali
Da razočaram sve po cijenu da ne razočaram sebe
Jer ko bi s time živio?
Znam prababa, ne moraš ni da kažeš
Dovoljno da te pogledam
Da bi rado imala tetovažu i vozila se na motoru dok ti kosa slobodom miriše
Ali nisi završila škole pa samim tim
Ni imala glasa
Ali evo me baba, pjevam u ime svih nas
Pjevam slobodu
Za vas iskonski čiste u dženetu
***
BALKANSKA MAGIJA
Dolazim iz zemlje
U kojoj ljudi stavljaju vlastitoj djeci stikere
Preko lica na fotografijama koje samovoljno dijele na društvenim mrežama
Jer od svih magija na svijetu
Mi samo za tu najtužniju znamo
***
DJED
Ako postoji riječ zbog koje sve te nakupine vode, soli i bola što se talože u ljudima okuju oko dubinom čežnje kad pomislim na tebe
Onda si ti to djede
___________________________________
MEVLA HASIĆ rođena je 18. septembra 1995. godine u Tuzli. Diplomirala je na Stomatološkom fakultetu u Sarajevu i stekla zvanje doktorice dentalne medicine, ali je još od ranog djetinjstva jednako predana i svijetu riječi.
Pisati počinje sa deset godina, a 2014. godine svoju ljubav prema pisanju kruniše objavljivanjem prve knjige „Znaš li što je najljepše na svijetu?“. Učestvovala je na brojnim festivalima poezije i proze, gdje je njen rad prepoznat i nagrađivan.
Danas živi i radi u Berlinu kao doktorica dentalne medicine. Između obaveza i svakodnevice krade vrijeme za poeziju, zapisujući ono što dušu tišti i raduje, polako pripremajući svoju drugu knjigu.
čovjek-časopis 