PRVOMAJSKA (mojoj mami)
Prvi maj, Osmi mart, Dan republike i Nova godina slovili su kao važni praznici, kojima smo se veselili danima unaprijed. Zajedničko im je bilo to, da ako je sam praznički dan pao na četvrtak, petak ili ponedjeljak, obavezno je spojen s vikendom, pa smo tako dobili nekoliko neradnih dana, slobodni i od posla i od škole. Svaki od praznika imao je svoje posebnosti i obilježavao se na drugačiji način. Za Osmi mart žene su, od nastavnica do liječnica i službenica na šalterima, majki, tetaka, susjeda i radnica u tvornicama, redom dobivale cvijeće i male, simbolične darove. U školama su organizirane priredbe, a u poduzećima i raznim ustanovama, na taj se dan više slavilo nego što se radilo. Dan republike, ili 29. Novembar, padao je u vrijeme prvih velikih hladnoća, koje je često pratio snijeg, pa je bio idealan za odlazak na selo u svinjokolju, koja je tih godina bila masovna praksa i dio folklora.
Prvi maj su ljudi koristili za sindikalne izlete, ponekad i za šoping u Trstu, a uobičajenu šprancu prvomajskih običaja činili su izleti na vikendice ili u prirodu, gdje su se ljudi sve do prvog mraka družili uz roštilj, janjetinu s ražnja, kolače i hladno pivo. Ako je bilo lijepo vrijeme i prethodno nisu padale kiše, cijeli se dan mogao provesti u izležavanju na livadi nekog izletišta. Djeca su se slobodno igrala, odrasli su jeli, kartali, netko bi ponio harmoniku pa se i zapjevalo. I mladi su se okupljali na prvomajskim izletima koji su u svojoj scenografiji bili slični izletima starijih, osim što je harmoniku zamijenila gitara. I ovdje je roštilj bio obavezan, pri čemu se uvijek netko napio, a netko posvađao, dok bi se parovi nakon šetnje obližnjim šumarkom ostatku društava priključili raščupani i zeleni od mlade trave. Tko nije imao društvo za izlet, uvijek mu je preostao Maksimir gdje su se već od jutra okupljali ljudi, i tijekom prijepodneva, šuma je bila prepuna svijeta. Dijelili su crvene karanfile, a Nadica i ja dolazile smo zbog koncerata koji su organizirani na velikoj livadi, a bili su privlačni jer je svake godine svirala neka druga atraktivna rock grupa.
Omiljeni Praznik rada bio je neradan dan svima osim zaposlenima u javnom gradskom saobraćaju, bolnicama, i službama koje su morale dežurati da bi život u gradu nesmetano funkcionirao. Tvornice su na Prvi maj bile zatvorene, dok su u ostale dane u godini radile u dvije, a neke i u tri smjene. U kućama radničkih kvartova Dubrave, Trnja, Trešnjevke i Črnomerca svjetla u prozorima palila su se već oko pola pet ujutro. Vojska montera, ložača, krojačica, kuharica, vozača i radnika u različitim industrijskim postrojenjima budila se i pripremala za posao. Do hala i pogona odvest će ih tramvaji i autobusi koji su u to doba dana bili prepuni, a na stanicama je vladala gužva veća nego u podne.
Kod nas je budilica svakog jutra zvonila u vrijeme kad se još najslađe spava, i kad je, u najvećem dijelu godine, vani još duboki mrak. Baba i ja zvonjavu nismo čule, jer ju je mama istog trena utišavala, zatim na malom električnom kuhalu kuhala kavu, pijuckala je onako vrelu dok se oblačila, i u tišini izlazila iz kuće. Nikad je nisam čula da se žali, borila se za preživljavanje strpljivo i dostojanstveno, s puno optimizma, sretna jer ima posao u suhom, toplom i čistom pogonu. Nakon što smo u jesen 1984. godine preselile u lijepu, svjetlu sobu u Meršićevoj ulici, koja se nalazila u neposrednoj blizini tvornice, mama je mogla spavati pola sata duže i više nije morala trčati na tramvaj. Sad je bilo dovoljno prijeći Zagorsku, mali park, veliku livadu i već je stigla do tvorničke porte.
U zimu prve godine mog studija i našeg novog života na Trešnjevci, zaglavila sam na jednom tulumu. Bio je radni dan, sredina tjedna, a društvo se okupilo u stanu jednog kipara koji je bio dečko prijateljice s klase. Sati su odmicali, raspoloženje je bilo odlično; uz sendviče, vino, kolače, gitaru, viceve i umjetničke priče, izgubila sam pojam o vremenu, a kad sam napokon pogledala na sat, pokazalo se da je prekasno. Zadnji tramvaj je otišao, društvo se i dalje zabavljalo i nitko nije ni pomišljao na razlaz. Mi doma još uvijek nismo imale telefon pa se nisam mogla javiti, i nije preostalo nego primijeniti pravilo za krizne situacije: “Ako se negdje zadržiš, ne kreći kući sama. Ako ikako možeš, tamo gdje si, ostani do jutra i čekaj prvi tramvaj“.
