izdavač: Udruga đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko – Podružnica za njemačko govorno područje, München
STJEPAN SIROVINA (Kotor Varoš, 1978.), iz zbirke “ZASTAVA NA TIRAMOLU”, 2024.
Month: May 2025
POEZIJA PAVLA GORANOVIĆA, 2/2; izbor iz zbirke “SAMAČKI HOTEL”, samizdat, Podgorica, 2023.
PISMO GRADU, IZDALEKA
Ti i ja,
samo sjećanjem postojimo.
Na potiljku nam je sumnja tuđih očiju.
Na čelu pogled u – prošlost,
po običaju nježniju i bližu.
Zanimljivo da se ne može se udesiti
da ne znamo jedan za drugoga.
Po mirisima se prepoznajemo,
starim fotografijama, koje sakrivamo i ti i ja.
Ne volimo da smo pred objektivom.
Niti bilo ko od nas.
Fotografijama,
kojih se malo ko uopšte može sjećati.
Eh… Uštirkani građani, smotre i zabave.
Crvene staze i zvuk tranzistora
na sjedištu broj 12, red posljednji –
posljednji, naravno.
Defile zamišljenih proletera.
Glatka čoja u bilijarskom salonu,
onaj ringišpil iščezavanja.
U dosijeu Grada
toliko je reskih sjećanja.
Da ne zaboravim:
Ovo ti pišem izdaleka,
da bih te bolje vidio.
***
TANGO NEPOSTOJANJA
Planete i pallonete
I
Bio sam utjelovljenje Grada.
Ne samo jednom – neka ostane zapisano!
Kao kada mi je bilo osam godina:
imali smo tango loptu,
tako okruglu i zvonku loptu ne vidjesmo.
Kako su samo letjele pallonete Grudskom mahalom.
Bila je to prva argentinska lopta,
ona kojom smo prvi put dokučili mjesec.
Istina je –
tako mi junskih stihova
i svemogućeg komadića tisovine.
Bili su to naši čisti kladenci.
Bijeli kao podlaktica one djevojčice sa imenom najmlađe Hore.
Pred nju sam već izašao s rumenim mjesecom:
bio sam utjelovljenje juna.
II
Lopta koja je učila svijetu
Kako smo letjeli…
Kako smo samo letjeli ka mjesecu.
Bijele pallonete.
Baloni, balončići, baloni…
Tango nepostojanja
tamo se još redovno izvodi.
Ali nas ondje više nema.
Kako nas je ta lopta učinila svijetom,
srodnicima s planetom.
Lopta koja je učila svijetu.
Uzgred,
igrali smo tada
za prenos uživo,
za huk:
Come Fare Il Palloneto?
III
Svi smo debitovali kao samci,
kao drska grupa usamljenika.
Još letimo,
letimo na toj lopti
iz hiljadu devetsto sedamdeset i osme,
tako okrugloj, elegantnoj i brzoj.
Tako nalik vremenu
kada se zemlja odista i obrtala.
Kada su stvarno kružile planete.
***
MJESTO KOJE ME NAPUŠTALO
Niko me u onom Gradu nije vidio, a svi su me znali
Mjesto je to rođenja,
i začetak same smrti.
Po pravilu,
takva je kartografija zavičaja.
Onih čuda više neće biti.
Sâm preslažem teške knjige
i čini mi se da sam srećan.
(Sad mi je nanovo devet godina
i na spratu sam knjižare Mladost.)
Kuda oni dani, tu i ja.
U neznanje današnjih stanovnika,
u sfumato ranih slika.
Posmatram Grad očima odlazećeg čovjeka.
I korakom onog koji se vraća.
Onog koji vidi dalje
taj Grad na poludjeloj vodi.
Vidi ga kako se odriče samoglasnika
i kako isparava.
U nevidjelicu,
u ono što ne čujemo.
Pojavio se kao skladište životā,
kao najbliža misao.
Makar izmišljeno kazivanje
iz knjiga kojima se vraćam.
A niko me u onom Gradu nije vidio,
jer to je mjesto
koje me je i tada napuštalo.
***
ČESTO NAIĐEM DO GRADA
Do praznog poštanskog sandučića
A gdje je – do ni na jednoj strani svijeta,
Grad ovaj neusaglašenih pokreta.
Sve je ostalo isto, baš sve.
Natpisi na ulazima.
Nepromijenjene strane preplašenog svijeta.
Nepostojeći ljudi.
Pa opet, biva da nam se čini i sve nekako prirodno,
drugačije nego nekad.
Svakoga ljeta
(odnedavno samo svakoga ljeta)
dolazim tu da bih sebe pronašao.
I nikako ne uspijevam.
Iako je, kažem, sve ostalo isto.
Horizont od dima.
Linije do vazduha.
Razbokorena stvarnost.
Osioni mladići i ljudi koji su još od mladosti stari.
Utvarna lica gledaju svud osim u sebe.
Pa jesam li opet samo stranac
i šta ja to tražim
u ovom Gradu u kojem sam sve vidio?
Samo ponekad, noću,
dok se usne suše i
sužavaju dok se zjenice –
nešto me zbiljski vrati ovom mjestu s kojim sam srastao.
U odjek jednog vremena minulog,
noću, ulazim sâm
i prepoznajem onog čudnog dječaka.
I dragu samoću napuštenih dana:
prazno poštansko sanduče,
nepoznato prezime.
Onda se u vodi budim,
doznajem da nijesam više u Gradu,
– nego u ponovljenoj samoći.
***
HEKSAGONALNI GRAD
Ona jutarnja svjetlost zaklanja mi vid,
ne raspoznajem žive i mrtve građane.
A izgleda da je i njima svejedno.
Nijesam samo jedanput prepoznao na nebu njegove oblike –
ko hoće da vjeruje, neka ga,
ko neće – isto tako i sa njim.
Tek, ukazao mi se
vazdušni plan Grada.
Neizmjerni Grad
pojavljuje se u uskomešanim povorkama.
Naguravaju se po nepisanom rasporedu
sve bivši dječaci:
na svakom je rogu po jedna izgubljena generacija.
Još učim gledati šestougaoni svijet.
Za onog koji će umjeti
da raspozna heksagonalne objekte –
Grad još živi.
Tako mi se jedne noći ukazala
čak i šestougaona mjesečina.
Tada sam znao da sam
na pravom mjestu.
***
JE LI ČITAV GRAD SAMAČKI HOTEL?
Je li čitav Grad – samački hotel?
Sami smo
kada stupimo na to nesigurno tlo.
Nijesmo sami
kada uvidimo dobrohotnost pjesme.
A kada ugledamo srodnike,
nađemo se u poluživoj postavci:
ljudi rasuti kao geomorfne skulpture.
Što je Grad imao više ljudi,
svijet je bivao usamljeniji.
Grad kao prvo načelo.
Ona iluzija početnog pregleda:
smrt se, dakle, i tako preoblači?
Moja misao i nepristupačnost Grada –
analogni su.
Siva kvartira, savršeno raspoređena samoća.
Nedokučivi plafoni skučenosti.
Što je veći bio Grad –
sužavale su se njegove granice.
Da li je onda i čitav svijet – samački hotel?
___________________________________________
PAVLE GORANOVIĆ rođen je 5.4.1973. godine u Nikšiću. Piše poeziju, prozu i esejistiku. Diplomirao je filozofiju, a magistrirao je i doktorirao iz oblasti teorije umjetnosti.
Objavio je knjige poezije — Ornamentika noći (1994), Čitanje tišine (1997), Knjiga privida (Podgorica), Kako mirišu knjige (2008), Cinober (2009), Grad punog mjeseca (2014), Imena čežnje (2015), Poezija (2017), Samački hotel (2024), monografiju Tin Ujević i Crna Gora (Zagreb, 2008), naučnu studiju Tin Ujević i ekspresionizam (Zagreb, 2019) i knjigu eseja Udvojena čitanja (Podgorica, 2022). Poezija mu je predstavljena i u grafičkoj mapi TaGoT (dvojezično izdanje, likovni radovi Rajka Todorovića, poezija Novice Tadića i Pavla Goranovića). Takođe, u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije — Bijelo Polje, objavljeno je multimedijalno izdanje Antologija Pavle Goranović (likovni prilozi: Lidija Nikčević; stihove govore: Žana Gardašević-Bulatović, Petar Novaković i Vladimir Savićević).
Izdanja na stranim jezicima: Knjiga prividov (Ljubljana, 2005), Доаѓаат ангелите на рамнодушноста: изабрана поезија (Skopje, 2009), Reading of silence (2010), Читање на тишината (Skopje, 2010), Stinët e humbura (Tirana, 2013), Die schwindende Stadt (Wien, 2019), Great preparations (Riga, 2020). Knjige i književni radovi prevođeni su mu na više jezika (engleski, njemački, italijanski, francuski, ruski, slovenački, slovački, makedonski, poljski, bugarski, švedski, albanski, hebrejski…). Zastupljen je u brojnim antologijama crnogorske i eksjugoslovenske poezije i kratke priče, kao i u antologijama New European Poets (SAD), Antologiji poezije slovenskih zemalja, Grand Tour — A Journey Through the Young Poetry of Europe (Münich, Njemačka) itd.
Priredio je izbore iz savremene crnogorske književnosti koji su objavljeni u Italiji, Slovačkoj, Hrvatskoj, Makedoniji i Sloveniji, kao i sljedeća izdanja: Antologija savremene crnogorske poezije i proze na italijanskom jeziku Dalla montagna nera (Lecce, 2010); izbor iz poezije Lesa Ivanovića Jutra jugova (prvo izdanje — Cetinje 2010; drugo, dopunjeno izdanje — Cetinje 2011); antologija Što vidiš? — savremeno crnogorsko pjesništvo (Zagreb, 2005); monografija Ratkovićeve večeri poezije (Bijelo Polje, 2006); Poezija članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2018); Izabrana djela Radovana Zogovića — I i II tom (Podgorica, 2019); Proza članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2020). Priređivač je i pisac predgovorā za brojne kataloge i monografije likovnih umjetnika.
Za književno stvaralaštvo dobio je niz priznanja i nagrada: Nagradu „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije objavljenu u Crnoj Gori, BiH, Srbiji i Hrvatskoj za 2009. godinu i Nagradu „Vito Nikolić” za najboljeg crnogorskog lirika u 2010/2011. godini. Takođe, nagrađen je i Državnom nagradom „Miroslavljevo jevanđelje” (2014) za najbolje književno, istoriografsko, etnografsko i publicističko djelo objavljeno u Crnoj Gori u prethodne tri godine. Dobitnik je najvišeg državnog priznanja — Trinaestojulske nagrade za 2019. godinu.
Ima status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore.
Njegova bibliografija (autorka mr Vera Đukanović, Nacionalna biblioteka „Đurđe Crnojević”, Cetinje, 2020) sadrži više od 2500 jedinica.
Po njegovim pjesničkim djelima pozorište „Dodest” iz Podgorice priredilo je predstavu Pjesma za orgulje Santa Ceciliјe u adaptaciji i režiji Džonija Hodžića.
Redovni je član Crnogorske akademije nauke i umjetnosti, predsjednik Odbora za književnost i urednik Glasnika Odjeljenja umjetnosti CANU.
KRATKA PRIČA DENISA GILJEVIĆA: MUHOLOVKA (iz zbirke “ŠVORCVALDSKI SIROMAHARADŽA”, Durieux, Zagreb, 2025.)
Kad je okrugli, proćelavi čovječuljak Gordon Gurmanstein u monolitnom tamnosivom odijelu ugegao u restoran s prijateljicom koja je bila njegova sušta suprotnost, cijeli je svijet ostao zatečen. Barem prisutni svijet. Noževi i vilice u rukama uvaženih gostiju ostali su sljubljeni svojim vršcima usred paranja sočnog komada mesa. Žlice u rukama gošći potonule su u juhu, na dno tanjura. Muškarci su stisnuli šake u suzdržanoj ljutnji što će ulaskom alfa gosta kod osoblja nepovratno izgubiti primat, a gospođe su pozelenjele od zavisti – prije nego što će posivjeti od razočaranja – što moćni primat koji odlučuje o životu ili smrti otmjenih restorana nije njihov partner.
Svaki put kad bi se proćelava glava Gordona Gurmansteina ukazala na vratima restorana, sve bi osoblje zanijemjelo, sve bi se zaustavilo u trenutku nabijenom kozmičkom energijom opipljiva, nimalo pretjerana straha – kuhari bi prestali kutlačama od plemenitih metala miješati krvavocrvene juhe, barmen bi prestao brisati vitke čaše, konobari bi problijedjeli poput ubrusa prebačenih preko njihovih ruku.
Kriva grimasa Gordona Gurmansteina i letio bi konobar.
Krivi pogled Gordona Gurmansteina i letio bi šef sale.
Kriva riječ i letio bi restoran.
Čim je izabrao stol u samom središtu restorana i sjeo, svi su konobari okružili Gurmansteina, dajući sve od sebe da mu se dodvore. Svi osim jednog.
Gurmanstein je dograbio jelovnik i raširio ga kao paun repno perje.
– File bublonske strizibuhe 1 u čakši–umaku od himalajske mahovine 2, – zapovjedio je zboru konobara i drugog osoblja te pribio sveznajući pogled prijateljici posred čela – toliko će ti se svidjeti da ćeš mi polizati prste! Bučnim je sklapanjem jelovnika Gurmanstein zakucao točku na narudžbu. Bio je to signal da počinje grozničavo odbrojavanje.
Svi su se konobari rastrčali kako bi što prije udovoljili prohtjevima bogomdanog gurua gurmanluka. Osim Bareta Bartende, konobara kojemu su svi gosti bili isti. I onaj težak 120 kilograma, i onaj težak 120 milijuna, pa čak i onaj težak koji nikad neće imati priliku kročiti u sličan restoran. Slučajni gost i stalni gost. Konobara koji se jednako odnosi prema gostu iz galaksije i gostu iz susjedstva. Nastavio je, pun vedrine i s poštovanjem prema ispečenom zanatu, usluživati besmrtni par koji je slavio tko zna koju godišnjicu braka.
Gordon Gurmanstein imao je, osim širokog polja okusnih pupoljaka kojima se ponosio, još jedan poseban dar kojim se razmetao – u hipu primijetiti da ga neki bezvrijedni pojedinac ne štuje kao božanstvo. Kad je Bare krenuo prema kuhinji, pogled Gordona Gurmansteina već je derao kožu s njegovih leđa.
Bijesan kao divlje svinjče kojem su dirnuli u mladunče, zgrabio je pratiteljicu za ruku te svoje teško tijelo privukao njenom tananom struku, a još teži dah približio njenom ušiljenom, elfegantnom uhu.
– Sad će me vidjeti, – prvo je šapnuo, a onda i graknuo poput uzrujane ptičurine – konobar! Konobar!
Bare se okrenuo i u trenu se stavio Gurmansteinu na raspolaganje.
– I još ćemo homeropatsku ledenu juhu 3 – rekao je hladno Gordon pridajući Baretu jedva minimum pažnje.
– I… Samo malo! Želim da nam ih osobno donesete – izričit je bio Gurmanstein.
Bare se najljubaznije naklonio i pohitao izvršiti svoj uobičajeni zadatak. S vrata kuhinje doviknuo je najbližem kuharu sa širokim, srdačnim osmijehom.
– I dvije homeropatske za kraljevski stol!
– Ide! – odgovorio je kratko gologlavi kuhar.
Pedeset i devet sekundi kasnije, glavni je kuhar zvonko uskliknuo:
– Homeropatske!
Bare je preuzeo juhe, napravio savršenu piruetu te izašao iz kuhinje lakim korakom paradnog konja.
– Dvije juhe za dvije predivne duše – izrecitirao je Bare iskreno dok je virtuozno, s nepodnošljivom lakoćom, vrtio tanjure na dugim spretnim prstima, polako ih spuštajući pred gospodina Gurmansteina i njegovu pratiteljicu.
