Zvala se Ruska. Pola žena, pola muško.
̶ Bog te mazno je l’ ona uopće i bila čovjek! Svi se smijemo dok Timur govori. Smijeh probija vrata pakla. Ne razmišljamo o božanskim vratima. Trebala sam dobro razmisliti čemu sam se smijala.
Neko je rekao da joj noću izbiju rogovi i krila pa da preleti selo. Ujutro ih sakrije ispod dušeka. Nakon njene smrti nisu pod dušekom pronašli ni rogove ni krila.
– Kurva je prodala dušu đavolu! – (Razmišljam zašto ljudi prodaju duše đavolu. Ipak, u mojoj percepciji Faust je genijalan lik. Nikada neću biti Fausta. Bojim se nepotrebnih pitanja.)
***
Zvala se Ruska. Kažu da je ovaj mali grob – njen grob. Sitna žena – sitan grob. Pomislila sam da ispod leži neko dijete. Drveni kolac narušenog izgleda. Jedva da možemo pročitati kako okomito pišu slova R i A.
– Kako znaš da ovdje leži Ruska?
– A šta će joj ime kad svi znamo ko je Ruska! Generacije vjeruju da ona ovdje spava.
(Ime ne znači ništa, ruža bi mirisala bez obzira kako je zovemo) Ne smiješ tako naivno navoditi citate! Znaš! Naročito ako ti oni padnu na pamet kada rekonstruiraš i pišeš o jednom čedomorstvu. A šta je s vjerovanjem?
– Prije koliko je to bilo?
– Zar je bitno?
– Ubila je svoju dicu! Zadavila ih ko kokoške! To je zvir! To ne zaslužuje ni grob. Heeej, dvoje dice! Bili su lipi ko jabuke! Blizanci! – ovo su bile Hazimove riječi.
– Ko pamti njenu djecu?
– Niko ne pamti. Svi pričaju.
Priča je tu samo da bi bila ispričana. Užasno je pomisliti da su svi ovi ljudi dio te priče. Uvučeni, naivni. Ruskin grob odvojen je od ostalih uz samu ogradu. Groblje je zaraslo. Kroz groblje prođe poneka krava. Tu spava vječno Ruska. (Šapućem u sebi.)
– Jebo je svak! Ovo je uklet grob, hajmo! – dodaje Timur, nastavljamo dalje.
***
– Bio je rat.
– Nikom rat nije brat.
– Znaš li koji je rat bio? Zna li neko?
– Gluho bilo, baš ste debili!
– A tebi je, ko biva, žao Ruske?
Šta je žaljenje za drugom osobom? Možda žaljenje za sobom?
***
– Priča se da je za sve kriv Ruker. On se ko zvijer naklatio na nju kad je išla po vodu. Snalazilo se. Partizanka je bila Ruska. Bila je oličenje dobrote, a onda oličenje zla. Bila je ko pravo muško. Poslije njega naklatilo ih se još deset –
– Jesu li bili naši ili njihovi?
– Niko to ne zna.
Ko je tada bio naš, a ko njihov?
***
Timur, služi li tvoje viđenje ove situacije pravilnoj rekonstrukciji priče o Ruski? Ipak, to je samo priča. Ne postoji službeni zapis. Nigdje ne piše 1933., 1945., 1993.? Nema uspomena, ne postoji niko Ruskin.
– Postoji verzija da je prvo bila partizanka, da su je silovali u tom ratu. Onda je rodila blizance. Ubila ih je kad su imali negdje oko dvije godine. Kako ih je ubila, ne zna se. Pretpostavlja se da ih je zadavila. Gdje su im grobovi, ni to se ne zna. Svi su znali da ih je ubila, četničku gamad, tako ih je Ruska zvala. Mlada je tad bila, ni osamnaest nije imala. Mater bolesna, ćaća pogino u ratu od četničke ruke, brat umro mlad – govorio je Timur zagledan u daljinu.
Ustručavam se postaviti pitanje. Šutim. Moram znati kada da ušutim, kada bi se priča mogla završiti neočekivano.
