Back to self. Povratak sebi. Tako se zove masaža koju sam izabrala, a uključuje noge, leđa, ruke, vrat i glavu. Back to self zvuči tako primamljivo, pozitivno, nešto što mora biti dobro, i nešto što zvuči kao da mi je potrebno. Kada sam uopće izgubila sebe? I jesam li? Da bi se vratila sebi, moram znati tko sam ja uopće: jesam li ja onaj glas kojeg čujem u sebi još od prvih svjesnih uspomena iz vrtićke dobi ili sam ja ona koja igra sve uloge koje imam i u kojima se nađem?
Kažem mužu da idem na masažu koja se zove povratak sebi, i da tko zna kakva će mu se osoba vratiti nakon te masaže, nakon što se vratim sebi. Čekam njegovu reakciju, ali osim mlakog: dobro, on ne podiže glavu s mobitela. Uzimam ključ od auta i odlazim.
Masaža počinje od stopala. Mmmm, volim masažu stopala, a dodatni bonus je što će time i moje hrapave pete dobiti malo njege finim eteričnim uljem. Ta stopala stvarno su zaslužila masažu. Koliko su samo stajanja strpljivo podnijela, u kuhinjama, pred šalterima, u učionicama i čekaonicama. Nekad davno, čak i u crkvama. Stajanje na misi bilo je pravo mučenje, pogotovo ljeti. Crkve u ljeti ispuni zrak koji je mješavina vlage koju isparava znoj tijela vjernika, preslatkog mirisa cvijeća, omamljujućeg tamjana i svijeća. Ne čudi da mi se, anemičnoj kakva sam uvijek bila, nekoliko puta zacrnilo pred očima tijekom takvih, ljetnih misa. Ali zašto sad o tome razmišljam? Fokusiraj se na stopala. Moja uska, spuštena stopala, broj 39. Nebrojeno puta podvrgnuta diktatu mode pa ugurana u obuću s previsokom petom. Ponekad podvrgnuta i mojoj financijskoj situaciji pa umjesto u Ortholit, HighSoft, Natural Motion Technology udobnoj i anatomskoj obući, mučila su se u jeftinim tenisicama i cipelama u kojima sam dobivala žuljeve. Svoj maturalac u Španjolskoj, netom uoči 18. rođendana, provela sam isključivo u japankama zbog krvavih žuljeva na svima prstima koje su prouzročile nove i povoljne sandale, kupljene upravo pred put. Tada sam naučila i da se nikad ne putuje u neugaženoj obući.
Topli i ugodni prsti maserke prelaze na moje potkoljenice. Koliko će se tu zadržati? Ako masaža traje 60 minuta, to je 10 minuta na svakom dijelu tijela: stopala, potkoljenice, natkoljenice, leđa, ruke, glava. Dobro je, još imam puno vremena za uživanje, još sigurno 40 minuta. Fokusiraj se na prste, na pokrete, na ugodu, prestani bespotrebno računati!
Mislim o nogama u koje se sad utiskuje ulje, trlja se svaki mišić, tetiva, ligament. Iznad koljena, to mi baš godi. I tu sa strane. Nisam ni znala da su mi listovi pomalo bolni. I te su noge podnijele puno toga. Planinarile su po ravnim i strmim stazama, pješačile po asfaltu i šljunku, penjale se i spuštale stepenicama, savijale i ispravljale iz čučnja dok podižem dijete ili obavljam nuždu. Te su noge provele beskrajno puno vremena prebačene jedna preko druge što nije dobro za cirkulaciju, a time i celulit. Slično je i sa stražnjicom. Koliko se samo nasjedila po tvrdim klupama, hladnim wc daskama, prljavim autobusnim sjedištima, neudobnim autima, premekanim sofama, ponekad i na travi, kamenu i drvu. Koliko puta je bila ugurana u tijesne traperice i koliko puta ju je žuljao rub gaća, nitko ju nije pitao. Dobro, priznajem, mužu je oduvijek privlačna i jedino on ima s njom poseban odnos, ali meni je bilo bitno samo da stane u odjeću koju posjedujem i to veličine 38.
Opet ne mogu ostati u trenutku. Zašto ne mislim samo i jedino o masaži? Pokušaj, tjeram se. Sviđa mi se ova glazba što svira. Nešto ambijentalno, s malo gongova ili nečeg sličnog, ne razlikujem baš udaraljkaške instrumente, a povremeno se začuje cvrkut ptica pa šum vode, to bi trebalo evocirati neki zeleni raj, Amazonu, Orinoco možda. Svaki put kad završi masažu jednog dijela tijela, maserka ga prekriva ručnikom kao pokrivačem, a ja se osjećam poput djeteta kojeg se ušuškava pred spavanje. Povremeno moram progutati slinu jer mi se od sporog disanja i šutnje grlo sasvim osuši.