S okolnih se stolova, nakon salve uzdaha, prolomio buran pljesak, no Gurmanstein je akrobaciju doživio kao još jednu pljusku.
Nije Bare stigao odmaknuti ni metar od stola kad ga je sustiglo mukanje razjarenog bika.
– Konobar!
Okrenuo se lepršavo, graciozno, samouvjereno, poput toreadora, i začas ponovo stajao Gordonu Gurmansteinu na usluzi.
– Gospodine?
– U tanjuru pliva odvratna muha! – sasuo je Gurmanstein pet litara uzavrele žuči Baretu u lice.
Udario je šakom po stolu baš kad je juha trebala propjevati i uništio čaroliju. Bare je prišao na idealnu udaljenost, lagano se nagnuo i pod propisanim kutom od 47 stupnjeva dobro promotrio juhu od ruba do ruba tanjura.
Juha je bila vidno uplašena i krajnje tiha, ali sasvim bistra, besprijekorna, točno onakva kakva treba biti.
– Ispričavam se, gospodine, ali vaša juha nema Ahilovu petu, kamoli spomenuti objekt smutnje – biranim je rječnikom Bare opisivao stanje u tanjuru.
Gurmansteinu se lice smežuralo u spužvastu masu iz koje su se cijedili gnjev i nevjerica. Kmet koji se usuđuje proturječiti gospodaru? Neviđeno svetogrđe natjeralo ga je da ustane.
– Wo ist Suppenfuhrer Fegeleinbrenn?! Bringen Sie mir Fegeleinbrenn! Fegeleinbrenn, Fegeleinbrenn, Fegeleinbrenn! – divljao je i udarao šakama kao da mu se bliži konačni pad šećera.
Poput duha iz svjetiljke, kraj stola se nacrtao Suppenfuhrer Fegeleinbrenn. Bio je blijed kao krpa na dnu mora izbjeljivača.
– Ova užegla hrpa mljevenog mesa koju nazivate konobarom usuđuje se tvrditi da u mom tanjuru nije muha! A ja sad vidim čak i dvije!
Fegeleinbrennova ličnost podijelila se poput papučice. Osoba koja je skr(u)šena stajala pred velikom bijesnom psinom bila je tiha poput ribice, dok je osoba uz laki plijen, Bareta Bartendu, bila spremna napasti poput kita ubojice. Fegeleinbrenn je na jedvite jade uspio postići ispravan kut nad tanjurom. Okrenuo se u mjestu, lupio petama i sasuo svu svoju uzburkanu želučanu kiselinu Bartendi u lice.
– U gospodarovom tanjuru pliva roj odvratnih muha! To je nečuveno, to se još nikada nije dogodilo! Stoga nema spora da ste za nemili događaj odgovorni isključivo vi!
Fegeleinbrenn je zatim na zlaćanom pladnju predao Gurmansteinu i zadnji djelić svoje usitnjene duše, bezbojan i beskrvan poput limenog pijevca na krovu koji se okreće kako velika zvjerka frkće i puše.
– Gospodine Gurmanstein, primite najiskrenije isprike u ime cijelog restorana. Svojim vam životom jamčim da se ovako nešto više nikada neće ponoviti, a krivac će vam – naglo je zabacio glavu i pogledom oštrim poput katane sasjekao mogućnost Baretu da se brani – na koljenima donijeti naš tajni specijalitet, najbolje jušno jelo koje ste ikada kušali. Na račun kuće, podrazumijeva se, kao i sve drugo što će vam biti posluženo!
Nastao je tajac kad je Gurmanstein napokon sjeo, nakrenuo glavu i podigao palac. Neizvjesnost je bila neizdrživa.
Hoće li se palac Gordona Gurmansteina podići još koji centimetar bliže nebu ili će se sunovratiti u provaliju u koju će za sobom povući kompletno osoblje, pa i cijeli restoran?
Nakon kratkog palčevog leta u vis i dugog, zbornog uzdaha olakšanja koji je pratio ovaj nesvakidašnji, neočekivani čin milosrđa, Grodon Gurmanstein deaktivirao je svoje razorno oružje, a tustu šaku sigurno prizemljio na stol.
Kao da udara pečat na sklopljeni ugovor.
– Neka bude… Ovaj put. Još jedna ovakva greška i nećete biti ni pivnica češka.
Fegeleinbrenn se uvijao i savijao pred Gurmansteinom kao da je od gume. Očvrsnuo je tek kad se opet okrenuo Baretu. Osokoljen, izvukao je crnu kožnu kuhaču i njome ga nekoliko puta ošinuo po obrazu.
– Što se čeka, Bartenda, što se čeka? Idite vratiti svoju slobodu i čast, ne žaleći da u toj čorbi date i svoj život!
Bare je teškom mukom gutao ovo sranje s muhama i kaskao prema kuhinji. U njemu je kipjelo. Koja čast? Nepravda je boljela i pekla jače od kuhače. Još jedna škola života. U osnovnoj, razmaženi sinčići imućnih snobova razderali su torbu Pertle Paštete, povučenog i sramežljivog jadnička iz zadnje klupe. A onda uprli prstom u Bareta. Riječ pet pristojnih odlikaša protiv zamuckivanja čupavog klipana. Uslijedili su beskrajni razgovori s pedagogom, direktoricom, psihologom, ribanje, pranje pa ribanje i pranje… I ukor pred isključenje. Jednog dana, dok su zlatni dječaci u vrijeme velikog odmora maltretirali nekog kržljavog novajliju, Bare je ostao sam u učionici.
Nahvatao je tucet muha što su se poput kamikaza obrušavale na prozorska stakla i u udžbenike petorice budućih uvaženih liječnika, pravnika i ekonomista, između stranica, ubacio po par beživotnih tjelešaca letećih beštijica. Pažljivo je sklopio udžbenike pa se popeo se na klupu i dobrano ih izgazio. Zbog ovih je neizbrisivih mrlja u učeničkom dosjeu, prije nego što su ga zauvijek prekrižili u osnovnoj školi koja se dičila nultom stopom tolerancije na nasilje, iznova prošao kroz špalir pedagoga i psihologa. Direktorica je ovoga puta samo stavila točku na i – izbačen je iz škole poput zadnje protuhe. Dobio je i ozbiljne batine od roditelja. Nije boljelo. Ništa ga nije boljelo. Ništa ne boli kao nepravda.
Bare je razgrnuo dvokrilna kuhinjska vrata i prepriječio put glavnom kuharu, jedinoj osobi u restoranu kojoj je znao pravo ime.
– Biberislave… Imamo li muha? – pitao je Bare, a glas mu je bio hladan poput predjela.
– Kakvih? Šredingerovih muha? Mušmuha? Muha čegrtuša? Kristovih muha? Ledenodopskih mamuha? Plemenitih muha izauha?
– Najobičnijih.
Glavni je kuhar buljio u Bareta kao templar u krivovjernika.
– Jesi li ti pri sebi? Što misliš čemu služe rešetke pod naponom na prozorima?! Nisi ti sasvim svoj, nisi… Nemam ja vremena za tvoje mušice. – rekao je kuhar vrteći glavom i pokušao ga zaobići, ali Bare se nije dao.
Zgrabio ga je za ovratnik. Munjevitim je pokretom iščupao dlačicu iz kuharove lijeve obrve. Biberislav nije dospio niti osjetiti peckanje.
– Neće ići, neće ići… Vidiš ovu dlačicu? Završit će u nečijem tanjuru, a onda… Kad izrade DNA profil i usporede ga s tvojim… Nećeš iz kuhinje izaći s tanjurom nego na njemu.
Glavni se kuhar pretvorio u bešamel. Problijedio je, a i omekšao toliko da je pao na koljena. Vršcima prstiju dodirivao je Baretove razgažene, ali besprijekorno čiste crne cipele.
– Hej, nisam te tražio da me tretiraš kao kraljicu, samo hoću te proklete muhe! – podviknuo je Bare, pomalo zatečen ovakvim igrokazom.
– Đubre jedno, što si umišljaš, – slinio je ucijenjeni Biberislav – hoću da makneš te cipeletine. Stojiš na pločici ispod koje…
Bare je instinktivno raširio noge. Biberislav je oprezno, bacakajući kratke poglede oko sebe, izvadio pločicu koja je skrivala plitku udubinu. Dodirnuta svjetlošću, u tajnom je skrovištu bljesnula staklenka. Biberislav ju je dograbio i, skrivajući je pred pogledima drugih, pružio Baretu.
– To nam je za podmetanje konkurenciji… – rekao je skrušeno, kao da ispovijeda grijehe.
Bare je malu staklenku s tustim, dobro ugojenim muhama, nagurao u svoj džep. Biberislav ga više nije zanimao, ali mu je još jednom zavrtio dlačicu pred nosom kao upozorenje da ga ima u šaci. Potražio je pogledom najbliže lonce iz kojih se pušilo. Virnuo je u svaki i naposljetku ocijenio kako je lonac u kojem se krčkala gusta zelenkasta smjesa dobar izbor. Spretno je odvrnuo poklopčić i istresao sadržaj staklenke u lonac. Mrtve su zunzare zaplivale juhom. Nije sačekao niti da se skuhaju. Dograbio je najbližu zaimaču i napunio zlatni tanjur tekućinom koja je mirisala na oskrnavljeni gurmanluk.
Iz kuhinje je izašao na koljenima. S lakoćom je mogao vrtjeti tanjur na srednjaku bez da prospe kap, tehniku je imao u malom prstu, no suzdržao se od nepotrebnih ekshibicija. Gurmanstein ga je najprije gledao podozrivo, škiljeći, ispod oka, ali ubrzo ga je preplavio ushit dok je pogledom pratio Bareta kako se gega poput pingvina. Bare se trudio istaknuti svaku svoju nezgrapnu kretnju, svaki trzaj lica koji je nalikovao na patnju ili muku, poniženje ili poniznost. Glumatanjem je samo pojačavao dojam da mjestu na kojem je stolovao uvaženi gost ne prilazi vjerni sluga nego dvorska luda, ali zaslijepljen likovanjem Gurmanstein je jednostavno propustio uočiti detalje.
– Vaše Visočanstvo, – recitirao je Bare kao pjesmu – naši su najveći zadovoljstvo i čast servirati vam savršenstvo u kakvom još niste uživali, jantarnu čorbu kralja Muharema.
– Hm, – namrštio se Gurmanstein promatrajući gusti sirup koji je polagano gutao krilata stvorenja poput živog pijeska – ne sjećam se da sam… A i ne izgleda baš kraljevski.
– Iznenadit ćete se, – govorio je Bare – čorba je prava bajka za nepce i jezik. Rasputin je ovu čorbu pripremao Romanovima. Ubili su ga Slobodni kuhari ne bi li se domogli muha u jantaru, sve drugo su priče. Njena je tajna što se praktički sprema sama, ljudska ruka nikada nije i ne smije dodirnuti niti jedan njen sastojak. Magična svojstva jantara ožive svakog drugog proljeća jedinog mužjaka, gospodara muha, i njegov harem od dvadeset ženki. Sve što potom treba učiniti je u pravom trenutku ugasiti svjetlo na sedam dana. Nitko ne zna tajnu, ali nakon točno tjedan dana nastane ovo remek–jelo bogova…
Gledao je Bare netremice kako Gurmansteinovo lice tone u sivi oblak nevjerice. Njegova je mašta bila na izmaku snaga, a ishitreni plan pred kolapsom.
– …u količinama jedva dostatnim za dva tanjura – blebnuo je mireći se sa sudbinom.
Gurmansteinovo se lice na trenutak skamenilo. U Baretu je niknulo sjeme nade. Posljednji mamac natjerao je razmaženog i nadmenog vladara trpeza da proguta udicu.
– Što? Kako? Ništavni i bezvrijedni stvore, pred sobom vidim samo jedan tanjur! – uvrijeđeno je primijetio Gurmanstein. Bare je jedva obuzdao mišiće lica da zamijese grimasu zluradosti. Gurmanstein se zalijepio za traktat.
– Vaše Velevisočanstvo, drugi tanjur čorbe odmah je eliminiran. Ničiji okusni pupoljčići osim vaših neće doživjeti ekstazu jantarne čorbe kralja Muharema iz 2022. godine, prvi puta u povijesti njena spravljanja!
– To je najmanje što sam želio čuti. Sad se vrati u rupu iz koje si ispuzao kako bih mogao uživati – rekao je Gurmanstein i nekoliko puta odmahnuo rukom.
Bare je htio ustati i duboko se nakloniti prije nego što krene prema kuhinji, ali Gordon ne bi bio Gurmanstein da žrtvi ne zada neočekivani, posljednji udarac.
– Mislim da sam rekao »ispuzao«! Pa puži! – graknuo je i zaradio nesputan osmijeh vjerne pratiteljice, kao da je ispričao masan vic.
Bare se okrenuo na koljenima i otpuzao prema kuhinji. Svoj osmijeh širine Otranskih vrata više nije prikrivao. Pred kuhinjom je usporio, ne želeći propustiti trenutak.
Žlica u ruci Gordona Gurmansteina kružila je čorbom poput gladnog morskog psa. Kada je naposljetku ugrabila plijen, bio je to, ni manje ni više, gurmanski zalogaj. Prinio je punu žlicu ustima i visoko podignuta nosa omirisao čorbu. Zastao je kao da je nanjušio podvalu. Čelo mu se nabralo, a obrve sljubile. Prolazile su sekunde. A onda je proradila oholost. Častohleplje ga je svladalo i žlica je završila u njegovim ustima. Donja vilica Gordona Gurmansteina napravila je jedan puni krug, a onda stala poput stroja kojem je iskočio zupčanik.
Okus je bio grozan. Bilo je hrskavo, bljutavo. Nejestivo. Tjeralo je na povraćanje. Boja čorbe izlila se u lice Gordona Gurmansteina. Cijeli je zalogaj ispljunuo natrag u tanjur. Zadržavajući dah, iz džepa je izvukao knjižicu s detaljnim opisima 70 svjetskih čuda od jela, »Ja, Gurmanstein, car i bog kulinarskog univerzuma«, i prelistao 200 njenih stranica s fotografijama u boji za nepune dvije sekunde. Nakon toga, bio je još zeleniji. Pa sve žući. Pa sve crveniji. Najljući.
Bare je bio na samom pragu kuhinje kad se iz Gurmansteina izlio bijes. Val raspamećenog gnjeva pomeo je i njega i još tri užasnuta konobara te ih nosio sve dok nisu udarili u golemi kuhinjski stol za kojim je stajao proslavljeni MMA borac i tukao meso kako bi postiglo idealnu mekoću.
Kuhinjska su se vrata zatvorila. Bare više nije vidio što se događa, razmjere pustošenja koje za sobom ostavlja aktivirana bomba, ali je znao.
Gurmanstein je odgurnuo stol kao da je od papira i ustao, grubo povukao pratiteljicu za ruku i napravio onu grimasu od koje je strepio svaki vlasnik restorana. Njegovi iskrivljeni, oštri pogledi i rječnik natopljen krvlju žarili su i palili restoranom. Let je bio neminovan, neizbježan. Bareta nije bilo briga više niti za Gurmansteina niti za restoran pa niti za sebe. Bio je svjestan da nikada više neće odjenuti odoru u kojoj se osjećao vrijednim i korisnim. Mogao je zaboraviti pristojna primanja. Znao je da su dani zlatnih napojnica odbrojeni. Znao je da je proklet do kraja života. Priča za njega savršena, ovime je završena. Iako je ležao na podu, znao je da već leti.
Svemu usprkos, njegovo ozareno lice, puno srce i mirna duša, pjevali su neku drugu pjesmu. Letio je Bare, letio… Ali s guštom.