***
Silovali su je gore pod onim brijegom. Ljudi ne idu gore. Kažu da to misto donosi nesriću. To je Ruskino misto. Silovali su je, jedva je ostala živa. Bilo je ljeto. Njih 11. Zna se samo ime jednoga. Ruker, već si sigurno čula. Kažu da se odmetnuo u četnike. Nikad Ruska nije htjela otići na to misto. Odveli su je ’93-e. Opet su je…
– Šta su je?
– Pa to, silovali su je.
– Bila je hrabra ta Ruska. Ko pravo muško. Sve je izdržala. A i ime joj je ko u muška – kaže Suada donoseći mi malo svježeg soka od mente i limuna – Znala je posli ovog rata sama da ide u šumu i da nasiče drva, natovari na leđa pa uz brdo uznese, ispuši jednu, natovari na tačke pa doveze u svoju baraku, a onda se ljudi sažale pa kupe metar – dva .
***
Jedan pjesnik je napisao:
Četrdeset prva
Dovode Rusku na proplanak smrti
Ali je ne ubiju
Pacovi joj naseljavalju utrobu
Iz nje se rađaju dvije rumene jabuke
Devedeset treća
Ruska opet na proplanku
Presahla, pogurena i ljuta na nebo
Pacovi joj naseljavalju utrobu
Smrt se rodila
– Namjerno je pjesnik izostavio podatak da je Ruska ubila djecu. Mada, nismo ti rekli da postoji priča da ju je samo jedan silovao, a da je bila u romantičnoj vezi s njim. No, on nije htio priznati djecu. Ona ga je proganjala i na kraju uradila to što je uradila.
– Vjeruješ li, Timure, u to?
– Pa ne baš. Nekako mi je to strašno.
– Šta tačno?
– Da voljeni siluju… U to samo Admir i Zukan vjeruju. Oni kažu da je bila lijepa i prokleta. Oni su najstariji u selu.
***
Ljeto je. Smrt dolazi sasvim iznenada. Ne možeš da je shvatiš. A meni valja pisati. Ne znam šta baš da ponudim čitateljima da bi bili uzbuđeni i ne baš suzdržani prilikom čitanja.
***
– Kako se neću nje sićat. Sićam se i matere joj Hajre. Išli smo na vodu zajedno. Bila je jaka Ruska. Ista mater, sitna i jaka. A i voljela se nasilu smijat. Nekad je to ko revanje magarca bilo. Kad se nasmije, svi smo znali da se Ruska smije. A mogla se pobit s bilo kim. Viruj da sa njom nisam tio ići ruku pod ruku. Prebila bi me. A da ti kažem nešt. Voljela je dizat halju. Kod nas ovdje ženska čeljad u onaj vakat morala su duge halje nosit. A ona nije tila. Čim ko iđe, ona suknju gore. Pa ti to ćeri kažem, za tog Rukera, zemlja mu kosti izbacila kad je pošo u četnike. Tribala je da ga ne izaziva. Tribala se sklonit vas su i ostala ženska čeljad. I štaš bilo je vruće, čuli smo svi, derala se gluho bilo, kad je nisu razapeli. Jednog je ozlijedila, bila je puno jaka. Onda su je još više napali. A preživila je i glavu je poginjala kad se vratila i nikom nije rič jednu kazala. A i njoj niko rič nije kazo. Ni rič. Pa rodi kopilad. I prevali sedam sela da dođe do Rukera. I Rukeru na vrata odnesi ih. A on samo mrš mater ti partizansku reko. Eto, pa ih ubi, Bog nju ubio. Nije ih mogla gledat više. Čim je prestala dojiti, odmah ih je ubila. Zadavila ih golim rukama. Nikad ih nismo našli nit je ko pito za njih. Samo smo vidili da ih nejma. Nismo smjeli pitat. Bojali smo se.
– Čega, deda Zukane?
– Ne znam ćeri, svi su govorili šuti, ne pitaj, ne tiče te se, o takvim se smrtima šuti.
