lik iz mašte je sedeo na ivici najviše zgrade, na samom vrhu. iznad njega je samo nebo. mračno, zagonetno, lepljivo, kao loš san iz kojeg ne možeš da se probudiš. izgledao je kao da čeka nešto da se desi, ali nije… samo je sedeo, postojao u mojim pokvarenim mislima. želeo sam da skoči sa te zgrade, da ubije zauvek tuđa očekivanja, ostavi ih razbacane po betonu, kao prazne reči. pretopla, letnja, vlažna noć se spustila na ceo grad. mesec se približavao kao da želi da sjebe svet, onako kolosijalan, izranjavan. u daljini su treperela svetla betonske košnice. svaki prozor je krio drugačiju priču. neko se smejao, neko plakao, neko gasio, a neko rađao. nečije oči sklapale su se, maštajući o slobodi. neko je nemo sedeo sam, preturajući po vremenskim porama, gde grafiti ispisuju prošlost na koži. bezimeni lik se divio prizoru ispred sebe. grad je izgledao prelepo u crnilu noći. svetlost je izbijala kroz njegove pukotine; živeo je u tom trenutku. uživao je u sadašnjosti svog nepostojanja! povremeno bi se nasmejao, kao da se setio nečeg, ili sam ja želeo, baš takvog da ga vidim. ponekad tako izmišljam stvari, živote, ljude. oni nemaju izbora – takve sam ih stvorio.
***
ZVUK PUCANJA
svaka tišina ima svoj zvuk, poput pucanja kosti ispod kože. reči koje ne izgovorimo ne prestaju da postoje, ostaju da dišu u zidovima, kao modrice što ne prolaze i u toj tišini, nekad nađem mir.
***
3.00
negde oko 3 ujutru krećem da lutam ulicama u patikama bez čarapa s rukama u džepovima nema ljudi nema ničeg mirno je kao u dušama zlikovaca neki pas izgubljen kao i ja počinje da me prati maše repom kao da pita da li sme da li je u redu da mi pravi društvo dao mi je do znanja da nema zle namere mahnuo sam mu s istom namerom išao je pored mene jedno vreme pa ispred zatim bi zastao i čekao me video je da sam beznadežan slučaj pomilovao sam ga češao se u isto vreme buve su ga izjedale izgleda da svakog nešto jede.
***
NIŠTA OČEKUJEM
kada ništa ne čekaš, ništa te ne može srušiti. jutro stiže tiho, bez pompe, bez fanfara, samo svetlost što se provlači kroz prozor. sediš na ivici kreveta, ne praviš planove, trljaš oči, sunce te ne pita, šamara ti lice, zna da si sam. koraci, jedan po jedan, u ritmu dima koji uvlačiš u sebe, kao da si ih oduvek znao, ali ih tek sada razumeš. nema zidova, nema prepreka. prošao si kroz njih toliko puta da znaš svaku pukotinu. sad si sam, ali slobodan. i kao da konačno ideš tamo gde treba, bez lažnih osmeha i noževa što su ti zabijali u kičmu. samo ti. a ti si, po prvi put, dovoljan. ništa ne poseduješ, osim tog puta pred sobom. i to je, nekako, sve.
______________________________________
DARKO MITROVIĆ je pisac, pesnik i kultni radio voditelj iz Beograda, poznat po ogoljenom, direktnom izrazu koji prelazi iz bunta u stih. Posle skoro dve decenije za mikrofonom njegov glas preselio se na papir. Njegova prva zbirka poezije “Neizbežna smrt jednog avokada” (Rende Books) nosi pečat bit-generacije, bunta i kafanske tišine koja vrišti jače od reči. Piše kao što govori, iz utrobe, ogoljeno, s punk senzibilitetom i društvenom oštricom. Kolumnista je od 2012. godine, a tekstove su mu objavljivali Danas, RYL, Men’s Health, BURO, PC Press, Buka, B92 itd. Član je Međunarodne federacije novinara (IFJ). Crta stripove za nezavisnu američku izdavačku kuću i veruje da je poezija poslednje mesto gde se još uvek govori istina. U haosu traži mir, u mraku svetlo.
Raskošan spektar boja ušao je u Bokijevo sivo osamljeno djetinjstvo kad je u njegovu ulicu doselila Zujina obitelj. Dopuhao ih je jedan od onih nesmiljenih vjetrova koji su kroz povijest u više ili manje pravilnim razmacima otpuhivali zatečenu postavu stanovnika Rodine Grude, da bi je nakon nekog vremena nadomještali novom. Boki je rođen za jednog od dužih predaha između dvaju ledenih zapuha, upavši s prvim plačem u prostor u kojem su stari susjedi već bili zaboravljeni, a novi se još nisu odlučivali na dolazak. Stoga se na njegova nejaka pleća svalila nezahvalna misija jedinog predstavnika svoje generacije u naselju. Okrutno ignoriran od starije djece, istovremeno nezainteresiran za društvo mlađih, živio je u vlastitom mjehuru od sapunice. Kratko nakon doseljenja Zujo je trebao krenuti u školu. Ispostavilo se, međutim, kako roditelji nemaju valjane dokaze da je njihov sin završio prethodni razred. Put koji ih je sasvim slučajno doveo u Rodinu Grudu, bio je zasut raznim preprekama. Moglo se lako izgubiti glavu, a kamoli ne školsku svjedodžbu. Stoga ni sekunde nisu zdvajali nad gubitkom tako nevažnog lista papira od kojeg se ne bi mogao napraviti ni tuljac za malu porciju pečenih kestena. – Odnijeli vihori papire, izgorjeli su u plamenu! – lakonski je rastumačio plećati obiteljski poglavica mjerodavnim strukturama. Vremena nisu bila pogodna za administrativna sitničarenja pa je dječak upisan u školu prema godini rođenja. Tako je automatski udvostručeno brojno stanje Bokijeve generacije u razredu sklepanom od nekoliko uzastopnih naraštaja. Ubrzo se pokazalo da Zujo raspolaže socijalnim vještinama dobro raspoređenim po najrazličitijim područjima. Uz to, ni učiti nije morao puno, jer je na pitanja iz školskog gradiva odgovarao zahvaćajući potpuno nevezane sadržaje i teme. Učitelju je bilo najjednostavnije dati kakvu-takvu ocjenu, samo da prekine govorne egzibicije koje su rijetko uvažavale suštinu pitanja. Ovisno o situaciji, davao je novi učenik katkad i kratke odgovore. Tumačeći dosege tehnološkog napretka i važnost novih sredstava komunikacije, učitelj ga je na jednom satu upitao što misli o tome kako su nekadašnje generacije živjele bez radija, televizije, telefona. – Pa nikako, učitelju! Svi su pomrli! Odgovor je izazvao gromoglasan smijeh u klupama, a učitelja nagnao da se zagleda kroz prozor i pažljivo promotri stanje travnjaka u školskom dvorištu. Kad je završio s promatranjem, upisao je nešto u dnevnik, zaklopio ga i obznanio: – Gotovi smo za danas! Potaknut saznanjem da su rođeni u razmaku od samo dva dana, Zujo je Bokiju predložio bratimljenje. Spustili su se do potoka i komadom zahrđalog lima zarezali kožu na dlanovima. Obred su završili snažnim stiskom ruku nakon čega su se složno popišali po ranama, jer je to bio najefikasniji način sprječavanja infekcije. Kao sve dotadašnje Zujine teorije i ova se pokazala ispravnom jer su ozljede zacijelile bez ikakvih posljedica. Postavši ovim činom braća, takoreći blizanci, počeli su usklađivati sve aktivnosti. Prilagodba je tekla uglavnom u jednom smjeru. Stoga je novi način ponašanja dotad usamljenog dječaka i besprijekornog učenika rezultirao ponekom nenapisanom zadaćom, nenaučenim gradivom i povremenim izostancima s nastave. Taj sitan danak pobratimstvu na drugoj mu je strani donosio puno novih saznanja i iskustava. Dok su lutali šumom ili pecali na potoku, Boki je upijao korisne savjete, naročito one o otupljivanju oštrice učiteljevih pitanja. Svaki trenutak proveden nad knjigom, za Zuju je značio bacanje vremena u vjetar. Pri jednom od redovitih ponavljanja ranije obrađenog gradiva, Boki je odlučio iskušati novostečene govorničke vještine. Digao je ruku, nudeći slikovit odgovor na postavljeno pitanje: – Basne su, učitelju, kratke priče u kojima razgovaraju dvije životinje, na primjer magarac i tele, kao vi i ja sada. Učitelj se umalo zagrcnuo progutanom metaforičkom knedlom i bacio brz pogled kroz prozor. Ovaj put se nije upustio u duže proučavanja travnjaka. Glavom mu je proletjela misao kako se, tehnički gledano, datom objašnjenju nema što prigovoriti. Više od moguće smišljene ili nehotične uvrede i smijuljenja u razredu, frustrirala ga je činjenica da Boki prebrzo usvaja način izražavanja novog učenika. Bilo mu ga je žao, znao je da mu je otac prijeke naravi. Ipak je istrgnuo list iz notesa i nešto napisao. Presavijenu cedulju je dao dječaku, naredivši da je istog dana preda roditeljima jer želi da što prije dođu na razgovor u školu. Nakon roditeljskog posjeta školi uslijedila je nimalo suptilna odgojna mjera, zapravo najžešća koju je Boki upamtio u cijelom svom životu. Višestruko ojačana djelovanjem očeva kožnog opasača, označila je kraj jedne etape njegova društvenog života, vrativši ga ekspresno u staru kolotečinu. I prije nego se susreo s latinskom poslovicom koja nas uči da ono što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu, stekao je jasnu spoznaju o njenoj surovoj istinitosti. Kasnije se ta spoznaja potvrđivala na mnogim razinama. Kroz školovanje u Arganu, pa i poslije, pri potrazi za poslom, ulogu Jupitera uvijek bi igrali neki drugi, lukaviji i agresivniji, dok je on sam, zajedno sa svojim odlikama i pohvalama sveučilišnih tijela, redovito ostajao među volovima. Konačno je, umoran od udaranja čelom u mnoga vrata iza kojih za njega nije bilo posla, odlučio predahnuti u Rodinoj Grudi. – Ništarijo! Ti zajedno sa svojom fil… filozof… kako li se već zove! Lijepo sam ti govorio da izučiš