Uspomeni na moga oca Adema, kojem dugujem više nego što ikada mogu dati i vratiti
Kada je na onaj svijet pošao
moj otac Adem,
neki su ljudi govorili tada:
“Blago Ademu našem,
rijetko je kome Bog
takvu milost ukazao —
da ga dvojica sinova,
dvije srebrene grane,
spuštaju u zemlju,
a treći da ga svijetla lica
svjetlosna grana
na onom svijetu
oberučke dočekuje i grli.”
Taj treći sin,
moj najstariji brat,
rastao se jedne večeri,
jednog ratnog aprila,
s ocem našim,
obećavajući da će se
s vojne dužnosti
vratiti na večeru,
što se, zbog eksplozije jedne mine,
ipak desilo nije.
“Eh, blago Ademu našem,
rijetko je kome Bog
takvu milost ukazao”,
govorili su ljudi neki.
A mi smo tad šutjeli,
šutjeli jer smo bili svjesni tog:
Da samo je Adem znao
kako mu je bilo
izdržati sve godine duge
i bremena iščekivanja
tog jednog
davno obećanog susreta.
ENVER RIZVO (1998, Sarajevo)
čovjek-časopis 