Sjećam se kad sam uzeo lsd
S nekim mađarima
Samo jedna kapljica bila
Je dovoljna da talent
Koji pripada svim ljudima
Pripadne nama
Policija se ubrzo pojavila
Ali smo je odmah razorili notama
Pokušavali smo razgovarati
Ali smo se stalno
Vraćali muzici
U muzici je sve točno
Drogirani nismo više
Znali za moral pa smo
Slobodno slijedili instinkte
A instinkti su pratili note
Koje su se pojavljivale
Nad našim glavama kao
Da izlaze iz anđeoskog šupčića
Policajci su čitavo vrijeme
Slušali i čudili se kao i mi
Kako to da ruke mogu prestići
Strah
Oni su pušili, a mi smo svirali
Duboko zaglavljeni u misterij
Svi smo bili šokirani svijetom
U kojem je pištolj rekvizit
A cigareta dimnjak
I njima je iza uha šaputala ista zmija
I oni su vidjeli delirij zvijezda
Apsurd poretka
Sramotu čovjeka
Prstima sam stvarao maslačke
Mali debeli mađar je gudalom krivio
Prostor, ali nijedan ton nas nije napuštao
Već je putovao kupolom dočekujući
Novi roj života
Zajedno smo se pitali
Što će čovjeku sva ta energija
Što će nam ovi talenti ako ih ne razumijemo
Zašto živimo ovako bijedno
Pored moći koja nam je dana
ANTEJ JELENIĆ (Split, 1983.), iz rukopisne zbirke radnog naslova “LIFT”
čovjek-časopis 