Memorijalni centar, Bunker bb
Iste večeri, Igor se vratio k meni kad je završio s obavezama. Odlučili smo jesti kod kuće pa sam napravila brzu večeru, a onda smo se zapričali na kauču moje sobe koja je ujedno služila i kao dnevna. U jednom trenutku upitao me želim li otključati sobu s uspomenama.
Pritisnula sam prekidač i žarulja visećeg bijelog lustera iz sedamdesetih prosula je mlitavu svjetlost na prostoriju. Prvih nekoliko sekundi Igorov izraz lica odavao je frapiranost, a nedugo zatim, u kutu njegovih usana zatreperio je sjetan osmijeh. Bio je to zapuh nostalgije za vremenom u kojem smo oboje odrastali. Kao da ni sam nije znao u što bi prije pogledao. U mom memorijalnom centru Igor je, premda to nisu bile njegove osobne uspomene, bio na prilično poznatom terenu.
„Pa ovo je muzej“, rekao je tiho.
„Nakupilo se s godinama. Neke sam stvari bacila, ali dosta toga čuvam u ovoj sobi otkako više nema nikoga“, odgovorila sam.
Neko vrijeme smo šutjeli. Ja sam sjedila na rubu starog tamno-oker kauča na kojem je nekoć spavala Ljudmila, a Igor se obzirno, gotovo na prstima, pomicao amo-tamo, proučavajući artefakte i relikvije jednog prošlog vremena. Prostorijom je dominirao smeđi regal od punog drveta sa zastakljenim vitrinama i otvorenim policama. Nikada Ljudmila i Barba nisu ozbiljno renovirali ništa, investirali su isključivo u nužne popravke kvarova poput onih na bojleru, veš-mašini, brojilu ili plinskim instalacijama. Dekor i estetika sobe u kojoj su spavali do svojih smrti čuvali su duh života iz doba bivše države. Kada su umrli, njihovi su duhovi nastavili čuvati duh vremena: sveske enciklopedija u policama i usnule goblene na vrhu regala, boce vinjaka i ostalih teških špirita u matiranoj vitrini, set porculanskog posuđa koje se nikad ni za koga nije iznosilo, heklane tabletiće. Bijele pamučne gaće i rebraste potkošulje u četvrtastim stranama regala, tamo do vanjskog zida; a u onim većim, u sredini – kutije od beskorisnih ispijenih vitamina, plastični globus na stalku, primjerke ilustriranog časopisa Svijet, potrgane i selotejpom lijepljene okvire jeftinih dioptrijskih naočala, razglednice sa zimovanja na Bjelašnici, razglednice s ljetovanja iz Zadra, božićne i novogodišnje čestitke s motivima košuta u snijegu, djevojčica i dječaka na sanjkama iza kojih se u svjetlucavoj zimskoj noći naziru dimnjaci u toplim kućama, fotoalbume s dokazima o prvim koracima i vjenčanjima (oni o razvodima nikad ne dospiju u te povlaštene spomenare).
„Mogu li?“, okrenuo se Igor prema meni pokazujući prvi album na gomili, tražeći moje dopuštenje.
„Da“, rekla sam, pomalo i sama iznenađena prisnošću s kojom ga propuštam u memorijalni dio bunkera.
Sjeo je pokraj mene i otvorio prvu stranicu fotoalbuma s plastificiranom naslovnom stranom na kojoj djevojčica u bijeloj haljini bere sitno žuto cvijeće na livadi. Okrenuta je leđima i ne vidi joj se lice, ali unutra je upokojeno nekoliko meni važnih lica i života. Između prve dvije stranice albuma, umetnula sam još davno, u malim plastičnim vrećicama, odrezane uvojke kose s dvije glave. Točnije, kestenjasto-plavi uvojak ravne kose moje majke i sijedi, trajnom ukovrčani uvojak njezine majke, Ljudmile. Ugledavši te pramenove na koje sam zaboravila, tu kosu mrtvih majki, nešto se u meni pobunilo, neki su duhovi gotovo nečujno, poput suflera iza kulisa, u mom umu uporno počeli došaptavati riječ ne. Uzela sam album iz njegovih ruku i zatvorila ga.
„Oprosti, ali ipak ne bih. Nije trenutak. Ali pogledaj sve drugo što te zanima“, rekla sam.
Igor je poštovao moje granice, no znatiželja u njegovom glasu nije.
