Danas puštamo zmaja. Obrazi su ti crveni od vjetra i smijeha. Šarena krila napinju se od želje da ti ugode. Gledam kako visoko podižeš ruku, sunce se razlama po vlažnim nitima trave. Vjetar se uvlači u tvoju rastvorenu jaknu, puštaš mu da te nosi. Često sanjaš da letiš, nemiran si. Svijet koji su stvorili za tebe je pretijesan. Željela bih ti reći da je život onakav kakvim ga stvoriš. Željela bih vjerovati da ćeš pamtiti ovaj trenutak, kako smo se smijali u lice ozbiljnosti i pravilima, kako smo lovili snove razasute poput šarenih perli iz bijele kutije za nakit, kako smo prkosili nataloženim brigama i otvrdnulim danima. Kako smo letjeli. O, kako smo samo letjeli! Poput dva treptaja oka, zarobljeni u vlastitome postojanju, ostavili tragove po utabanim stazama. Bili smo zmajevi. Podignuti toliko visoko da nas nitko nije mogao dohvatiti. Gledali svijet kako zapinje o sve strahove koje smo ostavili iza sebe.
„Mama, mi letimo!“, vikao si.
„Sine, mi postojimo!“.
Prozori bolnice ne mogu se otvoriti. Kroz ventilaciju ne dopire miris proljeća. Zato ti pričam o njemu. O slobodi što se zaplete na vrhove tek propupalih krošanja. O predvečerjima koja boje svijet u narančasto i onome osjećaju da nosiš svijet na dlanu. O rozim cvjetovima badema razasutim po oronuloj klupi ispred Gimnazije fra Grge Martića. Udišem tvoj miris, karamela i špinani šećer. Noćima gledam tvoje lice, utiskujem u njega sve molitve koje sam ikada izrekla. Sa strahom tražim sebe u tvojim udisajima. Bojim se, što ako se kao indigo papirom na tebe precrtaju sve moje nesigurnosti, sjene i tame? Nosiš moju bol kao štit, kao svjetlost, kao nadu. Dok prkosiš životu. Sve oko tebe je toliko lomljivo, obavijeno plavom izmaglicom sjećanja. Vani je proljeće. Kada porasteš naučit ću te da puštaš zmaja, odlučujem.
Sva nevinost i nježnost svijeta zarobljena je u beskrajnome treptaju oka prije nego dijete iskreno zaplače. Jedino što mogu je biti skupljač tvojih prosutih suza, da ti ih poklonim natrag kada izblijede sjećanja na lica musava od smijeha i džema od marelica, na razbijena i modra koljena, na nespretne korake i riječi, na kostolomne zagrljaje i ručice ispružene visoko u zrak, na klikere djetinjstva razbacane po vremenu, mislima i obrazima. Da vidiš svoju dušu izvrnutu naopačke, poput zmaja koji se sprema uzletjeti.
“Drži me, mama”, govoriš mi dok pokušavaš prijeći preko ljuljajućeg mostića. Koraci su ti plahi. Ruku si bojažljivo ispružio u vis, tražeći. Pred očima mi je moj kompletić za prvi dan škole. Donijela mi ga je kuma iz Australije. Roza suknja prošivena bijelim koncem i majica na prugice s velikim srcem na sredini. Stojim u gomili djece i oči su mi okrugle od straha. Preda mnom se stvara jedina ruka koju sam čekala i kojoj sam vjerovala. Prehodao si mostić i nastavljaš trčati po livadi okupanoj ivančicama. Sve više vjerujem da smo zalutali na ovaj planet, u ovaj trenutak, u ovaj život isključivo da držimo jedni druge. I pustimo kada dođe vrijeme. Promatrajući slobodu što napinje dušu, beskrajni let zmajeva na snovima pošaranome nebu.
Kada dođe vrijeme, kada grimizni zastor padne po mojoj kulisi i iz mene poteče rijeka što vodi u nepoznato, pitat ću te je li vrijedilo. Priznat ću ti kako sam se bojala da te ne slomim, kako si bio sitan u mojim rukama, mirisao na šećer i karamelu, kako sam slušala dišeš li i naslanjala dlan na tvoje toplo tijelo. Možda ću ti ispričati kako sam bila budna pored tvoga uzglavlja, brisala orošeno čelo i stiskala ti dlanove mokre od pripadanja. Zanimat će me jesi li zaboravio jutra lijena i ovijena oko gležnjeva, kako si mi pružao ruku i vrtio prstima unutar moje šake, kako si vjerovao u lovce na pudinge i vile koje ti noću pjevaju uspavanku, kako si se smijao misleći da su u mome ožiljku od operacije skrivena krila, kako si trčao i preskakao lokvice, kako si bio sretan kada si pravio juhu od blata, kako smo lovili leptire i tražili put kroz začaranu šumu… I jesi li mi zamjerio onoga dana kada si shvatio da se srce ne nosi na dlanu, jesi li pomislio da je sve što sam ti ikada izgovorila bilo laž? Htjela sam te spasiti, šapnut ću, od okova koje ti je život spremao. Tvoje stanice žive u meni zauvijek, pročitala sam to u nekoj knjizi, darovao si mi ih dok si bio tek nešto više od želje.
„Onda ih pusti da polete, mama“, reći ćeš mi,
„Bit’ će kao da puštaš zmaja.“
_________________________________________
ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka.
Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i entomuzikologija.
Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.) i Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, te širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024. Kratka priča „Ovo nije priča o ljudima“ drugonagrađena je na natječaju Pišem ti priču vol.12 Gradske knjižnice Samobor, a rukopis poezije „Kronike pripadnosti“ prvonagrađen na 35. Pjesničkim susretima Drenovci. Prozne crtice i ponešto poezije objavila je na stranicama Booke.hr, *čovjek-časopis*, Metafora i Časopis kvaka.
čovjek-časopis 