Sanjam noću svoju djevojčicu. Dvije su joj godine. Na nogama joj crvene sandalice, u kosi vjenčić od tratinčica koje smo ubrale u vrtu iza naše kuće. Plete mi ruke oko vrata i prislanja vlažne usne na obraz. Mama, šapuće. Njene su riječi kocke šećera koje zasićuju moje zvukovode. Budim se omotana mokrom, zgužvanom plahtom prije negoli me zabljesnu neonska svjetla popraćena glasnim povicima na buđenje dežurne stražarice.
Privilegirano ubojstvo. Tako su ga okvalificirali. Šutnju kojom sam katatonično branila ono što se nikada ne smije braniti protumačili su kao preuranjenu postporođajnu depresiju u trenutku počinjenja djela. Nikad se nisam osjećala manje privilegiranom negoli pri izricanju presude.
Moji roditelji nisu imali dovoljno novca da unajme odvjetnika koji zna dominirati sudnicom i iznuditi oslobađajući pravorijek. Pravorijek. Zvuči dostojno i pravedno. Sud mi je dodijelio odvjetnicu po službenoj dužnosti. Od prvog susreta gledala me kao da će po plastičnom stolu koji nas je dijelio preda me prostrijeti sadržaj doručka koji je jutros pojela. Izmicala se mom pogledu i gadljivo promatrala podrhtavanje sala nakupljenog oko laktova i koljena. Nije mi pomogla. Nisam joj zamjerila.
Na neudobnoj stolici s naslonom nizali su se svjedoci. Profesori s fakulteta držali su se suzdržano.
„Inteligentna, ali neobična.“
„Unaprijed je učila lekcije.“
Liječnica opće prakse kojoj nikad nisam vjerovala bila je odrješitija.
„Dolazila je k meni bez znanja roditelja, tražila ispričnice. Bojala sam se da mi ne naudi.“
„Nije rijetkost da se depresija javi odmah nakon porođaja. Majka katkad ne razvije osjećaje za dijete, osobito ako je do začeća došlo pod prisilom.“ Psihijatrija je bolje od mene prepoznala prisilu.
„Šutjela je i kad smo je priveli. Nije pokazivala znakove kajanja.“
Cijela plejada likova nizala je rečenice kojima su iznosili svoje viđenje tko sam ja i zašto sam postala ubojica.
„Nismo je tako odgajali.“ Svijet mojih roditelja uvijek se vrtio samo oko njih dvoje. Ja sam bila slučajni zametak neodgovorne reprodukcije.
„Oko četiri ujutro probudilo me nešto što je zvučalo kao plač djeteta. Nedugo nakon toga čula sam je kako pušta vodu u tuš kabini. Kasnije sam je vidjela na predavanju. Bila je blijeda i zamišljena.“ Anu sam pronašla preko oglasnika. Tražila je cimericu, ne i prijateljicu. Jedino što smo dijelile bio je stambeni prostor, frižider u kojem mi je ustupila dvije gornje police i tuš kabina u kojoj je nemarno ostavljala pramenove izblajhane kose.
„Beba je bila zamotana u krvave plahte.“ Posljednji svjedok optužbe bila je žena koja je po kontejnerima tražeći hranu za svoje rođene nabasala na moje. Da mi je vrijeme bilo saveznik, zakopala bih je pod žalosno drvo.
Svjedočenja optužbe i obrane odslušala sam bez emocija na licu. Tako su pisali u dnevnim novinama. Ispod kože hranila sam hijene, zidala gnijezda stršljenovima i u muljevita dna taložila prazne puževe kućice. Mogli su mi bez anestezije ukloniti sve iskoristive organe i prodati ih na crnom tržištu.
Izbjegavam tučnjave i trudim se biti nevidljiva. Ja sam samo golemi komad mesa sklon samoozljeđivanju. Ispod toga sam ništa. Dopustila sam ženama da budu okrutne prema meni, da me pljuju sve one koje ni ne namjeravaju postati majke i one kojima je socijalna služba oduzela djecu radi grubog zanemarivanja i zlostavljanja, naizmjenično me gađaju izmetom i bodu vilicom u leđa dok zaobilaze stol za kojim jedem. Nisam nijednom digla ruku da zaštitim lice ni prignula glavu. Zaslužila sam da me gađaju otrovnim strijelama i mojim podatnim tijelom čiste usrane zahodske školjke. Ja sam ubojica. Ispod toga sam ništa.
Trenutno se mnome bave dvoje potrošenih psihijatara. Ne intrigira ih zašto se odlična studentica bez patologije u socijalnom statusu prometnula u ubojicu. Oni samo moraju napisati izvješće kako bi zaradili plaću.
