***
Senj, kolovoz 1986.
Veselo sam skinuo majicu, kratke hlače i crne espadrile koje mi je tetka Višnja donijela iz Trsta, navukao plave kupaće gaće i nataknuo plave gumene sandale, izašao iz zgrade, pogledao vedro nebo i jarko ljetno sunce pa kroz ulicu Alej krenuo kao kroz gusti zeleni tunel, preko ulice Kolan spustio se do parka. Sunce me tuklo po ramenima i glavi, ali uživao sam u vrućini, svojim koracima i pogledu na osušeno bilje koje je proljetos lijepo mirisalo. Škola je još daleko i ljeto je moje najdraže doba. Ali, bio sam i oprezan. Djed me upozorio da ne smijem uzimati bombone niti razgovarati s Nijemcima na ulici. Baka bi vikala na njega:
– Ne benavi i ne straši ga s Nijemcima, pomunjesat će dite.
A meni bi rekla:
– Dite, niš se ne boj, neće tebe niki. Ti svi s kojima je deda ratoval, sad su samo u njegovoj glavi.
***
Senj, lipanj 1992.
Za ono što sam ja htio naučiti, a to je izaći iz ovoga svijeta i tijela, trebao sam učitelja. Pronaći čarobnjaka Yaqui Indijanca ili kako ga je Castaneda stručno zvao „brujo“, usred rata u Hrvatskoj, bilo je i možda i teže nego djedove vanzemaljce. Moj nagradni tjedan, za najbolji rezultat u vojarni u gađanju na sto metara kalašnjikovom je završio. Veselio sam se povratku, Puli i vojarni Muzil koje sam za razliku od većine kolega zavolio. Dobro sam jeo i više se nisam kupao u limenoj bačvi u kuhinji. U vojsci je postojala kupaonica, velika prostorija s desetak tuševa bez odjeljaka. Prvi put mi je bilo nelagodno kad sam vidio da se moram tuširati s još deset golih vojnika istovremeno i svega četrdesetak sekundi u hladnoj vodi i da se treba zaista brzo nasapunati da se čovjek stigne isprati prije nove rotacije. Časnici su nam objasnili da novca za toplu vodu nema. Ali bila je to prava kupaonica, za mene više luksuz i provod, nego tek mjesto za kupanje. Nakon što sam okusio kupaonicu u đačkom domu BIŠ-a u Rijeci navukao sam se za sva vremena.
***
Pula, Muzil, kolovoz 1992.
Beatu nije zanimao Castaneda; jednom je rekla da je to glupost, da je čitala o njemu, a nije je ni Isus zanimao. Činjenicu da sam nosio i krunicu oko vrata i „brijao“ na Castanedu smatrala je suludom. Nisam razumio zašto; meni se to sasvim dobro uklapalo u Božju svemoć da stvori različite svemire koji se ponekad pomiješaju. Kad sam joj to rekao, smijala se, hvatala za glavu i rekla da je bolje da se držimo seksa. Nisam htio kvariti idilu jer noći su bile kratke, a trebalo je i odspavati malo prije zore. Rekla mi je da njeni roditelji mrze vojnike, ali nije htjela reći zašto. Ta tri tjedna bila su mi neobična; kao da noću više nisam u vojsci, nego netko drugi, dio pulskoga svijeta. Seks nam je bio baš žestok. Juki je, kao seks-guru, govorio da seks mora biti toliko intenzivan da se čovjek znoji, ali ne kao ljudsko biće, nego kao kamen što se znoji kad se gradi suhozid, a pun ljubavne tehnike kao Kamasutra.
***
Berlin, studeni, 2021.
