SVJETSKI ČOVJEK
Ja sam svjetski čovjek.
Držim do raznih poznanstava,
neopterećen porijeklima,
pripadnostima i granicama.
Poštujem Jašu Mazura,
mađioničara iz Lublina
i brata Jevrejina.
Divio sam se nastupima
Johana Nagela u švedskom gradiću,
tog misterioznog gospodina
u prepoznatljivom žutom kostimu.
Uživao sam u strastima lijepe Šekure,
muslimanke,
jedinice rahmetli efendi Teče.
Pratio sam tu otmenu lutalicu,
madjarsko-židovskog porijekla,
Lepolda Bluma,
u jednodnevnom krstarenju
starim Dablinom.
Dramu gospodina Eduarda Sama
i njegove porodice
doživljavao odveć lično.
Saosjećao ljubavno stradanje
Albina iz Berlina.
Ja sam svjetski čovjek,
a da nijesam mrdnuo iz provincije.
***
SIN
Nijesam roditeljima od pomoći.
Ne mogu im obezbijediti
zlatne zube,
renoviranu kuću,
i hrastove štapove.
Njihov sin, u očima sredine,
gotovo je izvjesno,
neće biti uspješan,
veliki i jak.
Možda im neću kuću napuniti
unučićima.
Samo ću u tišini sobe,
U međuvremenu života
napisati neke redove.
Mojoj majci je to dovoljno.
I posebno.
***
SMRT PAPIRA
Ne nailazim na igračke od papira.
Više nema šta da se zgužva.
Novine u opipljivom formatu
se rijetko čitaju.
Papirni brodići više ne plove.
Avioni od hartije ne lete.
Moji su bili nisko letači.
Teški i opterećeni jedva da su
išli preko glave.
Brodovi od papira, nevješto skrojeni,
su samo osvajali i branili lokve.
Mrkošnica je bila preko ulice.
Okeani tamo daleko.
Ali volim da se sjetim
svoje ratne mornarice.
I borbenih aviona u službi JNA.
Majku je zabrinulo saznanje
o ulasku našeg psa u zrelu dob.
Moj roman u elektronskoj formi
neće niko podvlačiti,
pocijepati,
prekrižiti.
***
MARIJA ČUDINA
Otkrio sam pjesnikinju.
Nestvarnu djevojčicu,
bosonogu i zarobljenu
u užasnim predjelima crne šume.
Šume za odrasle.
Lijepu i nesretnu.
Najljepšu.
Otmene glave,
zabrkane tupim udarima
i melankolijom.
Sa ,,željeznom armaturom”,
tim ,,soliterskim materijalom”
u lijevoj nozi.
,,Poetika bolesničke sobe”.
Čitam njenu ličnu prepisku,
rovarim po zaostavštini.
Istražujem prirodu njenih bolesti:
,,Asthenia corporis gravis”,
,,Anorexia mentalis”.
Sreo bih je sada, negdje.
,,Otkuda ovaj zanos kad zanosa više nema,
zanosa više nema.”
***
RAZLIČITI SNOVI
Penzioner i pas.
Mogu se primijetiti
svakog dana.
U gradskom parku.
Rudar, u mirovini.
I Labrador.
Obojica, crni u licu.
Dijele malu penziju.
Pošteno, na ravne časti.
Zadovoljni,
jedan sa drugim.
Dijele još mnogo šta.
Sanjaju često i različito.
Svak svoj,
nepromijenjeno isti san.
Labrador je
u prekrasnoj šumi,
punoj sunca i života.
Ovlaš joj se posvećuje,
jer zna da je od mirisa proljeća,
puno jači miris ljubavi.
Preskače crni lab
ko od šale stijene i prepreke
i juri ka njoj.
Kujici boje čokolade,
koja čeka samo njega.
U tim trenucima
rudar je u srcu bušotine,
u mračno-crvenom prostoru,
iz koga nikada izaći neće.
Shvata lažnost
svih religijskih obećanja.
Nema nikakvih vrtova.
Nema miomirisnih polja.
Pristao bi da gori i u paklu.
Ali nema ni toga.
Vječno odredište je jama,
bogata rudom.
Boksit se postepeno odronjava.
Zatrpava sve
tragove svjetlosti.
Podmuklo i polako,
prekriva i njega.
Otima se bez uspjeha.
– iz rukopisa ,,Nostalgija“ –
_______________________________
GORAN RADOJIČIĆ rođen je 1985. godine u Nikšiću. Stihovi su mu zastupljeni u domaćim i regionalnim časopisima, zbirkama i zbornicima (Fokalizator, Glasnik, Podgorica; Tanane revolucije, Kontrast izdavaštvo, Beograd; Književne vertikale, Beograd; 100 najboljih pesama 2024-2025, Librum studio, Beograd; Savremene kratke književne forme, Skoplje; Sovremeno tvoreštvo za deca i mladi, Skoplje…).
Debitovao u prozi sa romanom ,,Zapisi iz sentimentalnog dnevnika”, kao finalista konkursa ,,Tvoja reč”, objavljenim na Bookmate platformi 2022. godine. Dobitnik treće nagrade na konkursu Nikšićkih književnih susreta za zbirku pjesama ,,Nostalgija”. Njegova sljedeća zbirka ,,Manevar insekata, osvaja takođe treću nagradu na regionalnom konkursu Nove poetike ,,Zlatni hrast” 2025. godine.
Usamljeni pisac, ne pripada književnim plemenima. Bivši sociolog.
čovjek-časopis 