Dana 11. kolovoza 1996. emocije na tatinu licu nisu se mogle sakriti kada su na večernjim vijestima, a sutradan i na svim ostalima, prikazivali snimke incidenta koji se dogodio na Cipru. U znak protesta protiv okupacije mnoštvo motociklista krenulo je čak iz Berlina prema Famagusti, no u posljednjem trenu i pod velikim pritiskom, kako je rekao voditelj, Ciparska federacija motociklista otkazala je protest. Ipak, jedna skupina, u kojoj je bio i 24-godišnji Tasos Isak, nastavila se kretati prema okupiranom području, prema skupini ciparskih Turaka. Incident se nije mogao izbjeći, rekao je voditelj, Isaka Tasosa su turski i ciparski Turci, obični građani, no i policija tukli palicama i bacali na njega kamenje sve dok nije izdahnuo. Dvojica irskih mirotvoraca uzalud su ga pokušala spasiti iz ruku razjarene mase. Ostali mirotvorci stajali su po strani i nisu intervenirali.
Ništa od svega što sam gledala na televiziji nije mi bilo jasno, no osjećala sam da me se tiče. Srce mi je tuklo i nisam imala hrabrosti pogledati tatu, zatvorenog poput školjke na svom stolcu ispred televizora. Mama je iz kuhinje mrmljala: “Budale! Neka ih Turci nauče pameti! Oni će mene nazivati Grkinjom! Evo ti ga sad!” Tata je ustao i rekao: “Da je čovjeku pobjeći u neku zabit.” Nisam shvatila je li to rekao zbog mame ili Cipra.
Informaciju su uporno ponavljali na svim vijestima uz one o posljedicama rata u Bosni. Stefan je rekao: “Nema li nečeg pametnijeg na televiziji?”, nije želio slušati o bojištima, možda se bojao da se situacija ne prebaci k nama, pa da ga pokupe u vojsku. A mene je zanimalo sve i htjela sam čuti i vidjeti sve. Riječi su mi zastale u grlu. Ni lijepa riječ tada nije mogla željezna vrata otvoriti, a kamoli one koje su mi stiskale grlo, što su dolazile iz utrobe i komadale je. Tata je odlazio u toalet, u garažu, iznosio smeće, tražio osamu. Njegova je šutnja bila glasnija od treska, glasnija od njegova kašlja: “E, sada da si ondje, vidio bi ti svoga Boga, imao si sreće da sam te dovela ovamo! Sada bi se tamo mogao slikat!” mrmljala je mama sama za sebe čim bi on izašao. Nije Bog čuvao ni Bosnu ni Cipar, niti su pak mirotvorci čuvali narode, dojučerašnju braću, da se međusobno ne ubiju. I svi su se mogli slikati – za promjenu osobne iskaznice ili za nekrolog.
Tata nije imao nikakve dokaze o prošlom životu. S Cipra je otišao doslovno s novčanikom u jednom i putovnicom u drugom džepu te s pumpicom za disanje. Svi dokazi o njegovu postojanju imali su noviji datum, jugoslavenski i makedonski. Od mame je ostalo nekoliko fotografija iz mladosti sa seoskih zabava i đurđevdanskih, prvomajskih okupljanja, uvijek u društvu dviju sestara, nikad neke od prijateljica ili nekog momka. Kad bolje razmislim, pa nije bilo fotografije ni s tatom iz koje bi se zaključilo da su muž i žena, osim one s registracije u matičnom uredu na kojoj se ona potpisuje, a on stoji uz nju. Nema slike na kojoj se potpisuje on, a ona stoji. Možda je bila preskupa da bi i nju platili, mislila sam s knedlom u grlu. Uspomene uvijek koštaju.