Od kad sam ih čuo, tražio sam Flawless Issues, Steintor Herrenchor, Edwina Rosena… Hladna i lijepa mehanika zvukova vraćala me u mladost kad sam slušao sličnu glazbu. Shvatim da stojim na vratima i da sam zablokirao ulaz. Eh, gubim nit, ili možda, tražim skrovište. Poželim si zagurati prst u čelo i otputovati odavde, ali otarasim se te misli, imam obitelj i puno toga što traži prisutnost u zbilji. Nikakva fantastika ni otkloni ne dolaze u obzir, jer ako mi i izrastu krila možda ću poletjeti, ali neću zaraditi za stanarinu, a ne možemo živjeti u gnijezdu ispod zabata krova. Kada posložimo život, onda si mogu gurnuti prst u čelo i opet malčice otputovati iz ozbiljna i sposobna svijeta iz kojeg izviru sva zla ovoga planeta.
Bar je bio šarena, slabo osvijetljena smjesa industrijskog uređenja i filmskih plakata po zidovima. Vidim repliku „Kabineta dr. Caligarija“. Nedavno sam ga se sjetio na Caligariplatzu. U kadrovima Kabineta prepoznavao sam iskrivljene zidove, čudne prozore i depresivne sjene noćnih mora vlastitog života. Eh, pomislim, čitavo vrijeme pokušavam obrnuti ovu noć na pozitivu, ali ne ide. Na stropu bara vrtjela se disko kugla kojoj je netko nakačio velike brkove i bradu. Bacala je psihodelične sjene po zidovima i oznojenim ljudima, kao da se posuta šljokicama vrti odrezana glava starog hipija i rasipa njegova sjećanja na posljednje trenutke nekog drugačijeg grada i svijeta.
*
“Neke autofikcije se ozbiljno primiču fikciji, kao što je to slučaj sa, smijemo reći bildungs romanom, Život u topu kojeg nema Nenada Stipanića. Život pripovjedača Neona obilježilo je senjsko odrastanje s djedom PTSP-ovcem iz Drugog svjetskog rata koji iščekuje vanzemaljce, bakom koja je glas razuma iako brine da će maštovitom unuku eksplodirati mozak i psom Sokolom. Nasuprot pomalo bizarnoj obitelji probleme protagonistu stvaraju institucije poput škole i vojske, a rat je malo kome pomogao. Ali nadareni Neon uvijek može gurnuti prst u glavu i otputovati daleko, putom uskoka, strip junaka ili Castanedinog Don Juana. Čak i kada se skrasi s obitelji u kozmopolitskom Berlinu.
Nekad tužan, češće komičan u sudaru sa zbiljom, s naturalističkim elementima i psihodeličnim izbojima, najčešće jednostavno dirljiv, ovaj roman je priča o djetinjstvu, o ljubavi i emigraciji, s epizodama Apokalipse sada za sirotinju i pokojim istinskim kukavičkim i herojskim činom.
(O)ponašanje glavnog junaka ne preporučamo ni u laboratorijskim uvjetima.” – Kruno Lokotar
______________________________________
NENAD STIPANIĆ rođen je 1973. u Senju, veći dio života proveo u Zagrebu.
Piše prozu, radiodrame, TV scenarije, novinske feljtone. Objavljivao u periodici, na internetskim portalima i radiju, u zemlji i inozemstvu. Nagrađivan i uvršten u domaće i strane preglede i antologije književnosti. S Vladom Bulićem napisao je scenarije za prvu i drugu sezonu kriminalističke dramske serije Mamutica. Objavljene su mu zbirke priča Sprinteri u labirintu (2005.) i Odlično je baviti se kriminalom (2008.), romani Izbacivači Majke Božje (2012.), Stvarno je odlično baviti se kriminalom (2015.) i Bogovi neona (2019.). Za roman Stvarno je odlično baviti se kriminalom dobio je nagradu Balkan Noir. Eksperimentalni roman Bogovi neona uvršten je u preglede najboljih hrvatskih knjiga 2019. godine, bio je u više polufinala za nacionalne književne nagrade i u finalu nagrade Europske unije za književnost.
Trenutno živi u Berlinu s obitelji.
čovjek-časopis 