KRATKA PRIČA FANI FRKOVIĆ IZ ZBIRKE “AFTERTEJST”, Galerija Kranjčar, Zagreb, 2025.

ISPOD TEPIHA

Dok sjedim i čekam početak termina, u glavi vrtim što sam sve prošli put rekla Ivanu. Bilo je to moje prvo iskustvo otvaranja duše jednom strancu, doduše profesionalcu.

Misli mi skreću na analizu prostora u kojem se nalazim. Predsoblje, uređeno s minimalno truda, ali svejedno sasvim ugodno. Četvora bijela vrata, sva ista, samo ih brojevi razlikuju. No nešto mi tu smeta. Faktor susreta svakog punog sata kad se izmjenjuju termini neizbježan je, ali meni i manje bitan, jer dok se bavim svojim brigama, ne zanima me tko još tu dolazi. Svi smo u istim govnima. Više me brine što se zvuk širi iz svake sobe kroz stara vrata, po cijelom predsoblju, bez cenzure. Trudim se ne prisluškivati glasove iako ih jasno čujem. Nadam se da i drugi poštuju tuđu intimu.

Iza vrata sobe broj dva kroz koja trebam ući za pet minuta, odjednom čujem dernjavu koja mi okupira pažnju. Sluh se vođen životinjskim instinktom izoštri da utvrdi postoji li opasnost u blizini. Čujem puno gorčine i okrivljavanja, uz povišeni ton koji u meni izaziva nelagodu, ali i znatiželju. Na koga se ljuti? Govori o ženskoj osobi. Mama, djevojka, žena?

Ivan otvara vrata, vidi me kako sjedim i čekam.

— Bok, Ana! — pozdravi me jednostavno i srdačno.

Iz sobe izlazi nepoznati muškarac uspravnog stava. Djeluje puno mirnije nego što je njegov ton nagovještavao. Snažna građa odaje dojam stabilnosti, ali osjetim i neku nježnost u njemu. Pogledi nam se sretnu tiho i suosjećajno.

Ivan u svom stolcu sjedi mirno, potpuno neopterećen dernjavom koja se maloprije zbila, a ja je još osjećam u sobi. Ostaci ljutnje poput munja sijevaju s kauča na kojem sjedim.

Zašto tražiš utjehu? Od čega bježiš? — pita opušteno, s osmijehom na licu koji me malo obeshrabri. Osjećam se blesavo, iako znam da samo želi omekšati napetost koja se na meni jasno vidi.

Ovaj život mi je previše, strah me da se ne mogu sama s njime nositi. Treba mi podrška — dramatiziram, jer sam se pripremila za ovakvo pitanje i unaprijed smislila upečatljiv odgovor.

Aha. A što ti je tako teško u životu? Odakle dolazi taj strah?

Pa… osjećam se sama, a izazovi su veliki. — Pripremljeni odgovori već su mi iscurili iz džepa. Ivan kima glavom i potiče me da nastavim pa improviziram. — Od zadnjeg prekida čini mi se da sam izgubila oslonac i potporu koju mi je dečko pružao. Prekinula sam s njim, a ja se osjećam ostavljeno. Čini mi se da se vrtim u krug, tražim utjehu u muškarcima, a nemam više snage za nova razočaranja. Uz to javlja se i strah da ću ostati sama.

Gdje osjećaš taj strah? — Ivan nastavlja s kopanjem, a ja promatram tjelesne senzacije i ne mogu detektirati ništa posebno, samo nemir u rukama i nogama. — Probaj se prisjetiti neke situacije kad si bila mala i bilo te strah, vrati se u tijelo tada — mijenja pristup.

Osjećam kako dolazi bujica suza koja pred sobom odnosi moju sposobnost govora. Čekam da se suze preliju iz korita jer ih onda više ne moram skrivati. Posegnem za maramicama na stolu da dobijem još malo vremena.

Strpljivo čeka odgovor. Znam to. Iako sam pogled fiksirala na tepih. A ja manje strpljivo čekam da mi se vrati dar govora. Uz svu zbrku u glavi i tijelu, dodala sam si i pritisak da nešto ipak trebam izgovoriti.

Nitko me nije zaštitio kad sam to trebala. Osjećam se ostavljeno i samo. Nemam s kime podijeliti što osjećam. Osjećam tugu, beskrajnu tugu. I ljutnju, ali me i strah. Htjela bih se naljutiti i usprotiviti, ali strah je velik, a ja malena — napokon izgovorim hvatajući dah između šmrcanja i riječi.

Aha. A što ti je u tom trenutku trebalo, što mala Ana treba? — pita suosjećajno, čak s malim osmijehom na usnama koji ne može sakriti, zadovoljan jer smo nešto iskreno napipali.

Obrišem što se iscijedilo iz nosa i ostatke suza u kutevima očiju. Pogledam malu Anu kao da je stvarno tu s nama u prostoriji. Vidim da i ona plače, ali isto ima taj skriveni osmijeh na usnama. Gledajući u mene zna da sam tu da je zaštitim.

Ona želi da je netko zagrli, utješi. Treba fizički kontakt i umirujuće otkucaje srca nekoga tko je voli — iznenadim i samu sebe odabirom riječi. Do kraja termina poistovjećujem se s ulogom njegovatelja male Ane, a kući nosim tek otisak boli. Kao gorčina prelivena čokoladom, ipak je malo ugodnija nego prije.

Dva tjedna prolaze uobičajeno brzo, uz svakodnevne obaveze i povremeno razmišljanje o prošlom terminu, suzama i maloj Ani kojoj treba utjeha. U mislima se javlja i onaj lik u terminu prije mojeg. Vidim ga kao zaštitnika i zamišljam se u njegovom zagrljaju. Tješi me dok sam malena i krhka. Uzima moje strahove i nesigurnosti i sprema ih pored svog srca. U maštanjima nema ni seksa, ni strasti, ništa životinjsko. Samo dva bića. Jedno je preslabo za ovaj svijet, a drugo daje snagu i utjehu, hrabro nosi sve svoje i moje.

Ne želim si priznati, ali veselim se što ću danas doći ranije i opet ga prisluškivati tih pet minuta, a onda i sresti njegova široka ramena. Možda da ovaj put dođem deset minuta ranije? Da stavim parfem i malo se sredim?

Dok sjedim u predsoblju, još uvijek u jakni, sluh usmjerim prema našoj sobi broj dva. Glasovi unutra zvuče veselo, brzo se izmjenjuju, smiju se, ali ne mogu točno razabrati o čemu razgovaraju. Kad se derao sve sam jasno čula, a sada se gubim u njihovom smijehu. Veseli ton daje naslutiti da se on uspješno oporavlja, što u meni budi nadu. Za mene. I za nas.

