Bilo nas je šestorica u bolničkoj sobi. Svi isti, svi žuti.
Bojao sam se jednog kojeg su oslovljavali nadimkom Sarma. On nije učestvovao u našim sobnim razgovorima. U rijetkim prilikama kad bi progovorio bili su to nepovezani, agresivni monolozi. Kad je doktor dolazio u jutarnju vizitu, Sarma je oblizivao srednji prst i gurao ga sebi u uho ili nos i govorio nešto kao da ga je neko jebao u glavu. Smijao se poput glasanja čimpanze i mrdao kukovima kao da jebe.
Da li je glumio idiota da bi ga otpustili iz vojske ili je to doista bio, nisam saznao.
Moj krevet se nalazio uz prozor. Na moju sreću, nasuprot i dijagonalno od Sarminog. Većinom su bolesnici izbjegavali krevete uz prozore. Navodno im je smetalo sunce a zapravo su se bojali gelera i zalutalih metaka. Do mene je ležao vojnik srednjih godina koji je svaki drugi dan dobivao dvije boce biljnog crvenkastog napitka.
„Momak, hajde, molim te, pij ovaj čaj ako možeš. Gadan je, ali moji kažu da je dobar za jetru. Ja ovo ne mogu, a žao mi ga prosuti.“
Bilo je važno preživjeti rat i svako je imao neki svoj način kako ostati u toj igri što duže. Pio sam čaj redovno. Svaki drugi dan stizale su mi nove boce. Htio sam da se oporavim što prije. Ne da bih se vratio u jedinicu i borio za nečije ideje, narod ili državu. Ne, u meni heroja nema, a ponajmanje takvog. Htio sam samo da budem zdrav.
Veselilo me je što je moj krevet uz prozor. Mogao sam gledati ptice koje su dolazile na bor i dvije bijele breze. Uveseljavale su me i pomagale da prekratim duge sate dosade bolničkog života. Dolazili su najčešće vrapci i golubovi. Ponekad bi se pojavila neka svraka koja bi svojim promuklim kreštanjem unijela pometnju među ostale. Letjela bi okolo i ostavljala utisak užurbanosti. Znala se pojaviti i gugutka koja se ne bi dugo zadržavala, ali bi mi uljepšala dan. Kad ne bi bilo ptica, uživao sam u promatranju grana na vjetru. Pokušavao sam uočiti obrasce njihovog kretanja. Zbog promjenjive snage i smjera vjetra to je bilo nemoguće. Neke su se nepredvidivo trzale, neke su kružile u smjeru kazaljke na satu, neke obrnuto. Na granama breze treperilo je lišće. Kad bi bio sunčan dan, zabavljao sam se gledanjem u krošnju drveća i predviđanjem gdje će se sunčeve zrake za trenutak pojaviti.
Djed, očev otac, dosta me je naučio o pticama. Između ostalog, i kako razlikovati gugutku od grlice, iako obje imaju ogrlicu oko vrata. Djed je znao sve o drveću, pticama, biljkama, ribama i divljim životinjama. Četiri godine tokom Drugog svjetskog rata krio se od mobilizacije i od svih vojnih grupacija i formacija. Nije imao srce ratnika. U šumi i sa šumom je živio. Volio sam slušati njegove priče kako se prave zamke za ptice i životinje, koje gljive su jestive a koje ne, koja biljka liječi koju boljku.
Dok sam bio dijete u SFRJ, stidio sam se što djed nije sudjelovao u NOB-u. Mislio sam da je bio kukavica. Ali sada, nakon što sam i sâm bio u ratu, promijenio sam mišljenje. Uvidio sam koliko je njegova odluka bila hrabra, i koliko mu je vještine trebalo da je provede u djelo. Kada roditelji ne bi bili u blizini, djed bi mi znao pričati o svojim poslijeratnim godinama. Nije se uspio uklopiti u novi poredak. Nije bio štetni element socijalističkog društva, ali nije pokazivao ni visoka patriotska osjećanja što ga je na neki način, u godinama poslijeratnog poleta, činilo disidentom. Misaona policija ga je uvijek držala na oku. Iza rata je radio, kako bi on to rekao, na dobrovoljnom prisilnom radu krampom i lopatom.