Pri ulasku u zatvor, dok sam se odvajala od dijela svijeta koji me odbacio kao košticu iz jabuke, ogolili su me izvana i iznutra i rasvijetlili mi sve rupe. Pri pregledu nisu pronašli ni krivnju ni sram, pa sam ih nesmetano unijela u ćeliju. Oduzeli su mi odjeću u kojoj sam ušla, naslijeđene naušnice i jeftini lančić koji sam kupila na uličnom štandu zamišljajući da mi ga je poklonio dečko iz treće klupe do vrata. Oteto su spakirali u plastičnu vrećicu, a mene, otuširanu u mlakoj vodi, nastanili unutar četiri zida neispisana ljubavnim porukama i jednih vrata s prozorom ukrašenim rešetkom. Moj dom na tri godine. Samo tri godine. Jer sam privilegirano ubila dio sebe. Zbog toga me nagrađuju. Želju za osvetom koja je čest sustanar u uskim krevetima ostavila sam izvan zidova ove zgrade. Ovdje sam se mogla svetiti jedino sebi. Roditelji čijoj sam međusobnoj ljubavi bila smetnja i onaj koji me iz oklade zaveo i naveo da nakratko povjerujem u ljubav plutali su izvan mog dohvata.
Zamišljala sam ga kako sjedi ispred vrata sudnice i kida kožicu oko noktiju skupljajući hrabrost da progovori u moje ime. On je mogao biti ključni svjedok obrane da sam mu povjerila sve što me nije pitao. Bi li ikom priznao kako mi se skrivećki noću uvlačio kroz prozor da mu šapućem priče koje dotad nije čuo, bi li prokazao sebe i postao suučesnikom u igri koju nije želio igrati?
Na flekavom madracu iznad moga spava Roberta. Njene sitne ruke podsjećaju me na majčine, koža im poplavi pri najmekšem dodiru. Tim je rukama ubila nasilnog muža. „Probola sam ga na spavanju. Najduljim nožem koji sam pronašla u kuhinjskoj ladici. Negdje između rebara. Morala sam zaštititi svoje rođene, barem najmlađu.“ Njena joj djeca šalju crteže sretnih obitelji. Ona je već oslobođena.
Noću, u pauzama između snova, hladim svoja nezgrapna široka stopala na betonskom podu spavaonice. Očeva, istovjetna mojima, subotnjim su jutrima pri povratku s tržnice, škripala po razmaknutom parketu noseći u rukama pladanj s doručkom i u zubima ružičastu margaretu. Kraj moje bi sobe prošao bez zaustavljanja.
Ni on ni mama za nedjeljnim ručkom nisu željeli razgovarati o uvrtanju ruku na leđima i crtanju meta na čelo. Na postavljeno pitanje Kako je bilo u školi? odgovor Dobro! zadovoljio bi ih i ušutkao do sljedeće nedjelje.
Glasno je zaplakala pri prvom udahu. Kao da je znala da će na ovom svijetu trajati tek tren. Privinula sam je na grudi da je ušutkam. Nježno, ali čvrsto. Zaspale smo. Tijelo joj je bilo još meko i gipko kad sam se probudila. Tiho i plavičasto. Pokupila sam krvave plahte, umotala je u njih i položila u prvi otključani kontejner. Da mi grudi nisu otežale od nadolazećeg mlijeka, pokopala bih je. Trebala bi mi tek dva zamaha lopatom da je vratim zemlji.
Često provodim vrijeme u zatvorskoj knjižnici. Ostale žene radije puše, igraju odbojku ili uzgajaju mahunarke i krizanteme. Tako je bilo i u djetinjstvu. Dok su druga djeca pravila svirale od vrba, dičila se krastama po koljenima kao ordenjem i lutkama šišala plastičnu kosu i trepavice, ja sam češljala Bundaša i s bratcem Jaglencem tražila sestricu po Kitež planini. Kasnije sam se sudbinski zaljubila u Vronskog i dva puta ubila babu lihvaricu. Jesam li zbog nedostatka grizodušja utrla put ubojici u sebi? Dok čitam trivijalne ljubavne romane, putopise i Zagorkinu Gričku vješticu po treći put, voljela bih da se mogu ponovo zaljubiti u Vronskog.
Nisam joj željela smrt. Uspješno sam je devet mjeseci skrivala u mekim i toplim mesnim naborima, ušuškavala u san bezglasnim uspavankama. Buji, paji, rode, tvoj tata u lov ode, da ulovi krzno od zeke, za tvoje cipele meke. Pročitala sam svu dostupnu literaturu o porođaju, naučila kako presjeći pupčanu vrpcu. Vjerovala sam, naivno, kako ću je odnijeti na prag crkve u susjednoj ulici na kojem bi je, gladnu i promrzlu, pronašla teta čistilica. Nedugo poslije posvojila bi je žena koja bi nakon niza bezuspješnih umjetnih pokušaja mojoj djevojčici svaku večer nježno češljala kosu i čitala bajke u kojima nema zlih maćeha.
Nakon što se u 22 sata ugase neonska svjetla, san će doći po svoje. Njoj će opet biti dvije godine, nosit će crvene sandalice i vjenčić od tratinčica koje smo zajedno ubrale.
_____________________________________________
GORDANA SAMARDŽIJA rođena je 1974. u Slavonskom Brodu gdje i danas živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku. Pisanje priča i pohađanje radionica kreativnog pisanja njen su bijeg od suhoparnih zakonskih članaka i izleti u nestvarno i nepoznato. S pričom „Privilegirana“ pobijedila je 2025. na natječaju Književnog kruga Karlovac, a priče su joj objavljene i u zborniku samoborske knjižnice Pišem ti priču 2023. i u zborniku Susret riječi 2023.
čovjek-časopis 