
Sedeo je na klupi pred kamenom kućom i skidao zakorelu krv sa sekire, pevušeći:
„Samo Suncu i svom psu
i svom oštrom sečivu
verovaću dok sam tu
verovaću dok sam tu…“
Himnu nastalu iz prkosa i žudnje za životom naučio je u tamnici. Nakon izlaska nije hteo među ljude. Popeo se na brdo i živeo skromno.
Malo dvorište koje je spreda bilo tik uz zapušteni zemljani put gledalo je na dolinu i daleku, kao dukat malu varoš presečenu rekom i okruženu zaseocima. Između drvene ograde i kuće bilo je mnogo zabodenih kočeva za povrće. Pozadi se pružao duguljasti čokot grožđa sve do šumarka i izvora potoka.
Povremeno bi ostavio nauljenu krpu s kojom je čisto sekiru i gucnuo vina taman da nadraži nepca. Njuška ogromnog psa bila je zarivena u sočne, žive iznutrice.
„Svakom po zasluzi, jel tako Vučino?“
Rep je lelujao vazduhom. Bilo je neke nepravde i humora u tome zvati psa pred kojim su vukovi i medvedi bežali Vučina, pomislio je i nastavio sa pesmom ponavljajući isti stih u nedogled. Trudio se da uspori vreme.
„Jel to Leho peva ili me uši varaju?“
Do njega je iznenada stigao ženski glas negde za krivinom, niz put. Kona i Begdija, koga su u varoši zvali Bego, su bili jedini ljudi koje je viđao. Imali su voćnjak tu na vrh brda, odmah pored. Bego je dolazio samo u proleće i jesen. Njih dvojica bi se tad pomagali. Ovo je bila njena letnja poseta voću.
Čim se približila, Kona je sklonila pogled sa Lehovih prosedih prsa koja su se gola presijavala od znoja. Spustila je glavu preda se bez remećenja sporog hoda, sve dok joj se nije javio.
„Zdravo, Kona.“
„Zdravo živo. Dobra godina, jel? Zaklao si svinju?“
„Dva carska vepra!“
„Vepra? Nije ih bilo ranije.“
„Sad će ih još.“
„Još?“
„Da osvete braću.“
„Neće uplašena divljač na krvavu sekiru, a tek ne na tu zver koju nazivaš kučetom.“
„I ja sam mislio neće kad eto. Dođi da pogledaš.“
„Nije mogla da vidi rasprostrte mrcine od gustog zeleniša oko kočeva.“
„Sigurna sam da su svi pobegli. Ne brini za ostale, Leho.
„Uđi da pogledaš. Da posle ispričaš i Begdiji.“
Glas mu je bio sasvim spokojan, sem jedne skoro neprimetne, tanke žile molećive potrebe za svedokom. Zastala je tačno ispred odškrinute kapije dok joj je mahao sekirom da uđe. Želela je da vidi.
Taman što nije pitala da joj naseče parče da ponese Begdiji, umesto dva vepra ugledala je dva iskasapljena muška tela u pocepanim odeždama carske vojske. Ležali su beživotni, sablasnih pogleda. Njena zjapeća vilica je od šoka visila u tišini. Nagli nestanak zvukova učinio je da čak i mljackanje čeljusti stane: Vučina je na tren podigao glavu sad već crvenkastog krzna, a onda se vratio gozbi punoj isprepletanih i pregriženih creva i bućkuriša od ljudske džigerice.
„Kona, došli su da me vode u rat.“
Ona je ćutala. Gledala ga. Nije vraćala pogled na ono dole. Svedočila je mnogim ružičastim redovima rebara zaklane stoke i mrtvim očima na telesima životinja koja su visila o stare kuke, ali nikada sekirom i očnjacima preklanim ljudima, rasparčanim i razmrcvaljenim.
Kako joj je do svesti dopiralo ono što je rekao, tako se prvobitni strah od(!) njega kap po kap pretakao u strah za(!) njega. Uhvatio ju je pod mišicu i odveo do klupe, okrenuo je nasuport telima i postavio da sedne. Tada je prvi put još od borbe pustio sekiru i mirno joj je sipao čašu vina. U glasu mu je i dalje bio onaj isti spokoj.