Trgnem se na zvuk otvaranja vrata.

Vidimo se za dva tjedna, Lukas — pozdravlja ga Ivan, onako srdačno kako svakoga pozdravi i odmah baci pogled na mene: — Bok, Ana!

Nervozno ustajem i stavljam jaknu na vješalicu u predsoblju. I baš tada on poseže za svojom jaknom. On. Lukas. Zagledana u njegove oči, osjetim tanke usne kako se razdvajaju i govore sasvim nježno i toplo: — Bok.

Iz mojih usta čuju se samo dva spojena glasa — Bk — i iza mene zatvaraju se bijela vrata.

Sljedeći put morat ću biti smirenija. Za početak ne izostaviti samoglasnike u pozdravu, a možda malo i pročavrljati. Ništa prenapadno. Možda mrvicu zavodljivo i šarmantno.

Razmjenjujem prve rečenice s Ivanom, a misli su mi još uvijek pored vješalice. Lukas, kako lijepo ime. Zamišljam naš zagrljaj. Znam da je i on nesiguran, ima svoje crne rupe u kojima se skriva. Ali moja nježnost daje mu snagu. Osjeća se važno u toj ulozi zaštitnika. Svaka moja suza osnažuje ga za njegove borbe. I on voli osjećaj jedinstva, toplinu kože i slanoću suza. Uzajamno njegovanje bez riječi, bez hrane, bez seksa, samo prepuštanjem težine tijela i života. Upravo tako želim zaspati i buditi se svakog dana. Znajući da sve što jest, mogu s nekime podijeliti.

Ivan me vrlo brzo otrijezni i izbaci iz ugodnih maštarija.

Gdje smo ono stali? Aha. Strah. Ljutnja. Osjećaj napuštenosti — kaže ozbiljno, ali i suosjećajno, a meni samo pojača nervozu jer znam da me čeka susret sa svime navedenim.

Kako si sada? — iznenadi me sasvim jednostavnim pitanjem.

I na jednostavno pitanje ja se slomim. Jer nije potrebno ni pitati da sve izađe na vidjelo. Uostalom, prethodna dva tjedna bila su svjedoci mog raspada koji ne želim ni spominjati, lakše mi je praviti se da su brzo prošla. Blokada. Bujica upravo kreće. Oči zaokupljene šarenim nitima tepiha. Misli razbježane na sve strane. Pokušavam ih skupiti na hrpicu da mi pomognu nešto odgovoriti.

Recite vi meni, koliko je toga pometeno pod ovaj tepih?

Sekunda stanke i tišine. Pitam se odakle je ovo došlo. On prasne u smijeh. Aha! Sad sam ja njega uhvatila nespremnog. Sramežljivi osmijeh na trenutak mi prekrije dio briga. Nervoza se otopi i osjećam da ipak neke konce držim u ruci, iako su tanki.

Pa ovdje zapravo svi dolaze da maknu tepih i da zajedno dobro protresemo sve što su skrivali.

I što se nalazi ispod tepiha?

Najčešće traume koje dugo nosimo u sebi. One nas nesvjesno pogone svakog dana jer nismo u doticaju s vlastitim emocijama i tijelom. Osjećaje potiskujemo, kako ti kažeš, guramo ih ispod tepiha, misleći da ćemo se tako zaštiti od povreda, a zapravo nas emocije štite kad im damo prostora da se pojave i kad ih prihvatimo. Trebat će vremena, ali vidjet ćeš da će ti biti lakše kad shvatiš da smiješ biti ljutita i tužna, i da te može biti strah. Onda ti utjeha izvana više neće biti potrebna, jer imaš sve resurse da brineš o sebi i da TI možeš voljeti i malu i veliku Anu.

Slušam ga pažljivo iako ne znam razumijem li sve što govori. Dio mene ostao je u prošlosti, i dalekoj i bliskoj.

Dva tjedna kasnije oblačim trenirku i na brzinu se spremam. Žurim na novu rundu njegovanja otvorenih rana. Dolazim pet minuta ranije. Iz sobe broj dva izlazi meni nepoznata žena. Lukas je očito propustio svoj termin. Ne osjećam žal zbog toga. Maštarije o njemu su nestale, tiho kao što su i nastale. Ponosna sam na sebe jer se nisam zakačila za još jednog muškarca u prolazu kojem sam odmah dodijelila ulogu spasitelja.

Ulazim kod Ivana u sobu, pozdravljam vedro i smješkam se, zadovoljna sama sobom.

— Pričekaj me trenutak da uzmem čaj iz kuhinje — kaže ustajući iz svog stolca i doda: — Jesi i ti za čaj?

— Ne, hvala —  odgovaram kratko dok primjećujem kako se lijepo stapa meko pletivo nježno plave boje s čvrstom figurom zrelog muškarca.

— Kako si danas? — postavlja uobičajeno pitanje, sjedajući ponovno na svoje mjesto.

— Odlično! — odgovaram i razvlačim osmijeh još malo više prema rubovima usana.

— Baš mi je drago — kaže i pogleda me onako srdačno kako samo on zna, dok uzima gutljaj čaja. — Pričaj mi, što ima novo?

Gledam njegove snažne ruke i elegantne dlanove u kojima drži šalicu čaja. Primjećujem da nema prsten. Val topline ispuni mi obraze i pomislim: Zašto sam, kvragu, na terapiju došla u trenirci?

___________________________________________

FANI FRKOVIĆ rođena je 1986. godine u Zagrebu gdje je diplomirala na Arhitektonskom fakultetu. Živi u Zagrebu i radi u struci. Nakon pohađanja radionice pisanja pod vodstvom Ksenije Kušec pri Centru za kulturu Trešnjevka, slobodno vrijeme posvećuje pisanju kratkih priča. U Galeriji Kranjčar sudjelovala je u javnom literarnom druženju „Rendes u Kranjčaru“. Na više literarnih natječaja njene priče su osvojile priznanja i nagrade. Priče su joj objavljene u časopisu Tema i zbornicima natječaja. Pohađala je individualnu radionicu Centra za kreativno pisanje gdje je pod mentorstvom Jagne Pogačnik radila na uređivanju rukopisa za svoju prvu zbirku kratkih priča. 2025. godine Galerija Kranjčar izdaje njen prvijenac Aftertejst.

