“… stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini… nikog odraslog, mislim… osim mene. A ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji, hoću kazati, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja trebam iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih trebao raditi čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali je to jedino što bih zaista želio biti.”
– J. D. Salinger, Lovac u žitu
Ja sam sasvim mala, tek sam prohodala. U dovratku našeg kijevskog stana stežem lutku bez glave. Roditelji vrište.
Ja ne razumijem riječi, samo osjećam taj jezivi potmuli cik koji čini da mi se koža ježi, a utroba podrhtava.
Baka plače u drugoj sobi. Mene je strah.
To vrištanje se ponavlja iz dana u dan.
Sa četiri godine ću prvi put pokušati da izađem kroz prozor našeg stana na četvrtom spratu i tako pobegnem od sveg tog vrištanja. Otac me je uhvatio u zadnjem trenutku i prvi put sam dobila batine, što je još više pojačalo moju želju da jednog dana nesmetano izađem kroz prozor.
Nisam znala šta to tačno znači, ali osjećala sam da je u tome rješenje.
Kod kuće smo govorili ruski. Kada nisu vrištali, roditelji su mi čitali bajke o životinjama.
Živjeli smo blizu Zoološkog vrta. Prave životinje su smrdele i plakale po cijeli dan i noć.
Kada su nas posjećivali drugi ljudi, posebno kada bi dolazili ljudi iz ambasade, nije smjelo da se vrišti. Tada su se i roditelji i baka osmjehivali. Ako bih zakmečala, otac bi me pogledao onim pogledom koji je slutio da će kasnije da vrišti.
Toga sam se bojala najviše.
Kako sam rasla, počela sam da predosjećam kada će početi vrištanje, kao i šta može da ga izazove.
Miris votke je neizostavno bio povezan sa vriskom. Prvo bi se cijeli stan osjećao po votki, onda bi ga ispunio vrisak.
Ja sam mislila da je to svuda tako, i nisam pretpostavljala da može da bude drugačije dok nisam bila pozvana u goste kod Julije sa drugog sprata.
Kod Julije je bilo tiho, sve igračke su imale glave, a stan je mirisao na sutlijaš sa cimetom.
Mama i baka su pričale da Julijina porodica jede samo kaše, od pirinča, griza ili heljde.
Mi smo pak dva puta nedjeljno jeli meso, i vrlo često crni kavijar na ražanom hljebu. Osim toga, imali smo televizor, usisivač i veš mašinu. Moj otac je vozio Volgu, što je izazivalo ponos jer je ukazivalo na naročit status porodice.
Da je za to postojao način, ja bih mijenjala i Volgu i crni kavijar za tišinu stana Julijine porodice.
Porodice su inače bile male, troje – četvoro članova, ne više. Često su porodicu činile baka, mama i dijete. Primjetila sam da iz stanova tih porodica nikad nije dopirala vriska. Vrištalo se tamo gdje je bilo muškaraca, i nigdje tako jako kao kod nas.
Nešto je bilo vezano za oca i za to što je on vozio Volgu, svi su se pravili da vrisku ne čuju. Kao da je baš sve u redu.
Vriska je međutim postajala sve strašnija.
Ja sam počinjala da ruzimijevam riječi. Nijesam znala tada da se zovu kletve, ali osjećala sam da nose sa sobom nešto strašno i jako ružno, nešto što biste po svaku cijenu željeli da izbjegnete.
Munja te osmudila! Strijela te pogodila! U prokletu uru si se rodila! Mrčila se ka si se!
Otac je urlao, kolutao očima i pesnicama udarao vazduh. Izgledao je kao da nešto ušlo u njega, kao da se protisnulo izvana, nešto jako zlo i mračno.
Baka je tiho noću kraj prozora pričala sama sa sobom na jeziku koji nisam razumjela. Pritom je gledala u nebo.
Bila sam suviše mala da znam šta je to vjera i zašto je zabranjena, ali s vremenom ću shvatiti da je i to povezano sa Volgom, televizorom, veš mašinom i mesom dva puta sedmično.
Sve stvari u mom univerzumu su bile povezane, iako ja nisam shvatala uzročno-posledični odnos među većinom njih.
Kada smo se vratili u Beograd, razumjela sam mnogo više. U stvari, prvo nisam razumjela ništa jer sam govorila samo ruski. No ubrzo sam naučila jezik svog okruženja.
Rekli su mi da mi je otac prijek i da ga se ljudi boje. Naučila sam da se taj osjećaj sa kojim se budim svaki dan zove strah.
Za majku su govorili da je dobra i blaga, ali da, eto, ne smije ništa od njega.
Baku nisu spominjali, kao ni mene. Mislim da su nas žalili, iako su nam u neku ruku i zavidjeli. Otac je sad vozio Volvo, i dalje smo jeli meso mnogo češće nego naše komšije. Subotom i nedjeljom smo odlazili u vikendicu, a ljeti na more. Mnogi bi trpjeli vrisku, u zamjenu za tako nešto. Tako su bar govorili. Oni nisu znali da vriska jede dušu i da vremenom oni koji su joj izloženi postanu tek ljušture koje samo spolja izgledaju kao obični ljudi.
U nevrijeme otvoren ili zatvoren prozor mogao je prouzrokovati vrisku.
