VIVERE
Vrijeme je puzalo po olucima napuštene kuće kao što suza puzi po ivici kapka ispoljavajući vatrenu odmazdu skrivenu iza providnosti oka.
Sunce se topilo nad beskrajnim dolinama, i njegovi su se zraci prelijevali preko lica onih koji imaju snage posmatrati posljednji treptaj što odiše naporom da zauvijek ostane na nebu.
Koračao sam polako ispod ljepote i haosa nebeskog prelamanja preko nekolicine pogleda, i uviđao sopstvenu moć dočaravanja događaja kojih bih se inače stidio.
Očima bih prepričavao iskustva koja ne bih mogao ograničiti riječima, jer tada bih bio svirep, ohol i bezdušan, a čovjek sam (barem se jednim nazivam).
Tumarajući prašnjavim putem, praznim koracima, zamišljao sam kako me negdje tamo, nakon sljedećeg skretanja, čeka more. No, mora nije bilo, ali sam pronašao odbačenu ispovijest ispod klupe na koju sam odlučio sjesti. Na njoj su se nalazile slike, riječima ispisane, jedan nemir i prihvatanje predodređenosti, i onoga što je bilo:
“Na tvrdoj kripokristalnoj stijeni
Sa crnim velom što na vjetru pleše
Otuđivala se sjena i moj nijemi
Odraz što trenutak tišine tražio je
Veo bi joj prekrivao lice
A moja stopala topila su se
Na zrncima onoga što bi ostalo od tišine
Kako je čudan taj osjećaj
Vratio bi mi jedan iz smisla izvedeni predosjećaj
Pod kojim bih satima sjedio, i posmatrao,
Ono što se desilo jedan vijek unazad:
‘Vjetar je nanosio antagonističke reminiscencije prošlosti
I spuštao ih na iskušeničko tlo
Po kojem su gazili ljudi
Vidjeti prizor vremena što kleči
Pred iskrivljenom slikom života
Bez kojeg ono samo nadu gubi
Nije prijatan osjećaj
Teške, bukom okovane čizme
Gazile su po tlu u trupama
Nisu sjedile, posmatrale, izučavale
Već ubijeđenom tišinom sa tuđim riječima koračale’
Crni veo sada vidjeh na nebu:
U borbi sa vjetrom – nemirno je stajao
I na mjestu ostajao
Lice sjene otkri se; Oči joj prepoznah
Vidjeh kako kapcima briše suze
Dok tiho recituje stihove:
Iz ruke sa namjerom ispuštam posljednje dane – predajem ih
okeanu
Neka on izbroji posljednje sate
I pokloni ih zaboravu.”
Autobus kojeg sam iščekivao prošao je pored mene. Odlučio sam ostati zarobljen ovdje neko vrijeme, u ovoj prašnjavoj dolini gdje se sjećanja lako zaboravljaju, gdje se pejzaži spokojno uklapaju u prizor čovjeka na osami, gdje zubima grizemo ustajali osjećaj natprirodnog.
Primjetih figuru pored jezera kako se savršeno uklapa sa borama istog. Zastah na trenutak na goloj opustošenoj cesti ne bih li pažljivo osmotrio prizor čiji sam učesnik bio. Kasnije sam u povratku i sam zastao nad jezerom bezuspješno tražeći svoj odraz u njemu. Kada podigoh glavu u daljini vidjeh jedno drvo, usamljeno i prelijepo, stajalo je čvrsto, opirući se vjetru.
No, na njemu vidjeh tri vrane, jednu do druge, kako pažljivo skupljaju prolaznike, dok istovremeno krikovima obznanjuju pobjedu.
Iznenada me san uhvati, te se sručih na mokro tlo i usnih scene, pejzaže, u kojima pronađoh nemir, a gdje me pri buđenju dočeka i snažno zagrli tišina i utješna istina. Taj san, ta istina, koja tek treba doći, ili je već tu, predstavlja predskazanje prošlih gladnih godina što život, ovoga trena, tu pored mene pronađe.
Da, strah me onoga što će biti, nekad, ali za sada ću ostati još koji trenutak kraj jezera sa ovom slikom u očima, a slika je nijema pjesma. A pjesma, taj san, to predskazanje, ostaviću zakopano ovdje, tebi na sud:
Kada hiljadu galopirajućih konja
Žustro proleti kroz vjetrom rasijane trske
Na dolini u koju bezbrižno tone sunce
Stajaće jedan mali čovjek sa raširenim rukama
I vikaće:
Vivere est militare!
Vivere est mori!
Živjeti znači boriti se!
Živjeti znači umrijeti!
***
ROMANSA
Na poljani iznad grada,
Na poljani ispod neba,
Dva tamna konja vrana
Koracima teškim prate gospodara.
Odraz sliva se niz njeno tijelo
Kao kapi vode što mirišu na jezero.
Prekrismo tišinu
I uronismo u mjesečinu.
***
ISTINA
Raširenih krvavih ruku
Bolešću prekriveni stajahu.
U kutku sobe.
Sablasnu bitku narodi vode.
Ne umrije On za naše grijehe,
Umrijeh ja,
Lišen slobode.
Otac bijaše spreman na žrtvu.
Taj događaj ostade svima,
I meni koji sam spreman za čitanje.
___________________________________
ILAN SOFIĆ rođen je 30. oktobra 2002. godine u Sarajevu.
Studira psihologiju u Novom Pazaru.
Polaznik Radionice kreativnog pisanja Enesa Halilovića.
Pored književnosti, interesuje se za muziku i nezavisne filmove.
Svira gitaru i usnu harmoniku.
čovjek-časopis 