POEZIJA MILOŠA BLAGOJEVIĆA (iz ciklusa “PODVODNA DISANJA”)

1

Sve što je u jatima
nedostižno je
zbog moći viška
podjednake moći manjka

Izrastanje krila
Kretanje bez nogu
Letenje
Disanje pod vodom

Strah od viška
još veći strah od manjka
Da bi strah nestao
prvo mora da nastane jato

2

Pustinjsko raskršće
umire, zatrpano udasima
koji ne smeju ni korak dalje

3

U kući su vile podzemnih voda
liče na tišinu
izdasi razaznaju njihove oblike
providne su
za njih se lepi prašina
šire se spajaju pokazuju nadmoć
razmnožavaju se jednostavnim deobama

Pribijaju me uza zid
govore mi da sam slab
na prste mi stavljaju mladunčad pacova
rađaju gliste koje raznose mulj

Iz mulja izrastaju biljke bez lišća i cvetova
povređuju se ljubičastim žaokama
cvile prete urliču lome vlastite bodlje
Osećam ih u ustima
grebu me seku guše
gutam ih da bih se spasio

a vile se povlače
govore mi da sam kriv

4

Ti si pokret galebovih krila
na modrom nebu bez Sunca
punom prljave vode

Postaješ vrh galebovog kljuna
i dodiruješ
vođu krda olujnih oblaka

Ti si rupa koju si napravila
i pobegla
ali iz tebe ne izlazi kap
već svetlost

5

Svake godine
Mesec se udalji od Zemlje
za jedan prosečan kažiprst
kao da želi neprimetno
da pobegne
od odgovornosti nad našom vodom

Doći će i godina
u kojoj ćemo se od Meseca
potpuno odaljiti
i tugovaćemo za noćima
kada smo ga optuživali
da nam oduzima razum
jer je pun

6

Često me pri buđenju
ne dočeka Sunce
a ja se osećam
kao prevremeno rođen
i više od svega
želim da postanem reka
sposobna da promeni
smer svog toka
i krene ka izvoru
ali uzalud pokušavam
jer utroba odbija povratnike

zato se san
mora završiti na javi
u mraku
pre svanuća

7

Besmrtna zver
prašinom slika glad
u zaboravljenom hodniku
koji pripada čoveku
sa protraćenim životom

i razjareno moli
za još jedan san
o tučkovima postanka
koji zavode je srebrom
i poslednjim letom

8

Kada sam otvorio oči
kapak je udario o ivicu lopate
Kap krvi začinila je zemlju
i označila početnu tačku
Metal je probio grudi tla
oslobodio ukroćenu vatru
i zarovao međ meso do kamenja
Kopanje je danima trajalo
i obasipalo me zadovoljstvom
rođenim u skladnosti pokreta
A onda je zapelo o najtvrđi kamen
koji se smeje nemoći
i skriva ciljeve poput grehova
kao da su njegovi a ne moji

Kada se začulo pucanje
iz šupljine izleteo je izdah
Ne uništavaj svoj štit

9

Mirovi ne znaju
gde Šuma počinje i gde se završava
niti žele da pronađu njene granice
Kažu, ako ih ugledaju
Pralist će im oduzeti telesnost
i goniti ih vetrovima
do najmutnijeg izvora
koji je rođen sa strahom od udaha

Veruju da su potomci lovca Mira
prvog ljubavnika Šume
Iz njegovog semenja nicalo je bilje
i privlačilo njegovu lovinu

Mirovski naslutari govore
da je Šuma odbačena ćerka Neba
kojoj braća šalju svetlosne poruke
Mirovi slave drvo zvano Dovek
u čijoj šupljini čuju se otkucaji
dovoljno snažni za oproštaj

I znaju
da Šumom luta čuvar Doveka
Njega nisu videli ali jesu
na kori drveta
kapljice sa najmutnijeg izvora
koje nude smer otkucajima
za pomirenje sa udahom

_______________________________________

MILOŠ BLAGOJEVIĆ rođen je 1986. godine u Smederevskoj Palanci. Završio je Učiteljski fakultet i radi u internacionalnoj OŠ “Plavi krug” u Beogradu. Zanimaju ga narodna predanja, drevna verovanja, običaji i obredi, poetika nesvesnog, logika sna, psihologija životinja, alegorija prirodnih pojava. Navedena interesovanja pomogla su mu da vremenom razvije simboličko-logički sistem koji primenjuje u svom pisanju. Poeziju i kratku prozu za sada je objavljivao samo u elektronskoj formi i čitao na raznim književnim događajima.

PJESMA AZERA TIPURE: DJETINJSTVO, RIJEKA

Povratak nije bio kako sam pamtio.
Sve je manje, skučenije.
Gdje su one šume
(tu smo brali cvijeće za kuće)
i igralište od livade?
Gdje sam tu ja
mršavi Rosi što šutao je lopte?
Gdje su svi? Bertoni – Kempes – Brio – Đentile?
Lepršavi Juventus bio je u modi,
Platini ali Bonjek nije (Poljsku u mom srcu
pjevali su stariji u Kulušiću, mi smo znali za Džuli)

Gdje su Kristijan i njegovo moćno njemačko biciklo?
Drug Marko i Anamarija, sestra mu starija,
moja prva voljena – jednom sam držao glavu
u njenom zagrljaju ili samo sanjao da sam
u krilu anđelu. Zvao bih je ponekad telefonom
i spuštao slušalicu na njeno molim.
Ne pamtim nijednu riječ njoj upućenu,.
to je bilo vrijeme kad su boginje još bile na nebu.

Gdje je Tomo sa svojim motorom
i svitom žena što ih sebi dovodio?
Hvatali smo im ciku pod otvorenim prozorom,
kakve su to nektare pile, šta im je radio
da su onako govorile
daleko iznad mjera naših želja.

Tonči – Cigo, kapetan broda.
Kružila je legenda – danima je plivao u moru
dok nije naišla Karpatia, gospa-vidjelica brodolomaca.
Žena mu Stana. Ozbiljna, stroga, ne znam
šta je radila, možda učiteljica. Vozila je Pežoa.
Vrtlarila. Uživala u kolonadama kapetanske kuće.

Crni Benito, nije Musolini
taj nije hodio, samo je trčao,
vijorio. Ćaća mu je stalno bio u bijeloj
potkošulji, a kuća pored prodavnice,
gdje smo pili koktu i sok od šljive.

Gdje su susjedi mirni podstanari Nada i Mirko?
Njihova blijedozelena parkirana Lada
banjalučke table nije mijenjala kao da je znala
da Krajina je čeka.
Ili Ingrid? Prva koja u imenu
nije imala -a na kraju.
Uzalud je lastiš igrala, za nas nije bila žena.

