Proklet bio dan kad sam odlučio ići u Napulj s turističkom agencijom! Po cijele dane sam u busu, samo se vozimo od lokacije do lokacije – izađi – slikaj – kupi suvenir – vrati se u bus.
A zamisli samo da sam išao u svom aranžmanu, koliko bi to autentičniji put bio!
*
Na primjer, da sam samo uzeo neku sobicu u Vomeru, ništa fensi, babe s prozora u susjedstvu dovikuju Giorgio, come stai?, djedice ispred mesnice zovu na espresso i grappu, a jedre i udate Talijanke sramežljivo se smješkaju dok vješaju veš.
*
Ali ne, evo mene u autobusu agencije Transtours, buljim u promet kroz zamagljen prozor, kiša ne staje, a vodič glasom i dikcijom profesora povijesti nakon obilnog ručka nas educira Napuljske božićne jaslice, tradicija poznata kao presepi, pripisuje se Franji Asiškom, koji je 1223. godine prvi put uprizorio žive jaslice…
*
Možda bih upoznao dečke iz kvarta, navijače Napolija, pa skupa na tekmu, protiv nekih omraženih sjevernjaka npr. Juventusa, pa malo pjesme, baklji, malo tuče, u kojoj npr. ja pobijedim vođu protivničkih navijača dok spašavam neke bespomoćne klince koje su oni napali (iako je on imao nož i veći je od mene), pa me nose na ramenima po ulicama, viču Giorgio, uno di noi… Dođemo do onog glavnog Maradoninog murala, pa se onda svi žele slikati sa mnom, a ja skromno, kakav i jesam – Joj, ma dajte, zašto, svatko bi tako postupio, pa dečki su bili u problemu, djeca su to, nemojte…
*
Jedino što imam sreće je da nitko ne sjedi pored mene u busu, iznad mene je kockasti televizor, zadnji film koji je na njemu pušten je nešto od Van Dammea.
*
Pa onda se već treći dan u gradu toliko infiltriram u tu lokalnu zajednicu, da me susjedna obitelj zove na sprovod svog pradjeda, lokalne legende Giuseppea. Iako je pušio 2 kutije dnevno, živio je do 92., upoznao ga preksinoć, ispričao mi svoju životnu priču, navodno smo i nešto bili u rodu, moji su s Korčule, drugi svjetski rat, ovo-ono, pusti sad to… Traže me da kažem par riječi za posljednji ispraćaj, ma ne, sigurno ima onih koji su ga bolje znali, ni slučajno, ajde, dobro; Giuseppe bi htio da ovo bude slavlje njegovog života, a ne tugovanje radi smrti, pljesak, pa na sprovodima je pljesak praktički neviđena stvar.
*
Gospođa na sjedalu ispred mene fotografira neke lijepe zgrade kroz zamagljen prozor, s upaljenim flešom.
*
Ali kako je život neprestan ciklus smrti i rađanja, odmah dan poslije me zovu na krštenje malog Giovannija, naravno za kuma. Na krštenju držim malog, priča se među crkvenim klupama da sam mu ja možda čak otac – dajte ljudi, Francesca je udana žena, muž je član cosa nostre, ne pričajte gluposti.
*
Uz Napoli (mi odavde ga tako zovemo, ne Napulj) agencija je na plakatima u izlogu nudila i putovanja nazvana Partyslava i Budimfešta. Možda bi bilo bolje da sam odabrao nešto od toga.
*
Tuku me u nekom podrumu, stoji mafijaš do mafijaša, oni su braća svi. Francescin muž, Francesco, predvodi moje mučenje. Ja im grgljajući krv kažem – Sono tutte bugie, non sono il padre del piccolo Giovanni!. Na kraju shvate cijeli nesporazum, prime me u cosa nostru, prođem cijelu ceremoniju, zapale Gospinu sliku u mojim rukama, puste malo krvi iz dlanova, šuška se da bih baš ja mogao biti novi capo, don Paolo je već star, a usred smo rata s protivničkim klanom (inače, taj klan vodi lik koji mi je na prvoj godini faksa ukrao curu), treba nam netko jak – poput mene!
*
I šta ja napravim, uzmem turističku agenciju. A tako bih se dobro uklopio tu, ne bi nitko ni posumnjao da sam turist – jako malo fotografiram na putovanjima (pa sve te zgrade, spomenike i slike iz muzeja mogu vidjeti na internetu kad mi dođe), crn sam, imam smisla za modu.
*
Ali meni ti bude dosta svega toga, tog mafijanja (ali tek nakon što pobijedimo taj suparnički klan) pa pobjegnem s Francescom i malim Giovannijem na selo, na Siciliju, mali je već talentiran za nogomet, a super je i u školi, preskače razrede. Francesca i ja uzgajamo pomidore.
*
Bus staje, kroz krčeći razglas čujem – Piazza Italia, pauza, slobodno 10 minuta.
*
Stiže mi telegram sadržaja: Ne možemo izabrati novog papu, pomozi!
– priča je pohvaljena na natječaju/konkursu “Ulaznica 2025” i u užem je izboru za nagrade natječaja za kratku priču/satiru “Slavko Kolar” Gradske knjižnice u Čazmi –
_______________________________
JURICA ĆORLUKA je po obrazovanju diplomirani politolog, a po zvanju dugogodišnji kreativni direktor i copywriter u reklamnoj agenciji. Prve korake u pisanju kratke priče čini na radionici CeKaPe-a 2025., čiji produkt je i ova priča.
čovjek-časopis 