rođendan
svaki je moj rođendan
bio poput revolucije
završio bi u krvi i suzama
vama je bilo dobro
vama je bilo zabavno
vi ste se znam
osjećali moćno
veliko je to
znati da si jači od nekog drugog
znati da ga možeš
zgaziti
kad god poželiš
jadno je to drugovi i drugarice
jadno je
to tek danas znam
trebali ste izabrati nekog jačeg, moćnijeg, nekog
opakog
pa pokušati njega sjebavati
ali niste
i vi ste obične pičke
kukavice
vaš je strah bio jači od vašeg zla
to tek danas znam
trebala bih možda krenuti redom
krenuti kronološki
nacrtati učionicu
pa raspored klupa i stolica
potom vaša imena
raspored sati
raspored sjedenja
da se i tako
razradi
sistem koji ste stvorili
i naravno
nezaobilazna komoda
uvijek je tu bila nezaobilazna
duga bijela komoda
i ta prokleta plastična smeđa kanta
u koju ste bacali žvake
prezirem ih
ne znam jesam li u životu na blagajni
kupila žvakaće gume
možda me podsjećaju na vas
jesam li se osjećala kao žvakaća guma koju biste
tek pred opomenom
tek pred pritiskom
morali ispljunuti
a ona sva ispijena
sva izranjavana vašim zubima
o toj školi
o toj razrednici
mogla bih govoriti nadugo i naširoko
mogla bih govoriti onako kako se govori
o onima koji su obilježili povijest
o onima koji su obilježili svijet
kao o svetom Petru
trostrukom izdajniku na čijoj je stijeni
sagrađen svijet
ili Abrahamu
praocu naših vjera
danas mi je jasno
Katolička crkva nastala je na izdaji
živi od oprosta izdajnicima i progoniteljima
živi od drugog obraza
jakog li obraza
molite za svoje neprijatelje
rekla mi je jednom neka časna sestra
ja sam molila godinama
dugo i ustrajno
da vas sve sustigne
da vam se sve vrati
i redovito sam to ispovijedala
i uvijek sam govorila
nemoj im Bože na djecu vraćati
djeca njihova nisu ništa kriva
jedini im je grijeh što su njihova
i znam
vi sada slavite rođendane vlastite djece
organizirate proslave
kupujete one ogromne balone
roze za djevojčice
plave za dječake
vi ste u međuvremenu od dječjih rođendana
stvorili svadbe
rođendan je inicijacija
sjećate li se da ste mi u četvrtom razredu
poderali haljinicu u kojoj sam došla
tamnoplavu haljinicu
s nekom mrežom
poslala mi je tetka iz Austrije
danas se opet nose takve haljinice
kad pogledate Zarine izloge danas
sjetite li se
da ste mi je poderali
sjećate li se da ste tortu iz plastičnih tanjura bacili
sjećate li se da ste mi nekoliko puta podapeli nogu
dok sam
dijelila bombone po razredu
da niste htjeli pjevati
„sretan rođendan ti Gloria, sretan rođendan ti“
nego ste govorili
debela debela
najela se govana
sjećate li se da ste govorili
Pingo danas slavi rođendan
jer sam bila niska
ali ne i najniža
najnižu ste u razredu poštedjeli
ali mene
mene ne
sjećate li se da na moj rođendan
koji sam slavila kod kuće
niste htjeli doći
da nitko nije došao
a svi
svi ste bili pozvani
moja je majka noćima izrađivala pozivnice
s leptirićima
cvijećem
suncima
stavljala ih u koverte
ja sam vam ih podijelila
svaku ste poderali
svatko je svoju poderao
sjećate li se
ja se, dragi moji drugovi i drugarice, sjećam
jako se dobro sjećam
svakog dana
svakog detalja
svakog vašeg izraza lica
svake jebene geste
svakog pogleda
svega se sjećam
i previše je toga
i previše se dobro sjećam
da bih ikad mogla zaboraviti
a najviše se sjećam te razrednice
koja je na vas galamila jer ste na satu po ustima
vrtjeli žvake
a ne jer ste me pretukli
na rođendan
teža joj je bila žvaka
veći joj je nered na nastavi bila jebena žvaka
nego moje modrice
nego krvava koljena i ruke
*
“Škola Glorije Lujanović višesmjerno je ubojit tekst. Ubojit je prema vlastitom, duboko načetom izvorištu, ubojit je prema onima kojima se obraća, ubojit je i trećoj strani, čitatelju, koji se isprva zavarava da ga čita iz neutralne pozicije, sa sigurne distance, s dopuštenjem za moraliziranje jednima, a psihoterapiju onoj koja progovara. U toj potresnoj kolekciji pomno filtrirane jeze, iz poglavlja u poglavlje, iz pjesme u pjesmu, primamo udarce autorskog glasa koji bez ikakva odmaka, savršeno lišen obrambenih mehanizama, svjedoči o kolektivnom nasilju bez logike i rezona, o sustavnoj nepravdi na kojoj počiva obrazovni sustav utemeljen na laži, na prešućivanju, na discipliniranju žrtve i toleriranju nasilničke kreativnosti. Čitajući tu poemu prijeći ćemo put od naivnih snova o pripadanju, makar i marginalnom, makar i kupljenom, makar i privremenom, preko iznevjerenih očekivanja pravde i zavodljivih maštanja o osveti i uzvraćenu nasilju, da bismo se na kraju našli pred onim najtežim pitanjem – može li biti oslobođenja i oprosta ondje gdje nema priznanja zločina. Nemojmo se zavaravati, kolege čitatelji, braćo i sestre, drugovi i drugarice, da se ovo dade čitati s neutralne distance, neostrašćeno, trezveno, sa zadrškom. Jer pisanje Glorije Lujanović nije tek čin sjećanja, ono je potraga za smislom izvan granica materijalnog svijeta – gdje se zlostavljanje ne gleda samo kao osobna bol, nego kao metafora ljudske težnje za transcendencijom. Čitajući taj tekst, postajemo njegovim dijelom, objektom ili subjektom zlostavljanja. I upravo kad pomislimo da ne možemo dalje, otkrit će nam se nova razina teksta, kao alegorija oslobođenja kroz autonomno stvaranje značenja i poziv svakome na kontemplaciju o vlastitoj ulozi. I preuzimanju odgovornosti za nju.” – Kristian Novak
_______________________________
GLORIA LUJANOVIĆ (1993., BiH), književnica je i novinarka. U Nakladi OceanMore objavila je 2023. poemu Otac. Kasnije iste godine, u sunakladništvu s Hrvatskim narodnim kazalištem u Mostaru, kod istog je nakladnika objavila knjigu Srce zemlje, za koju joj je u Orašju dodijeljena književna nagrada „Fra Martin Nedić“, kao najboljoj knjizi na hrvatskome jeziku za 2024. Srce zemlje našlo se u užem izboru za nagradu „Predrag Matvejević“ koja odražava vrijednosti uključivosti, otvorenog društva, ravnopravnosti i istinske slobode govora. Živi i radi u Zagrebu.
čovjek-časopis 