„Izgleda da carstvo kreće u novi pohod. Rekao sam im da ću pre umreti nego da ratujem za njih. Kazali su da su im potrebni svi dukovi, da ne smeju da rizikuju da i jedan duk bude prisvojen od neprijatelja. Ja sam im ponovio da ću pre da umrem nego da ratujem za bilo kog. Nisu mi verovali. Nisu ni kad sam im rekao da sam svoju moć darovao drugome da bih se otarasio odgovornosti i problema. Ja sam već dugo običan čovek, Kona. Onakav kakvim me znaš.“
Slušala ga je i ćutala. To što je izgovorao nije joj imalo smila i nije umanjivalo njen strah.
„Ostatak jedinice je sasvim sigurno već krenuuo na ovamo. Znajući ih, desetak ih je isprva ostalo dole da se zabavlja i čeka, a poslali su ovu dvojicu zelenih jadnika da se popnu sa sve mačevima, plaštovima, željom za dokazivanjem i naivnom hrabrošću.“
Otvorila je usta kao da želi nešto da izusti pa zastala.
„Pričaj slobodno, Kona. To sam i dalje ja, Leho.“
„Šta… šta ćeš sad?“
„Ništa.“
„Šta ćeš kad stignu ostali?“
„Ništa.“
„Ne razumem, beži čoveče!“
„Bežao bih da mogu.“
Pokazao je rukom na ono što je ona godinama doživljavala kao rogobatnu tetovažu sa robije. Vijugava crna linija činila je obruč oko njegovog vrata.
„Približi se i dobro pogledaj.“
Iz blizine se primećivalo da linija na njegovoj koži pulsira, da se po par milimetara širi i skuplja.
„Mogu da me pronađu gde god da pobegnem.Kabalsko uže.
„Kako ćeš da se spaseš?“
„Nikako.“
„Ne razumem?“
„Umreću, Kona. To je već gotovo.“
„Ubićeš se?“
„Ne, sačekaću ih sa sečivom i umreću, evo baš tu.“
Pokazao je na dva iskasapljena momka a ona se okrenula i još jednom ih pogledala. Deo njegove smirenosti prešao je i na nju.
„Voleo bih da popijemo po čašu vina. Život je kratak.“
Bio je ozbiljan u svojoj nameri, sa bezbrižnim smeškom nekoga ko uživa u sunčanom danu i pogledu na dolinu. Uzela je vino i prinela ga ustima.
„Živeli, za Begdijno i tvoje zdravlje i sreću. Za decu uskoro, nadam se.“
„Hvala ti. Za sad nam nije suđeno.“
„Sudbina se kroji i prekraja.“
Ne i Lehova. Ona je bila zapečaćena i on je bio u miru s tim.
Blagi vetar lelujao je lišće obližnjeg šumarka i perje jastreba koji je širio krila nad dolinom. Nije bilo oblaka. Posle prve usledila je i druga čaša vina. Sama je pružila ruku ka buteljci.
„To vino je jako, da znaš.“
„A život je beše kratak, zar ne Leho?“
Otpustila je ramena i sama se osmenuhla. Lice joj je bilo ka putu i padini, ka livadama, pašnjacima, njivama i udaljenim redovima istobojnih mrlja: krovovima varoši.
„Zavidim ti što si proveo tolike godine ovde u miru.“
Gledao je njeno lice sa strane kao da gleda san o nepostojećoj budućnosti i zamišljao lepe bore koje će dobiti od starosti jako dugo nakon njegove smrti. Uhvatila ga je u sanjarenju.
„Zašto me gledaš?“
„Oprosti. Mlada si.“
„Nisam tako mlada.“
„Jesi, posebno za nekog mojih godina.“
„Za nekog tvojih godina ti se dobro držiš.“
„Kona…“
Oči su prestale da im se razilaze.
„A Begdija?“
„Reci mu da sam te primorao.“
„Neće poverovati.“
„Reci mu da su te vojnici presreli i da sam poginuo sveteći tvoju čast.“
„Ne. Ne mogu, Leho.“
Instiktivno je stavila skoro praznu čašu na panj, ustala i okrenula se ka leševima. Pas veliki kao magarac je ležao sit. Kapija je ostala odškrinuta. Put pust.
„A šta ako naiđu?“
„Čućemo ih. Imaš izlaz pozadi.“
„Ne mogu.“
„Ne sećam se više žene. Ubili su je pre moje robije. Bila je opasnija od mene. Želim još jednom da se setim svega.“
Rekao je sve šta je imao. Bez uzbuđenja. Bez namere da nagovara. Sedeći je podigao čašu u vis i klimnuo joj glavom u znak poštovanja i pozdrava zanavek. Ona je gledala u kapiju.