Godinama će me koštati uspomene na ljubav koja me je pogodila kao munja u dobi od petnaest godina i koja je kao veza trajala samo šest mjeseci, ako vrijeme uopće ima cijenu. Ljubav je nema, burza ljubavi odveć je nestabilna da bih mogla na nju računati. Dogodilo se to maja-svibnja 1997., kada sam se zaljubila u Branka, dečka višeg od mene za dvije glave, svijetle kose, bademastih očiju i s madežom na bradi. Prvi put u životu voljela sam i bila voljena. Prvi put netko me je ljubio, milovao, stavljao mi kosu iza uha, grlio me i naslanjao mi glavu na prsa. Ni tata ni mama nikad me nisu nosili na rukama, bar ne u onoj dobi koje se čovjek može sjećati, nisu me ljubili za laku noć, nikada osim pri dolasku iz inozemstva i odlasku u inozemstvo, no ne i odlasku iz sela, no to je bilo mnogo poslije. Tristo kilometara premalo je za poljubac, a za zagrljaj je nedovoljan i međunarodni let. Možda sam i zbog onog mlakoga poljupca samo u jedan obraz poslije i otišla tako daleko? Cijenu ljubavi platila sam daljinom, uvjerena da ćemo se sigurno poljubiti kada se vidimo pri dolasku, a i odlasku, jer je takav red. Bili su to nespretni brzi poljupci, ovlašni, vrhom usana, više po zraku nego u obraz, uvijek samo u jedan, no ipak je postojao taj nagon za poljubac i za dodir makar u trajanju od nekoliko sekundi, nešto čega nisam bila svjesna sve dok se nisam odselila. Je li vrijedilo odseliti se u inozemstvo samo radi poljupca? Kamo li sam samo trebala otići radi zagrljaja?
Kada sam se prvi put poljubila s Brankom na šetalištu pokraj Vardara ispod jednog starog kestena, mislila sam da će sad svi znati jer su me u autobusu na povratku kući pekle usnice, obrazi mi gorjeli, a srce divljački lupalo. Branko i ja voljeli smo šetati pokraj rijeke sve do parka i jezerca. Taj dio nazivali smo Venecijom, navečer je ondje bilo mirno i tiho. On bi legao na klupu i stavio glavu na moje krilo, a ja sam ga milovala kao dijete voleći ga bezuvjetno, ne znajući da se bezuvjetno voli samo ono vlastito. Ali kako bih ja to znala? Moja me je mama voljela samo uvjetno, a njezine uvjete nikada nisam ispunjavala. Tata me je volio na način svojstven samo njemu, ni uvjetno ni bezuvjetno, a za treći način nisam ni znala da postoji. A Branko me je volio kao što se voli djevojka, zato me je lako i prestao voljeti. Ja nisam znala kako se prestaje voljeti. Najsretnija sam bila kod njega doma, u sobi s foteljom bez nogu, zapravo starim sjedalom automobila, u koju je prvo sjedao on, a zatim ja u njegovo krilo, tijelo uz tijelo, platonski, a strasno, u aristotelovskoj katarzi. Na stolu su bili otvoreni Orwellova 1984. i Danteov Pakao. S Brankom je prošlost bila u budućnosti, a budućnost u prošlosti. Knjige, razgovori, smijeh, suze, metalni prstenčić koji mi je stavio na prst mjesec dana nakon što smo prohodali, ne znajući da i ja imam za njega dar – naušnicu koju je poslije nosio na lijevom uhu. Moj prsten jednog je dana nestao iz kupaonice kad sam ga skinula da ne pocrni od vlage, a našla sam ga kada smo već prekinuli slomljenog u jednoj plastičnoj posudi u kupaoničkom ormariću. Ne vjerujući svojim očima, počela sam vikati, na što je mama samo dobacila: “Vrlo važno za jedan jeftini prsten, ima takvih po sajmištima koliko hoćeš! Probala sam ga i slomio se zato što je tako kvalitetan!” Uhvatio me je takav bijes da sam se htjela baciti na nju, no samo sam zanijemjela i stisnula šake. Nakon nekog vremena i prsten i plastična posuda nestali su iz kupaoničkog ormarića, kao da ih nikada nije ni bilo.
I Branko je nestao; na dan kada smo trebali proslaviti šest mjeseci svoje ljubavne priče, pustio mi je s kasetofona priljubljenog na telefonsku slušalicu refren pjesme Georgea Michaela: “I’m never gonna dance again”. Shvatila sam. Poslušala sam pjesmu do kraja i spustila slušalicu. Tek sam poslije doznala da je George Michael ciparskog podrijetla, što me je zaprepastilo. Nisam prihvatila kraj svoje prve ljubavi. Toliko su mi se lijepom činile naša veza i sve te šetnje pokraj Vardara i parkom dok smo pjevali pjesme iz nekog drugog vremena čvrsto isprepletenih dlanova, njegovi su prsti bili dugi, košćati, pijanistički, zbog njih sam više voljela da me drži za ruku nego da hodamo zagrljeni. Čitavo se moje biće selilo u njegov dlan, ništa drugo od mog tijela nije postojalo, samo moja ruka u njegovoj. Ostale buduće veze gradila sam na ovoj prvoj i godinama sam bila uvjerena da ćemo kad-tad Branko i ja ponovo biti zajedno. To mi se činilo kao nešto najnormalnije na svijetu, jer kako je jedna takva ljubav kao naša mogla završiti dok smo oboje još živi? Samo nisam znala kome da postavim to pitanje: Branku, Bogu ili svemiru?
