ROMAN SOFIJE KORDIĆ “SMRT BEZ SAMOGLASNIKA”, Jesenski i Turk, Zagreb, 2025; ulomak

Razbila se šalica koju si nam poklonio. Narančasta s duplim dnom, iz kompleta s dizajnom Vernera Pantona. Uhvatila sam je i u rukama mi je ostala krhotina. Odvojila se od utrobe u perilici. U kompletu su bile četiri. Nas je ionako troje, tješio me Marko. Ostale su crvena, ljubičasta i petrolej plava s bijelim krugovima različitih veličina. Panton je smatrao da boje utječu na raspoloženje.

Marko mi je pažljivo prišao, otvorio kuhinjski dio gdje se nalazila kanta za smeće, namjerio uzeti patrljak iz ruke, ali ja sam stajala nepomično, s otvorenim dlanom u kojem se ugnijezdila polomljena danska keramika. Nisam je mogla ispustiti iz ruku, a kamoli baciti u otpad. S kostima od ribe, korom od krumpira i luka, ljuskama od jaja. S nečim nepotrebnim i odbačenim. Smežuranim, smrdljivim i pljesnivim. S nečim konačnim što odumire i propada. S nečim što nalikuje na nju. Ne mogu joj izgovoriti ime. Time bih priznala da je moćnija. Da mi te oduzela. Ne dozvoljavam da mi itko išta oduzima bez moje volje.

Stajala sam i dalje nepomična, s krhotinom u ruci, kada mi je prišao i Matej, pomalo uplašen i zabrinut. Toliko sam bila u stanju registrirati, znaš da se pretvorim u senzor kad god je pored mene. Uzeo je ostatak šalice iz perilice i rekao da ćemo je zalijepiti i ostaviti kao ukras, da je nećemo baciti u smeće.

Dlan je ostao prazan.

„Evo, pogledaj, mama, skoro se ne vidi da je pukla”, ponavljao je Matej.

Već danima stoji na radnoj površini u kuhinji. Njih dvojica se prave da je ne vide. Ne spominju je jer ne znaju kako ću reagirati. Ja joj se ne usuđujem prići. Taknuti je. Kao da bih, dodirnuvši je, dodirnula onu čije ime ne mogu izgovoriti. Tebe. U tvojoj sobi. U tvom krevetu. S plastičnom vrećicom na glavi zavezanoj čvrstim čvorom oko vrata. Da slučajno ne bi ušao zrak. Da te ne zavede i namami da dišeš, da poželiš nastaviti ili da, ne daj bože, svjedočiš svom kraju.

Kad sam prvi put odlučio ne živjeti, obratio sam se za pomoć smreki. Običnoj. I mogao sam pretpostaviti da će poduhvat završiti neuspjehom. Običnim. Na engleskom, doduše, ime moje pomoćnice zvuči otmjenije – Norway spruce. Najčešća je to vrsta drveća u Danskoj. Česta i banalna. Kao i moj naum.

Izabrao sam i obično uže, toliko obično da je puklo čim sam se otisnuo sa grane s njim oko vrata. Izabrao sam smreku na uzvisini, čije su grane jednim dijelom stajale iznad oštrih i kosih stijena, udaljenu od puta. Zašto nisam izabrao stablo čiju sam granu uz malu pomoć nekog većeg kamena ili klade mogao dosegnuti sa zemlje, ne znam, ali valjda da me netko ne vidi i ne spriječi. Dok sam se penjao, pa zavezao uže za debelu, čvrstu granu i zasjeo navlačeći uže oko vrata, nisam računao na njegova slaba, nekvalitetna vlakna. Skotrljao sam se niz stijene pred noge jednog prolaznika. Dotrčao je u prvu nastanjenu kuću i nazvao hitnu pomoć. Skinuli su mi uže s vrata i odvezli me krvavog, izudaranog i poniženog na psihijatrijski odjel obližnje bolnice.

Kad su me, natabletiranog i otupjelog, pitali što me ponukalo na „tako strašan čin, tako mladog”, rekao sam im da sam izgubio bitku s crnom rupom. Da sam svakim danom sve više tonuo u nju, da sam htio spriječiti da me proguta cijelog, da nisam htio dozvoliti da pređe razinu očiju, da sam htio skočiti u svoju rupu, onu koju sam ja izabrao svjesno, onu oslobađajuću, svemirsku, ne onu zastrašujuću, nametnutu i nepozvanu, onu iz noćnih mora koja mi je govorila da sam ništavan, da ne vrijedim ni pišljiva boba.