kakav pristojan zanat! Sad bi bio gospodin čovjek, svoj gazda, baš kao Zujo! – donekle očekivan, ali popraćen sasvim neutemeljenom tvrdnjom o savjetu za odabir profesije, očev gnjev se srušio na nesposobnog sina. Ispostavilo se da je Zujo po kojekakvim brzopotezno sklepanim dopisnim školicama prikupio zavidan broj svjedodžbi i diploma prikladnih za nesmetano pokretanje raznih poslova. Najprije je, tik uz potok na rubu šume, niknula gostionica s prenoćištem “Zujo’s Inn”. Nudila je sportske terene, šetnju malim zoološkim vrtom i vrhunski ambijent za obiteljske proslave. Jelovnik s lokalnim specijalitetima vikendom je imao dodatnu stavku “pastrve iz našeg potoka”, koja se pokazala kao pun pogodak. – U ovom potoku nikad nije bilo pastrva – Bokijeva nepopravljivo naivna ćud iskazala se već pri prvom susretu s nekadašnjim razrednim kolegom i pobratimom. – Pa nećemo im valjda propitivati krvna zrnca! Pastrva je pastrva a potok je potok, ma kuda tekao. Važno je da su gosti zadovoljni! – Zujina logika je bila i ostala nesalomljiva. U centru Rodine Grude kočoperio se odlično posjećen i u zeleno oličen “Zujo’s Pub”, a odmah do njega “Zujo’s Shop”, prodavaonica mješovitom robom. Par stotina metara dalje, s druge strane ulice, smješkala ima se ružičasto obojena slastičarnica “Zujo’s Cakes”, smještena nadomak novootvorenog kozmetičko-frizerskog salona za dame i gospodu, glamuroznog naziva “Zujo’s Beauty Studio”. – Počele su nas obilaziti grupe nepoznatih ljudi, raspitivati se za kupovinu nekretnina, za lokalne pogodnosti pri pokretanju biznisa. Nisam ih valjda trebao pustiti da nam okupiraju Rodinu Grudu! – objašnjavao je Zujo svoje brojne poslovne poduhvate. Bolnu točku vlastitog poslovnog carstva predstavljala mu je samo brzopleto otvorena omanja tvornica odjeće. Uz sve napore nije se uspijevala odlijepiti od pozitivne nule u poslovanju. Smjestio ju je u Argan, računajući da će veliki grad osigurati potrebnu kvalificiranu radnu snagu i kupce za proizvedenu robu. Što dalje, bio je sve uvjereniji da joj je lošu karmu priskrbio glupavi domaći naziv “Visoka moda”, kao i nesposobno rukovodstvo sklono opstrukciji svakog inovativnog poslovnog prijedloga. Bokijevim dolaskom, sinulo mu je spasonosno rješenje. – Likvidirat ću “Visoku modu” i osnovat ćemo novu tvrtku. Bit ćeš glavni direktor, s vremenom i ravnopravan partner. Uvijek si bio sklon novim idejama, u Arganu si takoreći doma, engleski ti je skoro k’o materinji jezik. Smislit ćeš neko zvučno ime za firmu i uvaliti se u direktorsku fotelju! – Zujino oduševljenje moglo se mjeriti samo s onim na početku poslovnog uspona, pri otvaranju “Zujo’s Inna”. Boki je bez riječi izvrnuo džepove iz kojih je ispalo nekoliko kovanica. – Ne brini za novce, prijatelju! Ti samo potpiši! Novac je moj udio u biznisu! – razgalio se Zujo. Posao su s vremenom prebacili u Rodinu Grudu. U tvornicu “Zujo’s High Fashion” na dnevnoj bazi su dolazila dostavna vozila nakrcana repromaterijalom, a odvozila gotove proizvode u ekskluzivne prodavaonice diljem Argana i drugih značajnih destinacija. Zujo je, kao novi načelnik Rodine Grude, u potpunosti ostvario predizborno obećanje o oživljavanju društvenog života i povećanom zapošljavanju. U poslu je djelovao iz pozadine, ugovarajući nabavu i prodaju, dok je Boki kao isturena figura, direktor i glasnogovornik najperspektivnije firme u okolici, postao neizostavan inventar na važnim poslovnim događanjima na širem području. Kako se u tim krugovima nije štedjelo na hrani i piću, brzo su mu se mijenjale životne navike, ali i tjelesne proporcije. Stekao je reputaciju fanatičnog poklonika skupe brendirane odjeće, te prekaljenog degustatora egzotičnih zalogajčića i točenog piva u “Zujo’s Pubu”. Postupno su ga mještani počeli doživljavati gotovo kao vlasnika tvornice. Dojmu je pridonio i luksuzan automobil parkiran pred kućom, kakav nikad ranije nije viđen u Rodinoj Grudi. Nepomućena poslovna idila trajala je sve do malog, prividno beznačajnog događaja, ali jednog od onih kakvi pokreću presudna zbivanja. Naime, u “Zujo’s High Fashion” stigla je televizijska ekipa. Privučeni vijestima o velikom poslovnom uspjehu u malom mjestu, poželjeli su napraviti opsežnu reportažu. Nakon podužeg razgovora s direktorom, šefovima pogona i voditeljima smjena, prebacili su se na zaposlenike. Simpatična mlada crnka, sva rumena od uzbuđenja što će se pojaviti na televiziji, počela je iznositi svoje viđenje uspjeha: – Znate, radimo jako puno, ali ništa nam nije teško. Evo upravo jutros su stigle četiri velike kutije etiketa za odjeću najpoznatijih svjetskih marki. Čim ih ušijemo, roba se pakira i … Tu je naglo uskočila voditeljica smjene, odgurnuvši nesmotrenu radnicu. – Kolegica se zabunila. Jutros su stigle četiri kutije konca za ukrasne šavove na košuljama. Isporuka nam je kasnila zbog problema u transportu. Nema govora o nekakvim etiketama. Ali, nazad se više nije moglo. Nakon emitiranja reportaže, u “Zujo’s High Fashion” su nahrupile horde inspektora nahuškanih od strane konkurentskih tvrtki. Počeli su češljati zalihe i dokumente od samog osnutka firme. Potaknuti golemim interesom javnosti, događaji su krenuli ubrzanim tempom. – Nemaš razloga za brigu, prijatelju. Inspektori su jeftina roba, a šačica etiketa je mačji kašalj dokle god u onoj zgradi imamo više nego efikasan vremenski stroj koji je neprekidno u stanju pripravnosti. Iz ovih stopa ću ga aktivirati da ukloni sve moguće kompromitirajuće dokumente od otvaranja tvornice do danas! – izgovarajući te riječi, Zujo je pokazao prema pročelju zgrade u Pelegrinskoj ulici u Arganu, na kojem je stajala samo tabla s podacima nekog odvjetničkog ureda. Boki se, ostavši sam na pločniku, ali ohrabren Zujinim riječima, zaputio prema sjedištu ustanove za istraživanje privrednog kriminala, u koju je, kao osoba odgovorna za poslovanje tvrtke, ljubazno pozvan na razgovor. U glavi mu se još nisu uspjele do kraja posložiti misli uskomešane nenadanim pozivom, ali i produženim djelovanjem božanstvenog francuskog konjaka posluživanog na sinoćnjoj proslavi otvorenja salona igara na sreću “Zujo’s Lucky Star”, kad su ljubazna pitanja zamijenjena škljocajem lisica na rukama, a istražiteljski ured pritvorskom ćelijom. – Ne moram brinuti. Zujo je rekao da u onoj zgradi postoji… da raspolaže tim vremeplovom koji… Kako to uopće funkcionira? Bokija u datim okolnostima mašta nije služila pa je prigrlio Zujinu tvrdnju da će sve biti u redu, da će stroj uništiti škakljive dokumente. Istražitelji i inspektori će ostati praznih ruku. Kad je nakon stečenih uvjeta Boki pušten da se brani sa slobode, Zujo mu je priredio iznenađenje odbivši prihvatiti ruku ispruženu na pozdrav. Čak je i najnoviju zaručnicu, aktualnu Kraljicu žetve, upozorio da ne komunicira sa zabludjelim bivšim direktorom. Vlastiti otac mu je svečano obećao da će ga se odreći preko novina, a susjedi i poznanici su prelazili na drugu stranu ulice kad bi im dolazio ususret. Kako su istražne radnje napredovale, Bokiju je bivalo sve jasnije da su netragom nestali ključni dokumenti sa Zujinim potpisom. Ostao je sam, označen kao ustrajni manipulator i falsifikator zaštićenih brendova. Dok je potišteno čekao rasplet situacije, oko Bokija se u prostoru lišenom prisustva brojnih donedavnih prijatelja i poznanika, počela ubrzano zgušnjavati magla alkoholnih isparenja. Poput voštanice usred noći, među ljepljivim maglenim pramenovima žmirkala je misao kako bi možda mogao spasiti stvar ako se dočepa vremeplova koji je očigledno izbrisao samo Zujine mutne dionice iz povijesti poslovanja. Dugo je motrio zgradu u Pelegrinskoj ulici, prije nego se odlučio za akciju. Zgranuti građani Rodine Grude danima su nakon tog pothvata u nevjerici komentirali sljedeći članak iz dnevnih novina: “Posrnuli direktor donedavno uspješne tvornice, u rodnom mjestu oduvijek doživljavan kao uzoran mladić, tridesetdvogodišnji B.B. iz Rodine Grude, pod jakim utjecajem alkohola u kasnim noćnim satima je provalio u ured poznatog odvjetnika u Pelegrinskoj ulici u Arganu. Ujutro ga je, po dolasku na posao, pronašla spremačica A.J. (54 god), kako spava u akrobatskoj pozi zaglavljen u bogato ornamentiranom masivnom altdeutsch sekreteru, znatno oštećenom metalnom polugom koju je još stezao u ruci. Oporavivši se od prvotnog šoka, spremačica je pozvala policiju. Ustanovili su da je u uredu temeljito demolirana informatička oprema kao i priručni frižider, te iščupane i na hrpu nabacane sve postojeće ladice, zajedno s policama i raskupusanim spisima. Kad su ga probudili i teškom mukom izvukli iz ljušture prevrnutog i devastiranog sekretera, B.B. se počeo otimati i nesuvislo bulazniti, zahtijevajući da ga ostave u vremeplovu kako bi spriječio lopove da interveniraju na tvorničkom dokumentima. Prije nastavka kriminalističke obrade, uz primjenu umjerenih sredstava prisile, B.B. je odveden na triježnjenje u odgovarajuću ustanovu.”