Jakov zvani Ni me volja, jedva bi se s nama
igrao. Pamtim mu oca mehaničara Antu, vječno
u plavom zamazanom kombinezonu i tihu
majku, Talijanku. Odselili su prije mene
u Pulu, Italiju.

Kod Ante visio je brko Todor
s dvosjednom Opel Mantom plavom,
holandske žute table,
zamišljao sam da igra za Fejnord.
Za njim se govorilo da je Srbin.

Mevludin iz drugog naselja?
Iz nekog bosanskog sela došli su on i njegova
majka, pokrivena.
Malo smo ismijavali zbog imena,
možda zato nikad nije dolazio nama, samo mi njemu
kroz šumu.

Adže Mujo – Mustafa, crveni Ford Kapri.
(nije ga auto činilo čovjekom, to je samo
u mojoj dječjoj mašti)
Vozio me na prvu utakmicu na Kantridu,
igrao je naš Velež, Bajević pred penziju.
Dva je gola zabio ali nije bilo dovoljno, to je bila
ona Rijeka što je umalo izbacila Reala
iz Kupa UEFA (u revanšu stara priča, malo do sudija i penala, malo do kralja
i gola u gostima).

Za curu ili ženu imao je Branku, raskošnu plavušu,
toliko dobru da su mi okolo psovali strinu.
Govorili su poslije da njemu sličim, u svemu
evo sjećam mu se lika i veći je frajer.
Učio me da Dinastiju ne gledam i nijednu dužu
seriju, kaže uvijek pretjeraju.

Umro je mlad tamo potkraj ovog vamo rata.
Za par dana stigli su lijes i njegov kofer u zavičaj
(Branke nije bilo, zadnji put je nije ni spominjao)
Dali su mi njegove fotografije i stručne knjige,
neke manje poznate Ruse i pisma zaljubljene
portugalske redovnice.

A ja sam samo bio na čekanju da oružje
otutnji, da preživim
i odem, odem na more njemu –
Rijeka je bila moja Amerika.

_______________________________

AZER TIPURA, rođen u Rijeci, živi i radi u Mostaru. Objavljuje pjesme u časopisima i po internetu.

KRATKA PRIČA STEFANA BASARIĆA: TRI PTICE VOLŠEBNICE

Postoje izvesni događaji posle kojih se čovek trajno menja. Postoje događaji i njihove posledice koje preoblikuju, ponovo izgrađuju, perspektivu svakog pojedinca na sam život i njegov determinisani položaj u svetu koji ga okružuje. Međutim, čovek je tih događaja vrlo retko svestan u trenutku dok u njima učestvuje, dok mu se dešavaju. Obično se osvesti kasnije, a neretko svaka iluminacija i svest o revolucionarnom značaju tih događaja potpuno izostanu, pa tako čovek neretko i umre nesvestan kako ga je neki događaj iščašio iz dotadašnjih svatanja stvarnosti i promenio mu unutrašnje prelamanje rožnjača.

Doručak se obično služio između devet i pola deset u ogromnoj trpezariji na sredini objekta i za postavljenim izlizanim stolovima sedeli su pripadnici svih grupa, osim jaslica, oni su bili još nedorasli toj vrsti socijalnog rituala poput zajedničkog doručkovanja. Ponavljali smo bilingvalnu mantru Hvala lepo – Köszönöm szépen orkestarskom preciznošću, fanatičnom usklađenošću negujući podjednako međusobno poštovanje za sve koji su brigu za svoje odrastanje i slobodno vreme prepustili u ruke zaposlenih u predškolskoj ustanovi „Sanda Marjanović“, u sivom gradu uz severnu granicu naše zemlje. Posle doručka bismo spremili svoje limene tanjire i pribor i zaputili bismo se u dnevne prostorije. Na našim vratima bio je zalepljen malo deblji papir na kom je bilo prikazano savršeno nasmejano lice pajaca, sa dva velika crvena kruga na obrazima, pajac se smejao, i mi smo bili ponosno što nam je baš on patron, zaštitnik.

Gotovo svakodnevno smo imali razne aktivnosti kojima su nas vaspitačice motivisale da se upoznajemo, kako sa drugima, tako i sa sobom, i tada smo, u tom periodu posle doručka, a pre dremke i odlaska kućama, obično imali kreativne radionice ili smo bivali prepušteni na sopstvenu (ne)milost u meri u kojoj će nam to nezavisno vreme poslužiti da, tog dana, otkrijemo nešto što juče nismo znali. I dan-danas nisam potpuno razlučio prirodu svoje potrebe za stvaranjem, ali sa sigurnošću mogu da tvrdim da mi je boravak u obdaništu poslužio da svoju nagonsku kreativnost oblikujem, da joj stavim jaram kontrole i da je nazovem – crtanjem.

Opet, kao šestogodišnjak, malo čega svestan, težio sam, u obdaništu, kao i kod kuće, da stvaram neke svoje svetove, pored onih ispljunutih na beli papir iz čuvenog bloka broj pet. Mozak, čiji potencijal ljudsko biće nikada neće do kraja spoznati, a koji, sa druge strane, živi ispred vremena lobanje u koju je ukotvljen, ima bespregledan broj funkcija i zadataka koji se uvek iznova obnavljaju po obavljanju, jer ljudski um nikada ne spava, sem kad mu jednom vreme ne preseče redovan dotok kiseonika i krvi. Moj dečiji mozak, svestan abnormalnosti raširene po nitima, dotad neuzurpiranog, zdravog odrastanja, utkivao je savršenu formu samoodbrane čijim se praktikovanjem moja svest mogla odbraniti od onog neizbežnog – od pucanja bračne veze mojih roditelja i od činjenice da se kora mog detinjeg tla kruni i nestaje u tektonskim poremećajima i drmusanjima onog što sam verovao da će biti, da mora biti, konstantno, stabilno i dugotrajno, a to je odrastanje uz stalno prisustvo i majke i oca. Međutim, promene u njihovim životima su mogle da imaju koban uticaj na moj, tada mladi, život i da u moju sliku o samom sebi uklešu neke nesavladive traume od kojih se nikada ne bih oporavio, ali moj um, ukopan toliko duboko da ni sada vrlo često zapravo ne mogu da ga razlučim do kraja, u meni budi ideju da svoj svet, u ozbiljnoj truleži, počnem da menjam izmišljenim svetovima u kojima ja uopšte i ne bih učestvovao i u kojima bih bio siguran, na bedemima naslona svojevrsne rediteljske stolice. Dakle, počeo sam da sklapam priče od lego kockica, strogo izbegavajući igru radi igre; uvek je tu postojao neki dublji sloj smisla, potkrala bi se tajna funkcija u svemu tome, gradio sam neki tuđi svet, koji će, s nicanjem zgrada od kockica potpuno zaseniti moj – tako sam pravio svetove u kojima sam mogao da se smejem, bivajući neko drugi, jer je moj svet, (tada mi se činilo) u raspadanju, bio svet koji je od moje majke tražio da menja jastučnicu svakog drugog dana zbog prozirnih mrlja od očinje soli. Isto sam činio i četkicom, olovkom, flomasterom, bojicama, voštanim bojicama, temperama i tušem, i sve je, kao i kockice, imalo istu funkciju – da me zaštiti od neizbežne šizme među mojim tvorcima, onima koji nisu uspeli da se dogovore, da nađu rešenje, a verovao sam da su morali, ako ništa, barem zbog mene.