***
– A i mater joj je patila. Udala se za konja od čovika. Gazio je ko vreću brašna. Od pogleda njegovog se tresla. Sreća pa umri, bomba ga raspolovi. Bog ga i tamo raspolovi, na onaj svit, amin. I Ruska je patila. Drugi put onako staru su je na isto mjesto odveli. Čuli za tu ženu što je ubila tako mlada djecu, pa da je kazne. Ne znamo ko je tada bio. Ma nije ni bitno. Njemu je to bilo drago. Svi smo mi to vidjeli ali nismo smjeli. Samo su je odveli. Jebali joj mater balijsku, kurvijsku. Preživjela je i to. Neki su je našli na tom brijegu, i bez gasuljenja je ukopali u rupu. Poslije se povampirila pa dolazila tražit nas, žive duše, da nam kaže da nam neće oprostiti.
– Grijeh je to! – rekao je Timur Zukanu.
– A štaš. Bojo se narod i njene i svoje sramote! Deder nek je više nema, tako je najbolje. Samo se sićam da je neki čovik reko da joj se glogov kolac zabode u grob tačno u podne ili u ponoć. I ne mogu ti reći ko to uradi, al neko hrabar jest.
– I je li vas više dozivala?
– Nije, samo se nekad čuje jecaj gore na brdu.
***
– Nemoj se prepasti kada budeš spavala večeras kod nas – rekao je Timur naslonjen na brezu. Tri noći si ovdje, zar ne?
Zar mi je trebao broj tri, pomislila sam. Nisam ništa odgovorila, bila sam zbunjena. Pokušala sam posložiti kockice, shvatiti tu ženu, sudbinu, ove ljude. Čak mi se i Timur učinio kao zao lik, i sve ovo kao jedan ružan san prije početka novog dana.
Zvučiš kao zlokobni pjesnik, rekla sam Timuru.
– Ne boj se, ujutro ćemo očistiti Ruskin grob i zasaditi neko cvijeće. Razmisli koje bismo mogli. Možda dragoljuba. Pun je života.
***
Možda da posadimo hortenziju, razmišljala sam. Ili jorgovan. Ali, sve bi se to hranilo ostacima njenog tijela. To je previše za moj želudac.
***
Kako napreduje priča o čedomorstvu?, tako je glasila viber poruka od glavnog urednika.
Nije bilo nikakvog čedomorstva. Vraćam se sutra, pa se vidimo – odgovorila sam misleći o cvijeću koje donosi spokoj. Bilo mi je žao Ruske i nikako nisam mogla razmišljati o djeci koju je ubila. Možda sam je podsvjesno pokušala opravdati? Ne znam da li je to etično. Odbijam da je predstavim i kao žrtvu i kao zločinca. Možda da šutim i pretvaram se da ona ne postoji. Mogu reći da je to samo priča lokalnog stanovništva koje voli izmišljati priče.
Pretraživala sam na googlu zločine u II svjetskom ratu u ovom malom mjestu, a potom zločine devedesetih. Pronašla sam sliku koja je podsjećala na grčka božanstva. Uskomešana muška uniformisana tijela. Žena drži mušku čizmu, između dvije noge viri krvava dojka, isječena bradavica. Jedan je drži za crnu kosu u koju se upleo trag sperme. Drveće je razotkrilo tajne i pustilo Medejinim zmijama da osvoje prostor i vrijeme. Zatvorila sam laptop i rekla da je to samo priča.
– A čemu priča postoji osim da se ispriča? – upita me neki glas.
– Zar zločini postoje samo da bi se ponovili? – upitah.
- prvonagrađena priča na na književnom natječaju “Marko Martinović Car” u Vitezu 2025. –
___________________________________________________
EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ (Travnik, 1989), živi u Vitezu. Magistrirala je b/h/s jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici.
Objavila je sljedeća djela: zbirku poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016), zbirku kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021), zbirku poezije “Moj sin i ja” (Planjax, 2021), ilustrovanu bajku za djecu „Tale about the boy Adi and computer“ (Stockholm projekat 2033, 2024), “Kratke priče o pokušajima izbavljenja” (Vrijeme, 2025), Zbirku priča za djecu pod nazivom “Pisac pred sudom i druge bajke” (Off-Set, Tuzla, 2025) Članica je P.E.N. Centra BiH. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada.
čovjek-časopis 