ISPOD TEPIHA
Dok sjedim i čekam početak termina, u glavi vrtim što sam sve prošli put rekla Ivanu. Bilo je to moje prvo iskustvo otvaranja duše jednom strancu, doduše profesionalcu.
Misli mi skreću na analizu prostora u kojem se nalazim. Predsoblje, uređeno s minimalno truda, ali svejedno sasvim ugodno. Četvora bijela vrata, sva ista, samo ih brojevi razlikuju. No nešto mi tu smeta. Faktor susreta svakog punog sata kad se izmjenjuju termini neizbježan je, ali meni i manje bitan, jer dok se bavim svojim brigama, ne zanima me tko još tu dolazi. Svi smo u istim govnima. Više me brine što se zvuk širi iz svake sobe kroz stara vrata, po cijelom predsoblju, bez cenzure. Trudim se ne prisluškivati glasove iako ih jasno čujem. Nadam se da i drugi poštuju tuđu intimu.
Iza vrata sobe broj dva kroz koja trebam ući za pet minuta, odjednom čujem dernjavu koja mi okupira pažnju. Sluh se vođen životinjskim instinktom izoštri da utvrdi postoji li opasnost u blizini. Čujem puno gorčine i okrivljavanja, uz povišeni ton koji u meni izaziva nelagodu, ali i znatiželju. Na koga se ljuti? Govori o ženskoj osobi. Mama, djevojka, žena?
Ivan otvara vrata, vidi me kako sjedim i čekam.
— Bok, Ana! — pozdravi me jednostavno i srdačno.
Iz sobe izlazi nepoznati muškarac uspravnog stava. Djeluje puno mirnije nego što je njegov ton nagovještavao. Snažna građa odaje dojam stabilnosti, ali osjetim i neku nježnost u njemu. Pogledi nam se sretnu tiho i suosjećajno.
Ivan u svom stolcu sjedi mirno, potpuno neopterećen dernjavom koja se maloprije zbila, a ja je još osjećam u sobi. Ostaci ljutnje poput munja sijevaju s kauča na kojem sjedim.
— Zašto tražiš utjehu? Od čega bježiš? — pita opušteno, s osmijehom na licu koji me malo obeshrabri. Osjećam se blesavo, iako znam da samo želi omekšati napetost koja se na meni jasno vidi.
— Ovaj život mi je previše, strah me da se ne mogu sama s njime nositi. Treba mi podrška — dramatiziram, jer sam se pripremila za ovakvo pitanje i unaprijed smislila upečatljiv odgovor.
— Aha. A što ti je tako teško u životu? Odakle dolazi taj strah?
— Pa… osjećam se sama, a izazovi su veliki. — Pripremljeni odgovori već su mi iscurili iz džepa. Ivan kima glavom i potiče me da nastavim pa improviziram. — Od zadnjeg prekida čini mi se da sam izgubila oslonac i potporu koju mi je dečko pružao. Prekinula sam s njim, a ja se osjećam ostavljeno. Čini mi se da se vrtim u krug, tražim utjehu u muškarcima, a nemam više snage za nova razočaranja. Uz to javlja se i strah da ću ostati sama.
— Gdje osjećaš taj strah? — Ivan nastavlja s kopanjem, a ja promatram tjelesne senzacije i ne mogu detektirati ništa posebno, samo nemir u rukama i nogama. — Probaj se prisjetiti neke situacije kad si bila mala i bilo te strah, vrati se u tijelo tada — mijenja pristup.
Osjećam kako dolazi bujica suza koja pred sobom odnosi moju sposobnost govora. Čekam da se suze preliju iz korita jer ih onda više ne moram skrivati. Posegnem za maramicama na stolu da dobijem još malo vremena.
Strpljivo čeka odgovor. Znam to. Iako sam pogled fiksirala na tepih. A ja manje strpljivo čekam da mi se vrati dar govora. Uz svu zbrku u glavi i tijelu, dodala sam si i pritisak da nešto ipak trebam izgovoriti.
— Nitko me nije zaštitio kad sam to trebala. Osjećam se ostavljeno i samo. Nemam s kime podijeliti što osjećam. Osjećam tugu, beskrajnu tugu. I ljutnju, ali me i strah. Htjela bih se naljutiti i usprotiviti, ali strah je velik, a ja malena — napokon izgovorim hvatajući dah između šmrcanja i riječi.