1 Za hvatanje bublonske strizibuhe, jedne od najrjeđih i najvećih vrsta kukaca na Zemlji, potrebno je najmanje šest posebno istreniranih lovaca i deset paranormalnih tragača, najbolje bivših pripadnika paravojnih postrojbi, a lov može potrajati i dva tjedna. Meso strizibuhe otrovno je za čovjeka ako najmanje tri tenora ne pjevaju najmanje sat vremena dnevno kroz mjesec dana dok se ono namače u marinadi čiju tajnu spravljanja zna jedino devedesetdvogodišnji Čeftor Klempvuh, čovjek s tri srčane premosnice i posljednji živući pripadnik plemena Svesmobuhevarilisvarili.
2 Himalajska mahovina uspijeva samo u Alpama, na točno 1643,3 metra nadmorske visine, a bjeličaste plodove miligramske mase izbacuje jednom godišnje (što je fantastičan prizor pa se i on naplaćuje turistima), i to ne dulje od petnaestak sekundi. Za standardnu porciju umaka potrebno je najmanje 12 tona plodova himalajske mahovine u prahu, no preprodavači je vrlo često miješaju s najčišćim kokainom (imaju sličan učinak, samo što je kokain daleko jeftiniji) kako bi povećali zaradu.
3 Homeropatska ledena juha – priprema se od pet i pol hektolitara bistre vode u kojoj se unutar Faradayevog kaveza 33 sekunde natapaju kosti grčkog ratnika koje ne smiju biti mlađe od 3000 godina kako bi se vodi osvježilo pamćenje na Trojanski rat. Ukoliko je pripremljena na odgovarajući način, juha će prilikom serviranja otpjevati Ilijadu i Odiseju na bilo koju melodiju Novih fosila.
______________________________________________
DENIS GILJEVIĆ drugorazredni je prvoloptaš, agresivna vrsta koja se hrani prizemnim šalama, narušava prirodnu ravnotežu dobrog ukusa te ugrožava autohtonu foru i fazon. U prijevodu s besmislengleskog, omatorjeli je kvazinovinar, parakopirajter, pseudodizajner, olfoperformer, nazovipisac i foromontažer, osnivač društva za proizvodnju i promicanje krekreativnih sprdARTčina D-žaba the fART te zadrti uzaludistički papazjantimaterijalist – unatoč diplomi PMF-a, sve je samo nije inženjer biologije. Njegovu krekreativnu ba(ru)štinu čini stotinjak kolumni, stotinjak i kusur originalnih majica, tri slučajna ukoričenja (Prodane dušice, 2007., Translator; ISKRivljENA priČELJAD, 2024. Nova POETIKA; Švorcvaldski siromaharadža, 2025., Durieux), performans Majičin dan (najveće suđenje majicama kratkih rukava u povijesti) u zagrebačkoj Booksi i sedam samoubilačkih, sarkozmičkih, literaterorističko-estradnih projekata – Jajamajčanski zekonik (2013., Booksa), Zvižduk s Fejsbukovca (2015., Booksa), Pričvjesci (2017.), SVE, ALI NIŠTA I i II (2022., Bookara, Projekt Ilica Q’ART) i Večeras sam vaš(ar) (2023., Kulturni centar Multimedija).
Pričuljci mu životare u zbirkama Lift, Pišem ti priču, Petrinjske staze, zbirkama Istrakonskih natječaja (2004. – 2010., jednom je pobijedio, a drugom je zgodom bio druga rupa na pobjedničkoj svirali!)… 2021. godine s pričom „Ništa posebno (jednom nogom u gungulagu)“ našao je malo mista na stranicama Split Minda, časopisa za književnost i kulturu Filozofskog fakulteta u Splitu, a svoje su misto 2024. pronašli još i pričuljak „Mjesto nesreće“ te pjesmuljak „Inteligentni optimizam“. Nekoliko pričuljeza zbrisalo je i u regiju, a skrasili su se u zbirkama „Ljudi bez osobina“, „Hod po muzici“, „Al’ baš najkraća“… „Priča o brokeru i njegovih sedamsto malih dolarčića“ zaradila je posebnu pohvalu na natječaju „Sloboda“ stranice Blacksheep.rs. S kratkim se pričvajzima dotaljigao do šireg izbora konkursa za kratku priču 357 (2020.) i „505 sa crtom“ (2021.) te velikih finala natječaja Slavko Kolar (2017., 2022. i 2023.), Zvona i nari (2017.) te finala Međunarodnog natječaja za priču do 1000 riječi časopisa Kvaka (2019.). S pričom „Odluka“ 2022. godine upada u zbornik priča književne fantastike „Iza uma II“ a 2023. godine s pričama „Ljubav… je(bo) rat“ i „Samoća“ u zbornik „Iza uma III“. 2024. godine jedan masni pričvarak dobiva posebnu pohvalu na natječaju za najbolju humorističnu priču klUPKO smijeha. Neuspjeha je, dakako, bilo daleko više.
Najslađi dodaci ovoj literaturšiji su 3. nagrada za priču „Bog uzima, bogat daje“ na Konkursu za najbolju satiričnu priču Nušićijade (2022.), 1. nagrada za priču „Roni Suzić u petlji prevrtljivosti“ na Natječaju za najbolju dječju priču Gradske knjižnice Solin (2023.), 2. nagrada za priču „To će biti taj dan“ na Natječaju za kratku priču „Zlatko Tomičić“ u Karlovcu (2024.), 3. mjesto za priču „Evolucija“ na natječaju ‘Zagrli Zemlju pričom’ Narodne biblioteke Petar Preradović u Bjelovaru (2024.) te 2. mjesto na natječaju za najbolju jednominutnu priču Gradske knjižnice Požega (2025.).
Na svojoj internetskoj stran(put)ici Giljotina.com neredovito objavljuje prvu sezonu garažnog jutjubserijala „46 razloga zašto ne baciti zbirku priča Denisa Giljevića“.
Od danas do sutra živi i od jutra do sutra radi (budalaštine) u Zagrebu.
POEZIJA BUGE BOSANAC (iz rukopisne zbirke “SATI I TEMPERATURE”)
Slika kršćanske ikonografije: Gospa Žalosna, Beata Maria Virgo Perdolens, srca probodena sedmerim bodežima, sedmerim žalostima. Nekada zamišljam da mi koplje probada srce. Probadanje kao činjenica. Oslobođenje bez trajnih posljedica. Kontradikcija (dativ množine). Nije to fantazija o smrti.
Maštanje me smiruje.
Virginia ulazi u rijeku. Živim pokraj šume. Noću izađem. Ne bojim se mraka. Ne bojim se ljudi, samo da mi ne otmu ulogu. Dolazim do jezera. Tiho je. Mjesečina. Voda mirno stoji. Ne znam ima li ćuka. Čujem ga samo kod babe. Možda i ovdje. Ne sjećam se. Vjetar je. Patke spavaju. Čuju se žabe, ako je ljeto. Stavljam kamenje u džepove i ulazim u vodu. Prije me je opsjedao strah da ću upasti u jezero dok gledam suho granje kako pluta. Nikada nisam. Sada ulazim u jezero. Nije hladno. Muljevito je. Ulazim u tišinu.
***
Dvije žene, šminkaju se u podrumu francuske knjižnice.
Nisam stavila crveni ruž da ne bude too much. Umorna sam, bolesna sam, palo mi je željezo. Iscrpljena si. Pij si litru čaja od koprive, to ti mene podigne, i za ženske stvari.
Trampolin i dva crvena stolca, u dvorištu evangeličke crkve.
Crveni sako i dva psa, u parku Akademije dramskih umjetnosti.
Crveni sako, lakirane kaki mokasinke, mrkva hlače i nȉska lažnih bisera šeću bijelog i crnog psa. Bijeli pas skače kao na trampolinu. Trampolin je crn i plav.
***
Svi su gradski trampolini crni i plavi.
U perifernim kvartovima koji su postali elitnima pa žene u autobusima nose stvari u Hermès vrećicama; sada i one imaju Jane.
U crkvenim dvorištima jer vjernici imaju puno djece a djeci je dosadno pa da svima približe radost Kristovu. Crno-plavi trampolin radost je Kristova. Radost nekomplementarnih boja.
Riječi su onomatopejske.
Žuto.
Ljubičasto (ne volim).
Zeleno (volim).
Plavo.
***
Strast čitanja: koncepti koji više ne postoje mrtvuju na torbama za špeceraj.
***
Poput djevojčice, gradi kućicu od stolaca na kojima piše zadaću i pravi loptice od plavoga plastelina (plava je boja za dječake).
Dva školska stolca pokraj stola, ex chatedra (ekskatedra), na stolu šalabahteri, dva trokuta, Odgen i Richardson misao simbol stvar/referent, nacrtana dvostruka strelica iznad dg, Ullmann smisao/pojam ime stvar, stol je star. Uredno polaže ruksak i smeđi montgomeri na izgrađenu kućicu. Ona je provokatorica čija urezana potreba za urednošću dokida subverzivnost. Ne mogu je neutralizirati ni lascivne opaske. Izgovara ih uz vragolasti smiješak. Ona je dečko.
***
Ako jezero ne bira tko će mu prići,
odakle meni pravo?
***
Prenuo me osjećaj tebe.
A ptice mirno počinju pjevati.
***
Ako budeš hodala poljima daleko ispred mene, neću te sustizati.
Samo ću te gledati kako se stapaš s obzorom, sretna.
Ja ne mogu govoriti puno kada osjećam puno. A ti ni ne znaš.
***
Bila si lijepa jučer.
Same oči. Ne vide se usta. Pupoljci.
Samo zelenilo. Nestvarno uokvireno čistim linijama, čistom otvorenošću.
Bakreno zadebljanje kapaka, urezano glatkom kožom. (Obeshrabruje.)
Dopušta razumjeti luđake koji žele zadaviti savršenu ljepotu.
Možda cirkularnost pomogne.
Zelenilo muljevite vode kojoj se prepuštaju samoubojice. Otvorenost ledenjačkih brazda. Bakreni prozorski kapci razrušenih tvornica. (U suton.)
Postojanost smrti.
Slojevita ranjivost.
Bila si lijepa jučer.
Jučer – kronologija izgubljenog vremena.
Vrijeme je pleonazam. A kada bi se vrijeme udvostručilo, bismo li se i mi udvostručili?
Bila bi lijepa jučer.
Ako vrijeme dovedemo u pitanje, bismo li postali svemogući? Bismo li mogli graditi paralelne svjetove?
Ako bismo mogli graditi paralelne svjetove i živjeti u njima paralelno s ovim životom, postojala bi paralelna ti i paralelno ja. Jer ako bismo mogli samo skakati iz ovoga svijeta u paralelni svijet, mi realni, a ne paralelni, i ako bismo mi realni uskočili u taj paralelni konstrukt (odjednom, u pokretu, povratku iz kasnoproljetne dokolice, u haustoru koji miriše po svili i vlazi), ne bismo se više nikada vratili.
Zato je bolje ograditi se od opasnih sentimenata paralelnom osobnošću, bogatim rječnikom i sintetičkom savršenošću, zazidanom realnošću.
(Kao i sada.)
Bila si lijepa jučer.
Jučer – kronologija izgubljenog vremena.
***
Vrapci su uvjet nedjeljne tišine.
***
Smorilo me ovo vraćanje u prošlost.
Dvije djevojke razgovaraju u autobusu.
Na maturi ću pisati samo kratke rečenice jer ne znam pisati duge rečenice.
Ma da, tako i ja, samo stavljam zareze svugdje gdje stignem.
Probat ću i ja sa zarezima, možda manje smaraju,
__________________________________
BUGA BOSANAC rođena je u Zagrebu. Diplomirala francuski jezik i književnost te lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše razne tekstove i glazbu, a službeno prevoditeljica, voditeljica projekata i slučajna layout developerka. Za vrijeme i nakon studija sudjelovala u pisanju i objavljivanju akademskih publikacija te konferencijama koje su se bavile vezom različitih jezičnih aspekata i shizofrenije. U isto vrijeme, bila potpredsjednica, glazbena producentica i voditeljica kazališnih projekata, performansa i instalacija u Udruzi Budna te pisala scenarije i glazbu za obrazovne emisije i dokumentarne filmove HRT-a. Pišući prozu, poeziju i publicistiku, bavi se slojevitošću identiteta, mogućnošću dijaloga između različitih društvenih slojeva te novim čitanjem tradicije u suvremenom kontekstu.
KRATKA PRIČA ESTELLE VERONICE GRUBAČ: JEDAN DAN VAN TIJELA RADNICE
Ulazim u ugrijani tramvaj. Nema slobodnih sjedala, stojim. Teška mi se torba urezuje u rame, vrećica iz samoposluge zaustavlja mi cirkulaciju na prstima, grudnjak me steže, noge me bole od neudobnih cipela. Školarci trče s jednog kraja vozila na drugi, naganjaju se. U prednjem dijelu vagona neka žena telefonira na zvučnik. S mobitela stare gospođe na sjedalu kraj mene trešti reklama o kremi protiv proširenih vena, pojačana do kraja. Iz slušalica studentice glazba se čuje do pola vagona. Šofer psuje neodgovorne pješake jer prelaze cestu na crveno. Kontrolorka se svađa s mladićem koji nema kartu, kaže joj da na sljedećoj izlazi.
Oči mi se umaraju, teške su, uvlače se pod kapke. Čujem vodu kako vri, krv kako glasno odzvanja u mojim ušima, tiho slinavo šljapkanje očnih jabučica što se okreću i migolje i zavlače duboko u glavu. Ruke me bole, teške su, jedva ih držim uspravno, jedva držim dršku da ne padnem, da ne poletim kroz prozor kada šofer naglo zakoči, kada ponovno počne psovati. Osjećam kako bride – prsti – kako se tresu ruke, iskrice sijevaju ispod noktiju, vršci prstiju peckaju, peku, bole. Svrbe, škakljaju, trnu. Čujem cvrčanje: para se koža ispod noktiju. Poput oštrica žileta vrele ruke režu metal drške, svi čuju, nešto pišti, svi se okreću, nešto se tali, svi gledaju, nešto smrdi: metalna drška savija se u moj rukav. Već znam, već osjećam da do jutra ću se ponovno skupljati po gradu.
Želim zaustaviti, ali ne mogu: na prste mi navire ono mekano, istječe, cijedi se niz nokte viskozno po prstenima, pada po rukavu, kaplje u plastičnu vrećicu, zapinje za staklene kristale, za bisere, maže mi narukvice, moči mi kaput. Izlazi meso iz tijela, istiskuje se kroz uske raspore na prstima, polako, bolno, ostaje visjeti poput svježih kobasica u pušnici, poput iznutrica zaklanih svinja u mesnici.
Ostaje trag na dršci u tramvaju, udubina, zalogaj velike životinje, ugriz umornog čovjeka. Izgrizeno željezo crvene boje prijeti da sada mene izgrize: mičem ruku jer se bojim hrđe. Peče na dodir, vrelo je. Ljudi okreću glave, okreću očima, žale se, gunđaju, otvaraju prozore: cijeli tramvaj smrdi na rastaljeno željezo i pečeno meso.
Stišćem zatim šaku, iznervirana, posramljena, stišćem šaku da ga ponovno vratim, da ponovno uguram pod nokte teško meso, u utrnule prste. Saginjem se, skupljam ga po podu, prosulo se, leži oko mene poput još toplog kadavera, poput raskošne haljine, ljudi gledaju, ljute se, zanovijetaju. Brzo se vraćaju svome poslu. Nitko mi ne pomaže. Žurim se, sramim se, dok tramvaj me njiše, iz ruku mi ispada tijelo koje svakom je sekundom sve duže, sve gušće, sve veće, sve ga je više, sve se brže cijedi. Nitko mi ne oslobađa sjedalo.
„Što ova žena radi na koljenima?“
No preteško je, ne uspijeva mi. Odustajem. Zatim ustajem. Približava se moja stanica. Oči brzo kolaju, čujem sluzavo rominjanje ispod kapaka: vratile su se u očne duplje.
Dok silazim, vučem meso za sobom kao vjenčani veo. Ljudi se spotiču o masu, psuju, deru se, kenjkaju, zvocaju, pjene se, dure se, prigovaraju, cendraju. Prljaju hlače, zakrvljuju nogavice, po gradu dalje živčano, nesvjesno cipelama ostavljaju crvene tragove.