_________________________________
ANICA MARCELIĆ je prvu kratku priču objavila 1977. godine u tjedniku Arena, nakon čega nastavlja objavljivati u raznim časopisima. Nakon poduže stanke, priču šalje na natječaj “Lapis Histriae” 2018. god. gdje je odabrana za zbirku “Azil/ Asilo”. Zastupljena je i u trojezičnoj zbirci “Biber 05”, kao i “Decameronu 2020” koji je u Fiuggi, Italija, proglašen najboljom europskom internet publikacijom za 2021. godinu. Priče, uglavnom proizašle iz finala književnih natječaja, nalaze joj se u većem broju što papirnatih što internetskih zbornika, časopisa i novina. Dobitnica je 3. nagrade na natječaju “Priča se (p)o gradu VI” i prve nagrade za haiku u Mjesecu hrvatske knjige 2024. GK “Juraj Šižgorić” iz Šibenika. U skupnim zbirkama ima tridesetak objavljenih pjesama, a haiku piše i objavljuje i na engleskom jeziku na portalima širom svijeta, najčešće u Americi i Japanu. U posljednje vrijeme rado napiše prilog za internetski magazin Perkatonic.
moja kuja Juliška izgrizla je šapu do kosti bilo je mnogo krvi baš smo se uplašili ona ima trinaest godina za jednog psa čitava večnost u kući je zavladao nemir majka je neprestano govorila kako joj se u nos uvukao miris krvi niko to nije osetio sem nje ali ja sam joj verovao sestra je najpre sebe ubeđivala da je sve u redu da bi nakon toga drhtala od brige i plakala sakrivena od naših pogleda nismo mogli da podnesemo da iz dragog mekog toplog tela kaplje krv šta se sa njom desilo da je samu sebe povredila iz čista mira kad među psima nema suicida otac joj je stavio zaštitnu kragnu oko vrata da ne bi mogla zubima da dopre do rane a majka joj je stavila zavoj rekli su da će biti dobro ona je najpre režala i kezila zube ali je ubrzo počela s punim poverenjem da dahće i da se smeje svi smo se zatim umirili i noć je bila tiha strah je ostao da lebdi uzduž i popreko naših soba Juliška je znala šta će se za koji mesec dogoditi mom ocu
***
POSETA
kad je mrtvozornik došao da utvrdi smrt mom ocu
sestra i ja već odrasli i zreli studenti kao neki predškolci povukli smo se u dečiji sobičak
njegov glas bio je blag nisam ga video i ne mogu sa sigurnošću da znam koliko ima godina ali verujem da je mlad (što ne znači da nije davno rođen)
u tom trenutku bili smo s njim vršnjaci iz vrtića jer
njegov spontano potresen šapat govorio je da se nije navikao na posao i da nikada neće moći da preboli patnju koja uvek nadživi pokojnika
***
NEŠTO
nešto mi mili i račva se po celoj površini kože neprijatno nije to uvek bilo osećam hladnoću dok mi se to kreće po leđima stiže me vlaga desilo se neprimetno velika britanija mi se podvukla pod kožu pa je tu postala mala britanija strašno me je potklobučila treba da izbacim višak tečnosti diuretici mi ne pomažu skelet mi se sveo na šupljine na suva rečna korita koja su izbacila svu vodu pod kožu mnogo sam trom začudo mi noge nisu natečene ali se ponašaju kao da jesu hodam u mestu zamaram se ne mogu ni da cvokoćem u zadihanosti mi se otmu samo nemušti glasovi sve ostaje unutra zarobljeno u mehuru možda ničega od svega toga nema ali osećam nešto se migolji u tom slučaju nema mi pomoći ostaje mi samo da mumlam makar da sačuvam melodiju
***
HTEO SAM DA TI ISPRIČAM
tvoje kolege su skupile novac i predali nam povodom tvoje smrti i majci njene isto tako na sahranu su došli neki ljudi koje nismo očekivali komšija Marko je nosio krst u nemačkoj živi jedan dobar čovek nikada se nismo videli a razumeo me je bolje od mnogih koje poznajem celog života Juliška je danima njuškala oko tvog kreveta gde si ležao onda kada su mi rekli šta ti se desilo tada sam pojurio da te probudim imao sam u sebi ogromnu snagu silovitu nije bila dovoljna majka je plakala u restoranu sedeli smo za stolom za četvoro čuo sam jecaj kada je menjala peškire u kupatilu okačivši samo tri zalepila je napuklu ogrlicu koju si joj ti napravio Angelina previše liči na tebe izbegava ogledala i ne prestaje da plače u kući su odjedanput počeli da se množe kvarovi prekidač za svetlo u kupatilu moramo da lupimo drškom od šrafcigera da bi radio otpala su vrata od frižidera snalazimo se da ih zatvorimo zelena lampa se sama od sebe pali i gasi kašljuca i čkilji hteo sam sve to da ti ispričam
***
BRISANJE
iz dotrajalog automobila iscurilo ulje ostavilo masnu baricu na asfaltu koja leži okrenuta suncu širi spektar duginih boja koje mi kroz zenice prodiru duboko u nepregledna tamna prostranstva postepeno se šire ključaju tope zrnca leda škripa u kostima pretvara se u polifoniju ne osećam težinu betona koji mi nasrće na vidno polje doživeo sam taj trenutak kao jednu malu pobedu u moru razočaranja smejem se svim strahovima svim ubijenostima u pojam ako se nebo može utisnuti u asfalt ne treba brinuti još nekoliko puta ponavljam ne treba brinuti ne treba brinuti odlučio sam da ne mislim ni o čemu to je u mom slučaju sloboda dugo stojim u stavu kao za molitvu pred masnim božanstvom vreme prestaje sa svojom nametljivošću trenutak prevazilazi sva ograničenja sad zaista više ne brinem ne pomeram se sa mesta sve dok ne naiđu ulični čistači sa šmrkovima nakon toga ostaje čisto sivilo
_______________________________________
SIMEON CEROVINA rođen je 2001. godine u Beogradu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Apsolvent je Filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Počeo je da piše sa osam godina. Njegovi tekstovi izašli su u 42. broju Fanzina Zeleni konj, u Vertikalama 33/34, u Šrafu 2025. br. 15, kao i u zbornicima Žubori sa Moravice 2025. i Između dva sveta 22 – 2024. Pesme su mu objavili i regionalni internet portali, Čovjek–časopis i Strane. Pet njegovih pesama našlo je mesto i u zborniku Panorama nove srpske poezije (Euromedik, Beograd, 2024.). U maju 2024. godine prevedeno je na italijanski jezik i objavljeno nekoliko njegovih pesama u italijanskom časopisu Le Muse, a zatim i u internet časopisima Alessandria Today i Artes Tv Giornale, kao i u belgijskom Atunis Galacy Poetry. Finalista je Konkursa Timočka lira 2024, Timočka lira 2025, 39. Festivala mladih pesnika u Zaječaru 2025, ušao je u uži krug za Nagradu Mak Dizdar 2025, a pozvan je i da krajem septembra bude finalista 57. Festivala poezije mladih u Vrbasu. Njegovi radovi izabrani su i za pančevačke Rukopise 48. Živi, studira i piše poeziju u mestu svoga rođenja.