Sećam se da smo godinu ispisivali tako što smo pored usamljene jedinice pisali tri naopake šestice. A mesec je bio četvrti. U svojoj prvoj sedmici. Bilo je vreme za doručak. Hvala lepo – Köszönöm szépen. Zalupivši vrata krštena besprekornom crvenim krugovima na licu nasmejanog pajaca-zaštitinika, vaspitačica Karolina nam je dala slobodu da se opredelimo kako ćemo ispuniti vreme do odlaska na kratak počinak. Ja sam seo sa Vedranom da crtam. Uvek sam bio pomalo ljubomoran na njega, valjda jer sam verovao da crta bolje od mene, da ima oštrije poteze, da je kreativniji i da bolje kombinuje boje, ali sam ga istovremeno poštovao kao ravnopravnog takmaca od kog sam, i u porazu, mogao da naučim ili ukradem dobro slikarsko rešenje. Tog dana sam odlučio da crtam pticu. Veliku belu pticu sa golemim kljunom, neobičnog oblika, znao sam samo da takva ptica ne postoji u našim krajevima, mora da sam je uočio u nekoj enciklopediji ili slikovnici sa predstavnicima životinjskog carstva iz dalekih, meni nedostupnih, krajeva sveta.

Tačno vreme dešavanja o kojima pišem ne mogu da se setim jer je, za sve nas, vreme tada prokuvalo i iskipelo u jednu tačku u kojoj se njegov protok prosto zaustavljao u mirovanju, kao da se vreme zamrzlo i zbunilo. Prvo su se, kao himne neutešnih narikača, oglasile sirene za vazdušnu opasnost. Te sirene sam i tada, kao i sada, doživljavao kao sirene iz nordijskih priča koje su mamile slavne moreplovce u neko stradanje. Znao sam samo za sirene kao žene-ribe, i saznavši za sirene koje su značile opasnost, odlučio sam, bez puno razmišljanja, da ta dva pojma, te dve metafore, stopim u jedan pojam. Sirene za vazdušnu opasnost suštinski jesu kao te prve sirene, one su nas veći deo te godine, a i kasnije, kroz ceo život, ispresecan grčevitim sećanjem na taj zvuk iz pakla, pratile kao zloslutna pesma zbog koje bismo, u trenutku, mogli da zalutamo, da se izgubimo, da nam popucaju bubne opne, jer su te sirene pevale o smrti, koja bi mogla da dođe po nas, decu, mnogo pre nego što smrt treba i mora doći po nas, ako smo imali sreće, već izborane ostarele ljude.

Svi smo naprasno pogledali u vaspitačicu Karolinu, u uredno opeglanoj svetloljubičastoj pregači, i bez reči očekivali dalje komande, nekakvo čarobno rešenje, nešto, bilo šta, što bi nam pomoglo da prenebregnemo činjenicu da sirena vrišti svoju zloslutnu pesmu. U tom trenutku su tanka stakla na prozorima počela pomahnitalo da poigravaju, bojice su poskakivale po stolovima, sijalica se zanjihala u istrzanom ritmu. Vaspitačica Karolina je progovorila, savršeno smirenim tonom, vrlo jasno, imala je svet pod kontrolom, znala je dobro šta radi, bila je boginja iznad ovozemaljskih nedaća i strahova, iznad svega što može da poremeti harmoniju igre i stvaranja, rascvetale posle doručka u jednom obdaništu u Saveznoj Republici Jugoslaviji; vaspitačica Karolina je rekla Samo crtajte, deco, samo crtajte. Nebo iznad nas je zvučalo kao da će eksplodirati, kao da je bremenito i kao da treba da porodi nekakvu stravičnu tragediju u ovaj naš svet, buka je postajala sve glasnija, rasla nam je u ušima i oči nam je zaparao prizor tri snežnobela pramena koja su gasnula u daljini. Tri bombardera prozujala su tik iznad zgrade obdaništa. Tri leteća, tamnosiva, uska, spljoštena autobusa u kojima sede neki ljudi koji ne pričaju moj jezik i koji me ne poznaju, ne poznaju ni vaspitačicu Karolinu, ni Vedrana, ni moju mamu, ali su ti ljudi bili spremni da me obrišu iz istorije, iz svih svetova i sećanja, pritiskom na jedno, kako sam ga zamišljao, dugme. Tragovi koje su ostavljali za sobom vukli su se sve do Beograda.

Posle dvadeset i dve godine, kad god se setim perioda bezglavog prosipanja bombi po mojoj zemlji i po mom šestogodišnjem detinjstvu, setim se njenih reči, čiji eho i danas titra nečujno negde u mom srednjem uhu – Samo crtajte, deco, samo crtajte.

______________________________________

STEFAN BASARIĆ rođen je u Subotici 1993. godine.
Diplomirao i masterirao na katedri za Srpsku književnost i jezik u Novom Sadu.
Bavi se poezijom i kratkom prozom.
Radovi su mu objavljivani u zbornicima i na internet portalima kao što su: Noema, Vesna, Poenta, Kult, Časopis Rez, Novi Polis, Blacksheep, Noema, Balkanski književni glasnik, Filozofski magazin, Čovjek-Časopis, Fenomeni, Eckerman, Astronaut, a njegova je poezija zastupljena u pančevačkim Rukopisima, kao i u zborniku novije novosadske lirike Indeks 21.
Raštan Izdavaštvo (Beograd) mu štampa prvu zbirku poezije “Prazne senke” 2024. godine.

ČETIRI PJESME SANJE LOVRENČIĆ IZ ZBIRKE “BESMRTNICE DANAS”, Hrvatsko društvo pisaca, 2025.

