Lažeš često. Toliko si se izvještila da se više ne prepoznaju sitni znakovi koji bi te razotkrili. Zatrepćeš i onda gornju usnu navučeš nad donju kao da time možeš zadržati riječi. A ipak ih izgovaraš.
Danas si u lice lagala svome liječniku. Najprije si telefonom dogovorila bolovanje, rekla da imaš temperaturu, bol u grlu i nemoć. No, temperatura ne može biti alibi više od tjedan dana. Bilo je jasno da je bonus iskorišten pa si se jutros obukla i uz puno muke pojavila u ambulanti. Svaki je korak napor. Bol nepodnošljiva. I stalno se premješta tijelom. Nema djelića tebe koji ne boli, ponekad tupo i podmuklo, ponekad kao da je u tebe zaboden šrafciger i onda se zavrće. U trbuhu, pod ključnim kostima, među lopaticama, u jajnicima ili iznenadno u boku. A onda kao iglom probada u bubregu ili pod rebrima. Jedino te glava ne boli. Liječniku si se osmjehnula i rekla da si puno bolje i da te još muči samo vrtoglavica. Time si opravdala svoju usporenost. „To će biti od ležanja“ rekao je, „ostanite ipak doma do kraja tjedna da se sasvim oporavite.“ Ne pada ti na pamet govoriti mu o toj boli koja se po tebi bez prestanka premješta, omamljuje te i satire. On to ne bi shvatio. Snaći ćeš se već nekako. Uzet ćeš nakon svega nekoliko dana ferija, a onda se opet, recimo, ukočiti. To se ne mora dokazivati fizičkim dolaskom.
Lažeš o svemu. U uredu si lagala o ljetovanju. Intenzivno si se sunčala na terasi, lovila sunce od tri do šest, samo kako bi dodala uvjerljivost pričama o Korčuli, partijanju i nezaboravnoj zabavi. Dva tjedna nisi izlazila iz stana da ti neki slučajan susret ne bi oduzeo vjerodostojnost. Hranila se sokovima i vježbala, smišljala detalje.
Lažeš o tome kakav ti je bio dan. Izmišljaš anegdote koje bi voljela da se dogode, ali život nije bogat kao u knjigama. Zato mu dodaješ sadržaja. Zabavljaš mamu i njenu susjedu dok im prepričavaš izmaštane scene. Jučer su se u nevjerici smijale tvome šefu koji je, inače škrt, opet izgubio opkladu pa morao počastiti pizzom trideset ljudi. „Već treći put ovaj mjesec“, tako si rekla. I glasno srknula još vruću kavu. Opekla si jezik.
Laž koju najčešće izgovaraš je: „Super sam! Nikad bolje!“ Uz obligatan osmijeh. Nakon toga nitko te više ništa ne pita. Nego oni tebe uvlače u svoje priče. Pričaju ti o tome kako loše spavaju, žale se na pun mjesec, na žgaravicu ili glavobolju; lamentiraju kako ih je život svladao i kako im je dosta svega. Iako ne znaju što točno trebaju, čuješ njihov nespokoj. Neki se pred tobom toliko otvore da ti pričaju o najintimnijim strahovima. Slušaš ih. Sve si bolja u slušanju.
A ti si konačno usamljenija od svih njih. Sve što više pokazuješ slabost, dublja će biti povreda. Zato se ne oslanjaš ni na koga. Očekivanja nisu ništa drugo do maligne izrasline među ljudima.
Iako si otpočetka znala u što ulaziš, sjela si za njegov stol i dopustila sebi gozbu. Svaka je veza na početku gusta od želje pa si ostala. Iako si znala da ste osuđeni na skrivanje, prepustila si se vrtlogu. Trajalo je više nego si očekivala pa si se ponadala, ni sama ne znaš čemu.
Dopustila si da zna sve o tebi. Koliko ti je potreban dodir, kako si gladna ljubavi i kako se stravično bojiš napuštanja. Pričala si mu i zašto je tako. Ono što si najmanje jela u svojoj kući, najviše tražiš u svijetu. Ipak je dopustio, u tišini, da umireš od gladi.
Ukradeni zajednički odmori činili su ti dobro. U takvim prilikama usklađivali ste mirise i pokrete. Noću bi lovila ritam njegovih udaha, disala s njim. To ti je dolijevalo pripadnost. Nekad si utvarala da ga nježnost može zadržati. Odricala si se svoje rutine, dragih ljudi i odnosa. Njegove navike prihvatila kao svoje. Pretvorila si se u čekanje njegovih dolazaka, a pri svakom rastanku osjećala fizičku bol kao da sav neophodan zrak odnosi sa sobom. Čak si mu jednom šapnula: „Dala bih ti bubreg, mili! Toliko te volim.“ I bubreg te je čuo.
Nisi znala da su riječi žive. Nitko ti nije rekao da treba paziti što govoriš jer mozak ne poznaje razliku. Za njega je sve stvarnost. Kad te je bubreg napustio, bila si prestravljena. Tvoje tijelo doista te osluškuje. Poznaje svaku tvoju misao. Shvaća te ozbiljno. U svakom slučaju ozbiljnije nego ti samu sebe. Pa si počela lagati.
Noću ne spavaš. Dohvate te sjećanja. Izvrćeš ih, dodaješ i oduzimaš riječi, kreiraš nove razgovore. Proganjaš sebe detaljnom istragom pogrešaka. Prebrojavaš ih. Svaka bukne i bolno grune u tebe. A onda se pojavi bol i započinje šetnju.
Nakon svega, jasno ti je gdje si pogriješila. Nije dobro kad te netko drži na dlanu. Lako se zaigra, kao s plastelinom. Zavarao te privid da ste otvoreni i da je to uzajamno. A opet, uživala si u toj novootkrivenoj sebi, besramno gladnoj. I baš zato ulaziš u laži kao u ljetno blato. Ugodno je. Nitko te doista ne vidi. Plivaš i utvaraš da voliš baš tako.
Ipak, tvoje te misli stalno progone. Strahovi zasikću i podignu glavu. Svjesna si preostalih godina. Da, tako ih zoveš. Zato ispisuješ liste svega što bi još htjela iskusiti. Vidjela si to u nekom filmu pa ti se učinilo zgodnim.
Imaš i popis onoga od čega si odustala. Dok ga čitaš, napinje te prkosom. Obećaješ sebi promjenu. Možeš i dalje biti druga, ali ćeš odsad ti uzimati. Nećeš čekati. Nego živjeti.
Znaš da te nitko ne može povrijediti kao ti sama sebe, zato zagletaj pukotine i kreni! Drži se načela koje si davno naučila – isto se liječi istim. Visoko na tvojoj listi želja je Tinder. Pronađi spoj. Ulog su samo dvije fotografije. Ne moraju ni biti tvoje.
________________________________________________
SNJEŽANA RADETIĆ (1964.) profesorica hrvatskog jezika i književnosti s dugim stažom u srednjoj školi. Posljednjih godina piše poeziju i kratku prozu kojima promišlja (ne)ljubav, odnose i kušnje. Vjeruje da je znatiželja početak svega, nježnost nužna, a sebi govoriti istinu prijeko potrebno.
Krajem 2022. godine promovirala je svoju prvu zbirku pjesama Privilegija leta, Biakova, Zagreb.
Bila je rezidentica Književne rezidencije Kamov 2024.
Trenutno dovršava rukopis druge zbirke pjesama i svoju prvu zbirku kratkih priča radnog naslova Možda je hrčak sretan.
Živi i radi u Poreču.
fotografija autorice: Nives Borčić Novak
čovjek-časopis 