Sve sam ih dotakla.
***
U kadu guram meso, prašnjavo je od tramvaja, od grada, od ceste, od ulica. Prljavo. Dugačko, rastegnuto, istegnuto, poput žvakaće gume lijepi se po pločicama. Mučim se, jedva ga podižem, teže je od mene. Poput slojeva teške svile skupljam ga, čujem deset noktiju kako kuckaju o keramiku: deset otkucaja kao crkvena zvona u deset sati. Kada završim, znam, morat ću ih tražiti. Od trenja su, dok sam ih vukla po hrapavom asfaltu, nokti otpali s prstiju.
Želim oprati meso, raznježiti ga, ugrijati. Izljubiti, izgrliti majčinski. Šaputati mu, umilno pjevati. Da zaspi, da se povuče, da se stisne, da se spremi pod moje srce u moju utrobu. Sutra opet moram raditi. Nemam vremena za ovo.
Jedva ga podižem, mučim se, čujem pljuskanje burne vode o keramičke stijene: to znoj mi kaplje s čela na pod.
Mijenjam taktiku: ulazim prva. Viseći preko ruba kade, gola, s mesa na podu u prazan dlan skupljam kamenčiće, šljunak, dlake, opuške, plastične omote, papiriće, stiropor i čičkove što zalijepili su se, zapetljali u tkivo mojih iznutrica. Umatam ih u toaletni papir, kasnije ću ih staviti u ladicu. Ondje skupljam talismane koje moje mi meso donese sa svojih putovanja.
Ležim zatim, crvena, iscrpljena, čekam vrelu vodu da ispuni kadu. Slušam žuborenje, kap po kap, vodu kako teče, svaku kap razaznajem, osluškujem jeku među stijenkama kade. Kap po kap, promatram kako razina vode raste. Oči sada miruju, šute. Zažmirim. Osjećam pluća kako se šire, zatim stežu, osluškujem vlastiti dah – polagan, ravnomjeran, usporen, sparan. Osluškujem meškoljenje, jedva čujni šapat mokre mase, osjećam: meso se, oklijevajući, ustručavajući se, pažljivo šulja k meni u kadu. Podiže mi noge, podiže mi ruke, podiže mi glavu, grli me. Spokojna, smirena, crvena ležim omotana svojim tijelom. Pod vrelom ga vodom grijem i mazim i štitim. Ljubim. Sva se voda u kadi njiše u ritmu moga bila. Pravilno. Usporeno. Gotovo zaspim, oči mi nestaju u tkivu, a meso se, polagano, ponovno zavlači pod moju kožu.
– drugonagrađena priča na natječaju Lapis Histriae 2025.; preuzeto sa https://forumtomizza.com/category/lapis-histriae/knjizevni-natjecaj-hr/ –
______________________________________
ESTELLA VERONICA GRUBAČ rođena je 2004. godine u Zagrebu. Živi u Ivancu, gradiću u blizini Varaždina, gdje je pohađala osnovnu školu i opću gimnaziju. Danas studira germanistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prozu i poeziju piše od svoje desete godine, ostvarila je rezultate na raznim natječajima (LiDraNo, Poezitiva, Tipka) i svojim radom doprinijela časopisima Libromanija (Srednja škola Ivanec) i Germanist (Odsjek za germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu).
ČETIRI PROZNA ZAPISA ANITE BATINIĆ IZ ZBIRKE “KAD SMO SEKE I JA BILE DICA”, Jesenski i Turk, 2025.
SPREMANJE ZA PLAŽU
Kad smo seke i ja bile dica, mi dica smo liti išli na more.
Išlo bi se na plažu tako da se iza ručka, kad mame i tate odu učinit pižolet, iskrademo po najjačemu suncu i trčeći, samo sa šugamanon priko ramena, dotrčimo do plaže, bacimo šugaman i uskočimo u more.
Spreman se ja za na plažu sad kad san velika.
Velika torba za plažu, normalno. Cvike za plažu. A moran ponit i para jer ću nakon plaže na kavu. Pa mobitel. Ključevi, cili snop ključeva, ko će sad skidat one prstene s njih, pa malo orahovog ulja da mi hidratizira kožu, papirnate maramice zbog puvanja nosa, nemoš u šugaman jer više nisi dica, vajalo bi i kakvo lagano štivo ponit za prikratit ono po ure sunčanja – znači knjiga. Uf, bit ću sigurno žedna, triba mi i boca vode, pa noktarica, nikad ne znaš kad ti noktarica more zatribat, uvik je dobro imat uza se. Kad san već metila i noktaricu, ubacin i turpiju pa ću lipo na žalu malo turpijat nokte. E, da, pa triba mi još jedan šugaman za obrisat se, ovaj drugi mi je samo za ležat., pa dupli kostim za prisvuč se. To samo kad si dite možeš ostat u mokrome kostimu dok se ne osuši na tebi. Sad više nisan dica, sad znan da se triba prisvuč dočin izađeš iz mora, dakle dupli kupaći. Hm, gledan nektarine, to je jedna milina kad izađeš iz mora, pa smažeš jednu nektarinu, istovremeno utažiš i glad i žeđ. Metin dvi u torbu, dupla milina, šta bi se patila samo s jednon. Ajme lipoga grožđa i njega ću malo. Uf, triba mi i vlažna maramica jer moran obrisat ruke od puste gozbe, ne mogu sa suvon, zalipit će mi se sve, pa sudoku jer ako mi se ne bude dalo čitat knjigu, nek mi se nađe pri ruci nešto razbibrižnije. I tako, 15 kila u torbi a nisan se još ni uputila, ko zna šta ću još metit u torbu za plažu do 18 sati. Jer više nismo dica, sad se na plažu ide kad malo zađe sunce, nije zdravo ić po zvizdanu jer zvizdan točno zna koliko ti je godina i udara na one 40+.
Jedva čekan ić na posal, još kad bi uveli i popodnevnu smjenu pa da ne moran ić na more.
***
NEOVISNOST
Kad smo seke i ja bile dica, mi dica smo bili neovisni.
Išli smo sami pješke u školu, vraćali se isto tako. Ćaća je zna di je zgrada od škole jer su u Makarskoj bile dvi škole – srednja i osnovna. Nije ima pojma koja san smjena, koji san razred, koje iman ocjene…u školu je iša jedino kad bi rodile masline da in reče da će njegova dic doć kad oberu masline.
Mater je znala kad je roditeljski pa bi par dana prije samo pitala seku – boje mi reci doma nago da se doli sramotin, znaš da ću ti vidit ocjene. Seke bi, normalno, ka i sva dica, rekla da nema jedinica i mater bi se, normalno, ka i sve matere u ta doba, osramotila jer ali dica imaju ikakav drugi posal nego učit.
Mater i ćaća nikad nisu znali šta imamo za domaći, nisu ni pitali jer smo mi dica bili neovisni od roditeljskog pomaganja pisanja domaćeg. Na spomen da neki roditelji dici čitaju lektiru, samo se slatko nasmijen zamišljajući Jozu Bukala da čita Čiču Goriota pa mi ga prepričava.
U našoj familiji se znalo da se mene ne triba pitat ocjene, a da bi nas seke mogla osramotit jer sramota je u ono doba bilo imat jedinice, a ne četvorke.
Neovisni smo bili i po pitanju slobodnog vrimena. U slobodno vrime mi dica nismo imali vanškolskih aktivnosti niti smo išli na engleske i njemačke jezike, balete, plivanja, kineski, kreativna crtanja i to…ali smo išli na Glavicu i na Bunker u pećinu i znali smo na Barinoj livadi svaku travku jer kad provedeš negdi svaki dan 2-3 ure, onda znaš da ćeš mravinjak kojega si danas ostavio, nać i sutra na istome mistu.
Neovisno smo se igrali, jedino je pravilo bilo da kad sunce iđe u vodu, dica iđu u kuću.
Sad smo već veliki. Sad, umisto 365 dana, imamo jedan Dan neovisnosti. Na današnji datum 1991. godine, Hrvatski sabor je donio Ustavnu odluku o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, koja odluka predstavlja ustavnopravni temelj samostalnosti i nezavisnosti hrvatske države (kaže wikipedija).
Ja nešto ne osjećan onu neovisnost ka šta san je osjećala dok san bila dica. Ne sićan se kad san čula da dica sami pišu domaći, matere znaju raspored bolje od dice, auti ih voze do škole, vanškolske aktivnosti su ka andol – bar 3 dnevno jer kako će dite uspit u životu ako ne zna engleski ka materinji, kako će se pričestit ako ne ide i na župni vjeronauk mimo izbornog kojeg je baš htio i izabrao, kako će bit šta od tog diteta ako se ne bavi baremko jednin sporton…sve se to mora, inače će dite bit ovisno.
Kad smo seke i ja bile dica, nije tribalo čestitat dan neovisnosti, bilo je normalno bit neovisan svaki dan.
***
BUDUĆNOST
Kad smo seke i ja bile dica, mi dica smo živili u sadašnjosti. Budućnost smo planirali od danas za sutra, smišljali bi danas planove šta ćemo se sve sutra igrat. Po potribi, znali bi zagrabit u daleku prošlost ako bi se sitili prošlog lita ili nekog drugog prošlo-svršenog godišnjeg doba.
Sve se svodilo na gušt, igru, landranje po komšiluku i selu Makru, malo škole, liti kupanja…to je bio život!
Ne znan točno kad dite dobije jasniji pojam o vrimenu, mislin tamo negdi sa 8-10 godina. Morebit san ja bila zaostala pa san tek u toj dobi svatila šta znače riči dogodine, idući misec, pretprošli tjedan…naučila san to na teži način. U prvome osnovne san mami rekla da mi kupi knjige o Tomu Sojeru i Haklberi Finu, a ona mi je rekla da će mi ih kupit na proliće. Tada mi je došlo do pameti da je proliće neka tamo predaleka budućnost koju triba čekat 100 godina, ali lako ti je čekat kad znaš da ćeš na proliće bit najsritniji na svitu.
Nama je razmišljanje o budućnosti bilo ko iz filmova, mislili smo da će auti letit nebon i da će po gradu vozit i odat roboti koji će nan pomagat u svakodnevnon životu. Mislili smo da ćemo uvik držat kokoši, ni na pamet mi nije palo da neće bit kokoša u nas u Makru i u Bepa isprid kuće, ko je to moga iti sanjat. Mislili smo da ćemo se teleportirat i učas se stvorit u Londonu i Parizu, da ćemo pričat mislima i znat čitat tuđe misli.
Mislili smo da je pojam bogatstva kad imaš svaki dan friški kruv jer je baba nama davala i oni od jučer pa san mislila da smo siromašni. Mislili smo da je srića kad te niko ne prikida u igri i kad moš doć doma i nakon šta sunce padne za Brač. Mislili smo da si zdrav kad ti ne curi nos, za ostale boljke nismo ni znali.
Danas živin onu budućnost i mogu van reć da san ka dite živila u teškoj zabludi. Kokoša nema kilometrima uokolo, auta lete samo po cesti, roboti tek na par mista glume konobare, od teleportiranja ništa. Friški kruv je boje ne kupovat i još boje ne ist, a ako ti je jedina boljka da ti nos curi – sritan si.
Ali, bez obzira šta nisan ovako zamišljala budućnost, lipa mi je. Mogu se igrat a da me niko ne prikida i doć doma kad sunce padne za Brač. To je već mnogo i mene čini sritnon.
***
POŠTOVANJE
Kad smo seke i ja bile dica, mi dica smo poštivali starije. To se podrazumijevalo jer nije tribalo zaslužit poštovanje, smatralo se da moraš poštovat starije od tebe.
Poštivala san tete u dućanima i njihove brkate muške poslovođe, tete s pregačama u kioscima, prodavačice u Mercesa, Juru Kikirikija isprid kina, konobarice s proširenin venama u borosanama, onoga šta je iša rivon i vika – poooopravjamo kišobraneee, mog poštara, barba Niku jer se uvik s nama dicon igra skrivača. Liti bi se najviše divila jednome malome koji bi oda plažon i prodava kokice. Ima je mrižu priko ruke, a u mriži jedno 50 kesica kokica, vika bi – koooookice friške. Mali je ima manje kila nego ta mriža s kokicama i meni bi bilo ža kad bi ga vidila da je tek doša, a drago kad bi ga vidila s polupraznon ili praznon mrižon. Da je unda postoja plavi telefon, ja bi prijavila njegove roditelje da ga izrabljuju i ne daju mu ist, ima je možda desetak godina i brat bratu dvaest kila. S plaže mi je osta u sjećanju i fotograf koji bi voda magarca po plaži pa bi nudio gostima da se fotografiraju. Uslika bi tako gosta sa svojin magarcen kako oba stoje usrid plaže, i reka mu da budu sutra na istome mistu, da ga može nać i prodat mu sliku. Koji je to biznis bija! Zamisli da danas vodiš magare cili dan da šeta između šugamana i koncesionarskih ležaljki, slikavaš maloljetnu dicu oskudno odjevenu i magarca, odeš razvit film u mračnu komoru, napraviš slike i tražiš ljude sutradan s magarcen po plaži. Digla bi se općina, komunalno, centar za socijalnu skrb, društvo za zaštitu životinja, društvo za zaštitu dice, udruga ne damo magare, pravobranitelji, udruga stop nasilju nad životinjama, udruga zaštite pomorskog dobra, ne bi opalio dvi slike, već bi platija buletu i bija sritan da ne odeš u zatvor, a magarac bi završija u kakvon prihvatilištu iskorištavanih životinja.
Poštovala san i goste koji pričaju strani jezik, blago in se. Proputovali svita, došli u nas na more i još govore jezikon koji ne razumin, to mi je bila čista magija.
Sad kad gledan, stvarno san poštovala i šta je tribalo i šta nije tribalo.
Bilo je i par ljudi koje nisan poštovala, npr. gospođa Iva koja je radila u samoposluzi u kvartu. Ona bi dva puta dnevno prošla isprid moje kuće i ja bi je pozdravila, kako i dolikuje nama dici. Ona ne bi ni beknila, prošla bi kraj mene ka kraj turskog groblja. Nakon šta san prošla sve faze od zbunjenosti, upitnika, čuđenja, ljutnje, mrštenja i beljenja kad je vidin, naučila san da odrasli mogu zaslužit nepoštovanje.
Nisan poštovala ni Miju iz školske knjižnice jer mi nije tio dat Toma Sojera kad san išla prvi razred, nego mi je reka da ću to dobit kad buden išla u četvrti razred. Ka da san ja bila bilo koji prvašić i ka da je četvrti razred sutra!!! Ja bi knjigu mazila i pazila dok gutan stranice i ilustracije jednakon brzinon. On biće mislio da ne znan još ni čitat, a ja od seke već sve naučila godinu ranije. Koda je u ona doba bilo interneta pa si moga čitat Toma Sojera di i kad te voja, mora si se izborit za posudit knjigu u knjižnici i majn kampf je bila dobit knjigu prije vrimena, odnosno kad je mene voja a ne kad Mijo izračuna u koji razred iden. Zasluženo nepoštivanje spram njegove okrutne odluke.
Nisan još poštovala jednu zubaricu, zaboravila san joj prezime. Sićan se da mi nije tila dat inekciju i da mi je bušila, svrdlala i rovarila po zubu i da mi je to slalo direktnu bol u mozak. Normalno da san plakala, ka i svako normalno dite u zubara, a ona je nešto gunđala da nije to tako strašno, da šta se deren i da to ne boli. A bilo je prestrašno i prebolno i preokrutno, zaslužila je ne samo nepoštovanje, nego i zabranu pristupa maloj dici.