— Aha. A što ti je u tom trenutku trebalo, što mala Ana treba? — pita suosjećajno, čak s malim osmijehom na usnama koji ne može sakriti, zadovoljan jer smo nešto iskreno napipali.
Obrišem što se iscijedilo iz nosa i ostatke suza u kutevima očiju. Pogledam malu Anu kao da je stvarno tu s nama u prostoriji. Vidim da i ona plače, ali isto ima taj skriveni osmijeh na usnama. Gledajući u mene zna da sam tu da je zaštitim.
— Ona želi da je netko zagrli, utješi. Treba fizički kontakt i umirujuće otkucaje srca nekoga tko je voli — iznenadim i samu sebe odabirom riječi. Do kraja termina poistovjećujem se s ulogom njegovatelja male Ane, a kući nosim tek otisak boli. Kao gorčina prelivena čokoladom, ipak je malo ugodnija nego prije.
Dva tjedna prolaze uobičajeno brzo, uz svakodnevne obaveze i povremeno razmišljanje o prošlom terminu, suzama i maloj Ani kojoj treba utjeha. U mislima se javlja i onaj lik u terminu prije mojeg. Vidim ga kao zaštitnika i zamišljam se u njegovom zagrljaju. Tješi me dok sam malena i krhka. Uzima moje strahove i nesigurnosti i sprema ih pored svog srca. U maštanjima nema ni seksa, ni strasti, ništa životinjsko. Samo dva bića. Jedno je preslabo za ovaj svijet, a drugo daje snagu i utjehu, hrabro nosi sve svoje i moje.
Ne želim si priznati, ali veselim se što ću danas doći ranije i opet ga prisluškivati tih pet minuta, a onda i sresti njegova široka ramena. Možda da ovaj put dođem deset minuta ranije? Da stavim parfem i malo se sredim?
Dok sjedim u predsoblju, još uvijek u jakni, sluh usmjerim prema našoj sobi broj dva. Glasovi unutra zvuče veselo, brzo se izmjenjuju, smiju se, ali ne mogu točno razabrati o čemu razgovaraju. Kad se derao sve sam jasno čula, a sada se gubim u njihovom smijehu. Veseli ton daje naslutiti da se on uspješno oporavlja, što u meni budi nadu. Za mene. I za nas.
Trgnem se na zvuk otvaranja vrata.
— Vidimo se za dva tjedna, Lukas — pozdravlja ga Ivan, onako srdačno kako svakoga pozdravi i odmah baci pogled na mene: — Bok, Ana!
Nervozno ustajem i stavljam jaknu na vješalicu u predsoblju. I baš tada on poseže za svojom jaknom. On. Lukas. Zagledana u njegove oči, osjetim tanke usne kako se razdvajaju i govore sasvim nježno i toplo: — Bok.
Iz mojih usta čuju se samo dva spojena glasa — Bk — i iza mene zatvaraju se bijela vrata.
Sljedeći put morat ću biti smirenija. Za početak ne izostaviti samoglasnike u pozdravu, a možda malo i pročavrljati. Ništa prenapadno. Možda mrvicu zavodljivo i šarmantno.
Razmjenjujem prve rečenice s Ivanom, a misli su mi još uvijek pored vješalice. Lukas, kako lijepo ime. Zamišljam naš zagrljaj. Znam da je i on nesiguran, ima svoje crne rupe u kojima se skriva. Ali moja nježnost daje mu snagu. Osjeća se važno u toj ulozi zaštitnika. Svaka moja suza osnažuje ga za njegove borbe. I on voli osjećaj jedinstva, toplinu kože i slanoću suza. Uzajamno njegovanje bez riječi, bez hrane, bez seksa, samo prepuštanjem težine tijela i života. Upravo tako želim zaspati i buditi se svakog dana. Znajući da sve što jest, mogu s nekime podijeliti.
Ivan me vrlo brzo otrijezni i izbaci iz ugodnih maštarija.
— Gdje smo ono stali? Aha. Strah. Ljutnja. Osjećaj napuštenosti — kaže ozbiljno, ali i suosjećajno, a meni samo pojača nervozu jer znam da me čeka susret sa svime navedenim.
— Kako si sada? — iznenadi me sasvim jednostavnim pitanjem.
