***
Moje sjećanje leži na gornjoj polici staklenoga kredenca,
ima miris zgnječenog oraha, razmazanoga po mekom drvetu violine,
klati se u ritmu poloneze s čestim izmjenama tempa i naglašenim harmonijama, ima boju sutona na moru, dodir oca mornara i zvuk Balkana,
klepetanje potpetica po kaldrmi i povećane kvarte,
okus zrelih datulja i smijeh zaigranog djeteta. Moje sjećanje je prošlo i moje sjećanje živi miluje i boli kad ga nenadano sretnem
kad se mimoiđemo u veži sive podzemne, oronulome kupeu i probušenoj karti Prag-Kolin u nekom istom osmijehu
u nekom istom pokretu istoj ruci, pjesmi, filmu.
Zaljubim se, katkad, u svoje sjećanje i živim u samoći jer od sjećanja se ne živi, a to mi još nitko nije rekao.
***
Pogledi koji nisu vrijedili, misli koje se nisu zadržale,
osmijesi koji se nisu istopili i hladni dlanovi koje nitko neće ugrijati. Trujem se željom, oko vrata stežem bisernu vrpcu,
Nižem mjesečevo kamenje po prstima i oči bojim kandilom. Davim se pjesmom, u ruci stišćem malenu, goluždravu pticu vješam strah i miješam gorki zadah s alkoholom,
plovim prema Hadu i osvrćem se tek za nedostižnosti povratka, povraćam boju tvojih očiju
s dlanova stružem tvoje otiske putujem za staricom koja šepa brojim vrane na grani oraha,
sladim se tvojim lažima i zapetljana posrćem u tvojim obećanjima slažem karirane stolnjake i savijam pruće u košaru za kruh, sjedim,
odlazim, plačem, odustajem.
***
Dođi, da pričamo o Danu nezavisnosti
Šest ostavljenih ruža na vratima adolescencije i prezrelim datuljama na Markalama Nesparenim i fuš „puma“ tenisicama, sociološkoj pozadini današnje glazbe
i o Leonardu di Capriju kako je osvojio Oskara. Dođi, jer nemaš više razloga da ne dođeš.
Jer je presahlo vrelo i objesile su se osušene stabljike pamuka. Polupali su se lonci i mater više ne iznosi fini porculan za goste.
Dođi, jer sam svima rekla da hoćeš, a sol je već odavno nagrizla suzama orošene stijene, krijesnice više ne osvjetljavaju put i ne čuje se kucanje zore na istrošene i navučene rolete.
Dođi, jer ni ti više ne znaš drugačije, jer je nestao okus ranih trešanja, mladost postala slovo na papiru i svijetloplave latice su odavno prekrile nadlaktice, gležnjeve i stopala,
ne čuje se više glasna glazba i nitko više ne sanja u koloru. Dođi, jer te čekam, previše.
***
Ne boj se odraza svojih misli u nagrizlim i napuklim prstima koji još uvijek nose biljeg tvoje majke
dok te izvodi na čaršiju i rukom tjera golubove s crvenoga, štofanog kaputa,
a Bosna tiho žubori
i jablani se gorko naginju nad naše živote isušene od želje i nade.
Ne boj se i ne traži dalje ono što je već nađeno iz očiju golih i žednih pravde
zagrabi svoju nafaku.
_____________________________________
ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka.
Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i etnomuzikologija.
Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.) i Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, te širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024. Kratka priča „Ovo nije priča o ljudima“ drugonagrađena je na natječaju Pišem ti priču vol.12 Gradske knjižnice Samobor, rukopis poezije „Kronike pripadnosti“ prvonagrađen na 35. Pjesničkim susretima Drenovci i objavljen 2025. godine u nakladi Općinske narodne knjižnice Drenovci, te je njena priča „Zgrada koje nema“ odabrana među 15 nagrađenih priča na Festivalu jednominutne priče u Požegi 2025. godine. Prozne crtice i ponešto poezije objavila je na stranicama Booke.hr, *čovjek-časopis*, Metafora, Časopis Kvaka i Ajfelov most.
čovjek-časopis 