Tako se dogodilo da sam se, mamurna i drhtava od zime i nespavanja, našla na Trgu republike nešto poslije pet sati ujutro. Tramvaja ni na vidiku, a kad je napokon naišla prepuna dvanaestica jedva sam uspjela ući, i na Mažurancu presjesti u autobus za Voltino. On je bio poluprazan, i začas smo prešli tri kratke stanice, a nadomak same kuće, na raskršću Zagorske i Selske, zaustavio se na semaforu, kao što se često događalo. Dok smo u tišini čekali da se upali zeleno, odjednom sam, onako omamljena i teške glave, ugledala kako iz mračnog prolaza Meršićeve, iza drvarnica izranja poznata prilika. Zamotana do nosa, mama je išla na posao. Sva se skupila od zime dok je s obje ruke pridržavala kapu i šal, i brzim koracima prelazila ulicu. U sljedećem trenutku, zamakla je u park, i već je nije bilo.
Kad sam nekoliko minuta kasnije, sasvim rastriježnjena, ušla u toplu sobu, na stoliću me čekala šalica s vrućom mirisnom kavom. Malo sam odspavala, oko devet ležerno odšetala na Akademiju, a poslijepodne, kad se mama vratila s posla, čim je ušla u sobu, utrčala sam joj u zagrljaj.
„Šta je to sad, Seko? Da mi možda danas nije imendan? Ili Osmi mart?“, nasmijala se, pitajući čemu može pripisati nenadani izljev moje hirovite nježnosti.
„Nije ništa, mogu te valjda nekad zagrliti i bez povoda”, progunđala sam.
“Možeš, ali… smrdi ti kosa po cigaretama! Fuj, nisi valjda noćas pušila?”
“Ma nisam, znaš da nisam”, glatko sam slagala, “ali svi drugi jesu, pa zato osjetiš.”
“Čekaj da se presvučem, i stavim ručak da se grije, a ti pričaj kako je bilo.”
I ja sam pričala o ovome i onome; kako Đorđe ima krasan stan baš na samom Trgu, i kako je Maša napravila finu paštetu od tunjevine, kako je veselo i lijepo bilo, i kako smo se Jasna i ja smrzle dok smo na Trgu čekale tramvaj. I kakva je grozna gužva bila, jer sam baš potrefila vrijeme kad svi idu na posao! (“Ah, vi umjetnici, dok drugi idu na posao, vi se vraćate kući”, rekla je kroz smijeh.) Sve sam joj ispričala, samo nisam rekla da sam vidjela kako do nosa zamotana žuri u Teslu, pazeći da se ne oklizne o ostatke zaleđenog snijega. Nisam to spomenula zato jer bih se rasplakala, a to, naravno, nije dolazilo u obzir. Tako je ta sličica ostala samo moja, a mama ni tad, ni kasnije nije saznala da su me još desetljećima pekle oči uvijek kad bih pomislila na taj prizor, utisnut poput sudbine koja čovjeka određuju, prizor živ i stvaran u svakoj pojedinosti, sve dok me bude.
U međuvremenu, mame već dugo nema. A nestale su i slike vremena, jutarnji tramvaji voze uobičajeno, i u njima nema gužve. Nema više ni goleme plave vojske sačinjene od tisuća bezimenih, koji su svakog jutra u cik zore žurili prema Gredelju, Šavriću, Badelu, Chromosu, Prvomajskoj, Nadi Dimić i drugim zagrebačkim tvornicama. Da obuku kute, kombinezone i radna odijela i točno u šest zauzmu svoja mjesta u pogonima u kojima će zaraditi za kruh i školovanje svoje djece, budućih liječnika, inženjera, profesora, umjetnika i intelektualaca, sanjajući za njih neke drugačije živote; bolje, lakše, pravednije i ljepše od onih kojima su sami živjeli.
______________________________________________
EDIT GLAVURTIĆ rođena je 1965. u Splitu, a u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Školu primijenjene umjetnosti, Odjel zidnih slikarskih tehnika kod prof. Francine Doleneca, živi od 1970. godine. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za slikarstvo, diplomirala je 1988. godine u klasi prof. Đure Sedera. Dvije godine bila je zaposlena u Zagreb filmu, na odjelu scenografije kao asistent scenografa, i oslikavala pozadine za crtanu seriju „Mali leteći medvjedići“. Od 1990. do 2003. godine živjela je u Beču, gdje se bavila likovnim radom i 1995. na „Schule für Angewandte Kunst“ stekla titulu magistra umjetnosti. Od 2003. godine živi u Zagrebu kao samostalna likovna umjetnica. Ovo je njezina druga knjiga priča.
čovjek-časopis 