To su sve ljudi koji su mi se osobno zamirili pa se zato moje usađeno poštovanje spram njih srozalo na najniže grane. Neki odrasli misle da ne tribaju poštovat dicu jer umisle sebi da su važni, veliki i jaki. Velik si onoliko koliko poštuješ dicu, jak onoliko koliko ih razumiš, a važan onoliko koliko te dica razume. Inače nema magije.
__________________________________
ANITA BATINIĆ rođena 17. 4. 1976. u Makarskoj. Po struci je ekonomistica, a od 2008. radi kao zapisničar na Općinskom sudu u Makarskoj. Članica je udruge Hrvatska Mensa u kojoj volontira od 2013. do 2017 na mjestu Voditelja odbora za testiranja. Predsjednica je Udruge Bookalove, te u posljednjih nekoliko godina redoviti izlagač knjiga na Mediteranskom festivalu knjige u Splitu. Skuplja dječju literaturu, a uz čitanje, hobiji su joj kvizovi i putovanja. Ova knjiga je njezin prvi pokušaj pisanja, a više priča možete naći na njenoj Facebook stranici Anita Bukalova.
PET PJESAMA DAMIRA JOCIĆA IZ ZBIRKE “DANI”, Povelja, Kraljevo, 2024.
I ZVONCE
Sa kanapa, rastegnutog između vinjage i krova, visilo je zlatasto zvonce.
Ispred čovekovih očiju bila je planina.
Gotovo je rukom mogao dosegnuti do nje.
U to da će uskoro ozeleniti nije bilo sumnje.
Žena mu donese kafu. I rakiju.
Proteza razmigoljenog sunca klepetala je oko njih.
Žar-zmija se obavila oko planinskog vrha.
Bio je tako star. Vek nikako nije uspevao da se odmakne od njega.
Ljuljuškao se na stolici napred-nazad, napred-nazad.
Ni previše pametan, ni previše glup.
Čovek ko čovek.
(Njegove misli i nisu bile neke misli. Kada bi želeo da se načini mudrim, ponavljao je, posebno neznancima, to da se zakonima bave političari i pravnici, to da svako kroji odelo za sebe. (Citirane misli se dokopao davno, ispred šaltera, čekajući na isplatu). Inače bi o njemu, bojao se, mislili da je prostak, jednostavan, ovčar, sa šubarom, koji više nije ni ovčar. Koga žena izvede pred kuću i smesti na stolicu okrenutu prema planini. Sa koje posmatra svoj svet. Svet koji je samo nekoliko puta napustio. Jednom duže. Tada je išao u vojsku i rat. I nekoliko puta nakratko. Tada je posećivao odseljenu decu i završavao neodložne poslove).
Svega se sećao dok je posmatrao planinu.
Samo je tu postojao.
Onda je podigao štap i njime protresao zvonce.
Zvuk se isprepletao sa zracima.
Rekao je ženi naslonjenoj na rukohvat stepeništa:
‘’Gle, babo, kako starac mre!’’,
I učinio je to.
***
PAVILJON
(II deo poeme, odlomci)
*
Soba je sada puna.
U njoj
Igor M., iz Surdulice,
muzičar.
Nebojša K., iz Leskovca,
lekar,
sa nosem koji je
zamesio neki romejski
pekar.
I pesnik
(smućen
od lekova,
treći talac
zajedničkih pehova).
*
Igor. Rođen 1977. godine.
Muziku iz filma ‘’Anđeo čuvar’’ trubi
putevima Leskovca, Guče, Surdulice, Niša, Vranja,
Beograda, Gadžinog Hana…
(I čuva snimke nekih nastupa,
u mobilnom telefonu,
spakovane
za slučaj
da zasijaju mesečeva deca,
da zaplovi parobrod,
ako uzvitla mećava,
ako otkupljuje,
kao nekada,
otpad,
ako mu kćer
rodi još jedno unuče,
ako ide u nadnicu
da vadi krompir,
bere maline,
višnje,
ili sakuplja odsjaje
naviljaka
raspojasanih trava).
*
Imam lepu kuću.
Gradili su je
muzika, otkup gvožđa,
nadnice.
I da t’ kažem, nije lako da se
vadi krompir, da se nadniči,
da se orezuju, beru maline i višnje…
Teško je…
Al’ meni dobro…
Za tri dana petsto evra.
Uh, što volim kad šušti lišće,
trava,
kukuruzi,
i kad šušne lova!
(‘’Petsto evra’’, pitam ,’’za tri dana,
od branja višanja
i malina šišanja?”
‘’Ma gde od malina
i – reče li ti – ‘višanja’?!
Ne, ne, ne,
od sviranja!
Moglo bi i više,
al’ meni dosta – srećan sam:
para mi džep pipka,
svirka mi dušu štipka’’).
*
Jedne noći njegovog plača ne beše.
‘’Vidiš, ne treba ti to’’, pomenuh,
‘’živ si. I bićeš živ
još izvesno vreme.
Koliko i bilo ko od nas’’.
‘’Znam, mili brate,
al’ teško je, teško…’’
Pomerio je glavu prema prozoru,
ka nebu,
koje je u gradovima,
u onaj sat,
indigo.
*
Mašine su grizle ispod prozora.
Bučni rovokopači i bageri,
nemirne igračke za predgrađe snova
užeglih bolesnika.
(Kloparali su
raspamećeni besovi,
burgijali po onima
čija srca behu najedili stresovi).
*
Pustio je muziku.
‘’To je muzika iz filma ‘Anđeo čuvar’.
Da li si gledao film?’’, pitam.
‘’Nisam, majke mi mile’’, odgovara,
‘’ali kao da jesam.
Tu sigurno neko plače.
A neko je, možda, srećan…
Teško je to… Teško…’’
*
Najbolje je meni kada sam u bolnici,
ali ne u ovoj,
već u onoj u kojoj radim.
Miran sam i od vas i za vas…
(Doktor je besan
jer mu telefon nemilice zvoni,
a tek što nije zaigrao Đoković
čijoj igri ne ume da odoli).
*
Opet telefon.
(‘’Ne, be, decu mi nosi,
ne treba mi ništa!
Što ‘č’?
Ne treba, ne!
Aaaa, u bolnicu?
Ma katastrof!’’)
*
Nemoj da ih dovodiš kada ti kažem!
Neće vas pustiti! Korona!
Pa, dobro, ženska glavo, radiš isto ovo u L.
Ti bi pustila nekoga?
A, ne bi?! A ovde bi da probaš…
Neće te pustiti…
Dobro, donesi mi
četvrt bureka i jogurt…
*
‘’Ej, najvolim ‘Đelem, đelem’.
To je naša himna.
A ti?”
‘’Pa volim mnoge pesme…’’
‘’A voliš li recitacije, a da su naše?’’
‘’Da. Najviše jednu pesmu ‘Stražilovo’ pisca Crnjanskog
i Raičkovićeve ‘Zapise o crnom Vladimiru’, i…’’
‘’Dovoljno.
Ako ima na internet, ću pročitam.
Ću zabeležim.
Kako reče?’’
‘’ ‘Stražilovo’ i ‘Zapisi o crnom Vladimiru’…’’
‘’E, tako!’’, zapisao je naslove.
*
Dva dana kasnije
njegove nabrekle beonjače
sa tamnog lica slute:
‘’Pročitao sam, da ti kažem, obe
(namučio sam se – muče više od trube):
nisam razumeo baš sve u stihova priči,
ali moja sudbina na Vladimirovu mnogo liči!’’
*
‘’Ju, šta radite gore?!
Presede mi sendvič!
Odmah da ste sišli!’’
‘’Ma nemoj, sestro,
da me grdiš,
nisam od ti’!
Gde bi’ tako nešto?
Zašto da ripim,
da pidžamom
vrapce rasterujem?
Dođi da vidiš
došla mi žena
i brat mi
i unuče moje
da ga vidim
ćerka ga rodila
slatko i mekano
ko rani kukuruz
ko kukuruzna svila
Al’ me ne vide, sestro,
ne vide ni kad na radijatoru stojim,
džaba mašem doktorovim
novinama kroz prozor.
Ne bi me videli
ni da stvarno poletim,
da se sa simsa odlepim,
da hodam vazduhom,
da činim čuda!
Vičem u telefon:
‘Slepci, treći sprat,
levo od bagera
što kopaju
dvorište!’
Slušaju i ništa.
A znaš li, sestro ‒
baš me zanima ‒
šta ovi dobri ljudi
kopaju i danju
i noću?’’
(Nebo je čisto,
jesenje plavo zri,
a meni, posutog smehom,
od lekova se spi).
*
Sad’ u mome mestu od ranog jutra zuji
jedna mala ptica – kolibri,
koja je slična čigri.
Ovde je, pa, za tili čas, onde.
Čini se za treptaj veća,
a nije stiglo ni podne.
*
I mojim krajem
leti taj
zanimljiv živuljak,
što podseća na kolibrija.
No unapred znam da ne vredi
da te ubeđujem
da nije reč o ptici,
već o insektu.
(Našem čoveku je nemoguće
bilo šta doreći.
Neke osobine mu ne može
ni hirurški nož saseći).
*
‘’A onaj naš, doco,
noćas izgubi na Openu?’’
‘’Izgubi. Šta ćeš?
Kad neće ‒ neće,
kurate smo sreće’’.
*
‘’U utorak Vas’’,
rekoše mi,
‘’otpuštamo’’.
EPILOG
Izbušenih vena,
raskopanog srca,
još uvek van sene,
evo novog mene!
UZ EPILOG
Kupujemo
gvožđe, akumulatore,
bakrače.
Kupujemo
pocepane kazane,
bakar, mesing.
Otkupljujemo usisivače,
na licu mesta otplaćujemo!
Najbolje plaćamo
vaše bušne šerpe!
Sve elektronsko,
bilo koji televizor,
uzimamo!
Za vaše stvari
dajemo plastiku!
(‘’Pazi na rupe,
bre, majmunu jedan!’’
‘’Isključi razglas, glupačo,
slušu ni ljudi’’)!
Kupujemo! Kupujemo!
Novac dajemo!
(Brat radi stari posao,
a pomaže mu nova žena.
Igor sedla oblake.
Kombi juri li juri.
Za njim i pred njim
samo putevi).
***
KAPA I KONTRABAS
Nasmešim se kada se setim toga:
Šetao sam podnožjem planine,
pratio životinjski trag,
iščekivao maglu,
koja se već,
nedorečeno,
vešala o stabla.
Trag je vodio do livade i napuštenih torova.
I, onda, prvo sam naišao na okačenu belu kapu.
Bila je kao okrenuto zvono,
landarala na šiblju.
A, potom, na kontrabas
raspuklog
tela. Bez žica.
(Podsećao je na razgolićenog čoveka.
Nalakćenog na drvo.
Razjapljenog dubokog pupka.
Širokih ramena.
Koji je ostavljen.
Zaboravljen).
Pitao sam se kako je moguće da to ne primetim
pošto onuda često prolazim,
no vidljivo, izgleda,
neretko zaobiđemo.
***
PTICA I PAUK
Ti si čuvena ptica
ja čuveni pauk
Ili uopšte nisam
čuven
a malo je verovatno
da sam i pauk
No mreže nesumnjivo
postoje,
grabe dane
i nestaju sa njima…
*
Ponekad se, lepršajući,
pretvoriš
u svetlastu nit.
(Ne, ti svakako nisi
ptica)!
Taj trenutak
priželjkujem
pošto se tada
prosipaju reči,
a sporedni put,
kojim se krećem,
nekuda vodi.
***
VREME SEBI NIJE VREME
Svi ti dolasci i odlasci.
Sve te tanane putanje do sopstvenog odraza.
I vezivanje čvorova.
Jednog za drugim.
Dok ih ima.
__________________________________
DAMIR JOCIĆ rođen je 1973. godine u Svrljigu (Srbija). Pesnik i prozni pisac. Diplomirao je na Grupi za srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Nišu.
Knjige: ‘’Vetrovi u pričama’’ (roman, Beograd, 1997), ‘’Lavirint tišine’’ (zbirka pripovedaka, Beograd, 2001), ‘’Teskoba’’ (roman, Beograd, 2004), ‘’Godina’’ (roman, Beograd, 2013), ‘’Opna’’ (zbirka pesama, Kraljevo, 2019), ‘’Dečak i druga priča’’ (roman, Beograd, 2024), ‘’Dani’’ (zbirka pesama, Kraljevo, 2024).
Za roman ‘’Dečak i druga priča’’ dobio je Nagradu ‘’Dušan Radović’’ i Nagradu Zmajevih dečjih igara ‘’Rade Obrenović’’, dok su prethodne njegove knjige ulazile u izbore ili dobijale glasove za još neke ugledne književne nagrade (‘’Branko Miljković’’, ‘’Biljana Jovanović’’, ‘’Meša Selimović’’, ‘’Ninova nagrada’’).
Živi u svom rodnom kraju.
književna premijera: ZBIRKA PRIČA EDIT GLAVURTIĆ “DOBRE GODINE”, Naklada Ljevak, 5/2025; jedna priča
PRVOMAJSKA (mojoj mami)
Prvi maj, Osmi mart, Dan republike i Nova godina slovili su kao važni praznici, kojima smo se veselili danima unaprijed. Zajedničko im je bilo to, da ako je sam praznički dan pao na četvrtak, petak ili ponedjeljak, obavezno je spojen s vikendom, pa smo tako dobili nekoliko neradnih dana, slobodni i od posla i od škole. Svaki od praznika imao je svoje posebnosti i obilježavao se na drugačiji način. Za Osmi mart žene su, od nastavnica do liječnica i službenica na šalterima, majki, tetaka, susjeda i radnica u tvornicama, redom dobivale cvijeće i male, simbolične darove. U školama su organizirane priredbe, a u poduzećima i raznim ustanovama, na taj se dan više slavilo nego što se radilo. Dan republike, ili 29. Novembar, padao je u vrijeme prvih velikih hladnoća, koje je često pratio snijeg, pa je bio idealan za odlazak na selo u svinjokolju, koja je tih godina bila masovna praksa i dio folklora.
Prvi maj su ljudi koristili za sindikalne izlete, ponekad i za šoping u Trstu, a uobičajenu šprancu prvomajskih običaja činili su izleti na vikendice ili u prirodu, gdje su se ljudi sve do prvog mraka družili uz roštilj, janjetinu s ražnja, kolače i hladno pivo. Ako je bilo lijepo vrijeme i prethodno nisu padale kiše, cijeli se dan mogao provesti u izležavanju na livadi nekog izletišta. Djeca su se slobodno igrala, odrasli su jeli, kartali, netko bi ponio harmoniku pa se i zapjevalo. I mladi su se okupljali na prvomajskim izletima koji su u svojoj scenografiji bili slični izletima starijih, osim što je harmoniku zamijenila gitara. I ovdje je roštilj bio obavezan, pri čemu se uvijek netko napio, a netko posvađao, dok bi se parovi nakon šetnje obližnjim šumarkom ostatku društava priključili raščupani i zeleni od mlade trave. Tko nije imao društvo za izlet, uvijek mu je preostao Maksimir gdje su se već od jutra okupljali ljudi, i tijekom prijepodneva, šuma je bila prepuna svijeta. Dijelili su crvene karanfile, a Nadica i ja dolazile smo zbog koncerata koji su organizirani na velikoj livadi, a bili su privlačni jer je svake godine svirala neka druga atraktivna rock grupa.
Omiljeni Praznik rada bio je neradan dan svima osim zaposlenima u javnom gradskom saobraćaju, bolnicama, i službama koje su morale dežurati da bi život u gradu nesmetano funkcionirao. Tvornice su na Prvi maj bile zatvorene, dok su u ostale dane u godini radile u dvije, a neke i u tri smjene. U kućama radničkih kvartova Dubrave, Trnja, Trešnjevke i Črnomerca svjetla u prozorima palila su se već oko pola pet ujutro. Vojska montera, ložača, krojačica, kuharica, vozača i radnika u različitim industrijskim postrojenjima budila se i pripremala za posao. Do hala i pogona odvest će ih tramvaji i autobusi koji su u to doba dana bili prepuni, a na stanicama je vladala gužva veća nego u podne.