(pod crvenim jedrima)

idite! rekla im je
plovite pod crvenim jedrima,
tražite žderačice priča, vrtove
u kojima vrište ljubavne životinje,
osnivajte gradove, gradite
hramove po otočnim vrhuncima,
palite baklje na rtovima,
objavljujte opasnosti,
izranjajte periske!

borite se s morskim nemanima,
bodljikavim rubnim plićacima,
gradite prvu i drugu i treću ulicu,
puštajte plimu zaustavljajte,
ispirite soli, borite se s nekim
ako već ne znate ništa pametnije

samo učinite već jednom nešto sa sobom!

toliko su se prestrašili
da se tri dana nisu usudili
izaći pred njeno lice

***

(zatajena noć)

zatajena je noć
u kojoj kraljica dolazi proscima
i svaki misli da je njegova

vladarica bludnih snova, nedodirljiva,
u istoj noći sa svima

i svaki od njih mislit će
da je njegovo to djetešce od osmijeha
maleno božanstvo blaga, koje pleše
u biljnom soku i u žilama –

ne, ne, nisam ga ja donijela na svijet,
to je ona druga, drugdje, istoimena!

ne, ne, niste mu vi očevi,
nego onaj s pijetlom i kornjačom,
bog u krilatim sandalama!

izgubljeni među njenim istinama,
čekaju da se ponovi ta noć

no takva se noć ne ponavlja

***

(zar ih ćeš prepustiti strelicama?)

tih stotinu osam muškaraca koji su te zabavljali
dvadeset godina
zar ćeš prepustiti strelicama, kopljima, mačevima?

istina, trošili su, kraljevstvo je pomalo osiromašilo
no još uvijek je kraljevstvo, oporavit će se,
a i ta igra koju si igrala s njima
nije mogla biti bez popratnog sjaja

reći ćeš im: gotovo je, bježite?
no brodovi su davno strunuli u luci

i što ti preostaje nego nektar i ambrozija?

san će ležati na palači, dok ti i tvoje djevice
odvlačite do obale stotinu osmoricu usnulih
i pozivate sile iz dubine:

priča je gotova, nosite ih u raj!

a slugama koji su sanjali da ih pokapaju
na rukama će ostati krv iz sna
koju dugo neće moći oprati –

hoćeš tako?

ili ćeš ga pustiti da ih postrijelja,
no strelice će umjesto otrovom biti premazane
sokom trava koje daju besmrtnost –
odležavši dovoljno da zaspi umorni putnik
ustat će i ukrcati se na njegov vlastiti brod

i dok se kao roj zvijezda
budu uzdizali u nebesko more
izgubit će imena
da ih kraljev bijes ne može prepoznati

hoćeš tako?

***

(besmrtnice danas)

one sjede navrh brda
spaljenog jarom, spaljenog požarom,
pod dlanom radioaktivnog lahora,

kockaju se za sudbinu
neke obitelji guštera
za ishod nekog mravljeg rata

bit ćeš na strani crvenih,
jesi sigurna, Ateno?

a ti ćeš, Hestijo, baš toj mišjoj obitelji
pomoći da sagradi dom?

što s ljudima, pita ona krilata,
bez glave pobjednica Nika

Atena diže prema njoj svoje mravlje lice,
Hestija je gleda mišjim očima,
nenasmiješeno, neprozirno,

kao što i treba gledati
lik od kamena

______________________________

SANJA LOVRENČIĆ književnica i prevoditeljica, dosad je objavila zbirke pjesama Insula dulcamara (1987.), Skrletne tkanine (1994.), Upute šetaču u vrtu sa zborovima (2002.), U slobodnoj četvrti (2002.), Rijeka sigurno voli poplavu (2006.), Noćno doba (2009.), Iz ateljea (2015.), Putanja leta (2018.), Skica za junakinju (2021.) i Pišem ti iz daleke zemlje (2023.)
Za zbirku pjesama Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu “Kiklop”, a za rukopis Pišem ti iz daleke zemlje nagradu “Tea Benčić Rimay”.
Pjesme su joj objavljivane u domaćoj i stranoj periodici.
Autorica je i niza proznih djela, romana i kratkih priča.

PET PJESAMA LJILJANE ĐURĐEVIĆ STOJKOVIĆ IZ ZBIRKE “PUT U SAMICU”, Presing, Mladenovac, 2025.

JESMO LI JOŠ PANKERI?

Opet smo bili u gradu
koji se zvao
kao neki drugi,
Lu Rid nam je trinaesti put
prodao karte za svirku,
podrazumevalo se
da nas je baš briga
ko je sa ovog
a ko sa onog sveta,
pijemo usput tuđa
i dopola ispijena piva,
prelazimo Bulevar Mihajla Pupina,
ili vam je draže da je samo Lenjinov,
izazovno zverajući u crveno
dok škripe ploče i moćne gume
bezobzirnih automobila,
govoriš mi:
„Idemo, idemo,
jesmo li još pankeri,
ili nismo?“
Promrmljam ti u lice neverno:
„Jesmo, pomalo, valjda…“

***

CRNJANSKOM SE NE BI DOPALO

Nećeš mi ući u trag
na Stražilovu, u Serbiji,
u lamentima nad Beogradom,
izgubila sam dugme
sa plave haljine
i nigde ne nalazim isto,
danima ne uspevam
da pomirim boje,
kopča je izneverila
omiljenu ogrlicu,
prsten spada sa desnoga kažiprsta,
autobusi i tramvaji idu samo
trideset i prvog februara,
lokomotive su bez uzdaha
i oproštajnog pisma
napustile putničke vagone
i ja ne želim
da se odvojim
od ušećerenih jabuka
na štapiću…
Uostalom, naći ćeš ti već
neku ljubav u Toskani
pa makar bila i Mizera.
Ne nadaj se mnogo
od moje dokolice,
produženih godišnjih odmora
i kobajagi bolovanja,
i da znaš – u lov na lisice
neću ići ni sa Vukom Isakovičem.
Gledaj me izdaleka netremice
kroz orahe i orahovače,
kleke i klekovače,
visoke trave i travarice,
sastavljaj peticije i ultimatume,
sklapaj paktove,
sanjaj da ćeš me zadaviti
golim rukama.