U osnovnoj školi sam napisao literarni rad o njemu, o tome kako je obnavljao porušenu zemlju i bio sudionik omladinskih radnih akcija (ORA). Još jednom sam pokazao da se prošlost češće izmišlja, nego što se događa. Sastav je nagrađen na natjecanju Titovim stazama revolucije. Za nagradu sam dobio knjigu Šesta proleterska koju nikada nisam otvorio. Na svu sreću, djed je umro ranije, pa nije bio svjedok ovog prekrajanja istorije.
Premda cijelog života bezbožnik, pred smrt mi je rekao da Bog postoji. Da ga je sreo u šumi i da ga i ja tamo trebam tražiti, ako mi zatreba. Slušao sam ga tada sumnjičavo i njegovim riječima nisam pridavao važnost. Kao i većina djece odgojene u zemlji jednakih i jednakijih, nisam vjerovao u Boga. Vjerovao sam sistemu i onome što nas uče u školi, a učili su nas da trebamo vrijedno raditi i biti strpljivi, i da će sve na kraju biti OK. Sanjali smo i nadali se, i to je bilo tako lijepo. Ali, ljepota našeg kolektivnog sna nas nije spasila. Na kraju, stigli smo gdje smo stigli. Ja u bolnicu sa žuticom. Igračka u tuđim rukama.
Bilo je vedro, tiho i mirno jutro. Jedno od onih što ne nagovještavaju nikakvu opasnost. Ni Sarma nije izvodio svoju debilnu predstavu tokom vizite. Zabavljao sam se promatrajući par vrabaca kroz bolnički prozor. Mužjak bi došao do ženke i brzo, kao kriomice, dodirnuo joj kljun, pa odletio na drugo drvo. Čim bi sletio i malo se proljuljao na vršku grane, vraćao se nazad, kao da se nečeg dosjetio.
Iz daljine se čuo zvuk poput prigušenog udara groma. Ptice su nestale. Fijuk i eksplozija. Zgrada se zatresla. Čuo se lom i prasak stakla. Iznenadan pritisak udario mi je u uši. Nastao je muk.
Žmirim na podu pored kreveta s rukama preko glave. Kosa mi je puna krhotina stakla. Otvaram oči. Vidim. Ustajem, istresam staklo iz svojih malih papuča i obuvam ih. Mogu hodati. Nije mi ništa. Medicinsko osoblje trči kroz duge hodnike. Krici u dimu i prašini. Svi smo u hodnicima, jedva se mimoilazimo. U dekama, koje služe kao improvizirana nosila, odnose ljude. Kroz deke curi krv po uglačanom hodniku. Puno krvi. Bolesnici teturaju, žele negdje da se sakriju, ali ne znaju gdje. Bolnica nema podrum, nema sklonište.
Na krov dvospratne zgrade pala je granata, i upala u sobu do moje.
Mi, pacijenti s drugog sprata, prebačeni smo u hodnik na prvom. U hodniku nije bilo prozora. Bili smo u polumraku.
Na prvom spratu su bili pacijenti u jakim bolovima i crveni u licu. Bolovali su od neke misteriozne bolesti. Neki su bili tako oteklog lica da im se oči nisu vidjele. Nisam mogao ni zamisliti da ljudska glava može tako izgledati. Dvojica su umrli. Mi, žutičari, bili smo u strahu da se ne zarazimo tom bolešću. Na svu sreću, doktori su je uspjeli demistificirati. Mišja groznica. Ne prenosi se s čovjeka na čovjeka. Vojnici su se zarazili jedući šumske jagode.
Odahnuli smo.
U bolničkim sobama su se rasprsnuli svi prozori. U narednim su danima umjesto stakala stavili impregniranu najlonsku foliju s UNHCR-ovim plavim logotipom. Ptice se više nisu vidjele.
Nakon mjesec dana sam pušten iz bolnice, a pet mjeseci nakon mog izlaska prestao je rat.