U našem gradu mog muža zovu Zmaj jer je neuhvatljiv i poznaje samo jezik vatre. Grad je mali, bez semafora, s jednom herojskom, tek preimenovanom ulicom. Letimo zajedno nad gradom, ne stiže nas ni vjetar. – Ne boj se, djevojčice, sa mnom ti se ništa loše ne može dogoditi. Stisni me jače! Zvjezdanu noć reže buka motora. Kad smo na cesti, na ulici nema nikoga.
Došao je po mene na sat biologije, uletio u učionicu i uhvatio me za ruku. Nije mi dao da ponesem ruksak. – Neće ti više trebati. Profesorica nije ni zucnula, ostala je stajati ispred ploče dok nismo izašli iz učionice. Dok smo silazili niz stepenice, čuli smo njezine potpetice kako kuckaju niz hodnik i kako viče: – Upomoć! Upomoć! Bilo je kasno. Već smo odletjeli.
Na parkingu ispred stare austrougarske zgrade gurnuo je ruku u džep i izvukao punu šaku zlatnog prstenja. – Biraj. Uzimala sam iz njegove šake jedan za drugim i stavljala ih na prstenjak desne ruke, ali je svaki bio veći od prethodnog. Problem je u mojim rukama, premršava sam. Naposljetku sam ostavila jedan na prstu pazeći da mi ne spadne. – Moramo prsten pokazati mojim roditeljima. – Već sam bio kod njih, presretni su. Sada dođi da vidiš kako nam je lijep stan. Popeli smo se na drugi sprat do vrata s razvaljenom bravom i otkinutom pločicom s prezimenom. – Uđi, sad je sve ovo tvoje. Stajali smo u hodniku s velikim ogledalom i masivnim drvenim namještajem. Otvorio je staklena vrata i ušli smo u veliki dnevni boravak s trpezarijom. Na zidu pored balkonskih vrata bila je velika crvena mrlja, oko nje milijun sitnih kapljica. – U kupatilu imaš lavor i četku. Operi zid. Nisam se pomaknula, pa me uhvatio za nadlakticu i gurnuo prema kupatilskim vratima. Našla sam lavor, četku i krpu ispod lavaboa i napunila lavor hladnom vodom. Krv se pere hladnom vodom. Pokušala sam zid obrisati krpom, ali nije išlo, pa sam uzela četku i počela ribati. Gore-dolje, lijevo-desno. Namakala sam četku vodom i ribala sve jače. S crvenom mrljom sa zida otpadala je i boja, cijeli površinski sloj zida, i ukazivalo se sivilo maltera. – Jače! Jače! Kad je moj muž rigao vatru, na vratu mu je iskakala plava žila. Snažno sam je grizla noću dok se propinjao iznad mene. – Vampirice moja! Grizi jače! Što sam duže ribala, u zidu je nastajala sve dublja rupa. – Sve, sve… Gore ti je ostalo nekoliko kapljica. Prolijevala sam lavor za lavorom ružičaste vode u WC šolju i ribala iznova dok sa zida nisam skinula zadnju crvenu točkicu.
Oprala sam ruke u kupatilu i pogledala se u ogledalo. Lice mi je bilo poprskano crvenim kapljicama. Umila sam se i obrisala peškirom okačenim na kukicu pored lavaboa. Bio je mekan i lijepo je mirisao. Vratila sam se u dnevni boravak i našla ga kako puši zavaljen u fotelji. Pepeo je tresao na tepih. Pokazao je rukom da mu sjednem u krilo. Ruku mi je stavio oko struka, spustio moju glavu na svoje grudi. Ispod mog obraza ležao je razapet Spasitelj. Gledala sam u čudu drvenu vitrinu s uštirkanim heklanim miljeima, kristalnim čašama i vazama, šećernicama i keramičkim figuricama. Na zidovima ulja na platnu – naga žena na obali rijeke, idilična zimska noć, buketi narcisa, zdjela s voćem. Podigao me iz krila i postavio ispred sebe. – Hajde, skini se, djevojčice, da vidim koliko si porasla. Raspusti kosu. Skidala sam komad po komad odjeće i bacala ga po sobi, tenisice, traperice, košulja, grudnjak i gaćice. Razvezala sam kosu što se kao noć na šumu spustila niz moja leđa. Vrtjela sam se nasred sobe i osjećala pod nogama mekoću perzijskog tepiha, kao da su mi stopala utonula u ovčje runo. – Pleši! Pleši! Bravo! Bravo! Udarao je dlanom o dlan držeći cigaretu u kutu usana. – Op, op, op, op! Okretala se cijela soba i on me uhvatio u naručje.
– A sada da te obučemo. Odnio me u spavaću sobu i bacio na lijepo namješten krevet, s čistom, bijelom posteljinom. Ispred nas veliki ormar s uredno složenom odjećom i nizom košulja, kaputa i bundi na vješalicama. Otvorio je ladicu i na mene bacio hrpu ženskog rublja – gaćice, grudnjaci, najlonske čarape. Sve što poželiš! Iz ormara ispadaju svilene košulje, suknje do koljena. Sve preveliko za moje tijelo. Odjenula sam bež suknju i bijelu košulju, preko bundu. – Pravo zečje krzno! Prskao je parfem iznad mene, u teškom smo oblaku plavog jasmina. Otvorili smo kutiju za nakit. – Stavi sve što ti se sviđa. Sve je ovo sada tvoje, vampirice moja! Stavila sam bisere oko vrata, teške, u tri niza. Hladni su na koži kao da su tek izvađeni iz mora. Ukosnica u začešljanoj kosi, preko večernja torbica. U hodniku sam u ormariću birala cipele. – Neću previsoke, nisam navikla. Za pola su broja prevelike. Poslužit će. Na izlasku iz stana na vratima je flomasterom napisao ZMAJ. Tako je bio siguran da u stan neće nitko ući. Dok sam silazila za njim niz stepenice, čula sam kako potpetice lupkaju i kako biseri udaraju jedan o drugi.
Suknju sam morala zadignuti dok smo na motoru jurili prema crkvi. Bila je ponoć i u gradu smo mi bili jedino svjetlo koje se naziralo. Stiskala sam stopala da mi cipele ne skliznu s najlonskih čarapa, desnu šaku da mi ne padne zaručnički prsten. Vozili smo se herojskom ulicom i dvaput skrenuli desno. Ispred župnog dvora nekoliko je puta zaturirao i viknuo svećenikovo ime. Ja sam vikala zajedno s njim. Udarala potpeticom o beton. U župnom dvoru upalilo se svjetlo i svećenik je izašao napolje. Sjurio se niz stepenice i otključao crkvu. – Baš nam se žuri, ne bi te inače podigli usred noći. Svećenik je već bio u sakristiji odijevajući liturgijsko ruho. Upalio je svijeće na oltaru, a nas dvoje stali smo ispred držeći se za ruke. Svećenik je stao za oltar i započeo:
– Predragi, došli ste u crkveni dom da pred služiteljem Crkve i pred zajednicom Gospodin zapečati svetim pečatom vašu želju da sklopite ženidbu.
– Skrati. Žuri nam se.
– … pružite jedno drugomu desnu ruku te pred Bogom i njegovom crkvom izrazite svoju privolu…
On je zavukao ponovo ruku u svoj džep i među prstenjem izdvojio dvije burme.
– … uzimam te za svog muža, voljet ću te i poštovati u sve dane…
– Možete poljubiti mladu.
Moj muž se sagnuo, uhvatio me oko struka i podigao da su mi isti čas spale cipele s nogu. Poljubio me, puna su mi usta jezika. – Osta mlada bez cipela! Smijemo se. Moj muž se smije, ja se smijem, svećenik se drži za stomak. Ponovo je zavukao ruku u džep i stavio snop novčanica svećeniku u ruke. – Ne, ne, ne! Svećenik odmahuje rukom, a moj muž ožeže ga pogledom. Izašli smo pred crkvu i on je ispalio nekoliko hitaca u zrak. Sjela sam mu na leđa i još smo jednom poletjeli nad gradom. Sve je ovo sada naše!