Kod nas je budilica svakog jutra zvonila u vrijeme kad se još najslađe spava, i kad je, u najvećem dijelu godine, vani još duboki mrak. Baba i ja zvonjavu nismo čule, jer ju je mama istog trena utišavala, zatim na malom električnom kuhalu kuhala kavu, pijuckala je onako vrelu dok se oblačila, i u tišini izlazila iz kuće. Nikad je nisam čula da se žali, borila se za preživljavanje strpljivo i dostojanstveno, s puno optimizma, sretna jer ima posao u suhom, toplom i čistom pogonu. Nakon što smo u jesen 1984. godine preselile u lijepu, svjetlu sobu u Meršićevoj ulici, koja se nalazila u neposrednoj blizini tvornice, mama je mogla spavati pola sata duže i više nije morala trčati na tramvaj. Sad je bilo dovoljno prijeći Zagorsku, mali park, veliku livadu i već je stigla do tvorničke porte.
U zimu prve godine mog studija i našeg novog života na Trešnjevci, zaglavila sam na jednom tulumu. Bio je radni dan, sredina tjedna, a društvo se okupilo u stanu jednog kipara koji je bio dečko prijateljice s klase. Sati su odmicali, raspoloženje je bilo odlično; uz sendviče, vino, kolače, gitaru, viceve i umjetničke priče, izgubila sam pojam o vremenu, a kad sam napokon pogledala na sat, pokazalo se da je prekasno. Zadnji tramvaj je otišao, društvo se i dalje zabavljalo i nitko nije ni pomišljao na razlaz. Mi doma još uvijek nismo imale telefon pa se nisam mogla javiti, i nije preostalo nego primijeniti pravilo za krizne situacije: “Ako se negdje zadržiš, ne kreći kući sama. Ako ikako možeš, tamo gdje si, ostani do jutra i čekaj prvi tramvaj“.
Tako se dogodilo da sam se, mamurna i drhtava od zime i nespavanja, našla na Trgu republike nešto poslije pet sati ujutro. Tramvaja ni na vidiku, a kad je napokon naišla prepuna dvanaestica jedva sam uspjela ući, i na Mažurancu presjesti u autobus za Voltino. On je bio poluprazan, i začas smo prešli tri kratke stanice, a nadomak same kuće, na raskršću Zagorske i Selske, zaustavio se na semaforu, kao što se često događalo. Dok smo u tišini čekali da se upali zeleno, odjednom sam, onako omamljena i teške glave, ugledala kako iz mračnog prolaza Meršićeve, iza drvarnica izranja poznata prilika. Zamotana do nosa, mama je išla na posao. Sva se skupila od zime dok je s obje ruke pridržavala kapu i šal, i brzim koracima prelazila ulicu. U sljedećem trenutku, zamakla je u park, i već je nije bilo.
Kad sam nekoliko minuta kasnije, sasvim rastriježnjena, ušla u toplu sobu, na stoliću me čekala šalica s vrućom mirisnom kavom. Malo sam odspavala, oko devet ležerno odšetala na Akademiju, a poslijepodne, kad se mama vratila s posla, čim je ušla u sobu, utrčala sam joj u zagrljaj.
„Šta je to sad, Seko? Da mi možda danas nije imendan? Ili Osmi mart?“, nasmijala se, pitajući čemu može pripisati nenadani izljev moje hirovite nježnosti.
„Nije ništa, mogu te valjda nekad zagrliti i bez povoda”, progunđala sam.
“Možeš, ali… smrdi ti kosa po cigaretama! Fuj, nisi valjda noćas pušila?”
“Ma nisam, znaš da nisam”, glatko sam slagala, “ali svi drugi jesu, pa zato osjetiš.”
“Čekaj da se presvučem, i stavim ručak da se grije, a ti pričaj kako je bilo.”
I ja sam pričala o ovome i onome; kako Đorđe ima krasan stan baš na samom Trgu, i kako je Maša napravila finu paštetu od tunjevine, kako je veselo i lijepo bilo, i kako smo se Jasna i ja smrzle dok smo na Trgu čekale tramvaj. I kakva je grozna gužva bila, jer sam baš potrefila vrijeme kad svi idu na posao! (“Ah, vi umjetnici, dok drugi idu na posao, vi se vraćate kući”, rekla je kroz smijeh.) Sve sam joj ispričala, samo nisam rekla da sam vidjela kako do nosa zamotana žuri u Teslu, pazeći da se ne oklizne o ostatke zaleđenog snijega. Nisam to spomenula zato jer bih se rasplakala, a to, naravno, nije dolazilo u obzir. Tako je ta sličica ostala samo moja, a mama ni tad, ni kasnije nije saznala da su me još desetljećima pekle oči uvijek kad bih pomislila na taj prizor, utisnut poput sudbine koja čovjeka određuju, prizor živ i stvaran u svakoj pojedinosti, sve dok me bude.
U međuvremenu, mame već dugo nema. A nestale su i slike vremena, jutarnji tramvaji voze uobičajeno, i u njima nema gužve. Nema više ni goleme plave vojske sačinjene od tisuća bezimenih, koji su svakog jutra u cik zore žurili prema Gredelju, Šavriću, Badelu, Chromosu, Prvomajskoj, Nadi Dimić i drugim zagrebačkim tvornicama. Da obuku kute, kombinezone i radna odijela i točno u šest zauzmu svoja mjesta u pogonima u kojima će zaraditi za kruh i školovanje svoje djece, budućih liječnika, inženjera, profesora, umjetnika i intelektualaca, sanjajući za njih neke drugačije živote; bolje, lakše, pravednije i ljepše od onih kojima su sami živjeli.
______________________________________________
EDIT GLAVURTIĆ rođena je 1965. u Splitu, a u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Školu primijenjene umjetnosti, Odjel zidnih slikarskih tehnika kod prof. Francine Doleneca, živi od 1970. godine. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za slikarstvo, diplomirala je 1988. godine u klasi prof. Đure Sedera. Dvije godine bila je zaposlena u Zagreb filmu, na odjelu scenografije kao asistent scenografa, i oslikavala pozadine za crtanu seriju „Mali leteći medvjedići“. Od 1990. do 2003. godine živjela je u Beču, gdje se bavila likovnim radom i 1995. na „Schule für Angewandte Kunst“ stekla titulu magistra umjetnosti. Od 2003. godine živi u Zagrebu kao samostalna likovna umjetnica. Ovo je njezina druga knjiga priča.
DVA PETKA POEZIJE PAVLA GORANOVIĆA, 1/2
KIŠA, MRAK I NIČIJA PJESMA
Ostani večeras, vani je kiša,
veliki su i tamni zastori nad gradom.
Čitaću ti novu pjesmu, onu koja još nije ni dovršena.
Vani je kiša, i mrak.
I ništa se važno tamo neće dogoditi večeras.
U pola do ponoći počinje film o kome smo razgovarali,
Juliette Binoche ljepša nego ikad, još jedna neočekivana priča.
Toplo je u sobi, i sve spremno na zaborav.
Hajde, ostani večeras, možda dovršim istu ovu pjesmu,
možda zaspiš usred moje priče
o prokletstvu auto-ceste kod Ingolstadta,
o onim magijskim Draženovim pokretima.
Zahvaljujući tome još sam u godinama koje poželim.
Život, kažeš, prolazi brzo i najčešće je preko puta nas.
Pa šta ako ove noći ostaneš:
iz istog ćeš svijeta biti, biću iz iste tmine.
Doznaćeš o onoj pjesmi jednoj, tako moćnoj,
‒ istina zaboravljenoj, koja je objedinila
sve naslove mojih nenapisanih knjiga.
I o tome da se nekad radujem nevremenu.
Biti srećan ‒ i danas čini samo nesklad sa razumom,
zato ostani. Vani će se srušiti ideje, vani nema
nijednog dostupnog kamena mudrosti, ni feniksa
iz živinog sulfida nastalog. Niti riječi za nas dvoje.
U pjesmi ostani onda: nikome ne moram reći da si to ti.
Pustiću Jacquesa Brela i zajedno ćemo se sjećati gradova koje
nijesmo vidjeli. Olympia 1961. Ne me quitte pas.
Ne znam šta bih bolje mogao smisliti za ovu noć.
Ostani kad je već toliko tvojih tragova ostalo.
I veselimo se nevremenu.
Ako ne želiš ti, ostani zbog pjesme,
dodijeli joj kakav već hoćeš kraj,
ne dozvoli da se zove ničijom.
Molim te, ostani večeras, vani je kiša,
tamni su zastori nad gradom.
***
NEDJELJA U LJUBLJANI
Ljudi su otišli svojim porodicama,
zatvorili se u stanove,
željni sna, sad već i sjutrašnjeg posla:
vikend nas najprije raduje, a potom iznuri.
Spuštao sam se niz Miklošičevu,
mrzovoljni taksisti dolje su čekali vesele strance.
Bilo je hladno u zamračenim veletrgovinama
i restoranima pred zatvaranjem.
Toga dana niko Ljubljanom nije toliko hodao.
Čuo sam odnekud,
iz javne govornice, valjda, tvoj glas.
Tek tada sam znao koliko si daleko.
Sjećam se još i toga da je
u jednoj staroj ljubljanskoj gostionici
‒ lica konobarice se još sjećam ‒
neki Afrikanac nakon što je platio račun
govorio društvu kako su ovdje ljudi tužni.
Otišao sam na jedino mjesto
koje me moglo okrijepiti,
tamo gdje me čeka moja usamljena pjesma o vozu.
Počeo sam da pišem kako je lažna ova noć bila,
kako su lažni sati mog tumaranja gradom.
Taksisti će nekoga sigurno odvesti,
ja ću se vratiti svojim junacima bez biografije,
doći će ponedjeljak sa novom iluzijom.
Nešto kasnije
ta košmarna noć me uvjerila
da postoje dva ista sna
i da nedjelja nije jednako tužna u svakom gradu.
***
PRVI DANI JUNA
Prvi dani juna ovdje su obično tako lijepi i tihi
da ih čovjek poželi za dane nekih novih početaka.
Volio bih, a znam da biće tako,
da nekad, u nekom dalekom junu,
moje pjesme čitaju mladi očajnici.
I po sjećanju ih izgovaraju djevojke
koje će prestati da pišu jer će se udati.
U prvim smo danima juna stalno počinjali
naše utakmice u gimnazijskom dvorištu.
Počinjali maštanja o novim djevojkama,
onima koje će ljeto dovesti u naš ubogi kraj.
Odavno vjerujem da postoji jedna junska noć,
u kojoj se mjesec spusti do naših koljena
i pretvori u fudbalsku loptu.
Vidim taj mjesec uvijek kad vidim loptu.
Kao kad u premaljeće
tako čisto vidim
da misao ona jedna jâvi
kako dječak nikad ne bijah
i kako možda
vremena nemam ni za sjećanja.
***
RAZGOVOR SA PRIJATELJEM
Zapravo, kad se bolje prisjetim
sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji.
U aperitiv baru Hotela „Crna Gora“
odzvanjale su naše riječi,
zatrovane pjesmom i nekom čudnom nadom.
Sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji.
O njenoj suštini i neobjašnjivom duhu koji nas obuzima
u trenucima kada smo sposobni
da ne priznamo osobine svakodnevnog života,
koji je kratak i tjeskoban
i koji najčešće treba istrpjeti.
Prvi put smo razgovarali
o našim pjesmama koje takođe ne umijemo da objasnimo,
nevjerovatnim počecima u koje niko nije vjerovao,
ni oni najbliži, jednako kao protivnici.
Sinoć smo prvi put ozbiljno pričali o poeziji,
o našim malim antologijama
i dječačkom zanosu što još traje
dok gledamo u fotografije velikih melanholičnih pjesnika
i pričamo o knjigama, kriminalu i fudbalu.
Životima pisaca i našim životima ‒
biografijama naoko nespojivim sa tekstovima.
Dok pričamo o poeziji, učini mi se,
nekako se i sami promijenimo,
prilagodimo govor melodiji neke trubadurske pjesme.
Možda ponekad i proljetnom snijegu
što se onako bezazlen u svom padu
lijeno spušta niz naš Lovćen pusti,
koji je naš prapočetak i odar,
nas ‒ kao pjesnika i kao Crnogoraca.
Lovćen, koji preci učiniše važnim
i pomalo patetičnim,
valjda sličnim mjestu kojem se dive
drugi evropski narodi, sa velikim vrhovima i pjesnicima.
Zbilja, prvi put smo ozbiljno pričali o poeziji,
u aperitiv baru Hotela „Crna Gora“,
gdje su i naši zajednički prijatelji najčešće odsijedali,
sinoć, dok su se pred nama motali razni tipovi,
obigravali oko našeg stola, gledajući nas sa čuđenjem.
Odjednom si rekao da zbog dobre poezije vrijedi živjeti
i da je najbolje da za koju godinu ostavimo sve,
nađemo neku obećanu pučinu i pišemo, samo pišemo.
Da uz crne masline, vino i mediteransko sunce
napustimo stvarnost i zaposjednemo onu tišinu
koja je naspram naših današnjih života.
Dodao si tada, baš te noći, da jedino dugujem svom daru.
Zbog toga što sam mlađi, zbog naslijeđene uljudnosti
i zato što sam u svojoj duši već raskrstio sa moćima poezije
nijesam ti mogao odgovoriti
da uopšte ne vjerujem da taj dug mogu ispuniti
dok sam na ovom svijetu.
Ni to da sam možda već odustao, jer se poeziji
ne posvećujem dovoljno, niti sam joj dao koliko ona meni.
Ali je čudno da sam baš u to vrijeme stihove ispisivao
samo na računima, na isječcima s kasa,
priznanicama, raznim papirima koji su prvi bili nadohvat ruke
kada su se svodila dugovanja.
Na papirima koji predstavljaju svakodnevno svjedočanstvo
o tome gdje, šta i kad sam kupio, gdje sam bio.
Dar je, dragi prijatelju, ipak odnekud drugo došao,
njega se ne može kupiti, njega i ne treba objasniti.
Pomislio sam dok sam se kroz park vraćao kući
da je i dar kao sama poezija ‒
rijetko ga saznamo i rijetko cijenimo.
Ako kod mene dar postoji,
ne stigoh da ti kažem tada, u aperitiv baru Hotela „Crna Gora“
‒ učiniću sa njim ono što je nekad Paul Gascoigne.
Biću sjena tamnih dana Georgea Besta.
Biću kao Rok Petrovič, koji bi pao ili bio prvi.
Biću kao on, koji nikada nije izronio.
To je jedino što je te noći izostalo iz našeg razgovora.
***
NA MEĐUNARODNOJ LINIJI SOLUN‒MÜNICH
U prljavom vozu,
na međunarodnoj liniji Solun‒Münich,
pokušavam čitati Čovjeka bez svojstava Roberta Musila.
A to je, uvjeravam se, na ovakvim mjestima gotovo nemoguće.
Posežem za banalnim zamjenama:
nastaviti čitanje je neuporedivo teže
nego pronaći dremljivu bitangu
u svakom kupeu, jednako u prvom i drugom razredu,
na svim željezničkim linijama u ovom dijelu Evrope.
Zanimljivo, međunarodni voz
često se zaustavlja i na lokalnim stanicama:
tražim nevidljive simbole u tom nepoštovanju voznog reda.
Nalazim da je bolje odustati od čitanja.
Zato ćutim i gledam,
prvo u noćne pejzaže Slavonije,
pa u ogledalo naspram sebe ‒
vidim svoje dvije nevelike torbe,
naizgled ne toliko težak prtljag.
Ali čini mi se da je nemoguće lišiti ga se.
Kako odmiče voz
i kako se približava dan
pomišljam da je svejedno
na kojoj stanici izaći
i čiji prtljag ponijeti.
– iz zbirke izabranih pjesama “POEZIJA”, 2017.
