Govore: Sad će kraj svijeta.
Sve će stati.
Majke će zadržati djecu u stomaku, ptice se neće vratiti u južne krajeve.
Kazaljke sata se neće micati.
Putnici neće otputovati.
Pogledam u cvijet jorgovana, kažem, neće.
Obrišem prašinu, ispečem kruh, poslažem knjige, izbacim smeće. Operem donji veš. Posljednjim dahom obrišem prozore.
Redom se branim od kraja svijeta.
Pregledam torbicu, pripremim dokumente, diplomu, putovnicu, rodni list.
Nazovem roditelje, oprostim im što mi nisu rekli da me vole.
Poplaćam račune, zavrnem vodu da ne curi, jer i kad se smakne svijet opet će netko biti žedan.
Uvijek netko ima sreće, preživi zemljotres, moždani, zašto ne bi i smak svijeta.
Netko mora zabilježiti događaj, smisliti priču o genezi, naći krivca.
Zadovoljno se prisjetim dobrih djela, bila sam dobra, ne bojim se ni suda ni vječnog života. Da su svi bili kao ja, ne bi bilo mjesta u raju.
A onda krenem da nazovem svoje neprijatelje.
I svaki put kad prema telefonu ispružim ruku, obori me nemoć.
RUŽICA MILIČEVIĆ (1967, Donji Svilaj kod Odžaka, BiH; Bad Ischl, Austrija)
čovjek-časopis 