(pod crvenim jedrima)
idite! rekla im je
plovite pod crvenim jedrima,
tražite žderačice priča, vrtove
u kojima vrište ljubavne životinje,
osnivajte gradove, gradite
hramove po otočnim vrhuncima,
palite baklje na rtovima,
objavljujte opasnosti,
izranjajte periske!
borite se s morskim nemanima,
bodljikavim rubnim plićacima,
gradite prvu i drugu i treću ulicu,
puštajte plimu zaustavljajte,
ispirite soli, borite se s nekim
ako već ne znate ništa pametnije
samo učinite već jednom nešto sa sobom!
toliko su se prestrašili
da se tri dana nisu usudili
izaći pred njeno lice
***
(zatajena noć)
zatajena je noć
u kojoj kraljica dolazi proscima
i svaki misli da je njegova
vladarica bludnih snova, nedodirljiva,
u istoj noći sa svima
i svaki od njih mislit će
da je njegovo to djetešce od osmijeha
maleno božanstvo blaga, koje pleše
u biljnom soku i u žilama –
ne, ne, nisam ga ja donijela na svijet,
to je ona druga, drugdje, istoimena!
ne, ne, niste mu vi očevi,
nego onaj s pijetlom i kornjačom,
bog u krilatim sandalama!
izgubljeni među njenim istinama,
čekaju da se ponovi ta noć
no takva se noć ne ponavlja
***
(zar ih ćeš prepustiti strelicama?)
tih stotinu osam muškaraca koji su te zabavljali
dvadeset godina
zar ćeš prepustiti strelicama, kopljima, mačevima?
istina, trošili su, kraljevstvo je pomalo osiromašilo
no još uvijek je kraljevstvo, oporavit će se,
a i ta igra koju si igrala s njima
nije mogla biti bez popratnog sjaja
reći ćeš im: gotovo je, bježite?
no brodovi su davno strunuli u luci
i što ti preostaje nego nektar i ambrozija?
san će ležati na palači, dok ti i tvoje djevice
odvlačite do obale stotinu osmoricu usnulih
i pozivate sile iz dubine:
priča je gotova, nosite ih u raj!
a slugama koji su sanjali da ih pokapaju
na rukama će ostati krv iz sna
koju dugo neće moći oprati –
hoćeš tako?
ili ćeš ga pustiti da ih postrijelja,
no strelice će umjesto otrovom biti premazane
sokom trava koje daju besmrtnost –
odležavši dovoljno da zaspi umorni putnik
ustat će i ukrcati se na njegov vlastiti brod
i dok se kao roj zvijezda
budu uzdizali u nebesko more
izgubit će imena
da ih kraljev bijes ne može prepoznati
hoćeš tako?
***
(besmrtnice danas)
one sjede navrh brda
spaljenog jarom, spaljenog požarom,
pod dlanom radioaktivnog lahora,
kockaju se za sudbinu
neke obitelji guštera
za ishod nekog mravljeg rata
bit ćeš na strani crvenih,
jesi sigurna, Ateno?
a ti ćeš, Hestijo, baš toj mišjoj obitelji
pomoći da sagradi dom?
što s ljudima, pita ona krilata,
bez glave pobjednica Nika
Atena diže prema njoj svoje mravlje lice,
Hestija je gleda mišjim očima,
nenasmiješeno, neprozirno,
kao što i treba gledati
lik od kamena
______________________________
SANJA LOVRENČIĆ književnica i prevoditeljica, dosad je objavila zbirke pjesama Insula dulcamara (1987.), Skrletne tkanine (1994.), Upute šetaču u vrtu sa zborovima (2002.), U slobodnoj četvrti (2002.), Rijeka sigurno voli poplavu (2006.), Noćno doba (2009.), Iz ateljea (2015.), Putanja leta (2018.), Skica za junakinju (2021.) i Pišem ti iz daleke zemlje (2023.)
Za zbirku pjesama Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu “Kiklop”, a za rukopis Pišem ti iz daleke zemlje nagradu “Tea Benčić Rimay”.
Pjesme su joj objavljivane u domaćoj i stranoj periodici.
Autorica je i niza proznih djela, romana i kratkih priča.
čovjek-časopis 