„Nećemo ih čuti.“
„Ima ko će.“
Pokazao je ka dremljivom Vučini.
„Ne mogu.“
Klimnuo je glavom i nastavio da gleda u daljinu čekajući da mlada žena ode. Uzela mu je krvavu ruku i brzim koracima ga uvela u kuću. Stajali su neko vreme ćutke dok nije počeo da joj miluje kosu i obraze. Radio je to kao da mazi kuče. Ruke i noge su počele blago da mu se tresu, njoj takođe. Nespretno joj je poljubio čelo i starim, hrapavim jagodicama sporo i jako dugo klizio po tkanini na grudima. Naglo ga je zaustavila i udaljila od sebe. Očima mu je saopštila isto što i rečima.
„Ne moraš biti nežan, Leho. Radi šta hoćeš.“
***
Ležeći nakon svega pored njega, sada je ona dodirivala njegove grudi, osokoljena.
„Reci mi šta su dukovi?“
Hteo je da joj kaže, ali Vučina je u tom trenu glasno zarežao na nešto, a odmah zatim počeo i da laje. Raščupane kose i rascepanih haljina, Kona je skočila na jake noge i istrčala pozadi. Do malo pre skriveni i kao brašno beli delovi tela su joj brideli od bola i rumenili se se dok je trčala iza čokota grožđa ka drveću. Iza sebe je ostavljala smrt bežeći od mesta na kome se osetila najživljom. Delovi kože će joj uskoro poplaveti a opojnu poplavu bola i ekstaze će dugo zazivati pod blagim, voljenim Begdijom.
Leho je isprva bez pomeranja otpratio njen hitri beg kroz okvir zadnjih vrata, ustao, navukao šta je imao, polako istupio pred kuću i uzeo sekiru. Bilo je dovoljno jedno miran da Vučina prestane sa lajanjem.
„Došlo je vreme da mi se odužiš, Vučino. Kada sam te oživeo preneo sam ti glavninu svoje moći i čuvao te od nje što sam bolje mogao. Oprosti i hvala ti.“
Koraci carske vojske su se jasno čuli dok je Leho drškom sekire ocrtavao krug u zemlji oko sebe i svog jedinog prijatelja. Prislonio mu je čelo uz čelo i počeo da mumla bajalicu zaboravljenog jezika. Kao da je crpeo nešto iz Vučine dok je njegov krzneni saborac bivao fizički sve manji dok nije počeo da lični na običnog velikog psa. Kada je tihi poj stao Vučina je zacvileo i pao, beživotan.
Duk Leho je celim svojim telom isijavao ljudskom umu neobjašnjivu, mraku sličnu svetlost. Znao je da ovako star i ovoliko godina bez moći u svom telu ne može da se nosi sa dvocifrenim brojem protivnika, bez obzira što su to bili obični carski vojnici koji su služili verovatno po kazni u ovoj vukojebini. Imao je pravo.
Trojica ih je preživelo, osakaćenih umova, dovoljno ludi da im niko od običnih ljudi neće verovati kada mucajući budu prepričavali čemu su svedočili. Sva trojica će se ubiti nemogaviši da se izbore sa unutrašnjim haosom.
Poslednji Lehovi ostaci klizili su među tankim dlačicama znojavog ženskog bedra. Zadihana je dotrčala do potoka da ih spere ali ih je u poslednjem trenutku ipak pokupila prstima i pohranila nazad u sebe.
__________________________________
LAZAR VELJKOVIĆ rođen je 1986. godine u Zaječaru. Studirao na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu i na odeljenju za Etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Nakon nezavršenih studija je trbuhom za kruhom ušao u svet marketinga, te u tridesetima naučio sebe nužnom eskapizmu iz agencijskog i korporativnog života putem kratke, prozne forme. Završio početnu i naprednu godinu radionice kratke priče HILA koju vode Vladimir Arsenić i Srđan Srdić, urednici izdavačke kuće Partizanska knjiga. Bio je i na spisateljskoj radionici koju vodi spisateljica i prevoditeljka Ana Marije Grbić. Objavio dve kratke priče u časopisu Razvitak (2019-2020), jednu kratku priču u časopisu Buktinja (2022), tri kratke priče na portalu Čovjek-časopis i jednu kratku priču na Strane.ba. Objaviće zbirku priča do kraja 2025. godine, a trenutno radi na svom prvom romanu.