SEDAM DANA ZBORNIKA “RUKOPISI 48” (4/7): EVA GRBIN, 2002, Beograd, Srbija

DICA LITA

„Ajmo lagano rasplivavanje”. Rečenica koju svakog leta, pet puta nedeljno, prvu čujem nakon što se probudim u pola osam ujutru za trening. Uskačem u ledeni bazen, koji je u stvari morski bazen. Ne umem to da objasnim njima u Beogradu. Kao bazen, a u stvari je more, a zapravo je bazen ograđen u moru, s tim što postoji jedan drveni most ispod kojeg prolazi more. Eto, zvuči glupo i svima je uglavnom teško da ga zamisle.

Rasplivavanje je sve samo ne lagano. Kako, zaboga, može biti lagano, kada na silu skačeš u hladno more u kojem plivaš sat vremena? Trenerice, je li mogu vanka?”, kreću izgovori, „opalila san nogu.” Da sam bar u naprednijoj grupi, sa svojim društvom, a ne sa ovim… Njima je trening od devet, a meni od osam. Užas. U mojoj grupi su mlađa lokalna deca i ovi što „nisu iz o’de”, nego su došli, a to sam između ostalog i ja.

Kasnije, svi trče u mračnu svlačionicu da vrate rekvizite i da se istuširaju. Po njih troje se nabije na jedan tuš, a ja ne želim da se guram sa tom mlađom decom, pa ih čekam da završe. Oni kažu „Iden se režentat.” Uvek pomislim da pogrešno čujem, ali sada sam sigurna da baš to kažu, što valjda znači da idu da isperu slanu vodu sa sebe.
Telo mi je još uvek zgrčeno i hladno. Prostirem peškir na užarene betonske tribine i ležim na njemu dok me koža ne zapeče. Kremu za sunčanje mažem prvih dva-tri dana, nakon toga je držim u rancu i nosim svuda sa sobom, do sledećeg letovanja.
Sada počinje trening mojim drugaricama. Sačekaću ih da završe, taman dok ja odem da kupim kroasan koji posle jedem veoma sporo kako bih izgledala kao da „radim nešto” i da nisam usamljena.

„’Oće li kraj više?”, pitam se dok neprestano gledam na sat. Odmah uz plivalište nalazi se jedna picerija u kojoj skoro niko nikada ne sedi, osim jednog starijeg muškarca za kojeg pretpostavljam da je vlasnik. Čudan čovek, sedi tu sam svaki dan, puši i posmatra prolaznike. Meni bi to sigurno brzo dosadilo. Muzika je uvek ista, čini mi se da je to nekakav rok ili bluz, nemam pojma. Čak je i redosled pesama identičan. Mislim da moji roditelji slušaju nešto slično. Ima jedna dobra pesma, bez teksta, samo gitara. Svaki put kada je čujem pomalo se rastužim.

„A čoviče, dobro nas je pustila vanka”, izgovara Dora užurbano skidajući kapicu i naočare za plivanje. „Je l’ mi možeš posudit solde za krafnu, zaboravila san ih doma, donit ću ti popodne?”, upita me. „Sad ću vidit je l’ iman dovoljno”. Iz nekog razloga jedino ja u celoj porodici pričam dalmatinskim naglaskom sa društvom ovde. Ne znam zašto, nekako mi dolazi prirodno jer ga toliko slušam, a i zvuči kul. „Imam!”, uzvikujem vadeći pet kuna iz džepa. Ena obmotava peškir oko sebe, kako bi zamenila kupaći. „Gremo se kupat u Marka Pola”, reče. „Marko Polo” je hotel u blizini sa bazenom. Kupanje je zvanično dozvoljeno samo gostima hotela, ali mi svejedno idemo skoro svakog dana. Skidamo jednodelne kupaće kostime našeg kluba i oblačimo dvodelne, kako nas ne bi provalili radnici, iako mislim da odavno jesu.

Uzimamo rančeve i krećemo ka hotelu. Ćutimo dok hodamo. Sa drugaricama u Beogradu kao da stalno moram o nečemu da razgovaram, čim nastane tišina postaje neprijatno. Ovde nije tako. Prvo se penjemo na zidić, potom preskačemo ogradu i izlazimo na bazen. Ima ljudi, ali se retko ko kupa. Neke starije žene stoje u bazenu i rade akva aerobik, dok im jedna mlađa spolja pokazuje. Uskačemo u bazen i ponavljamo vežbe s njima. Krećemo da umiremo od smeha. Kako se bliži podne, sunce prži sve jače. Nemam pojma koliko je sati, ali pokušavam da odredim tako što zabadam kažiprst na dlan druge ruke, dok se okrećem ka severu, ili tako nešto. To me je tata učio, ali ga nisam skroz razumela.
„Je l’ dolazite popodne na trening?”, upituje nas Dora.
„Ja ću vidit, moran po’ u none”. „Ja isto ne znam, ali mislim da hoću”, odgovaram.