To su bile godine fanatične vjerske i nacionalne mržnje, ubijanja, masovnih grobnica, silovanja, logora, sabirnih centara, granata, snajperista, pljačkaša, paljenja, vojnih punktova, PAM-ova, PAT-ova, M-ova, VBR-ova, zolja, kalibara, rasprskavajućih, nagaznih, poteznih, pasa lutalica, redova za vodu, humanitarne pomoći, ratnih profitera, konvoja, amputiranih ruku i nogu, inficiranih rana, gladi, mraka, hladnoće, bolesti, straha i PTSP-a. Godine kakve normalan čovjek teško može i zamisliti a kamoli shvatiti i objasniti. Godine u kojima je mržnja bila mnogima glavni motiv postojanja.
Mahnito smo se tamanili, bez milosti i suosjećanja.
Užas, all inclusive.
Trebalo mi je dosta vremena da se odviknem od nekih stečenih ratnih navika. Svaki put kad bi nešto nenadano tresnulo, kad bi propuh zalupio vrata ili prozor, bacao sam se na pod i pokrivao glavu rukama. Kada bih shvatio da to nije ono što sam mislio, lagano bih ustao, osvrnuo se oko sebe, otresao prašinu i nastavio kao da se ništa nije desilo. Nekad bih hodao gradom i pogledom tražio najbolji zaklon od snajpera. Pitao sam se s kojih visokih položaja bi mogao snajperista zapucati. Gledao sam i gdje se mogu sakriti ako kiša granata iznenada počne padati.
Kad pomislim koliko je djece i dobrih ljudi poginulo, osjetim nelagodu što sam preživio.
Neke stvari sam zaboravio, ali većine sam se sjećao i to bez kronološkog redoslijeda. Izranjala bi sjećanja neočekivano kao kratki fragmenti, nekompletna, nepouzdana i van konteksta. Nekad se pitam da li smo to bili mi, da li se to stvarno desilo, ili je sve bilo jedna duga noćna mora.
Kao što vjetrovi mijenjaju oblake, godine su mijenjale moja sjećanja. Neka su se potpuno raspršila i nestala. Bol s desne strane ispod rebara s vremenom je nestala, ali se javljala kao podsjetnik da je prošlost bila stvarna i da ju je teško zaboraviti i kad se to želi.
*
“‘Produženi ponedjeljak’ priča je o Alenu, arhitekti u pedesetim koji se ne snalazi u okruženju i vremenu u kojem živimo. Na momente hladan, Alen na ljude djeluje iritantno, a ustvari je osjećajan muškarac koji samo nije spretan u iskazivanju emocija što ih gaji prema svojim bližnjim.
Dok mu se brak raspada, Alen se zbližava s kolegicom Unom. Nakon što mu Una otkrije svoju tajnu, njihov odnos kreće u neočekivanom smjeru. Una ubrzo doseljava kod Alena a s njom i njena prijateljica s malim sinom Janom. Alenova svakodnevica poprima sasvim novi ritam. Čitatelji postaju svjedoci tople atmosfere u nesvakidašnjem kućanstvu… Posebnu pažnju privlači mali Jan, izuzetno bistar dječak kojem Alen postaje figura oca – vodi ga na utakmice, zajedno čitaju knjige i igraju šah.
No, to nije jedina priča u ovom lijepom romanu, već samo jedna od onih koje ovu prozu čine iznimno uzbudljivom. Kao pozadina svega o čemu čitamo stoji Alenova rodna kuća u provinciji, nedaleko od Sarajeva. U toj kući, u Alenovom sjećanju, klati se tijelo njegovog mrtvog oca.
Ovo je knjiga kojom se želi posložiti nečiji život i preurediti prošlost, baš onako kao što bismo svi u pojedinim periodima života htjeli preuređivati roditeljske kuće. I tako preusmjeravati vlastite živote koje smo već uvelike odživjeli.” – Almin Kaplan
____________________________________
FRANJO ŠOLA (1969.) po zanimanju je inženjer elektrotehnike. Otklanja kvarove i rješava tehničke zavrzlame. Nekada je trčao maratone, a danas uživa u laganijem ritmu, vožnjama biciklom i planinskim šetnjama uz branje ljekovitog bilja. Voditelj je Kluba nordijskog hodanja u Sarajevu i koordinator aktivnosti Čitalačkog kluba 2-4-6-8. Produženi ponedjeljak njegov je prvi roman.
čovjek-časopis 