Nosi me u naručju uza stepenice. – Red je da mladu prenesem preko praga! Cipele su mi opet spale i ostale negdje na stepenicama. Spustio me u predsoblju i izuo čizme. Skinuo je jaknu i košulju pa sjeo za trpezarijski stol. – Ugrij nam večeru. Bacila sam na trosjed bundu i torbicu i otišla u kuhinju. Snalazila sam se kao da oduvijek živim u tom stanu. Provirila sam ispod poklopca – ćufte na povrću. Ručak napravljen tog jutra. Uključila sam šporet i iz kredenca izvadila bijele tanjure sa zlatnim obrubom. – Uuuu, češki porculan. Fino, fino! A pogledaj tek escajg! Ćufte su vrile na prejakoj vatri. Po bijeloj košulji milijun vrelih crvenih kapljica. Dvije kutlače za njega, jedna za mene. Nismo jeli cijeli dan. Kidamo kruh, žvačemo. Zalijevamo saftom, tope se mekane mesne okruglice. A tek desert. Pogledaj! Na desertnim tanjurićima đul-pita. U ustima nam je previše šećera, kako i dolikuje medenom mjesecu. Moj muž poznaje samo jezik vatre. Letim na njegovim leđima.
– prvonagrađena priča 57. izdanja Večernjakovog natječaja za kratku priču “Ranko Marinković” 2023. –
________________________________
MAGDALENA BLAŽEVIĆ (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Objavila je knjigu priča Svetkovina 2020. te roman U kasno ljeto 2022., za koji je dobila i književnu nagradu tportal 2023. Knjige su joj objavljene u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, a prevode se na katalonski i francuski. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.
Kada vernik propadne u zemlju nikne jedno sazvežđe
Kada pesnik propadne u zemlju nikne jedna knjiga
zatim se trojica okupe da beru knjige sazvežđa
i nebo
***
PRIJATELJU PUTNIKU
Dušanu Mihajloviću
Pre ulaska u raj ili pakao sa sobom ponesi torbu punu vere
ako uspešno pređeš granicu ako te ne budu dirali debeli carinici
primerke deli ljudima
neka iz tvoje torbe ispada muzika besmrtnosti
***
IZGUBLJENA PESMA
Amaru Ličini
Ima jedna velika pesma jednog pesnika koju su svi zaboravili
Tražio sam je u pepelu da vidim je li tu stradala
kada sam stavio ruku u pepeo tu mi se dim nasmeši
i posta besmrtan
da sam to ranije znao sve bih stihove poslao na spavanje
***
KADA NEKO OD NAS ODE
Davidu Albahariju
Kada neko od nas ode naljuti se soba predmeti se po prvi put pomere iz prašine
Kada neko od nas ode ljudi u čitanci požele dobrodošlicu i već spremaju poglavlja za naše neuspele pesme
Kada neko od nas ode živi pomisle bog je baš bio surov
a samo miriše pokošena trava
i grabulje nalaze svoj posao
***
PRAŠINA
Prašina na tvojim knjigama zar se toga bojati
Pogledaj vrhove zgrada koje je ona osvojila prozori se ne bune krovovi se ne bune biblioteke iskašljavaju grudve praha a ptice u njoj crtaju remek dela
ne plaši se prašine na tvojim knjigama
Doći će neko da je pokupi
_________________________________
RADE ŠUPIĆ rođen je 2000. godine u Lazarevcu. Studira etnologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Autor je zbirki pesama Po instrukcijama umrlih (2022) i Apologetika pisarnice (2024). Učestvovao je na 53, 54, 55. i 56. Festivalu poezije mladih u Vrbasu. Dva puta je bio finalista na konkursu za nagradu Timočka lira. Bio je u žiriju za nagradu Milan Đokić 2024. godine. Dobitnik je više književnih priznanja: „Đurđevdanska književna nagrada“ (2020) – koju dodeljuju Književno društvo „Rade Drainac“ i Književna omladina Prokuplja, nagrada „Stanko Simićević“ na 53. Festivalu poezije mladih u Vrbasu (2021), III nagrada na 55. Festivalu poezije mladih u Vrbasu (2023), nagrada „Milan Đokić“ u Kraljevu (2023), Prva nagrada na Festivalu poezije Pod lipom u Nikšiću (2023), nagrada „Srpsko pero“ u Jagodini (2025) i nagrada „Spasoje Pajo Blagojević“ u Plužinama (2025). Nekoliko pesama mu je prevođeno na engleski, a jedna na mađarski jezik. Poeziju je objavljivao u brojnim časopisima, zbornicima, antologijama, i na portalima.
U jednoj verziji odlazim za tipom u Kolorado rađam mu četvoro riđe dece
Kolorađanske krave pune me hormonima
naduvena sam kao leš u reci večito na dijeti neukusnih ispovesti iz grupa za podršku
Vikendom otupelo vozim oko grada razmenjujem poglede sa prerijskim psima pitam se ko bi me od starih prijatelja primio u ovako oštećenom stanju
U drugoj verziji skretničari životnih puteva ručno pomeraju šine Jednom od njih učini se da čuje šapat iz prostora između pragova
Niko je neće voleti kao ja
Iskusan u svom poslu, on hitro preusmeri kolosek.
***
PASTORALA
Naša kuća biće najlepša u selu Izvadićemo vlagu preusmeriti je u tela, usta i oči Zidovi će biti beli kao jagnjad bodljikave žice skrivene u njima Podići ćemo tri metra ograde oko naše hacijende obezbediti logor spolja i iznutra
Upropastiću ruke rendajući crvljive dunje za kitnikez Nosiću tregerice na golo telo naučiti da sadim artičoke Talog od kafe i kore od banana đubriće leju sa ružama Sa trema puštaćemo Baha tehno i hrišćansku muziku
Dolazim uskoro iz grada Menjam smog za žutu vodu ledene zidove, miševe i korov samo da bih gledala kako guraš kosilicu i potpaljuješ peć.
***
POZDRAV OD ĐOKONDE
Ona devojka čija kosa pada ravno i lokne joj cvetaju kao petunije
Nonšalantno mota cigarete bez da je ikada zapalila jednu
Zna kom prosjaku da udeli a koga da zaobiđe
Grubim kućnim radovima sklona noktiju sjajnih kao italijanske pločice
Lojalna i nehajna vitka ponosna na tri kile viška u bokovima
Jedinstvenog ukusa svima po volji uklopiva u sabor i u operu
Rasparene garderobe sa buvljaka tašne u vrednosti poluge zlata
Smeška se iz razapetih letnjih bara s rentgena noćnog neba blagosiljajući svaki tvoj bedni pokušaj.
***
2084.
Ne neće biti rata protiv mašina
Kraj je isti kao i početak Dodir stene voda i prašina.
__________________________________
NEVENA PAUNOVIĆ VOJNOV rođena je 1982. godine u Beogradu. Završila je Fakultet dramskih umetnosti, odsek za Pozorišnu i radio produkciju. Donedavno je sebe opisivala kao lečenu radnicu u kulturi. Pesme su joj zastupljene u zbornicima “Tajni grad” i “Sunčana strana ulice” (PPM Enklava, 2022. i 2023.), publikaciji “Mesto pesnika u radničkom stroju” (Muzej Jugoslavije, 2022), digitalnom časopisu “Bludni stih”, kao i na regionalnim portalima Strane i Astronaut. Bloguje od 2006. godine i objavila je zbirku priča “Točak, topla voda i rupa na saksiji” (RACIO, 2022). Živi i radi u Crepaji.
