Sve što je tog dana upecao stari ribar
bilo je Sunce u tirkiznoj vodi.
Ponio je Sunce kući
u sumrak
Krunile su se sjajne kapi
iz njegovih ruku
punih zlata
svjetlucale su
kao mrvice kruha u tamnoj šumi.
Pogledaj što ćemo večerati!
– rekao je nasmiješenoj ženi
a ona je prihvatila ulov
rukama ogrubjelim
od rada, vode
Kao i svake večeri
prvo su pognuli glave nad stolom
i zahvalili na dobroti dana
onda je ona upitala:
Kako ćemo jesti nešto tako dragocjeno?
Jesi li smio donijeti u našu kuću
svjetlo svijeta
kao običnu ribu?
On se samo nasmiješio
umorno
jer, nije lako privoliti Sunce
da se zakači na udicu.
Taman kada htjedoše večerati
nestade svega na stolu
Kako ćemo gladni u san?
rastuži se ona i pokri lice rukama
otvrdlim, žilavim.
Onda je on počeo pričati priču
o sjenkama koje krije voda
i kako je, jednom, upecao jelena
s krunom na glavi
golemom kao hrastova krošnja
ali ga nije mogao ponijeti kući
jer je krošnja bila preteška
i u njoj su, još uvijek,
pjevale ptice
.
Ona je slušala
i njezine su se ruke smirile
poput vjeverica
zagrljenih u gnijezdu
– Doista? – rekla je tek da ga ohrabri
da priča još.
Jednom sam ti mogao donijeti istog sebe
samo mlađeg
kakvog me je zapamtila voda
– Što bih ja s mlađim tobom?
pitala je ona i osmijeh joj je ozario lice.
Zamisli, kako za ovim stolom
sjedimo drugačiji mi
dijelimo večeru
s ovima koji smo sada.
Teška je ovo priča,
ne znam više što je stvarno
a što sanjamo
govori ona.
Uz zavjerenički osmijeh
on gasi svijeću i prihvata njezine ruke
odlazeći na počinak
dok na nebu trnu posljednji tragovi Sunca
koje bježi preko polja
JAGODA ILIČIĆ (1972, Breze kod Tuzle, BiH), iz zbirke “HVATAČ SNOVA”, Data status, Beograd, 2024; književna nagrada “Fra Martin Nedić” u Tolisi
čovjek-časopis 