Sad su na redu leđa. Moja leđa puna izblijedljelih ožiljaka koji su nastali nakon vađenja sumnjivih madeža. Majka je željela da ih preventivno uklonim i to nakon što su njoj samoj otkrili rak. Pristala sam da se ona osjeća bolje jer ja sam tada, s dvadeset i nešto godina bila po prvi put ludo zaljubljena i pod erupcijom dopamina i serotonina ništa mi se loše nije moglo dogoditi. Osim majčine smrti. Ne, to nije tema o kojoj želim misliti. Misli na leđa. Valjda će pronaći prava mjesta, ono pri dnu, pa ispod lopatice i od ramena do vrata, sve na desnoj strani. Uvijek je desna strana ta koja me muči. Možda zbog godina nošenja torbi baš na desnom ramenu, i onih školskih, i ženskih, i onih iz dućana. I sina i kćer vješala sam na bok desne strane. Pronašla je sva moja problematična mjesta, i sad ih trlja, gnječi, štipka, pritišće, udara, sjecka i bubnja po njima. Njene ruke i prsti uvijaju se poput tijela trbušne plesačice i izvode svoj ples na meni. Mazohistički se nadam da će još pojačati stisak. Mogla bi joj to i reći, ali ne želim govoriti, ne želim prekidati ove trenutke. Prelazi na lijevu stranu i shvaćam da sam bila u zabludi jer i ona odgovara na dodir otkrivajući kvrge, bolna mjesta, puckanje i preskakanje. Lijeva strana samo je bolje od desne čuvala svoje probleme skrivenim, dublje zakopanim ispod slojeva tkiva, kao što netko viče o svojim mukama i gnjavi svakog koga uspije dohvatiti dok se drugi uvijek osmjehuje: dobro sam. Sad osjećam vrhove kažiprsta kako me oštro, a opet blago, bockaju pri dnu kralježnice. Zatim jako polako kreću prema gore, uzdužno, putem neke zamišljene linije, kao da putuju po nekoj niti napetoj sve do mog vrata za koji mi se onda čini da se izdužuje pa postajem neka viša i važnija osoba nego što to stvarno jesam.
Prelazak na ruke podsjeti me da nije ostalo još puno vremena. Trebala sam uzeti isključivo masažu leđa, ruke mi nisu tako bitne pomislim i opet shvaćam da sam se prevarila. Moje ruke, dlanovi i prsti uživaju, prepuštaju se dodiru koji prodire duboko ispod kože, opušteno vise, konačno ne moraju ništa, baš ništa raditi. Ne moraju nositi vrećice, stiskati volan, gurati usisavač, razvrstavati odjeću, miješati kuhačom, klikati mišem ili tipkati po tastaturi. Ne moraju čak ni držati cigaretu ili knjigu zato jer ja to volim. Konačno ih oslobađam svega. Ruke moje, poklanjam vam ovo vrijeme u kojem ne morate ništa. Primite moju zahvalnost za tisuće radnji koje svakoga dana obavite za mene ili druge. Sad se odmorite i prepustite nekim drugim rukama.
Ruke su ponovno pokrivene ručnikom. Renata mi nježno oslobađa kosu od gumice i od vrata kreće prema glavi. Ah, tako je dobro nasloniti glavu u nečije ruke, pustiti da iz nje misli iscure pod pritiskom dodira. Naporne su te misli, stalno nešto predviđaju i zamišljaju, boje se, govore mi što sam trebala napraviti, ne daju mi spavati ili biti u trenutku. I sada mi ne daju mira da se potpuno prepustim Renatinim rukama. Ali sad Renata snažno pritišće dvije točke na mojoj glavi, one u kojima mi uvijek kljuca glavobolja, i mislim samo na taj pritisak. Kad pomjeri prste na drugo mjesto, prođu me trnci. I onda opet, i opet. Od vrata prema sljepoočnicama. Svaki korijen kose mi se kostriješi onako kako se moja mačka nakostriješi kad ugleda psa.
Vaša masaža je gotova, nadam se da ste uživali. – kaže Renata. – Polako se ustanite, ovdje vam je čaša vode i vrećica magnezija topivog u ustima. Poslušam ju i polako sjedam. Ugledam svoj odraz u ogledalu. Lijepa sam. Izgledam nekako privlačno, sanjivo i mekano. Kosa mi je razbarušena, maskara je ostavila crni trag ispod očiju, ali svejedno sam lijepa. Ogledalo hvata i odraz mojih grudi iz poluprofila. I one su lijepe, a nikad im to nisam rekla. Ostajem tako gledati u sebe i svoje tijelo, gledamo se i upoznajemo. Na pamet mi pada kako povratak sebi možda zapravo znači voljeti sebe, bar malo više nego što sam navikla.
Ne idem odmah kući nego se odvezem do jezera. Tu se u miru prepuštam cigaretama. Nema muža koji bi mi rekao: koja ti je ovo danas, sigurno si popušila kutiju, ili kćerke koja će prezirno uzvikivati kako dim ide na njenu stranu. Pušim, gledam u zeleno i ne mislim.
– iz rukopisne zbirke “NIKOTINSKE PRIČE” –
_______________________________________
MAJA HALAPIR, rođena 1978. u Osijeku, živi u Samoboru. Profesorica je povijesti i engleskog jezika i književnosti, zaposlena u knjižnici. Piše poeziju i prozu te povremeno sudjeluje u književnim natječajima. Kratke priče i poezija su joj objavljivane na portalima čovjek-časopis, Perkatonic i VoxFeminae te u zbornicima Pišem ti priču i Biber. Na međunarodnom natječaju Biber 04 njena priča ,,Trokut” osvojila je 3. mjesto. Na pjesničkom natječaju ,,Josip Prudeus” njena pjesma ,,Noćna pjesma” osvojila je 1. mjesto.
čovjek-časopis 