I na jednostavno pitanje ja se slomim. Jer nije potrebno ni pitati da sve izađe na vidjelo. Uostalom, prethodna dva tjedna bila su svjedoci mog raspada koji ne želim ni spominjati, lakše mi je praviti se da su brzo prošla. Blokada. Bujica upravo kreće. Oči zaokupljene šarenim nitima tepiha. Misli razbježane na sve strane. Pokušavam ih skupiti na hrpicu da mi pomognu nešto odgovoriti.
— Recite vi meni, koliko je toga pometeno pod ovaj tepih?
Sekunda stanke i tišine. Pitam se odakle je ovo došlo. On prasne u smijeh. Aha! Sad sam ja njega uhvatila nespremnog. Sramežljivi osmijeh na trenutak mi prekrije dio briga. Nervoza se otopi i osjećam da ipak neke konce držim u ruci, iako su tanki.
— Pa ovdje zapravo svi dolaze da maknu tepih i da zajedno dobro protresemo sve što su skrivali.
— I što se nalazi ispod tepiha?
— Najčešće traume koje dugo nosimo u sebi. One nas nesvjesno pogone svakog dana jer nismo u doticaju s vlastitim emocijama i tijelom. Osjećaje potiskujemo, kako ti kažeš, guramo ih ispod tepiha, misleći da ćemo se tako zaštiti od povreda, a zapravo nas emocije štite kad im damo prostora da se pojave i kad ih prihvatimo. Trebat će vremena, ali vidjet ćeš da će ti biti lakše kad shvatiš da smiješ biti ljutita i tužna, i da te može biti strah. Onda ti utjeha izvana više neće biti potrebna, jer imaš sve resurse da brineš o sebi i da TI možeš voljeti i malu i veliku Anu.
Slušam ga pažljivo iako ne znam razumijem li sve što govori. Dio mene ostao je u prošlosti, i dalekoj i bliskoj.
Dva tjedna kasnije oblačim trenirku i na brzinu se spremam. Žurim na novu rundu njegovanja otvorenih rana. Dolazim pet minuta ranije. Iz sobe broj dva izlazi meni nepoznata žena. Lukas je očito propustio svoj termin. Ne osjećam žal zbog toga. Maštarije o njemu su nestale, tiho kao što su i nastale. Ponosna sam na sebe jer se nisam zakačila za još jednog muškarca u prolazu kojem sam odmah dodijelila ulogu spasitelja.
Ulazim kod Ivana u sobu, pozdravljam vedro i smješkam se, zadovoljna sama sobom.
— Pričekaj me trenutak da uzmem čaj iz kuhinje — kaže ustajući iz svog stolca i doda: — Jesi i ti za čaj?
— Ne, hvala — odgovaram kratko dok primjećujem kako se lijepo stapa meko pletivo nježno plave boje s čvrstom figurom zrelog muškarca.
— Kako si danas? — postavlja uobičajeno pitanje, sjedajući ponovno na svoje mjesto.
— Odlično! — odgovaram i razvlačim osmijeh još malo više prema rubovima usana.
— Baš mi je drago — kaže i pogleda me onako srdačno kako samo on zna, dok uzima gutljaj čaja. — Pričaj mi, što ima novo?
Gledam njegove snažne ruke i elegantne dlanove u kojima drži šalicu čaja. Primjećujem da nema prsten. Val topline ispuni mi obraze i pomislim: Zašto sam, kvragu, na terapiju došla u trenirci?
___________________________________________
FANI FRKOVIĆ rođena je 1986. godine u Zagrebu gdje je diplomirala na Arhitektonskom fakultetu. Živi u Zagrebu i radi u struci. Nakon pohađanja radionice pisanja pod vodstvom Ksenije Kušec pri Centru za kulturu Trešnjevka, slobodno vrijeme posvećuje pisanju kratkih priča. U Galeriji Kranjčar sudjelovala je u javnom literarnom druženju „Rendes u Kranjčaru“. Na više literarnih natječaja njene priče su osvojile priznanja i nagrade. Priče su joj objavljene u časopisu Tema i zbornicima natječaja. Pohađala je individualnu radionicu Centra za kreativno pisanje gdje je pod mentorstvom Jagne Pogačnik radila na uređivanju rukopisa za svoju prvu zbirku kratkih priča. 2025. godine Galerija Kranjčar izdaje njen prvijenac Aftertejst.
čovjek-časopis 