Ljubav koja više nije postojala pokušala sam kompenzirati učenjem, čitanjem i, prije svega, tatinim “ciparskim” pitanjem. No posve je drugo pitanje koliko politika može nadomjestiti ljubav. Čini se da ljubav nema simulakrume. Ili je ljubav simulakrum same sebe?
Te sam jeseni nakon prekida s Brankom još dvaput pročitala Orwellovu 1984.. Možda zato što smo je Branko i ja čitali skupa zavaljeni u fotelji u njegovoj sobi, ja u njegovu krilu s knjigom u rukama čitajući naglas, a on grleći me oko struka i milujući mi grudi, oboje obuzeti platonskom senzualnošću bez izlaza iz same sebe seksualnim činom. Na početku naše veze u jednom sam mu razgovoru rekla da sam sigurna da ću nevinost izgubiti prve bračne noći, a on je odgovorio: “Ti si tako romantična.” Bila sam sigurna da će prva bračna noć ionako biti naša, pa kad dođe do toga, nevinost ću podariti njemu jer on je meni bio prvi za sve – za poljubac, zagrljaj, ljubav, pa, normalno bi bilo, i za prvi seks. Čitanje Orwella u ljubavnom zagrljaju poslije mi se činilo suludim, ali tada, to je bila najnormalnija stvar na svijetu. Nakon našeg raskida Orwell me je nezaustavljivo privlačio u svoj ludi, nezamislivi, neobični svijet, toliko sugestivan da jedino čitajući njegovu knjigu nisam mislila na Branka, iako sam je čitala upravo zato što je bila povezana s njime, jer je to bila naša zajednička knjiga. A sada mi je upravo ta 1984. omogućavala da posve zaboravim na njega jer sam u Orwellovu svijetu bila apsolutno sama, bez pupčane veze s bilo kim i bilo čim.
Ponekad sam mislila da me ni s mamom nikad nije povezivala pupčana vrpca, možda je bila prerezana još prije moga rođenja, jer nisam drugačije mogla objasniti maminu bezosjećajnost. Zamišljala sam da je pupčana vrpca bila uže života koje sam ja dala mami dok me je nosila u utrobi, a ne ona meni. Možda se mama pupčanom vrpcom igrala kao prvom igračkom, a ne ja? Možda je ona preko nje primala hranjive tvari i kisik od mene, a ne ja od nje? I budući da pupčana vrpca nema živaca, rez nije bio bolan za mamu, već za mene, nositeljicu pupčane vrpce. Ili, umjesto da se vrpca prereže, mama je tražila da joj daju šibice da je zapali jer nijedna pupčana vrpca na svijetu zapaljena i u pepelu nije nikad uskrsnula ni kao feniks ni kao Isus. Što je sigurno, sigurno je.
U pogovoru 1984. pisalo je da je Orwell najvjerojatnije bio inspiriran Zemjatinovim romanom Mi napisanim dvadeset godina prije 1984. Taj sam roman posudila u knjižnici na srpskom jeziku i kada sam ga pročitala, povukao me je prema Huxleyju i njegovu Vrlom novom svijetu. Te su me tri antiutopije spasile od ponora ljubavne patnje – da, patila sam, ali kada bih osjetila da više ne mogu, da više nemam snage za tugu za Brankom, jednostavno sam posezala za jednom od njih koje sam kupila u knjižari Tabernakul čekom dobivenim od tate. “Bez tih knjiga neću dobiti pet iz makedonskog”, rekla sam mami, koja je čula da od tate tražim novac za knjige, i grmnula: “Dosta više s tim knjigama, ima ih u knjižnici koliko hoćeš! Tko još kupuje knjige?!” “Shvati da ne mogu napisati školske zadaće ako te knjige nemam kod kuće!” povikala sam, na što mi je tata bez riječi potpisao ček drhtavom rukom. Sutradan sam otišla u knjižaru Tabernakul i kupila sve tri knjige. Sada sam se imala čime boriti protiv svoje prve ljubavne patnje, barem danju, kad sam bila u njih zadubljena, a noću mi se tuga vraćala kao bumerang budeći me iz lijepa sna ili zarobljavajući me u košmar. Noću je sve bilo bezizlazno. Noću nisam bila svjesna samo toga da me Branko više ne voli, nego i da me nitko ne voli i da me nitko više nikad neće zavoljeti. Zaključila sam: mama me ne voli od rođenja, tata me ne voli jer on nije odavde i jer ni njega više ne vole njegovi roditelji ni brat, i to zbog moje mame, pa kako bi u tim okolnostima on mogao voljeti nekoga? Stefan me nije volio jer sam mu smetala, bez mene bi se u sobi širio i radio što ga je volja, a ovako ju je morao dijeliti sa mnom.