***

PREOSTALE KARTE U JEDNOM PRAVCU

Putovala sam sa severcem
noćnim vozom
dokle god smo mogli…
Neću da grešim dušu –
nudio me je nekakvom brljom
i duvan čvarcima,
žalio se na putokaze,
na njihovu histeriju
po zelenim maglama,
pominjao je miris memle
u spavaćim kolima,
ubedljivo je baronisao
kako je raskrstio sa zglobovima
u Čapljini
dok se poveravao kamionu za rashod,
posle je u martinkama
prašinario pešadiju
po Vladičinom Hanu,
zaklinjao se na gnjilim kruškama
kao na Bibliji
ili na Manifestu komunističke partije.
Podsmešljivo sam ga premeravala
različitim zenicama Bouvija,
znajući da sve počinje od Igija
koji bi rekao:
„E jebiga, ni vetrovi nisu
ono što su bili,
a kamoli karte u jednom pravcu.“

***

OBIČAN DAN NA KRAJU

Kad oporuku ostavim
u pesmi,
mogu da je prepravim,
proneverim i čuvam
kao pepeo u tegli od meda.
Rođaci sigurno neće prisvojiti
papirne sarkofage,
pune poslednjih želja.
Potpeticama bez milosti
gužvam i sabijam
što god rekoh:
o našim melanholijama
neka zna i poslednji činovnik
svakog federalnog istražnog biroa;
ostavljam te sirotištima,
svratištima,
napuštenostima staračkih domova,
njihovim demencijama i alchajmerima;
prepuštam te narodnim kuhinjama,
ženama gladnim i sitim strasti
i praznih razgovora,
onima što ih još porede
sa silinama cunamija;
zajmim te doveka
slobodama i dogmama,
da te raznose litije
i protesti prevarenih,
zagrljaji onih sa rukama
„nevinijim od mojih“…
Sastrugaću te sa svoje jetre
mesečevim noževima iz potaje
koje ću lakomisleno baciti
u Sanu i Senu,
u Temzu i Tisu,
Zalomku i Zambezi.
Onda će dan konačno
bezazleno proticati,
jednostavnije i neposrednije,
bez namere da nas ostari
ili podmladi.
Kažeš mi:
„Eto vidiš… Dobro je…“
Kažem ti:
„Eto vidim…“

***

CELA

Provuci se cela
između dvogubog jutra
i ponoći,
blago se očeši
o njihove oštre uglove
i krivine,
zgazi na svaki stepenik,
sačekaj spore senke,
ne zaobiđi
nijednu stanicu,
usput se ožari koprivama,
ne izbegavaj osinjake,
hitaj preko punih linija
i neobeleženih prelaza,
ne bacaj mrvice za sobom
dok prolaziš
kroz prazne lavirinte
i uskipele skverove,
ionako ćeš stići tamo
gde nisi htela.

_________________________________________

LJILJANA ĐURĐEVIĆ STOJKOVIĆ rođena je 1964. godine u Beogradu. Osnovne i magistarske studije završila je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Zbirku pesama „Doživljaji u krvotoku“ (KOS, Beograd) objavila je 1996. godine, a naučnu monografiju „Pesničke proze Tina Ujevića“ (Presing, Mladenovac) 2019. Druga pesnička zbirka „Ljiljana, molim te“ u ediciji „Prisustva“ (Presing, Mladenovac) pojavila se u knjižarama 2021. Ista izdavačka kuća 2023. objavljuje „Montažu anonimnih dojava“, a 2025. „Put u samicu“, obe pesničke knjige u ediciji „Vrtlog“.
Njeni eseji, prikazi, poezija i kratke priče više puta su nagrađivani i štampani u zbornicima, časopisima i listovima, objavljivani na portalima za književnost.

POEZIJA TINA FRESLA

JABUKA

Jabuka ne pada
daleko od stabla spoznaje.
Istina truli zbog tvoje neodlučnosti,
ti, grešni, znatiželjni kanibale.

U zubima nosiš tajnu vjere –
probavljiva je mistika svijeta.
U rukama držiš tragove bluda,
mrave koje si rastrgao da dođeš do ploda.

Ti čezneš za onim ponuđenim.
Lanci slobode pucaju pod pritiskom.
Opcije vidiš kao slobodan izbor,
a kaznu kao vlastitu najslabiju kariku.

Slobodni stih
nije slobodan od definicije.
Slobodni pjesnik
nije slobodan od slobodnog stiha.

Vrijeme kuca na vrata,
prostor odnekud upita: “Tko je?”
A mi, proizvoljno i jednoglasno,
odgovaramo: “Ja sam.”

***

NE-VRIJEME

A kad preostane
samo jedan nedjeljni ručak
hoće li ti onda kruljiti svijest?
Hoćeš li onda spoznati želudac?

A kad preostane
samo jedna knjiga za pročitati
hoćeš li onda vratiti stranicu
i pitati se što je to sve značilo?

A kad brojanje postane odbrojavanje
kada zabljesnu dani i zagrme uspomene
hoćemo li tada
više toga zvati nevremenom?

A kada smrt svuče svoje halje
i pokaže golu istinu
hoćeš li nepristojno buljiti
ili se zagonetno smiješiti?

Možda se s mjesta na koje ideš
apsolutno ničemu
i apsolutno nikome
jednostavno ne žuri vratiti.

***

MAĐIONIČAR

Onkraj svemira
jedan mađioničar čeka vlak.
Sutra će crna rupa
kasniti za svakim trikom.

Zec u šeširu
večeras je postao mesojed.
Iznenadila ga je ljudska ruka
koja ga koristi za svoje varke.

Danas svatko poslužuje karte.
Prevare ne trpe nikakav bonton.
As u rukavu skriva se kao ubrus,
zaslinit će ga samo nekulturni.

Je li ovo tvoja karta?
Ili tvoja osobna?
Ili tvoja vozačka?
Upitao sam svakog člana publike.

Dok su pokušavali shvatiti tko su,
začeo se gromoglasni aplauz.
Ukrao sam im svako jastvo,
a oni su vikali bis.

Prerezao sam ih na pola.
Na pola su ljudi, a na pola kutije.
Kutije novih cipela
s oduvijek zapetljanim vezicama.

Cilindrom sam zaključao istinu.
Obmana je moja karta!
Cilindre nose samo mađioničari.
I pokoji uspješni poduzetnik.

***

PRIRODA

Čovječe pazi da ne ideš
velik ispod zvijezda,
da nosom ne paraš komete,
da te prašina ne uvjeri u nadmoć.

Mjesečeve slapove da ne napuniš egom
dok proljevaš ideje dostojne Narcisa.
Neka te plimni val podsjeti
da se ne valja diviti sebi.

Odavno smo zalječili femur,
a noge još uvijek skaču u rovove.
U blato, gdje okamine smrde na krv
i svaki je pronalazak alibi za genocid.