Pijevac sa svoje prečke najavljuje jutro. Mrak je najtamniji pred zoru. Noć sa sobom donosi smrt. Skriva je u tmini. Uzima najslabije. Vrisak je bio prodoran. Probudio je sve ukućane. Stjepan ne može podići kapke. Nešto je teško u njima. Vrućina mu se razmilila tijelom. U sobi se naglo upalilo svjetlo. U dovratku stoje njegovi roditelji. Mama Ankica, mršava i blijeda prekriva usta rukom. Otac Franjo, kameno stoji. Ne zna kud bi s pogledom. Izgubljeni ljudi, okamenjeni prizorom. Snena trogodišnja djevojčica, pospana i bosa, sitnim prstićima grčevito se drži za bakine skute. Plave očice, zastrte tankom kosom, gledaju nekud pored kreveta na pod. Gleda majku. Ona sjedi na betonu, prekrivenom izgaženom krpom. Vrišteći grli tjedan dana starog dječaka. Iz razdrljene spavačice, naziru joj se nabrekle dojke. „Vodite ju u svoju sobu.“ Stjepan se pribere i zapovjedi roditeljima. „Božja ženo. Što si to učinila? “ čuje svoj glas. Trpak je. Gleda je strogo, gotovo zgrožen. Jelena mu uzvraća. Razderanih očiju bolom i razočaranjem. „Ne diše, ne diše! Učini nešto.“ Udovi dječaka beživotno vise. Maleno tijelo, zauvijek zaklopljenih očiju. Stjepan je u trenutku izgubio osjet u nogama. Sjeda na rub kreveta. Umorne ruke poput plahih životinja, počivaju mu u krilu. Što znači sreća ili nesreća između muža i žene. Trebala je paziti na sina, ne spavati. Smrt u kolijevci, govore ljudi, kazna je za roditelje. Maleni umiru prije nego što izgovore prvu riječ. Stavljaju ga u mali kovčeg. Bijeli. S njim ide i jako malo života. Malo prstića, malo ne prospavanih noći, nešto sna i ništa više. Njegovo djetinjstvo bilo je tiho. Nikada odrastao. Kao pahulja istopio se iz njihova života. Kao da je netko oprao dlanove umrljane ljubavlju. Isprala se pohabana, izblijeđena. Dijete je sad tijelo što se hladi. Tanki su zidovi. Hladnoća listopada pomalo prodire u kuću. Uvečer, kad je lijes bio na sredini blagovaone, trogodišnju Ivu zatvorili su u sobu bake i djeda. Kad je pao mrak, došli su neki ljudi iz mjesta. Muški i ženski glasovi su se miješali. Najprije su molili, pa tiho pričali. Na kraju se čak i malo smijali. S djevojčicom nitko nije pokušavao razgovarati. Objasniti. Maloj djeci daju se igračke i skloni ih se od života. Jelena nije izlazila iz sobe. S njene strane kreveta stoji kinderbet boje trešnjina drva. Unutra uredno složen jastuk za bebe, nekoliko benkica, ispeglane pamučne pelene. Spremne stvari za dijete koje tu više ne živi. Primjećivala je kod sina grčevite udahe. Činilo joj se kao da plavi, nekoliko sekundi ne diše, tijelo mu omlohavi, pa nastavi normalno. Nije znala. Kako i bi? Sigurno postoji mjesto gdje stanuju snovi. Ljudska hladnoća ne doseže tako daleko. Možda neki postupci ukućana govore o suosjećanju, ali do nje ne dopiru. Gdje se utabore godine kad prođu? U dnu zdjelice, trtice? Majku Ankicu dobrano su pritisnule. Pognuta, jutro prije sprovoda, sirkovom metlom, mete dvorište pred kućom. Potom šutke odlazi do kokošinjca, hvata dvije najveće kokoši. Na panju za drva, odsijeca im glave. Grčevitim trzajima, kokoši su se pokušavale osloboditi. Životinje su na kraju nemoćno raspustile krila, dok im krv, curkom curi iz rana na vratovima. Unijela ih je u kuću. U velikim loncima, zakuhala je vodu. Ofurila ih i šutke stala čistiti. Miris mokrog perja, toplih iznutrica. „Moraš li to sada? “ prene je glas sina. Stjepan sjedi za malim stolom u kutu kuhinje i prevrće čašicu rakije po stolu. „Znaš da moram. Kaj bi rekli susedi. Poslije sprovoda mora se nešto pojesti.“ prilazi stolu. „Sine,“ jače priteže maramu ispod brade. „Što ćeš. Tako je valjda moralo biti. Bog dao, Bog uzeo. Mladi ste. Bit će vremena za drugo dijete. Pusti Jelenu da se malo oporavi. Kad ponovo zatrudni, zaboravit će ovo. “ Dok mu govori gleda u bijeli kovčeg postavljen na stolac na sred blagovaone. Iz njega na klupčici za stolom, sjedi Iva. Glasno diše. Bojicama brlja po papiru, dok pogledom pokušava dokučiti što piše na bratovu lijesu. U samo nekoliko dana od ukopa, nevaljala tišina razdire kuću. Magle se sakupljaju, iz obližnje močvarne livade. Uvečer se bude i tiho u suton pružaju ruke. Zavlače se u dvorište. Zimska večer je gusta i trpka. Kod druge čaše vina, taman kad se htio malo s dečkima opustiti, u lokalnu birtiju ulazi otac Franjo. U prljavoj plavoj kuti, jer je upravo bio kod životinja. Donio je miris štale, svježih govana. „Stjepane, moraš odmah kući. “ govori teško kao da mu u plućima fali zraka. Ovaj i dalje zamišljen sjedi. U rukama vrti masnu čašu, punu njegovih otisaka. „No, odi. Mater ti ne može pronaći Jelicu. “ „Bude došla. Valjda je htjela biti malo sama. Kaj odmah radite paniku.“ društvo oko šanka razdragano se osmjehne. „Odi kad ti velim. Malena kaže da je mama otišla u voćnjak s konopcem za sušiti veš. “ Oblaci su se spustili među drveće. Mliječni su i meki u mrklome mraku. Vlažne kose od magle, jecajući, Jelena je sjedila uz drvo jabuke. Hrapava kora grebala joj je lice. Puknuti konop, poput zmije, izdajnički ljuljao joj se nad glavom. Trag razderane kože žario ju je na vratu. U daljini,vidjela je svjetlo baterija iza sebe. Tražili su je. Za nju, stvarnost je postala odviše složena. Priljubila se uz deblo. Hladna trava ljepila se i milovala joj bose noge. Ogoljela stabla, mokra od magle šaptala su u krošnjama. Pronašli su ju mokru od rose. Bila je slijepljena i balava. Kao da ju je neka životinja prožvakala i pljunula. Bosa, s krvavim predjelima spavačice zalijepljene za bedra. Muž ju gleda tupim očima, ispod naborana čela. Nešto prastaro i tamno budi se u njegovoj nutrini. Njegov bijes se preoblikovao u čistu snagu. Jakim rukama povukao ju je prema gore. Srdžba ga je razdirala. Utišava želju u sebi da je pljusne. Pola metra od njega, otac mu bespomoćno stoji. Kao oduzet drži baterijsku svjetiljku uperenu u zgaženu travu. Vodeći je pod ruku, svaki s jedne strane, vračaju se u kuću. „Ankice, brzo, daj lavor! Vrele vode, da pokrenemo cirkulaciju.“ govori Franjo prigušenim glasom. Bilo mu je žao mlade žene, uhvaćene u mrežu gubitka. „Jelice, Jelice, “ zakuka stara žena. Preuzima ju na dovratku. Drhteće mlado tijelo, oslonilo se na nju. Odvodi je u spavaću sobu i za njima zatvara vrata. Pomaže joj skinuti mokru spavaćicu. Bez srama, bez mogućnosti da se suprotstavi, prepušta se rukama svekrve. Ova je posjeda u veliki lavor pun vrele vode. Voda ispod nje ubrzo je postala ružičasta, a ispod njenih nogu, zaplivali su skoreni komadi krvi. Tijelo nije marilo za gubitak. Mjesečnica je tekla svojim tempom. Vidjela je Ankicu neki dan kad joj je donijela čiste krpe. Na male kvadrate izderala je novi pamučni ručnik. Dobro će upijati. Krpe je tutnula s njene strane kreveta u ladicu. Posramljeno, da je muški ukućani ne vide. „Moraš se malo pribrati. “ jednolični glas grebao ju je u očnim dupljama. Oboje znaju da ne može pobjeći. „Imaš muža o kojem se trebaš brinuti, i kćerkicu. “ hrapavi kvrgavi prsti, zapinjali su po blijedoj koži. Preskakali su plave podljeve na ramenima i rebrima. Nije odgovarala. Samo se na svaki dodir kao opečena trzala. „Bože, Bože, “ uzdahne Franjo. Izvrnutih obrva gledao je u svoje ruke. Kvrgavi debeli prsti, deformiranih zglobova. Suha koža popucana od teškog fizičkog rada. Otac i sin, sjede za stolom. Boca s rakijom bila je već pri kraju. „Ne znam, zašto je Jeleni sve ovo tako teško palo? Veli tvoja mama da je preosjetljiva zbog poroda. Veli da se neke žene dugo i teško oporavljaju. “ Između dva guta, Franjo si je pokušavao objasniti. „Mi smo imali samo tebe. Bila su to drugačija vremena. Jelena ima dobro srce. Ali u tim godinama, trebala bi se već znati nositi s nedaćama. Šteta kaj vam Iva nije bila dečko. Za prvo dijete puno je bolje da je muško. Onda bi sve bilo drugačije.“ Još su neko vrijeme razgovarali, a onda se uputili svaki prema svojoj sobi. Stjepan, nekako nevoljko prilazi vratima. Jeza ga zagrebe kralježnicom. Pogled na prazan kinderbet. Tuga mu probija prsa. Teška je, istiskuje mu zrak. Kad je zatvorio vrata, Jelena je bila zgrčena na svom kraju kreveta. Čuvši ga, oplahnula ga je pogledom. Zatvara oči, hineći da spava. „Jelena, “ prozbori skidajući u podnožju kreveta prljavu odjeću. Donio je miris dima, alkohola. „Znam da ne spavaš. Dovraga, do kad misliš ovako? Do kad će se moji roditelji brinuti o Ivi? “ umjesto odgovora, samo se jače stisnula. Sva se skupila, kao u pranju za dva broja. Puno zamjeranja sakupilo joj se u grudima pa šumi poput košnice. On je gleda zakrvavljenim očima. Njegov pogled zavlači joj se ispod spavačice. Mili po njenoj koži kao žuti mravi. Preko kreveta nadvija se nad nju. U trenu osjeti navalu bijesa. Da je razbudi, najprije je drma za ramena, pa otvorenim dlanom pošteno ošamari. Suznih očiju, piljila je u njega. S donje usne krenula je kapljica krvi. Slani, metalni okus. Njegovo tijelo bilo je ispunjeno žudnjom. Jednim potezom strgnuo joj je gaćice. „Moja majka veli da što prije trebamo poraditi na novom djetetu. “ disao je teško, kroz otvorena usta. „Prije ćeš ovo zaboraviti. A ionako otac misli da si trebala prvo roditi muško dijete.“ Ona gleda u strop. Sakriva razočaranje. Povremeno gleda u stranu, sakriva strah i utučenost. Njeno poniženje zavlači se dublje u madrac. Svakodnevni šamari bezvrijednosti, njegov vječiti pritajeni bijes. Bezglasni krikovi i psovke unutar njene glave. Leži ispod njega kao da je i ona već umrla. Kao jesen, ona je gnjili plod. Stisnutih očiju, samo se okrenula na drugu stranu. Odzvanjaju joj riječi vlastite majke „Bitno da imaš krov na glavom. Kasnije ćete se zavoljeti. Svima je tako u početku. “ riječi bi joj dolazile uvijek kao dodatna kazna. Samoća je teška dok joj oblaže kožu. Dani su ovdje teški, nije. Dani nemaju izbora. Idu jedan za drugim. Jedno jutro dok su za stolom doručkovali, nekako usporena i umorna koraka, u kuću ulazi Franjo. Lice mu zgrčeno, vilica titra. „Kaj je bilo? “ pita Stjepan, uznemiren. „Cifra je krepala. “ izgovara usahlo. Veliki je to gubitak. Krava je bitna. „Bože, “ zazove Ankica. „Pa kaj budemo sad? Ovakvu nesreću još nismo doživjeli. Velika, velika je to nesreća.“ Je. Puno veća od gubitka novorođenčeta.
