SUHI JAZZ
Najtiši jazz čuo sam ispod suha lišća. Noćas,
dok sam pijuckao koktel Suhi poljubac. Sada je
svježe jutro. Grlo suho od prethodne noći, u kojoj
sam tražio odgovore. Nekakve tragove. Prikrivali
su se pod lišćem, prikradali živici. Krivudali,
zaobilazeći vlagu. Malo naprijed, malo unatrag.
Na koncu, zora je naišla za njima i prebrisala ih
granom sunčeve svjetlosti. Ali, zrikavci su bili
svjedoci. Prigušene žarnice njihovih krila što
su probijale ispod lišća. Gotovo nijemi. Glas ih
je skoro sasvim izdao, rasušio se. Zvučni suhi
list sporo je u luku dopirao do mene. Zamalo
ishlapjela zvučnost. Rasušena puhaljka među
zubima. Šapat iz bivše oaze usana. Dry Leaves.
Autumn Leaves. Tragovi jeseni se primiču. Pod
lišćem treba tražiti. Lišće slušati.
***
JAZZ NA IZDISAJU ili
CHETE, ŠTO JE TO LJUBAV?
Zvuk pušten iz plućnog tjesnaca. Iz prostora
zgusnute slobode. Putuje i priziva suzvučje. Ne
očekuje nekontroliranu lavinu, ali na snagu sva-
kako računa. Treba dospjeti do tvojega uha. Treba
dati do znanja da želi da ga se čuje. Treba odjek
svojega drugoga. Želi voljeti! Želju živjeti! Dije-
liti se! Suzvučati! Putuje i polako se rasplinjuje.
Zar nigdje? Nikako? Barem vjetar. Što treba ras-
puhati? Što odsjeći? Što istisnuti? Truba urasta u
vrž. Zov u mahovinu. Zvuk u lišaj. Šum u trulo
lišće. Do čega je ako nije do zvuka? Ako nije do
izdaha? Ni korak ti se ne čuje. Možda ga više i
nema. I što je to zapravo ljubav? Znaš li ti Chete,
što je to ljubav? Može li se zamisliti svijet kojemu
truba ne treba? Bi li ga takvoga mogao voljeti? Bi li
pristao na njega? Ili se jednostavno više i ne pitaš,
nego samo tako pjevušiš dok se ne okuraži tišina?
***
MELANKOLIČNI PSIĆ
Chete, melankolični dečko. Trubiš iz duplji. Iz
suhe hrastove kore. Ja šetam drvorede. Kao psića.
Trubim kisik. Izgaram sumrak. Rijedak sam.
Zaostao oblak nakon utihe. Polako se zgušnja-
vam. Grančice na obzoru stanjuju se kao alveole.
Napušta ih svjetlost, prelijeću ih vrane. Livada je
sklopila cvjetove, suncokret je izdahnuo sunce.
Trubi povečerje kao brod s daleke pučine. Chete,
melankolični dečko, samo ti sjedi. Raskomoti
se. Noga preko noge. Ovo je tvoja klupica. Ja
moram dalje. Šetati melankoličnog psića. Trubiti
mu nešto svoje kao tvoje. To je to. Pobratimstvo
truba u šumskom svemiru.
______________________________________
IVAN BABIĆ (Imotski, 1961.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je kao profesor filozofije i ruskog jezika i književnosti. Od 1984. godine prevodi poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskog jezika za mnoge hrvatske časopise i novine i za 3. program Hrvatskoga radija. Od 1994. do danas zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba, a trenutno radi kao voditelj mreže Knjižnice Sesvete. Osnivač je i već više od dvadeset godina voditelj tribine Kulturni četvrtak u Sesvetama, kao i programe Sesvetski pjesnički maraton, Stihotron itd. Do sada je objavio devet knjiga poezije: Kasna molitva prstiju, 1999., Zvizda, 2007., Stigme svagdana, 2011., Koncepcija vrta, 2014., Pogledi, 2016., Koncepcija vrta (e-izdanje), 2019., Umjetno disanje, 2020. , Stihovodi, 2021. (poezija za djecu) i Šuma (Naklada Bošković, 2023). Godine 2015. dobitnik je Nagrade “Tin Ujević” za knjigu Koncepcija vrta, a ove je godine u užoj konkurenciji za tu nagradu s knjigom Chet Baker na plaži.
čovjek-časopis 