Vladaš nad strpljivim prijateljem.
Um caruje gdje priroda odbija.
I svaka te šutnja podsjeća
da priroda umire posljednja.

***

MOST

Hodao sam po mostu knjiga
gledajući u bezdan svakodnevnice.
Preskočio sam brojna slova,
do druge sam strane došao mucajući.

Krhko je moje znanje
kao stranice fiktivne nade
koja prelazi u nove svijetove
tek kad je dobrano nagazim.

Kad bih mogao vidjeti korice,
možda bih i sudio po njima.
Kad bih čuo pjesnikove jecaje,
možda bih napravio uši na stranicama.

Provalije postaju točke.
Zaključio sam da se ne bojim pada.
I bezdan i most i druga strana
u knjigama ostaju samo riječi.

___________________________________

TIN FRESL rođen je 2003. u Zagrebu. Studira filozofiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih književnika. Svoje je stvaralaštvo započeo u srednjoj školi koju je pohađao u Jastrebarskom. Sudjelovao je na državnoj smotri „LiDraNo“ 2020. i 2021. godine. Objavio je zbirku pjesama Vitezovi okruglog smisla 2021. godine i zbirku pjesama Invokacija klaustrofobije 2024. godine. Pjesme su mu uvrštene u književne časopise Riječi, Poezija, Republika i Kolo. Sudjelovao je na tribini Društva hrvatskih književnika „Bez cenzure“ i u projektu Knjižnica grada Zagreba „Preporučili su mladi, pročitajte“ te u raznim poetskim radionicama. Osvojio je prvu nagradu na natječaju „Na tragu pjesnika“ 2024. godine. Izlagao je na međunarodnim studentskim filozofskim konferencijama u Zagrebu, Beogradu i Novom Sadu, te na Studentskoj bioetičkoj radionici u sklopu Lošinjskih dana bioetike. Trenutačno je predsjednik Udruženja studenata filozofije i glavni urednik časopisa Udruženja studenata filozofije Čemu.

TRI PJESME JELENE KLJAJEVIĆ IZ ZBIRKE “PRTINA DO RAJSKOG SKLONIŠTA”, JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2025.

KAKO SE PIŠE PJESMA?

Pjesma se piše polako i odmah.
Neko bi rekao naprečac.
Da li je uistinu tako?

Pjesma se piše iz sna skočivši,
iz rijeke izronivši,
iz pozorišta istrčavši.

Ili ona piše mene, izglasava bolje verse,
sabira siročad iz zbirki u nastajanju,
zamjenjuje grafeme po kojima će me čitati razbježani Vavilonci.

Pjesma se uopšte ne piše lako.
Na pocijepanom listu novina pišem.

Pjesma je određena i prije nastanka.
Hrabro bivstvuje i oklop kuje, sa sve natpisom.
Ona sama sobom biva.

Pjesma ide i na frontove i dolazi s epoletama,
pjesma je pod pazuhom, u zborniku,
pjesma je na konkursu. Pjesma je himna!

Pjesma je polunoćnica, molitva umornog, vapaj za ulazak u REM fazu.
Pjesma je ordenje, slava, tapšanje po ramenu,
pjesma je biće nastalo spontano.

Pjesma je poziv na saosjećanje,
na suzu i u tvome oku.
Pjesma je došla sama, ali tebi ustupa stolicu.

Pjesma je lomljenje kopalja i protivljenje laži.
Iskrena je riječ izrečena na sudu.
Pjesma je dostojni predstavnik pravde!

***

PORAZNI ZVUCI ZA MRTVIMA

Za dvominutno ćutanje i ruke skrštene na grudima
sve gorske nemani kliču i viču ka poljima suzama pokropljenim.
Majsko cvijeće već hrli iz februara ka ljetu,
jer što da ne vrisne pupoljak, kad može čovjek?
Ambari zaboravljenih poljubaca skupljaju prašinu u nečijim grudima.
Za časak sreće dovoljno je otkloniti zablude čovječanstva
da je bolje ljubiti uveče, da je lakše spavati bez sreće.

Samotni vuci trzaju svoje ovce i s užitkom ih dave za vratove.
Posmatrača nema.
Samo se čuju jauci iz koliba dotrajalih vremenom, oplakanih kamenom.
Ječe daljine za našim koracima.
Još Alpima pronose divljač zarad višeg cilja.
Sanjalački pogledi se bude i zaspivaju na tvrdim podlogama.

Krvari zemlja za žrtvama.
Vuci rastrgli duše koje su u koroti.
Nema nikog. Nikog nema da čuje.

Vojevanju nije kraj.

***

OZORENJE

Umiruće sunce se divi dinama u nama.
Urari su prebrojali pazar i krenuli ka zidinama.
Trčimo za izgubljenim satovima, dok se u daljini prolamaju glasovi.
Nečije ime glasno zove da putujemo ka gorama odbjeglih srna.
Na uljanim pločama slikamo lica nekih prolaznika, iako oni ne znaju ko smo.
Otkucava zemljište pod nogama golim – pupoljci se rađaju kroz pukotine.
Sve pjeva što ga možemo vidjeti, morski grebeni se smiješe novom proljeću.
Uz odmorne ruke prislanjaju se čela: ozdravljena, sačuvana, bijela.
Na nevenovom cvijetu čeka i lala s božurima da oda počast nastupajućoj zori.
Krošnje moga drveća uzdižu ruke ka nebu.
Pružamo svjetove da laste pomirišu.

Promalja se zračak u nama. More se zlatno preliva preko duša. Nema više obrisa.
Mi postojimo sasvim.

_______________________________

JELENA KLJAJEVIĆ rođena je 1997. godine u Nikšiću. Završila je osnovne i master studije Crnogorskog jezika i južnoslovenskih književnosti na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Od srednje škole aktivno piše pjesme i kratke priče. Pjesme su joj objavljivane u Crnoj Gori i zemljama okruženja u sklopu užih izbora u sljedećim zbornicima i časopisima: Sabor duhovne poezije, Poezija vinom obojena, Zaton, Pesmom protiv bombi, Milo Bošković, A priori, Čuvari detinjstva.
Dobitnica je Prve nagrade Ratkovićevih večeri poezije (2024) pjesnika do 27 godina za zbirku poezije, kao i Druge nagrade časopisa Soko (2024) za kratku priču.
Za vrijeme studija postaje jedan od koautora knjige Medijska pismenost (2022), koju je objavio sajt Evropskog Wergeland centra u Oslu pod pokroviteljstvom norveškog Ministarstva vanjskih poslova.
Radila je u srednjim školama u Nikšiću, Podgorici i Baru.