______________________________________________
MARIJANA BALOG-PARAZAJDA rođena je 1981, objavljivala po raznim domaćim i regionalnim portalima. Do sada, dva puta ušla među odabrane knjižnice Samobor „Pišem ti priču 2018 i 2022“. Dvaput, 2018. i 2025, pohvaljena na natječaju „Zlatko Tomičić“ književnog kruga Karlovac, a 2023. osvojila prvo mjesto. Ušla u finale na „Natječaju za gorku priču 2022“ knjižnice Vrbovec. Treće mjesto portala „pisci i književnost“ u zbirci „Tragovi u snijegu“. Ušla u zbornik „Preprekove jeseni 2022“ a 2023 osvojila prvo mjesto. 2025. objavljene su joj dvije priče u elektronskom međunarodnom zborniku udruženja „Nekazano“ iz Bara,Crna Gora. Objavila dvije priče na natječaju „Zlatno pero“, Knjaževac, dvije krimi priče u elektronskom zborniku Matice hrvatske Virovitica. Priče su joj također objavili i: časopis Samotres Križevci, Balkanski književni glasnik, Hrvatsko štamparsko društvo, portal Dunjalučar, časopis Diskurs, PS portal, časopis Kvaka, portal književnost.hr, Strane ba., časopis Svjetlo, časopis Zvezdani Kolodvor. Živi i radi u Križevcima.
Sve što je tog dana upecao stari ribar bilo je Sunce u tirkiznoj vodi.
Ponio je Sunce kući u sumrak Krunile su se sjajne kapi iz njegovih ruku punih zlata svjetlucale su kao mrvice kruha u tamnoj šumi.
Pogledaj što ćemo večerati! – rekao je nasmiješenoj ženi a ona je prihvatila ulov rukama ogrubjelim od rada, vode
Kao i svake večeri prvo su pognuli glave nad stolom i zahvalili na dobroti dana onda je ona upitala: Kako ćemo jesti nešto tako dragocjeno? Jesi li smio donijeti u našu kuću svjetlo svijeta kao običnu ribu?
On se samo nasmiješio umorno jer, nije lako privoliti Sunce da se zakači na udicu.
Taman kada htjedoše večerati nestade svega na stolu Kako ćemo gladni u san? rastuži se ona i pokri lice rukama otvrdlim, žilavim.
Onda je on počeo pričati priču o sjenkama koje krije voda i kako je, jednom, upecao jelena s krunom na glavi golemom kao hrastova krošnja ali ga nije mogao ponijeti kući jer je krošnja bila preteška i u njoj su, još uvijek, pjevale ptice . Ona je slušala i njezine su se ruke smirile poput vjeverica zagrljenih u gnijezdu – Doista? – rekla je tek da ga ohrabri da priča još.
Jednom sam ti mogao donijeti istog sebe samo mlađeg kakvog me je zapamtila voda – Što bih ja s mlađim tobom? pitala je ona i osmijeh joj je ozario lice.
Zamisli, kako za ovim stolom sjedimo drugačiji mi dijelimo večeru s ovima koji smo sada.
Teška je ovo priča, ne znam više što je stvarno a što sanjamo govori ona.
Uz zavjerenički osmijeh on gasi svijeću i prihvata njezine ruke odlazeći na počinak dok na nebu trnu posljednji tragovi Sunca koje bježi preko polja
JAGODA ILIČIĆ (1972, Breze kod Tuzle, BiH), iz zbirke “HVATAČ SNOVA”, Data status, Beograd, 2024; književna nagrada “Fra Martin Nedić” u Tolisi
kad mi kaže nadređena Vi ste moja desna ruka zabrinutost ne prestaje da zvoni
rado bih pobegla da sam astronaut i javila mama-Zemlji
nedostaje mi tvoj miris najlepši na mestima koja nisu naselili ljudi
***
NE BERE SE PRAZILUK KOJI VIRI
pljunula bi mi u torbu ako bih je ostavila samu u prostoriji
njen prostakluk teritorijalan je poput nilskog konja
kažu, pri susretu s njim najbolje bi bilo popeti se na neko drvo
***
U SREDNJEVU
nije pušio u mraku
da bude vidljiv poput svica daleko od glavnog grada gde su svi pomalo ljuti zato što su tamo
čuvar, ispred redova suncokreta čekao je jutro sa njima da ga prelaskom pre sunca preko glave nešto na trenutak
ugreje
zamalo da se skotrlja pod točkove sadržaj tela bi mu se izmešao sa drugim
zaustavljenim životinjama
farovi su otkrili zbunjeno lice vokalnog izraza
nalik skulpturi iz mezolita
na prečici za Lepenski vir pre urlika – pazi naglog skretanja volana
ulevo
može biti da se mnogo ljutio što je bio tu
što nije bio nešto lepše
što nije rođen
da bude labud
***
IMA NEČEG FRANCUSKOG U OVOME
čekajući da me puste u čupavi kupleraj na klizavom stepeniku odsekla sam komad krzna bunde koji se pretvorio u kučence
unutra su zagrevali kade šištala je pena, pucali balončići kao na Zemlji pre dolaska sisara
kad sam sela na trosed prva mi se obrušila obrazima gluteusa maximusa na teme
nisam stigla ni da joj kažem najbolje se ljubiš skočile su i druge caklećih mandorli u balkonet grudnjacima
rumeni falusni šlemovi škripali su u glas kraći ud sleteo mi je na dlan
povikala sam: kada budete ućutali postaćete slepo uvo i nećete moći da umaknete mojoj nameri i znatiželjnoj gustatornoj percepciji
***
I LEVORUKI SE RUKUJU DESNOM
kada će doći vreme da kažem ne želim više da se rukujem ni sa kim ne znam da li ste jutros masirali telo između butina
Vendersovi anđeli na to ni ne pomišljaju dok stoje u tramvaju iznad putnika čuju poeziju njhovog toka misli
istovremeno, ljudski saputnici osećaju poglede pernate strepnje momka što se netremice ogleda u staklu
zbunjena evolucija oka starija je više od petsto miliona godina
kršim prste u krilu dugovrata savest mi grize zatomljenu ušnu školjku
__________________________________
MARIJA ŽIVKOVIĆ FATIMARIJA (Beograd, 1990.) objavljivala je poeziju na internet portalima čovjek-časopis, Astronaut.ba, regionalnom zborniku Rukopisi broj 42, 43, 44, Antologiji mlade srpske poezije 69×5, Litera Mladenovac, kao i drugim zbornicima regionalne poezije. Pored navedenog voli da stvara kraće kompozicije za klavir, inspirisane filmom i video igrama. Objavljena joj je zbirka pesama I levoruki se rukuju desnom, Biblioteka „Prvenac“, SKC Kragujevac, 2024.
Nije neobično da jedan afirmisani pisac drži časove u srednjoj školi, ali da talentovani pesnik predaje đacima gimnastiku – a pritom se to ne dešava u antičko niti u prosvetiteljsko doba, nego u XX veku – onda je to pravi kuriozitet!
Godina je 1921, a za Miloša Crnjanskog se već može reći da je pesnik „Lirike Itake“, da je pisac „Dnevnika o Čarnojeviću“, da je svojim stihovima načinio ceo jedan pravac nazvan „sumatraizam“, da je oženio Vidu Ružić, te da je – profesor gimnastike u Pančevačkoj gimnaziji.
A to je tek početak jedne književne i profesorske karijere, ali je samo nastavak i prolazna stanica na putu već započetih seoba… Čongrad, Temišvar, Opatija, Beč, Ostrogon, Zagreb, Beograd, Pariz, Pančevo, Berlin, Rim, London…
Crnjanski je za sebe govorio da je čovek bez zavičaja, jer tolike selidbe doprinele su da mu svaka adresa na kojoj je živeo podjednako bitna, iako ne uvek draga.