_______________________________________
PAVLE GORANOVIĆ rođen je 5.4.1973. godine u Nikšiću. Piše poeziju, prozu i esejistiku. Diplomirao je filozofiju, a magistrirao je i doktorirao iz oblasti teorije umjetnosti.
Objavio je knjige poezije — Ornamentika noći (1994), Čitanje tišine (1997), Knjiga privida (Podgorica), Kako mirišu knjige (2008), Cinober (2009), Grad punog mjeseca (2014), Imena čežnje (2015), Poezija (2017), Samački hotel (2024), monografiju Tin Ujević i Crna Gora (Zagreb, 2008), naučnu studiju Tin Ujević i ekspresionizam (Zagreb, 2019) i knjigu eseja Udvojena čitanja (Podgorica, 2022). Poezija mu je predstavljena i u grafičkoj mapi TaGoT (dvojezično izdanje, likovni radovi Rajka Todorovića, poezija Novice Tadića i Pavla Goranovića). Takođe, u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije — Bijelo Polje, objavljeno je multimedijalno izdanje Antologija Pavle Goranović (likovni prilozi: Lidija Nikčević; stihove govore: Žana Gardašević-Bulatović, Petar Novaković i Vladimir Savićević).
Izdanja na stranim jezicima: Knjiga prividov (Ljubljana, 2005), Доаѓаат ангелите на рамнодушноста: изабрана поезија (Skopje, 2009), Reading of silence (2010), Читање на тишината (Skopje, 2010), Stinët e humbura (Tirana, 2013), Die schwindende Stadt (Wien, 2019), Great preparations (Riga, 2020). Knjige i književni radovi prevođeni su mu na više jezika (engleski, njemački, italijanski, francuski, ruski, slovenački, slovački, makedonski, poljski, bugarski, švedski, albanski, hebrejski…). Zastupljen je u brojnim antologijama crnogorske i eksjugoslovenske poezije i kratke priče, kao i u antologijama New European Poets (SAD), Antologiji poezije slovenskih zemalja, Grand Tour — A Journey Through the Young Poetry of Europe (Münich, Njemačka) itd.
Priredio je izbore iz savremene crnogorske književnosti koji su objavljeni u Italiji, Slovačkoj, Hrvatskoj, Makedoniji i Sloveniji, kao i sljedeća izdanja: Antologija savremene crnogorske poezije i proze na italijanskom jeziku Dalla montagna nera (Lecce, 2010); izbor iz poezije Lesa Ivanovića Jutra jugova (prvo izdanje — Cetinje 2010; drugo, dopunjeno izdanje — Cetinje 2011); antologija Što vidiš? — savremeno crnogorsko pjesništvo (Zagreb, 2005); monografija Ratkovićeve večeri poezije (Bijelo Polje, 2006); Poezija članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2018); Izabrana djela Radovana Zogovića — I i II tom (Podgorica, 2019); Proza članova Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Podgorica, 2020). Priređivač je i pisac predgovorā za brojne kataloge i monografije likovnih umjetnika.
Za književno stvaralaštvo dobio je niz priznanja i nagrada: Nagradu „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije objavljenu u Crnoj Gori, BiH, Srbiji i Hrvatskoj za 2009. godinu i Nagradu „Vito Nikolić” za najboljeg crnogorskog lirika u 2010/2011. godini. Takođe, nagrađen je i Državnom nagradom „Miroslavljevo jevanđelje” (2014) za najbolje književno, istoriografsko, etnografsko i publicističko djelo objavljeno u Crnoj Gori u prethodne tri godine. Dobitnik je najvišeg državnog priznanja — Trinaestojulske nagrade za 2019. godinu.
Ima status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore.
Njegova bibliografija (autorka mr Vera Đukanović, Nacionalna biblioteka „Đurđe Crnojević”, Cetinje, 2020) sadrži više od 2500 jedinica.
Po njegovim pjesničkim djelima pozorište „Dodest” iz Podgorice priredilo je predstavu Pjesma za orgulje Santa Ceciliјe u adaptaciji i režiji Džonija Hodžića.
Redovni je član Crnogorske akademije nauke i umjetnosti, predsjednik Odbora za književnost i urednik Glasnika Odjeljenja umjetnosti CANU.
EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ: PRIČA O ČAROBNOM PSU LEU (iz zbirke “KRATKE PRIČE O POKUŠAJIMA IZBAVLJENJA”, Vrijeme, Zenica, 3/2025.)
“Svi sretni psi su sretni ako su njihovi vlasnici sretni.” To kažem ja, pas Leo.
Moje stvarno putovanje, odnosno razumijevanje, sebe, svijeta i njih počelo je onda kad sam osjetio tugu svog vlasnika, gospodina Adama Zahirovića. Gospodin Adam Zahirović, njegova žena Larisa i ja živjeli smo na kraju ulice u jednom malom gradiću, čije ime ne želim sada spomenuti. Adam je postao moj vlasnik kad me je, vraćajući se s posla, ugledao ostavljenog pored kontejnera. Bio sam tada kuče, bio sam izgubljen, ali ne i uplašeniji od ove silne tuge koju sada Adam osjeća. U trenutku kad sam došao u njihovu kuću bio sam savršena terapija za svu brigu kamo ovaj prokleti svijet ide, gospođe Larise, koja je u to vrijeme, kao nezaposlena prosvjetna radnica, vrijeme provodila plačući zbog izginuća nevine djece i žena negdje u svijetu. Sve žene imaju beskonačno tijelo. Drugi ljudi ih razvlače poput tuđih zastava, od obala Nila, do Urala, pa i do nas ovdje. Larisino tijelo bilo je nježno i svilenkasto, sve je na njemu odavalo miru. Nikad nisam razumio šta je to rat, samo sam znao da je to nešto teško i surovo po jednog čovjeka.
– U psećim ratovima nema toliko uništenja, zar ne – upitala me je ničim izazvana, gladeći moju sivu čupavu dlaku. Pomislio sam da jedna tako osjetljiva osoba razumije i mene kao psa. Naši životi bili su nalik na pravolinijsku kretnju u kojoj se protezalo vrijeme i činilo se kao da ćemo nekad osjetiti da se u toj kretnji više njihova ljudska koža ne može širiti, a moje dlake više neće moći dodirnuti nijednu materiju, nego će radije biti u nekom bestežinskom stanju dok jednostavno više ne budu postojale. Adam i Larisa su odlazili na posao: on je radio na recepciji hotela, ona je bila nastavnica historije na povremenom radu. Dešavalo se da bi iznenada prestajala raditi iz nemogućnosti da objektivno pristupi materiji, a onda bi se nakon perioda tugovanja ponovo vraćala u učionice i neko vrijeme ostajala. Ona je smatrala da nije etično stajati kraj spomenika mrtvih ljudi stradalih u nekom od ratova, i da u tom trenutku ne postoji pri ča koju bi ona mogla ispričati, da je svi razumiju, a da istovremeno ne vide suze i očaj na njezinu licu. Čekao sam ih kod kuće, radovao se njihovu dolasku, trčao sam im u susret, oblizivao njihova lica i skakutao iz sve snage, uprkos tome što su se godine skupljale u mom krvotoku. Nisu primjećivali da starim, čini mi se da sam bio tu kao neko ko nije ni u jednom trenutku mogao nestati ili umrijeti. Najdraža mi je bila nedjelja, tada smo išli na planinu, vozili smo se u plavoj vektri koju je Adam kupio nakon spora s bankom u kojoj je podigao kredit za našu kuću. Larisi nikad nije bila jasna Adamova želja i volja da izađe na kraj s birokratijom.
– Šta si ti kao pojedinac pred tom ludom mašinerijom? Ponašaš se kao Don Kihot.
– Neće mene niko praviti budalom – govorio je Adam i tjerao po svome.
Nedjeljom bi Larisa pravila sendviče od puretine i tunjevine, stavljala ih zajedno sa sokovima ili čajevima u rozi ruksak na kojem je visio privjesak nekoliko sitnih, ali spojenih zvjezdica. Ja bih jeo krekere. Mrzio sam jesti krekere, ali sam ih jeo da bi uvijek mislili da sam dobar pas, njihov dobri pas Leo. U trenutku kad sam hvatao krekere u zraku, samo bi me zabljesnule misli poput onih šta ako ti ljudi više ne budu postojali, šta ako im se iznenada nešto loše dogodi i ostanem bez svog sigurnog doma? Uši su mi se tada sljepljivale za kožu, vrijeme bi zastalo i ništa do mene ne bi moglo doprijeti. Zamahnuo bih dlakama lijevo-desno i te bi misli nestale, ali bi se sasvim neočekivano vraćale i izjedale me iznutra. Adam i Larisa nisu željeli imati djecu, Larisa je nakon detaljnih analiza stravičnih zločina koji su počinjeni u povijesti, odlučila da neće roditi, jer ne zna kako bi podnijela činjenicu da njezina djeca gledaju i podnose svakodnevne užase.
– Bolje je što imamo psa. On barem nije svjestan – često je to govorila prijateljima koji bi nas posjećivali.
Svi su govorili da vole jesti Larisina egzotična jela. Meni je sve to izgledalo kao ostaci uginulih sitnih životinjica u zelenoj salati. Sve sam vrijeme njušio da niko od njih nije oduševljen i da je to još jedan na čin da ljudi iskažu svoju zahvalnost, da lažu. Tada bih dolazio do nje. Ona bi me pomilovala po njušci, a ja bih se pitao kako uspijeva podnositi toliku težinu svijeta. Larisa je izbacila i televizor iz kuće. Adam je imao jedan crno-bijeli u podrumu. Ponekad smo nas dvojica odlazili u podrum, kad je Larisa ostajala s učenicima na dopunskoj nastavi ili bi bila na kafi s prijateljicama. Adam bi palio televizor i hvatao neke lokalne programe. Sjedio je i pretvarao se u čovjeka biljku. Uživao je biti čovjek biljka. Mnogo puta sam se pitao šta li misli dok to radi. Nekad sam ostajao ispred vrata na ulazu u podrum.
Adam bi mi rekao: – Ne, Leo, ti ostani tu!
Pitao sam se šta li to radi kad mi ne dopušta da uđem u podrum. Jednom sam njuškom uspio proviriti, Adam je držao ruku u hlačama, buljio u plafon i pravio neke čudne grimase sve dok me nije ugledao. Pobjegao sam i osjetio da sam razočarao Adama. Taj dan, Adam me nije nijednom pomilovao. Kad je Larisa došla, Adam je pripremio lazanje i sve vrijeme pokušavao iskazati koliko mu je ona nedostajala. Na tren mi se učinio sasvim drugačijim čovjekom, ali to sam pripisao svojoj psećoj imaginaciji.
***
Patnja Adama Zahirovića počinje u petak dvadesetog jula prije dvije ljudske godine, kad je sunce svirepo grijalo sve što je oku vidljivo. Ja sam plazio jezik na terasi naše kuće i gledao kako ptičica Zuzu (tako sam je nazvao, jer mi je Larisa često čitala bajke pred spavanje, u jednoj od njih bila je ptičica imena Zuzu – obično je završavala s poljupcem u moju njušku: – Mili moj kad bi ti išta od ovoga razumio, svijet bi bio ljepše mjesto – znala je često šapatom izustiti) pijucka vodu iz sive zdjelice u svojoj kućici na drvetu. Čekao sam da se Adam vrati. Kad sam ga napokon ugledao, potrčao sam iz sve snage. Osjetio sam blagu vrtoglavicu, ali to me nije omelo u nastojanju da mu pokažem koliko me njegov lik obradovao. Adam je bio visok čovjek, koščatog, pomalo pogurenog tijela. Larisa je bila sitna žena, Adam bi često govorio da je si ćušna poput kapljice na dlanu. Ovaj put, otvorivši vrata na kapiji, bio je savijen do poda poput psa koji nema više kud. Činilo mi se da će se svaki tren prepoloviti na dva dijela, on i njegova sjenka. Adam je, ugledavši me, dodirnuo koljenima travu. Dotrčao sam mu u naručje. Jecao je kao kad psi jecaju pred smrt. Uvlačio je glavu u prsa kao što psi uvlače rep bliže srcu.
– Ona umire Leo, umire. Zajecao je na sav glas, dok i sam, smušen njegovim riječima, nisam uspio išta artikulirati, pa ga ni dodirnuti šapom po licu. Zašto nisam Zuzu, pomislio sam. Zuzu ne primjećuje da već duže vrijeme Larisa jedva ustaje iz kreveta.
– Sve je to od prekomjernog razmišljanja – govorio bi Adam. Ko bi naslutio metastaze na kičmi i onu riječ tumor, koju bi Larisa izgovorila nevoljno, a onda se pomjerila s mjesta, da se isto to njoj ne bi desilo.
– Zar vjeruješ da će te pomjeranje s mjesta zaštiti od sudbine?
– Sudbina, šta je to? Svi imamo samo jednu sudbinu i njezine različite oblike.
***
– Imaš samo trideset godina – govorio je Adam Larisi.
– Pronaći ćemo neko rješenje.
– Nema rješenja – govorila je Larisa okrenuta Suncu. – Umirem.
– Bojiš li se smrti – upitao bi je Adam.
– Ne bojim, svega sam se nagledala. Dosta sam naučila o svijetu i čovjeku. Bojim se da ne umrem živa, zarobljena u životu u kojem ne znam ni kako se zovem. Onda bi počela naglas govoriti o svim ljudskim nedaćama, o traumama rata, o silovanjima, o zatvorima, mučenjima, ubijanju djece, vađenju beba iz utroba majki. Adam bi se pretvarao ponovo u čovjeka biljku i pažljivo bi je slušao kao kad sluša na televiziji šta se to loše dešava na drugom kraju svijeta.
– Vidiš, ovo nije najgore što se moglo desiti – Adam bi je onda zaustavio.
– Bojiš li se ti, Adame, smrti – upitala bi. Adam je na ovo pitanje dugo šutio, a onda je čvrsto držao za ruku i negdje u mislima šaputao da se boji života bez nje. Kako je vrijeme odmicalo, stisak je bio sve mekši, a tragovi njezine boli strujali su njegovim kostima. U početku je plakala, onda je postajala sve tiša. Adam je mrzio Sunce, pitao se zašto se stalno okreće ka njemu kad je može svojim zrakama spržiti. Adam je zamišljao tumor kao okrugle kroz tijelo plutajuće nakupine koje je grizu. Mnogo je volio njezine grudi, bile su sićušne, ali jezgrovite. Sad su nalikovale na modru udubinu u kojoj se rađaju čestice smrti. Čestice smrti polahko bi se širile tijelom. Iz dana u dan, rane su bile stravične. Kroz tanku blijedu kožu vidjelo se crno tlo. To je crni mladež pustio svoje krake, a tako je bio opčaran njime. Imao je toliko posebnosti i bitnosti u njihovom intimnom životu. Sunce bi trebalo da sprži, da sagori modrilo, da u nedostatku života, život u čini dostatnim u njezinim očima. Navlačio bi zastore u njihovoj sobi, da bi zaustavio njezin pogled ka Suncu, da je zadrži koliko god može duže.
To više nije bila soba, to je bilo mučilište u kojem se Adam podsvjesno molio za njihovo spasenje. Zatvarao se u podrum i ridao na sav glas. Ostajao sam ispred vrata, zamišljen i uplašen. Potom sam otrčavao do Larise i razvlačio plave zastore. Sunce bi bljesnulo, a ona bi u daljini vidjela nešto što moje oči nisu vidjele. Razmišljao sam o tome da je bolje da Larisa više ne postoji pa da se barem Adam spasi. Mislio sam da Larisa i ja nemamo tijela, ona čovjekoliko a ja pasoliko, mi bismo negdje drugdje bili sasvim isti. Ne možemo biti slobodni ako imamo tijelo.
***
Adam i ja smo, nakon što se razboljela, samo jednom otišli zajedno u trgovinu da kupimo nov pokrivač za Larisu. Izabrao je rupičasti bejbi rozi. Najmekši koji smo pronašli. Roza je za nju bila boja iluzije.