„Razumijem. Je li to majčina kosa?“
„To je kosa svih mojih majki.“
Sve te biološke i odgojne figure ionako su u mom životu bile pomiješane, kao što je sumanuto pomiješano bilo i sve u toj zaključanoj i zagasitim, masivnim zastorima zastrtoj muzejsko-kazališnoj prostoriji. Lutke su i dalje bile žive, provirivale su iz svega; iz jednoličnog zvuka pritiskanja prašnjave nožice šivaće mašine, iz škripe nikad podmazane mesingane ručke na napuklom staklu lijeve strane vitrine, iz ljepuškastih, a blaziranih lica zaobljenih šarenih babuški koje se tako okrutno repliciraju – posegneš za jednom, a u njoj druga, a u toj treća, a tu je i četvrta, sve do one sićušne, u živopisnu nošnju i maramu odjevene replike prvobitne babuške ili je to pak matrjoška, nevaljalice male rasklopive, bake, majke, nikad ne znaš koja je koja. Još uvijek nešto gunđa i ne da se ni Barbina kutija s dokumentima koji svjedoče o nekadašnjoj zavedenosti u sustav; vojna knjižica, štedna knjižica, devizna knjižica, odresci računa, letci i reklamni materijal niskobudžetnih prehrambenih lanaca, liječnički nalazi. Sustav vjere, poljuljane, svedene na mali medaljon s likom Djevice Marije, zaboravljene u kutiji Bata cipela, negdje između zavoja, flastera i masti. Zdravo budi, Marijo.
Bale tkanina, svežnjevi krojeva, krede, igle, vuna, konci, gumbi, ziherice; posljednji (tada prvi, tek iznikli) mobiteli, penkale, patrone, tranzistor, digitroni, kazete; kuharice sa zamašćenim listovima i obilježenim receptima, zalihe nikad obješenih novih zavjesa, isprane krpe, frotirni ručnici, karirane pidžame, gaze, paket higijenskih uložaka Ona; herbariji, spomenari, leksikoni, mapa likovnih radova, barbike, drvene bojice, pastele i tempere, ljubičasta haljina sašivena za maturalac u osnovnoj školi, pionirska knjižica, kapa i marama, zdravstveni karton, dude i podbradnjaci; snop pisama povezanih tankom špagom i na njega naslonjena fotografija u bijelom okviru…
Igor je zastao kraj pisama i dugo gledao u tu fotografiju, ne dodirujući je. U nekoj ulici, dvoje odraslih, muškarac i žena, držali su djevojčicu za ruku. Pogledao je mene pa ponovno fotografiju i prvo pismo na vrhu snopa, pečatirano, sa švedskom poštanskom markicom. Adresirano na gospođu S.
„Tvoji roditelji?“, upitao je u pola glasa.
„Da.“
„Ako želiš, možemo izaći“, rekao je.
„Idemo zapaliti“, odgovorila sam, propustila ga kroz vrata, ugasila svjetlo i zaključala duhove.
Ostatak večeri proveli smo razgovarajući o obiteljima. Ljudi koji odrastaju u relativno sretnim i normalnim okolnostima lakše govore o tome. Već je u Sarajevu, kada smo se upoznali, shvatio da ne volim o toj temi, ali pohvatao je kroz naše prijašnje razgovore neke sitnice. Zanimalo ga je što se zapravo „dogodilo“ (glagol je izgovorio jako polako i pažljivo), kopkalo ga je zašto o tome ne govorim.
I doista, što se zapravo „dogodilo“? Prije bih rekla da se niz događaja događao. Nikad se nešto enormno, lako pamtljivo nije jednostavno „dogodilo“ i samim time zasjelo na tron dramatike. Traumatizmi su posljedica niza događaja i na neki izvještačeni način vječno traju i trule, narastajući u našim dušama poput fantazmagoričnih nemani nalik na Goyina čudovišta, bez svršavanja.
__________________________________
MAJA RUČEVIĆ rođena je 1983. u Zagrebu gdje je diplomirala francuski jezik i književnost i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Radi kao prevoditeljica s francuskog i engleskog jezika. Više od deset godina radila je kao novinarka. Piše poeziju i prozu.
2016. joj je objavljen roman prvijenac „Je suis Jednoruki“ (Algoritam).
2022. objavljena joj je zbirka pjesama „Sutra ćemo praviti anđele u padu“ u Biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca (HDP).
2025. objavljen je njezin novi roman „Borilište“ (Hena com).
Dobitnica je nekoliko nagrada za poeziju (Ratkovićeve večeri poezije, 2008. i 2009., Ulaznica, 2022.).
Radovi su joj ušli u finala i polufinala književnih natječaja u regiji; proza i poezija zastupljena u brojnim književnim časopisima i publikacijama.
Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Društva hrvatskih književnih prevodilaca.
Trenutno radi na svom trećem romanu.
fotografija autorice: Ivan Mijatović
čovjek-časopis 