I još nešto je veliki pisac stalno govorio: da je odrastao u fudbalu i nikad nije mogao da ga zaboravi.
Premda nisu dugo potrajali i premda je pisac docnije o njima mrsko govorio, pančevački dani ipak zauzimaju značajno mesto u životu Miloša Crnjanskog, baš kao i bečke studije, berlinska diplomatija i londonska emigracija.
Pančevo nije za Crnjanskog bitno samo zato što je tu proveo dve godine radeći kao gimnazijski profesor, nego je pisac za Pančevo vezan i samim poreklom svoje majke Marine Vujić, mada je pitanje koliko je Crnjanski mario za to, čim je stavio „na doboš“ porodičnu kuću samo da bi skupio novac za put u Pariz sa svojom voljenom Vidom.
Najzad, Crnjanski verovatno ne bi bio Crnjanski da se nije na osoben način utisnuo u istoriju Pančeva, i to – urezivanjem svog imena na fasadi Evangelističke crkve. Danas se ovaj svojevrsni i svojeručni potpis bezmalo smatra spomen-obeležjem, iako je u prvi mah verovatno bio smatran mladalačkim nestašlukom, pa možda i prekršajem.
Daleko od toga da je prvih godina nakon Velikog rata stanje u Pančevačkoj gimnaziji bilo idealno, jer da jeste, ne bi Crnjanski pisao svom prijatelju Ivi Andriću: „Možete misliti ko sve danas nije nastavnik!“
Crnjanski, doduše, dobija posao koji mu priliči, pa najpre postaje profesor srpskog jezika, ali su mu, u nedostatku nastavnog kadra – dodeljeni i časovi gimnastike, a poverena mu je i dužnost „čuvara gimnastičke zbirke“, što mu ipak neće biti po volji, pa će pokušati da se što pre oslobodi, kako sâm kaže, prevrtanja na spravama pred učenicima u hladnom dvorištu. Uskoro će mu poći za rukom da više ne predaje gimnastiku, i to zahvaljujući lekarskom uverenju u kome stoji da je nastava gimnastike štetna za zdravlje Crnjanskog.
Međutim, umesto gimnastike, Crnjanski sada, uz časove srpskog jezika, drži i časove zemljopisa (geografije) i istorije, što izaziva još veću zabunu kad bude predložen da vodi čak i ispit iz zemljopisa. Ipak, pisac će biti dovoljno samokritičan da proceni kako za to nije stručan, pa će sâm moliti da mu pronađu zamenu.
Nezadovoljan opštom situacijom u Pančevačkoj gimnaziji, Crnjanski je sigurno jedva dočekao da oktobra 1922. otpočne rad kao suplent beogradske Državne četvrte muške gimnazije, te da se na prethodno radno mesto nikada više ne vrati.
Ko dobro poznaje život Crnjanskog, zna da je za ime velikog pisca vezano i nekoliko afera, od kojih je sigurno najpoznatija ona kada je izazvao na dvoboj avijatičara i inženjera Tadiju Sondermajera. A jedna, iako ne toliko burna afera, desila se i za vreme boravka Crnjanskog u Pančevu. Profesor Vasa Putnik, kolega Crnjanskog, bio je optužen za nepristojnost prema učenicama, a u tužbi je bilo navedeno kako je jednu učenicu ne samo pitao da li joj se dopada novi profesor Crnjanski, nego joj čak napomenuo: „Sad se možete u njega zaljubljivati, ali vam to ne savetujem, jer je već okupiran.“ Tako je – nikako svojom krivicom – Crnjanski morao biti barem spomenut na saslušanju profesora Putnika pred prosvetnom inspekcijom.
Možda su Crnjanskom bili dodeljeni časovi gimnastike zato što se za to pobrinuo „slučaj komedijant“, ali je moguće da sve to i nije bilo tako slučajno, pogotovu ne ako su nadležni već znali da će afirmisani pisac biti na svom terenu i dok se bude prevrtao po spravama. Naime, iako se danas prvenstveno spominje kao pisac, ponekad i kao diplomata, tvorac lirsko-epskih „Seoba“ bio je i strastveni sportista, prvenstveno fudbaler, a kako se čini, u jednom mu je periodu fudbal čak bio važniji od poezije.
Sa fudbalom se Crnjanski susreo već tokom gimnazijskih dana u Temišvaru, da bi zatim igrao u profesionalnom klubu železničara „Kanjiža“, a treba napomenuti da je upravo Crnjanski, tokom boravka na Rijeci uoči Prvog svetskog rata, izdejstvovao dozvolu da se dotadašnji kamenolom pretvori u fudbalsko igralište kluba „Viktorija“.
Fudbal je izgleda bilo jedino što je tokom pančevačkih dana držalo Crnjanskog u dobrom raspoloženju, to je pisac i sâm priznao jednom prilikom. On je tada postao kapiten kluba „Banat“ i ostao zapamćen po elegantnim, inteligentnim i efektnim potezima, ali i po žustrom odnosu prema sudijama – i jedno i drugo, bez sumnje, u potpunom je skladu sa karakterom velikog pisca.
Tokom narednih godina, sada u Beogradu, Crnjanski se još više uključuje u sportski život: jedan je od osnivača lista „Sportista“, navijač kluba „Jugoslavija“ (setili su se toga i kreatori serijala „Montevideo“), pritom se ne bavi samo fudbalom, nego i mačevanjem, boksom, skijanjem, veslanjem, a u jednom intervjuu, povodom dobijene nagrade za roman „Seobe“, tada proslavljeni pisac otvoreno kaže kako bi više voleo da zaigra za reprezentaciju nego da opet dobije nagradu Akademije nauka. I ta mu se želja donekle ostvarila – bio je uvršten u „old-boy“ tim Jugoslavije.
Godinama kasnije, tokom londonskih emigrantskih dana, Crnjanaski je imao priliku da gleda igru beogradske „Crvene zvezde“, pa se nakon povratka u Jugoslaviju 1965. i deklarisao kao „zvezdaš“, prvenstveno zato što je ovaj klub demonstrirao jednu visoku kulturu sporta – tako je tvrdio pesnik „Lamenta nad Beogradom“. I premda nije više tako često išao na stadione kao u mladosti, ostala je zabeležena priča da je Miljan Miljanić jedanput poslao automobil da doveze Crnjanskog na „Zvezdinu“ utakmicu.
Iako je bio prinuđen da neko vreme drži časove gimnastike i da trpi malograđanske hirove umesto da traga za zvezdom u beskrajnom plavom krugu, ipak se ne može reći da je pesnik „Sumatre“ tako loše prošao ako se uporedi čak i sa nekim svetski poznatim piscima. Na primer, Franc Kafka je radni vek proveo kao službenik na Institutu za osiguranje radnika od nezgoda, Tomas Stern Eliot bio je računovođa za „Lloyds Bank“ iz Londona, Vilijem Fokner upravnik pošte na univerzitetu, tvorac „Lovca u žitu“ Džerom Dejvid Selindžer radio je kao direktor zabavnog programa na luksuznom brodu, Harper Li je osam godina provela kao službenica na rezervacijama „Eastern Airlines“-a, dok je autor čuvenog „Borilačkog kluba“ Čak Palahnjuk bio i mehaničar, i dostavljač na biciklu, a prao je i posuđe kad je morao… Ponekad nije ni tako loše baviti se raznim poslovima, jer je Stivenu Kingu kao inspiracija za roman „Keri“ poslužilo upravo to što je jedno vreme radio kao domar u srednjoj školi.
Profesorski dani Crnjanskog pogotovu deluju idilično ako se uporede sa docnijim emigrantskim danima Crnjanskog, kada je pisac bio prinuđen da radi kao knjigovođa londonske obućarske radnje, ali da se to nije desilo, možda bi srpska književnost bila uskraćena za jedan celoviti „Roman o Londonu“.
___________________________________________
DUŠAN MILIJIĆ rođen je u Knjaževcu 1987. godine. Piše eseje, književne kritike, proznu fikciju, ponekad i pesme – kad naiđe inspiracija. Za sajt Bukmarker beogradske izdavačke kuće Laguna pisao je prikaze novih izdanja, od kojih su neki objavljeni u Nedeljniku i štampanom izdanju Bukmarkera. Radove je objavio na književnim portalima i elektronskim časopisima Čupava keleraba, PULSE, Pokazivač, Kvaka, Kultiviši se, A PRIORI, Knjigovanje, Konkretno, kao i u štampanim časopisima i zbornicima Slovo Ćirilovo (u okviru konkursa Tragom Nastasijevića), Crte i reze (konkurs Andra Gavrilović), Portalibris (po jedna pripovetka u tri zbornika), Suština poetike, Istok, Koraci, Trag, Mladi dolaze, Svitak. Svoju prvu knjigu, pod nazivom Tako je – jer mi se tako čini (zbirka pozorišnih kritika) objavio je u Nišu 2019. godine.
čovjek-časopis 