Zamršene rese na tepihu.
Uključen ili isključen televizor.
Nešto što bi neko rekao. Bilo šta što bi bilo ko rekao. Nešto što bi neko prećutao.
Nešto što neko nikad nije rekao, ali mu je bilo pripisano.
Nešto što nisam uradila, ali za šta sam bila okrivljena.
Djevojčica od deset godina, koja je imala sve petice. Za manje od petice sam dobijala batine.
Ako bih imala više kilograma nego što je moj otac mislio da treba da imam.
Moj otac je odrastao u koncentracionom logoru i njegov odnos sa hranom je oduvijek bio poremećen.
Bilo mi ga je žao i mrzjela sam ga u isto vreme.
On je mene mučio glađu, kao oni njega nekada.
Na mjerenjima nikad nisam imala ni minimalnu kilažu preporečenu za moj uzrast.
Bila sam visoka i mršava kao leš. Na sistematskim pregledima ljekari bi me grdili što neću da jedem. Nisam smjela da kažem da mi ne daju.
Baka bi mi ponekad krišom donosila hranu, koju sam krila u kutiji sa igračkama. Njoj je bilo žao kad noću plačem od gladi.
Mama nije dobro čula, govorila je, a ja sam oduvijek mislila da je njena gluvoća bjekstvo.
Bjekstvo od mog plača i bjekstvo od vriske.
U Beogradu smo živjeli u prizemlju, te ni izlazak kroz prozor više nije bio rješenje.
Počela sam da zapisujem stvari. Zapisavala sam stvari koje nijesam smjela izustiti, o mirisu votke, o lutki bez glave, o tišini stana Julijine porodice.
Čeznula sam za tišinom, vapila za njom. Bila mi je neophodna da bih opstala. No mjesta na kojima bih katkad uspjela da je nađem bila su rijetka.
Nastavila sam da pišem, jer više nisam imala kome da pričam. Sa bakinom smrću otišla je moja jedina utjeha u buri mog haotičnog odrastanja.
Jednom sam pitala nastavnicu biologije, našu razrednu, može li vriska ostati u ušima zauvijek. Jer činilo mi se da je čujem stalno, da to sada neko u meni neprestano vrišti.
Razredna je dugo je zadržala pogled na meni i ne odgovorivši ništa me poslala kod školskog psihologa. Psiholog me je pitao otkada čujem tu vrisku. Pažljivo me saslušao i pozvao na razgovor moje roditelje. Oni se, naravno, nisu odazvali pozivu.
Otišla sam od kuće čim sam bila dovoljno stara da smijem da odem. Bez riječi. Samo sam tiho zatvorila vrata sa sobom. Vriska u meni ubrzo je potpuno prestala.
_______________________________________
LENA RUTH STEFANOVIĆ piše poeziju i prozu.
Do sada je objavila: zbirku eseja “Arhetip čuda” [2006]; pjesme u prozi “Io triumpe” [2008]; zbirke pjesama “Đavo, jedna neautorizovana biografija” [2011],”Boja promene” [2013], “Izvinite, mislim da umirem” [2019], “Zovem se Ilan” [2022]; kao i romane: “Šćer onoga bez đece” [2017] i “Aimée” [2020]
Uključena je u brojne antologije i temate, između ostalog:
– “Antologija savremene crnogorske kratke priče na engleskom jeziku”
[Edicija “Katedrala”, 2010];
– “Koret na asfaltu” – prva antologija crnogorske savremene ženske poezije [Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skener Studio, Zagreb, 2013];
– Američki izbor najbolje evropske proze: “Best European Fiction” , u prevodu Will Firth-a [Dalkey Archive Press, 2014];
– Antologija “Pjesnikinje Crne Gore 1970 – 2015” [J.Vukanović, izdanje JU Ratkovićevih večeri poezije, 2017];
– Antologija „Poetese Crne Gore“ [B. Rakočević, 2020];
– Mysterious Montenegro [TE17, Penn State, 2020].
– Balkan Bombshells: Contemporary Women’s Writing from Serbia and Montenegro [editor Will Firth, Publisher Istros Books, 2023]
– Antologija “Tela i jezici u pokretu : savremena ženska poezija u postjugoslovenskim pesničkim kulturama” priredila Dubravka Ðurić [(Re) konekcija, 2024]
“One Day When You Leave the Black Mountains”, Words Without Borders, translated by Will Firth [ 2025] – ova priča, koja je doživjela veliki uspjeh u anglosferi, premijerno je bila objavljena na portalu čovjek-časopis pod naslovom “Jednom kad odeš iz Crnih Planina”.
Prevođena je na albanski, azerbejdžanski, engleski, holandski, poljski, turski, slovenački i ukrajinski jezik.
Nastupala na više festivala, sajmova knjiga i kulturnih manifestacija u zemlji (Odakle zovem; Ratkovićeve večeri poezije; Grad teatar Budva – Trg pjesnika), regionu (Sarajevski sajam knjiga; Dani kulture Crne Gore u Republici Hrvatskoj; FEKT u Rahovcu) i šire (Poljska, Baltičke države), i na kraju, ali ne na zadnjem mjestu, na jednom od najpoznatijih evropskih poetskih festivala – Vilenica u Sloveniji.
Živi i radi u Podgorici.
čovjek-časopis 