Sedamo na bicikle i razilazimo se. Tokom jutra, ispred plivališta se nalazi na desetine najrazličitijih bicikala, od onih sa pomoćnim točkićima do velikih, gradskih i sportskih, sa uskim ili širokim gumama. Jedna drugarica ima malog starog pony-ja koji nema ručne kočnice, već se koči kontrom. Oduvek sam želela da imam baš takav, ali oni se više ne proizvode. Ponekad, kada neko od nas nema bajs, vozimo se po dve na jednom, tako što ona koja vozi stoji i obrće pedale, dok druga sedi. Uvek pomislim kako ću da padnem, ali me drugarice ubeđuju da to ne može da se desi. Zaista, niko nijednom do sada nije pao.

Danas popodne idemo na škoje. To su okolna ostrvca, ima ih desetak. Za jedno od njih mi je drugarica iz Beograda rekla da je to njeno ostrvo, jer ga je njen deda kupio. Dosta dugo sam joj verovala, ali smo tada bile baš male. Samo jedan škoj je naseljen, onaj gde ima puno ježina, zbog čega ga ne volim. Mi skoro uvek idemo na onaj najveći. Tamo može lako da se pristane barkom. Ja sam zadužena za pramac i prednji kanap. Iako je sunce prilično jako, na barci mi gotovo nikad nije vruće zbog laganog vetra kroz koji plovimo.
Često zamišljam sebe u nekom muzičkom spotu. Mislim da leti mnogo lepše izgledam, jer mi je ten tamniji, a poneki pramen mi se zabeli. Na moju žalost, posle današnjeg izleta stižem na trening i to direktno s barke. Tešim se mislima da ću barem unaprediti plivanje. Možda dogodine budem u naprednijoj grupi. Kada dođe veče, stari grad zamiriše na pizzu i skupe parfeme. Turisti su svuda naokolo, nemaju pojma gde idu, verovatno ne žele ni da znaju. Mala deca se poređaju na starim kamenim stepenicama. Sa sobom nose kutije od cipela, na koje ređaju školjke i nalepnice sa cenama i jastuke, na kojima sede. I ja sam do pre nekoliko godina isto tako prodavala školjke, a i sada bih da nije glupo. Uveče nas bude puno u ekipi. Često se pojavi neko nov, najčešće nečiji rođak ili rođaka iz drugog grada. Tako sam upoznala neke prijatelje iz Beograda, Splita, Zagreba, ali i daljih delova sveta. Izlaz imamo do jedanaest, dovoljno da odemo do plivališta treći, ujedno i jedini put, kada ne plivamo, već samo ležimo kao sardine na betonu. U piceriji konačno sedi nekoliko ljudi i jedan muzičar koji sam svira gitaru i peva promuklim glasom. Ležimo, ćakulamo i gledamo zvezde. Evo je i jedna padalica.
„Jeste vidili?”, upita jedan dečak dok zamišljam želju.
„Do kada ti ono stojiš?”, upita me Dora. „Ne znam, do dvadesetog, tako nešto”, odgovaram gutajući poneku suzu.
„Prekratko”, reče.
Istina je da znam tačno do kada ostajem, ali neću još da kažem. Plaši me pomisao da će letu doći kraj, da ću se vratiti u Beograd i da nikome tamo neću moći dovoljno dobro da opišem kako sam provela raspust, a ionako ih ne bi zanimalo. Bitno je ono što se sada dešava, bar tako kažu. Sada, dok ležim ovde, proživljavam trenutke zbog kojih će mi grlo bezuspešno skrivati suze, kada sa trajekta budem posmatrala plivalište i sve. Ko još ume tačno da objasni šta oseća? S mislima je dosta lakše. Razmišljam o tome kako su, na karti sveta, ovo ostrvo i Beograd na gotovo istoj tački i to je dovoljno.

___________________________________

RUKOPISI 48 : zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / [glavna urednica Jasmina Topić] ; [urednici Srđan Gagić, Stefan Stanojević, Tanja Božić (Slovenija), Gorica Radmilović (Makedonija)] ; [prevele sa slovenačkog i makedonskog jezika Natalija Milovanović i Gorica Radmilović]. – Pančevo : Dom omladine, 2025.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.