
LASTA
volio bih da u proljeće mogu svima priznati:
izmaštala me jedna lasta.
od papira i sjene, od glagola i noža
zasadila duboko u meni jug,
koordinate za nježne godine.
prema tajnim srcima prohujalih riječi,
dok radost puni šupalj rog,
tamo i opet natrag.
sav taj let,
a to je uvijek daljina ispala iz jednadžbe,
samo da bi sletio u jedno proljeće, ovo proljeće,
da bi bio sav od proljeća, to će reći, prijeljetan
ili zaljetan, u širokom zelenom tumačenju,
prijatelj ljeta.
da bi vidio oholost meda koji kristalizira,
znajući da je pobijeđen.
da bi vidio kako gušter zauzima prvi kamen,
nakon što ga ovlaš poljubi stroga majka sunce.
da bi vidio kako počinju cvjetati trešnje i magnolije,
a iznad svega, kako s puno manje elegancije i
više crnog bijesa počinju cvjetati ljudi.
prije promjene sata,
koja uvijek nešto oduzima,
a poslije promjene srca,
koja uvijek nešto dodaje.
volio bih eto da mogu u proljeće svima priznati:
izmaštala me jedna lasta.
bila bi to jedna od mojih najplemenitijih laži,
ona koja može započeti velike stvari,
koja od jedne laste može napraviti proljeće.
***
SMRT PETRA GUDELJA
Steglo te jučer
od riječi pa naniže.
Pomislio si,
to mora da se Neretva,
pomahnitala i drevna,
opet negdje primiče svome kraju.
Cijelu noć brat – kiša
i sestrica – vjetar
ljuljali u koritu tvoje rođenje,
tvoju smrt.
Naricala planina, žuborila zemlja.
Rahla istina miješala se s blatom,
pravila ti kalup za snove.
Odmorilo te na kraju
tvoje vječno hodanje.
A onda, u predrađaoni duha
tišina rasparala novo jutro.
Dan se umotao u čistu gazu,
ostavio
pred vratima.
Sunce stalo pripovijedati
oblacima
o vuku u tenku.
Jedna ruka
nevješto se podigla
tražeći pero
koje je stalo bježati
i smijati se
smijalo se,
smijalo, smijalo,
plakalo,
od smijeha – plača
sazidalo ti
kuću nebesku.
***
ARBORETUM
U vremenu velikih vrućina, kad napokon pronađem hlad drveća,
osjetim kako u meni polako počinje rasti riječ arboretum.
Rječnik kaže: nasad raznovrsnog domaćeg i stranog drveća i grmlja,
spomenik vrtne i parkovne arhitekture.
Moje skromno iskustvo kaže malo drugačije: labirint zelenih misli
na školskom izletu, skriveno srce klorofila, podzemna radost fotosinteze.
Jednom kad sam u hladu čak i blagi nesklad između tih definicija
propušta u moje srce povjetarac koji me uvjerava da mogu predahnuti.
Riječ raste kao iz vode, grana se, pune se redovi raslinja,
okomiti i vodoravni, vegetacija pjeva, znoj se hladi, misli se šire
kao korijenje, ali bez posebnog smjera, smisla i obaveze.
Mirisi kažu, došli smo svi odjednom. Obnavljaju se pluća.
Pomislim odjednom kako ću zbog te narasle riječi,
kad opet iskoračim na sunce i vrućinu, imati duboko unutra
nevidljiv, tajni komadić hlada koji će još neko vrijeme ići sa mnom.
Neće mi potrajati dugo, ali možda mi učini malo čudo.
***
UMJESTO MARKICE
Da nije Dežulović Borisa, Gudžević Sinana i Jergović Miljenka
bio bih, nema sumnje u to, i dalje ja, ali nešto manji, nešto slabiji,
zakržljaliji, to će reći, s težištem koje se lakše povija.
Ovako njihove riječi prave vjetar jezika koji me podiže
pa se naletim ko na čarobnom ćilimu, po šumama, gorama,
morima, jezerima samog sebe. Vlastitu geografiju presložim,
a da nisam nogu maknuo.
Isto je i s njihovim mislima, sveokusnim bombonima u omotu priče,
koji mi dođu kao protuotrov za ovaj svijet koji uvijek kad ima izbor,
jučer, danas ili sutra – izabire ubijanje.
Moglo bi se tako reći da mi njih trojica pored prozora
pričaju na što liči ovaj svijet, a ja onda otvaram i zatvaram taj prozor.
Čak ga nekad i dulje ostavim otvorenog.
Ta dva hajdukovca i jedan partizanovac, tu mogao bih biti
samo treći, nipošto njima četvrti.
I dok tekstovi ovjeravaju dane kao pečati, njihovi krunski toponimi
povremeno se pojavljuju i žive i u mojim očima.
Grab, Sarajevo, Split. Beograd, Pisak, Zagreb.
Mogao bih izgovarati ta mjesta, na nekom početku ili kraju,
prije sna, kao dječju brojalicu – pamtilicu,
kao što u jednoj svojoj pjesmi Danijel Dragojević
tiho izgovara sva mjesta na Korčuli koja pamti od rođenja.
Priznajem, razmišljao jesam do sad mnogo puta
da im nekako sve ovo dojavim, ukažem, pomalo sebično,
na tu važnost i djelotvornost njihovu za mene,
ali logika odustajanja uvijek je bila sljedeća:
možda bi se oni, u svemu tome, pokazali ovakvi ili onakvi,
a meni je, eto baš trebalo i treba da ostanu – takvi.
Ili još manje hrabro i još slabije, drhtalo je pitanje
kakav bi se u svemu tome pokazao ja.
Zato šaljem ove riječi na plovidbu bez posebnih koordinata.
Ako nakon nekog slučajnog skretanja ili brodoloma,
naiđu na gore spomenute, dobro su ih našle,
a ako ih ne nađu, opet su dobro,
možda i bolje, putovale.
Pišem ih kao razglednicu iz samog sebe,
primatelj nije naznačen,
umjesto markice stoji vlastito srce.
________________________________
JOSIP ZLODRE rođen je 1989. godine u Mostaru. Djetinjstvo proveo te osnovnu i srednju školu završio u Metkoviću. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zastupljen u zbornicima Rukopisi 31, Rukopisi 42, Junaci urbane bede i Kapija istoka i zapada. Poeziju objavljivao i u časopisu Zarez, na web portalima Kritična masa i Strane te na blogu Čovjek – časopis. Finalist nagrade „Na vrh jezika“ 2012. i 2019. godine te nagrade „Mak Dizdar“ 2019. godine. Živi u Zagrebu.