Stefanu, koji se ujutro dizao rano jer je morao ići na posao u jednu prodavaonicu za instrumente na kraju grada, sve je više smetala moja lampa noću kada sam čitala neku od spomenute tri knjige prije spavanja jer nisam mogla zaspati bez antiutopijskih sedativa. Priče su bile toliko uznemirujuće, a istodobno toliko smirujuće jer je stvarnost koju su opisivale, odnosno nagovještavale poništavala moju vlastitu stvarnost, pa sam zaboravljala na svoje muke. A kada bi Stefan počeo vikati neka ugasim već jednom to svjetlo, da treba spavati jer rano ustaje, stvarno sam htjela znati tko to kupuje instrumente, ploče ili kajdanke već u 7.30 ujutro i ljutita gasila lampu. Nisam znala što raditi sa sobom, kako potonuti u san od bremena dana koji je stalno bio isti: ustajanje s grudom u srcu, odlazak u školu mijenjajući dva prepuna autobusa, dosadna nastava i samotni odmori, povratak kući, ručak nabrzinu prije dolaska mame i tate s posla. Kada bi se vratili doma, tata je obično bio namrgođen i svakako šutljiv, a mama iznervirana i svakako razgovorljiva. Zujala je po kući i ogovarala ovog ili onog, a tata je palio televizor. A na televiziji nije bilo nijedne dobre vijesti. Makedonija je bljuvala na putu tranzicije prepunom zavoja, u bivšoj Jugoslaviji nije bilo više ničeg jugoslavenskog, osim Makedonije, koja je i dalje bila Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija, poslijeratno stanje bilo je zatrpano mržnjom, masovnim grobnicama, nestalim ljudima, raseljenim osobama i unutrašnjim i vanjskim izbjeglicama. Uskoro se fitilj zapalio na Kosovu, mržnja je izbijala poput vulkana bez razlike prema kome, pojedincu ili narodu, a prema Makedoniji su se ponovo slijevale rijeke izbjeglica.
s makedonskog prevela Borjana Prošev-Oliver
________________________________________________
LIDIJA DIMKOVSKA rođena je 1971. u Skopju, a živi u Ljubljani. Objavila je sedam pjesničkih zbirki, četiri romana, jedan američki dnevnik i zbirku kratkih priča. Uredila je i četiri antologije. Romani Skrivena kamera i Rezervni život dobili su nagradu Društva pisaca Makedonije za najbolje prozne knjige, a Rezervni život i Nagradu za književnost Europske unije. Njezin posljednji roman Jedinstveni matični broj dobio je nagradu „Roman godine” u Makedoniji 2023, a autorica je bila proglašena za autora godine na Sajmu knjiga u Skoplju. Roman je dobio i regionalno priznanje „Štefica Cvek” za 2024. Dobitnica je i njemačke nagrade za poeziju „Hubert Burda“, rumunjskih pjesničkih nagrada „Tudor Arghezi” i „Poesis”, Evropske nagrade za poeziju „Petru Kurdu” u Vršcu, slovenske nagrade „Čaša besmrtnosti – Velenjica”, albansko-makedonske nagrade „Naim Frasheri”, makedonske nagrade „Braća Miladinovci” za najbolju pjesničku knjigu godine… Bila je nominirana i za njemačku nagradu „Brücke Berlin”, dva puta za američku „The Best Translated Book Award”, za poljsku nagradu „Europski pjesnik slobode”, za slovenačku nagradu MIRA i za „Balkaniku”. Njezine knjige prevedene su na sedamnaest jezika.
Na hrvatskom su joj objavljeni romani Skrivena kamera, Rezervni život i Non-Oui, knjiga kratkih priča Kad smo napustili Karla Liebkenchta i knjiga izabranih pjesama Kako je to. Uskoro će u izdanju Frakture izaći njen posljednji roman Jedinstveni matični broj.
čovjek-časopis 