Ima ljudi koji odbijaju ući u crkvu. I ja sam jedna od njih. Protrčim ponekad, kao turistkinja. Jedna liječnica mi je rekla da kad uđe u katoličke crkve i gleda križni put, patnju, probodene ljude, ima osjećaj da katolici ne vjeruju da je bog milosrdan. A i kako bi, kaže, mogli vjerovati, kad su izloženi takvim grozotama. Evangelici, navodno, nose boga u sebi, a katolicima treba posrednik. Umjesto odgovora na pitanje imam li djece, potekle su mi suze. Rekla mi je tada da djeca nisu šlag na torti, ni modni dodatak da se slaže uz plave oči moga muža. Ne znam kojeg je boga tada nosila u sebi. Utjeha mi je da ja u sebi ne nosim boga, ne bih mogla podnijeti da u meni govori kako je tvoja smrt njegova volja, a time i moja.

Mama mi je stalno ponavljala: govori istinu, najlakše je zapamtiti. Nije to bila ničija volja osim moje. Zašto me prizivaš? Osjećam tvoju grižnju savjesti. Pridaješ si veliki značaj. Bojiš se da si pripomogla mojoj odluci. Zato me ne puštaš na miru. Zato želiš razgovarati. Želiš odrješenje. Nisi mogla ništa spriječiti u ta dva dana što mi nisi pisala niti me zvala. To me sigurno nije gurnulo preko ruba. Ili te muči što me nisi vidjela godinama? Što si me odbila tri puta kada sam poželio doći u Prag? Tri puta u jednoj godini! Mojoj posljednjoj. Svaki put si imala dobar izgovor. Rekao sam ti da razumijem. Ali razumijevanje ne znači i odsutnost gorčine, nelagodnog osjećaja da bi moje prisustvo tebi nešto poremetilo. Uzdrmalo tvoju krhkost.

Dan prije manično sam otvarao Facebook. Na tvom zidu fotografije Praga i nekoliko nasmijanih, sretnih ljudi. Među njima i ti. Javila si mi da će ti doći prijatelji iz Grčke. Majka sa dvadesetogodišnjim sinom. Njihovu muku si mogla podnijeti. Njihova je realna, opipljiva. Izvađeni tumor, otrgnute žlijezde iz mladog tijela koje je sposobno za regeneraciju. Te godine ste imali goste nekoliko puta. Shvatio sam da mene, depresivnog ili bipolarnog, kako su me nedavno dijagnosticirali, jednostavno ne bi mogla podnijeti. Izlike o zauzetosti su samo dobro došle. Da prikriju strah i odbojnost. Priznaj mi to. Sad možeš. Ne mogu ti više doći.

Popio si ih sve. I antidepresive i anksiolitike i tablete za spavanje. „Nije da se plašim umrijeti, samo ne želim biti prisutan kada se to dogodi”, riječi su Woodya Allena koje si mi u šali često citirao. Otkad su te našli s vrećicom na glavi, stalno te zamišljam koju i s kojim sloganom biraš za kraj.

„Tu sam čovjek, tu kupujem!”

„Za ljepši tjedan!”

Ili onu Lidlovu: „Ispravan izbor!” 

Stalno nas uče, bombardiraju sa svih strana, da ima izbora, da smo gospodari svoje sudbine, da sve možemo ako dovoljno želimo i ako se dovoljno potrudimo. Kakva glupost! Zar ja nisam dovoljno želio? Nema tu ničeg osobnog, nikakvog izbora po osnovi htijenja. Najbolje je to pojmio moderni Robinson iz priče Otok one poljske spisateljice, zaboravio sam joj ime…Znaš onu nobelovku s dreadlocksima? Sve oko nas su, kaže Robinson, mehanički zakoni slučajnosti, metal koji, u toj divovskoj kozmičkoj mašineriji, zvecka naslijepoSuočen s beskrajnom pučinom u noći, sam na pustom otoku, shvatio je da to što čovjek postoji nema nikakav značaj. To što sam ja postojao nema nikakav značaj.

Mi našem postojanju dajemo smisao, druga je priča što ga mnogi traže u višoj sili; nisu svjesni da, i kad u nju vjeruju, ona dolazi od nas, proizlazi iz nas. Da ne nalazimo neki smisao, u sebi ili izvan sebe, nitko od nas ne bi dobrovoljno ostao na životu.

__________________________________________________

SOFIJA KORDIĆ novinarka je i književnica iz Zadra. Diplomirala je međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala Europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu. Jednu godinu provela je na novinarskoj specijalizaciji u Utrechtu i Aarhusu. Pisala je za “Borbu”, “Vreme”, “Našu Borbu”, “War Report”. Devet godina radila je u Pragu na Radiju Slobodna Europa. Iz Praga piše za portale Lupiga, Ideje, Peščanik i druge.2018. Arhipelag iz Beograda joj objavljuje roman Hipofiza u egzilu, a izdavačka kuća Argo iz Praga iste godine objavljuje roman na češkom jeziku. Jesenski i Turk joj 2021. objavljuje zbirku Priče o neskladu, 2024. novo izdanje Hipofize u egzilu, a ove godine roman Smrt bez samoglasnika. Živi u Pragu sa suprugom i sinom.

fotografija autorice: Snežana Nikolić

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.