– Znaš da ne volim ni boje ni pisce koji nam žele reći da na kraju svakog tunela ima svjetlosti, da je svijet u nekim oblicima ipak ružičast!?
Adam bi joj odgovarao da je previše opterećena negativnim licima ovoga svijeta, svim zlima koje je čovjek u stanju učiniti ili svime onim što se nevinom čovjeku, ako takav uopće postoji, može desiti.
– Previše gledaš mračnu stranu svijeta.
– A koja je svijetla strana svijeta? Razmnožavanje? Produbljivanje ljudske agonije, kraja? Očekivane smrti?
– Ja sam tvoja svijetla strana svijeta – poljubio bi je, a ona bi samo skliznula na njegove grudi. Nešto se u meni pitalo je li zaboravio da ona ne voli rozu boju. Po koracima se dalo naslutiti da to više nije isti Adam. U jednom trenutku sam se izgubio u masi. Namirisao sam njezinu krv na njegovim rukama, jod, hipermangan, sterilne gaze i sve ostalo čime ju je njegovao. Stajao je buljeći u svoje ruke. Iz njih su crni i crveni kraci izbijali na površinu. Nevjerovatna je bila njegova koža koja se zbunjujuće stanjila. Lajao sam ispred njega, grebao ga po nogama, pokušao skočiti na njegova ramena, ali on nije bio tu. Jedan čovjek je upitao: – Gospodine, je li to vaš pas? –
Dugo me je gledao prije nego što je odgovorio.
– Jeste, idemo kući Leo –
Vozeći se u vektri gledao sam u izloge okolnih marketa, trgovina, butika. Novembar je mirisao na vlagu i očaj izgubljenih sjenki, kao da smo bili u nekom košmaru. Na vratima zatvorenog i napuštenog kafića Desetka, stajao je plakat za horor film. Na njemu je naslikana žena velikih dojki čije ruke i noge sežu u prostor. Imala je crne oči, duguljasto i mračno lice. Tijelo je bilo tamnozelene boje koja je u pojedinim segmentima prelazila u crnu. Iza nje je bila nepregledna šuma. Pomislio sam da je to Larisa u Adamovim očima. Sve što sam vidio imalo je drugačiju dimenziju. Pitao sam se šta je onda ovo prokleto pseće vrijeme između mene i onoga što trebam da doživim. Ubijala me je neizvjesnost. Prokleto nisam želio da ovako živim. Između njih dvoje, između njihovih smrti. Ljudi često kažu “ovo je pseće vrijeme”. Kad bih barem bio Adam, kad bih mogao imenovati svoju patnju, razumjeti je, naći joj uzrok i smisao. Pokrio sam uši šapama i cvilio. Adam je vozio i ništa od mog jecanja nije čuo.
– Da sam bar ti – rekao je gledajući me u retrovizoru na stražnjem sjedištu.
– Ja sam ti.
***
Bio je petak – dan kad je Larisina duša izašla kroz prozor i nastanila se u bezbrižnim predjelima postojanja. To je divan dan za umiranje, pomislio sam. Dan u kojem se rodilo Sunce, dan u kojem je stvoreno ljudsko. I zaista petak je bio izrazito neobičan za jednu običnu zimu. Sunce se poput gramzive utvare popelo na prozor, pozvalo je da krene i ona je krenula u jednom dahu. Ja sam lajao koliko god sam mogao, iz petnih žila sam vikao: – Stani Larisina dušo, ne želimo da odeš – a onda sam postajao sve tiši kako je i moj gospodin Adam Zahirević postajao tiši. Imali smo sasvim isti lik. Naše cviljenje bilo je pripijeno za pod, oborenih njuški mirisali smo bolno i raspadnuto Larisino tijelo. Trebala je to biti univerzalna bol da smo nas dvojica u nekom smislu mogli biti istost.
To više nije Larisa, to je sad samo materija, govorio sam podu koji je također bio materija, govorio sam bijelim plahtama izgužvanim stiskovima umirućeg bolesnika koje su također bile samo materija, govorio sam ružičastom rupičastom prekrivaču u kojem se nataložilo sve neizrečeno između nas. Govorio sam bilo kome ili bilo čemu što je moglo čuti moj glas. Čak i plastičnim orhidejama koje su bile osuđene na vječno cvjetanje. Sjećam se da je jednom Adam iš čupao plastičnu orhideju iz saksije, a zatim je ugurao u pravu zemlju. Nisam siguran zašto je to uradio. Pa ni to što je nakon nekog vremena odlučio zasaditi košpe avokada u istu saksiju. Larisa nikad nije uočila njegov pokušaj da unese život u ovu sobu. Možda me u konačnici sve te stvari nisu prepoznale, jer to nisam bio ja, nego sad već neko drugi. Da sam im se nekad obratio prije ovoga, možda bi me prepoznale. Ako se i moje postojanje svede na materijalnost, hoćemo li se bolje razumjeti? Nije li možda Larisa napokon odgonetnula ljepotu ljudskog postojanja?
***
Larisin pepeo prosuli smo tri dana kasnije na planini. Sivi ostaci njezina postojanja lagano su prekrili bijeli pokrivač.
– Gdje je ona sada – upitao me je. Nisam znao šta da kažem, i sām sam bio zbunjen. Bojao sam se da ga ne izgubim. Bio je to trenutak kad sam pomislio da će moj gospodin Adam Zahirević namjerno svoje tijelo nagnuti previše preko litice ili će ga neki zalutali vjetar odgurnuti, stoga sam ga povukao za plave skijaške hlače. On me udario i rekao da sam ludi pas i da ne zna koji vrag nije u redu sa mnom. Zacvilio sam. Više nisam bio Leo, bio sam pas. Dugo me je boljela pomisao da on misli da mu želim nešto loše, pomisao da bi me udario ili bi odlučio da me se riješi sasvim iznenada. Pomislio sam da će me ostaviti ovdje samoga i otići nazad u kafanu. Da, Adam je počeo mrziti ku ću u kojoj smo živjeli. Odlazio bi u kafanu kod Pere. Sjedio sam kraj njega i brojao svaku koju popije. Prvi put sam vidio šta je to kafana. Postojale su dvije vrste ljudi koje sam uočavao. Jedni su naizgled šutljivo sjedili i pili, drugi bi se razmahivali tijelima, grlili, padali po podu. Adam je bio prvi tip. Birao je da sjedi sam, nikoga osim mene nije bilo u njegovu društvu. Nakon pete gledao bi me u oči i pričao svoju ljubav prema Larisi. Znao sam svaki detalj njihova života, od toga da je Larisi oduzeo nevinost na maturi, u šipražju, da ju je tu ostavio i da se zbog toga kajao cijeli život, da od zbunjenosti nije znao upotrijebiti neku stvar koja se zove kondom, da je bilo suviše mekano, opipljivo, da ga je bilo stid pa je odlučio pobjeći prije jutra. Da je osjećao da gnječi tijelo mrtve preplašene životinje. Adam kaže da te stvari mirišu na voće i da ih noć brzo uništi, brže nego što se tromi oblaci raziđu po mrtvim nebesima. Adam usljed svoje zbunjenosti nikad nije znao je li dovoljno usrećio Larisu, naročito kad je ostala u drugom stanju i tako se lahko odlučila riješiti djeteta.
– A ja! Jesam li imao pravo izbora? Tu sam noć sanjao đavola. Đavo je rekao da to spriječim.
– Ti si ubica – rekao je đavo. – Kako? – odgovorio sam.
– Izgubit ću je.
– Tako svi kažete. Možeš, ali nećeš – rekao je đavo.
– Jesi li ti đavo? Pogledaj koliki su ti rogovi – upitao me pijan.
Umirao je od smijeha. Pomislio sam da se Adam šali kad od mojih ušiju vidi dva roga. Ko je to stvorenje s rogovima, upitao sam se. Sjedio sam preko puta njega i osjećao sam se kao da sam više čovjek, a manje pas, ponekad da sam i taj đavo. Nakon stanke, Adam bi nastavljao pričati.
– Naša je ljubav vječna – samo tren poslije smijao se na to “vječna ljubav”.
– Mi smo preživjeli sve, ali nismo smrt. Vidiš, ti (razmišljao sam šta zna či to ti ), Leo, žao mi je što sam radio ono u podrumu. Osjećam kao da sam je izdao.
– Možda ona to nikad nije doznala – rekao sam mu.
– Šta ako jeste? Zašto nikad nisam uspio o tome pričati? Znaš, Leo, sad u tome ne vidim nikakvo zadovoljstvo. Mrzim ići kući. Mrzim biti sam. Ne želim u podrum. On je mračan i ima jak stisak.
– Ja sam tu.
– Da, ti si tu – rekao je Adam.
***
– Zašto sam odlučio da je Larisa žena moga života? Kako čarobno i zastrašujuće zvuči ovo što sam izgovorio. Odlučio sam da je spasim života. Odlučio sam da je zarobim u svoj svijet da je zaštitim, a onda sam u jednom trenutku pomislio da se gubim u njezinu mraku. A, ko bi mogao naslutiti sve krajeve tog mraka, zar su to one iste široke traperice, teksas jakna, bijela majica ispod koje je izvirivao nakrivljen pupak. Bio je to moj centar svijeta, taj njezin pupak. Iz njega su izlazili putevi, ceste koje smo planirali preći, otići na Madagaskar, živjeti u Irskoj, pobjeći u neki kutak svijeta gdje vlada samo mir, da ona bude sretna, a pogledaj Leo, sreća, šta god ona bila, nje nema – tako je Adam govorio dok ga umor i alkohol nisu savladali u potpunosti. Potom bi zašutio i zaspao za stolom kod Pere.
Pero bi ga iznosio na leđima ispred kafane, tamo bismo ostajali pola dana. Poslije samo mjesec, Adam je bio sasvim drugi čovjek, više nalik na psa, nego na čovjeka. Nisam znao kako da ga spasim osim da slušam priče o njemu i Larisi. S vremenom, priče su se počele ponavljati: Larisin prvi skok u more, kupovina zavjesa, njezina omiljena hrana, njezine dogodovštine s učenicima, naši zajednički izleti na planine, pohađanje kursa za šivenje, art terapija, opsjednutost pravilnim držanjem tijela, savršenim poznavanjem pravopisnih pravila, štikle koje ne prelaze deset centimetara, decentan stil oblačenja i tako ukrug. S vremenom je sve izgledalo kao da Adam govori o nekoj drugoj ženi, stvarnoj Larisi koja će svaki tren ući. Konobar bi često rekao da će pričati dok ne zaboravi. A, šta onda, pitao sam se. Je li zaborav jednak umiranju? A onda je Adam prodao i kuću, rješio se svih Larisinih stvari poklonivši ih humanitarnim organizacijama. Nerijetko bi znao potrčati prema nekoj gospođi i reći:
– To je Larisin šal. Mislio sam da je to besmisleno i naivno! Zar iz svih njezinih stvari ona nije jednostavno nestala!? On bi pomirisao šal i znao je da to više ne pripada njoj. Stajao sam sa strane posmatrajući ga. Više nisam lajao da ga spasim, a on je sve manje pričao. Kad je Adam bio trijezan, odlazili bismo u obližnji park. Ležao je na klupi i buljio u okrugli mjesec koji samo što nije pao s neba. Dizao bi ruke, okretao ih i gledao kroz njih. To više nisu bile ruke. Kad bi od svojih ruku ugledao neko nepoznato stvorenje, ili možda Larisine ruke, vrisnuo bi.
Povikao bi: – Leo! I ja bih došao, preplašen da je to njegov posljednji krik. Onda bi Adam ponovo počeo pričati o Larisi, smirio bi se i ja bih se smirio, zaspao bi i ja bih zaspao. Na svaki njegov trzaj, budio bih se u strahu da ga ne izgubim.
***
Jednu noć sanjao sam da sam došao u čarobnu zemlju pasa. Ko nikada nije čuo za nju, a razumijem i zašto, to je zemlja u obliku labirinta. Mi, psi, prepoznajemo se po mirisima. Rijetko neko od nas ima ime, osim ako nam ga neko od ljudi dadne. Moje je ime, Leo, i ja sada trčim u labirintu. Svjestan sam da negdje na kraju ove svete zemlje ima neka kost od koje moj vlasnik Adam Zahirević neće moći umrijeti. Zaboravljam da sam gladan i ne osvrćem se na ismijavanje dugih sjenki pasa koji osjete zašto sam baš ovamo došao. Na prvom ćošku zatekao sam sjenku jednog duguljastog psa.
– Sjenko nepoznatog psa, šta ti tu radiš – upitao sam.
– Ne znam zašto sam ovdje. Dugo sam ovdje. Ne znam koliko dugo. Mučno je – potom je stavila šapu u usta – povedi me sa sobom.
– Tražim čarobnu kost. Znaš li gdje je čarobna kost?
– Čarobna kost! Ona je na izlazu, ali izlaza nema. Sjenka se okrenula, izdužila i imao sam osjećaj da će me progutati.
– Želim trčati. Ja sam pas koji trči, ali svaki put kad dostignem vrhunac, dođem do nekog zida. Onda se uplašim i vratim u ovaj ćošak. Osjetio sam potrebu da moram pobjeći. Njezin bi me glas mogao progutati. Počeo sam trčati iz sve snage, kakav je ovo grad, pomislio sam, ovdje ne žive čarobni psi za koje neki kažu da su besmrtni, ovdje žive mrtve sjenke. Šta ako sam mrtav ili je i ovo mjesto na kojem smo svi isti. Možda smo samo sjenke? Možda je ovdje i Larisina sjenka. Trčao sam toliko brzo da mi se činilo da ću izaći iz sebe. Sjenka se zaustavila kad sam skrenuo, pa sam opet skrenuo i tako sam unedogled kružio. Bio sam uplašen i usamljen. Zastao sam. Barem sam uspio pobjeći. Ogromno nebo iznad mene bilo je prazno i nedorečeno. Mjesec nije bio okrugao, izgledao je kao sjajna kost. Tako si daleko, pomislio sam. Oborio sam pogled prema zemlji. Moja mi se sjenka smijala.
– Trči, Leo, beskonačno trči, ali nikad nećeš stići. Ne možeš mi pobjeći. Nikad nisi bio slobodan.
To je bila sjenka koju sam vidio na početku labirinta. Ponovo sam počeo trčati, izlazeći iz sebe, iz labirinta, idući nikamo, bez tijela, kuće, bez Adama.
***
Probudio sam se u hrpi sitnih kostiju. Tijelo mi se treslo, da li od zime ili od straha, ne znam. Bila je skoro zora. Njuška mi je bila krvava. Na kraju ulice pored kontejnera neko je bacio nepotrebne kosti. Sve je užasno smrdjelo. Na pamet su mi pali krekeri. Glad me izjedala iznutra. Adam je zaboravio da sam živ, da sam gladan. Gdje je on, pitao sam se hodeći uporedo s Mjesecom. Hoće li preživjeti kad se probudi a mene ne bude bilo kraj njega, kome će pričati o Larisi?
U parku ga nije bilo. Dugo sam ga tražio, mirisao njegove stvari, njegov crni remen nosio sam u zubima. Poslije sam čuo od drugih pasa da je bio jedan čovjek koji je tražio čarobnog psa Lea da bi mu pričao priče. Ali, nije ga našao.
_____________________________________
EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ (Travnik, 1989), živi u Vitezu. Magistrirala je b/h/s jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici.
Objavila je sljedeća djela: zbirku poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016), zbirku kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021), zbirku poezije “Moj sin i ja” (Planjax, 2021), ilustrovanu bajku za djecu „Tale about the boy Adi and computer“ (Stockholm projekat 2033, 2024), “Kratke priče o pokušajima izbavljenja” (Vrijeme, 2025), Zbirku priča za djecu pod nazivom “Pisac pred sudom i druge bajke” (Off-Set, Tuzla, 2025).
Članica je P.E.N. Centra BiH.
čovjek-časopis 