
bila mu je samo letnjikovac / Dépaysement
pakuje se za njegov odlazak i pita
hoće li joj tad biti dovoljno blizu
očima da prošapuće u njene goreće
školjke crvene nezagrljene morem
predugo zapaljene ključne kosti
iskopana jama raka od vlasi kose
svilenih grančica gnezdo za njegovu
zaraslu bradu utočište ukusa zemlje
perja sa peraja umesto apsurdnih krila
jer sloboda nije nebo ni let ni tabani
neuprljani obrazi njegovi unutrašnji
žuljevi na dlanovima i skrovište
ispod nokta do panja poslednje
breze izranjavane trepavice
neipunjene želje da ostane
on stane u njeno sitno telo
ali ne ostaje ona ne opstaje
postaje pusto pristanište
žena mornara koja čeka
čeka dok je on još tu
čeka da bi se vratio
dok nije ni otišao
voli i on nju ali
neće se vratiti
oženio je more
Dépaysement, francuski; mešavina
dezorijentacije i kulturnog šoka, osećaj
nemira koji stvara udaljenost od zavičaja.
Izraz se koristi i za osećanje kada ste pomalo
siti svog okruženja i potrebna vam je promena
pejzaža. Doslovno znači biti van zemlje.
***
ostale su samo ruke / Karelu
njegov portet gori kao malina
potamnelo srce u belim grudima
umesto koncem veze nervima
svojim po leđima sudbine
njegove drevne ruke
traže je u drugoj trećoj
ne pronalaze ni u četvrtoj
brzini prolaznosti ne može
stati na put na crtu
uzima blizinu kao poslednju
kost zariva do kosti da izvuče
čađavost imena na našem jeziku
oduvek postojanom blagom
njihovo zajedničko
porodično stablo
udara grom
portet je sagoreo
vez je završen
njene kosti nose
crnilo njegovih
ugašenih očiju
Karelu, tulu; trag koji ostaje na koži
od nošenja nečeg uskog, kao što su
farmerke, čarape ili grudnjak.
***
panonska loparka / Ciğerpare
ruka je postala rep morskog konjića
druga mu srasta sa njenom
dele kost ali ne i krljušt
u algama su izmaštali mahovinu
na telu spiralnu kućicu
ne puža niti školjke
on je svoj i tuđi brod putujući
usidren u krug u spiralu
bez odredišta
njegova rebrastost dva kapka
žuljala je kao pesak u očima
gore no trepavica
htela je dom za dvoje daleko od mora
njega kao stenu planinu pustu
s jednim mestom za nju
više nije videla olupinu koja tone
napuštenu sebe zalepljenu
za njegovu ljušturu
odavno oslepala okamenjena
odrasla da bi stajala
uz njega
Ciğerpare, persijski; deo jetre. Odnosi se
na nekoga koga volite koliko i svoje telo.
Ljubavnici ili prijatelji mogu jedni druge
zvati ciğerparem, što znači moj deo jetre.
***
početak / Koi no yokan
srebrni oreol sviće iz crnog mora
bez svetlosti svebojnog sunca
mlečnokrili leptir talasa dužinom
leteće belozlatne ribe idu vani
niz svetlucave obraze i butine
klize duguljasti prsti mesečine
kao po žicama lire harfe telefona
halo halo jel` me čuješ halo
efekat leptira nikad zgaženog
fena upalog u penušavu kupku
lavande i ruzmarina za umirenje
umiranje od ugriza šljive modro
vrana plavokrila prstenovana
vinova loza obavija staru kuću
misli o lovu ribolovu na veliku
ribu od kristalnih kostiju traže
u pogrešnom rukavcu pritoci
reke rođene iz zemlje bez kamena
u stomaku leteće ribe umesto
leptirića nezgaženog iz sredine
okoline necelovite celivaju
stopama ne gazeći tragove ljuskica
onih sa početka koji su stigli
do kraja
Koi no yokan (恋の予感), japanski; predosećaj
ljubavi, osećaj uzbuđenja koji imate kada prvi put
upoznate nekoga i znate da ćete se na kraju zaljubiti
i biti više od prijatelja. Ovo je realističnija
verzija ljubavi na prvi pogled. Koi no yokan dolazi
od 恋(koi) – romantična ljubav, a 予感 (yokan) se
otprilike prevodi kao predosećaj ili osećaj.
***
jednom kada ponovo bude drvo / Shouganai
gutao je mamce verujući u sudbinu
prvo je bio davno izumrla morska riba
jednom su mu iščupali udicom
unutrašnje organe i ostao je
na površini
proganjala ju je njegova krljušt
večno reflektujući svetlost
ona uvek oslepi u snu
dobra karma ga nije izdala
ničiji bog žmuri na jedno oko
ponovo sklapa njegova dva
do sledećeg puta
nije stigla da isprosi
dva srebrnjaka na vreme
već su ga preveli preko reke
napijenog letom
ona ga opet neće zaboraviti
tražiće čekati očekivati
do sledećeg života
ne dočekati
neko drugi ga je izdao
u svakom njegovom životu
dobra karma ne postoji
a ona ga uvek čeka
Shouganai (しょうがない), japanski; japanska
filozofija da ako nešto treba da bude i ne može se
kontrolisati, zašto onda brinuti o tome? Briga
neće sprečiti da se loše stvari dogode; samo će
vas lišiti radosti uživanja u dobrim stvarima u
životu. Doslovno prevedeno: ne može se pomoći.
***
Vodozemna / Honne
izgledaš kao ubica blizak žrtvi
ispod dlanova ti niču burgundi pupoljci
utiskuješ mi ogrlicu
sa gravurom
reljefa tvoje kože
celim svojim hladnim telom
pored tebe prodišem kao žaba
Honne (本音), japanski; privatni stavovi
koje nikada ne biste priznali u javnosti.
***
Blunda / po skok do tebe
uvijena kobra kao gnezdo
na dnu suda bez poklopca
slepa za tvoju trulu frulu
u ušima zvečarke zveckaju
zvec-zvec moje narukvice
u rastapajućem kazanu
ovu bivšu šarku okićenu
žirafa-ogrlica davi
guta vruća lavina
trebalo je da budem otrov
hteo si biti mrtav
pljunuo si me lekovitu
zgrožen i življi
od kokoške
bez glave
Blunda, švedski; zatvoriti
ili pokriti oči da ne
bismo videli nešto ili se
suočili sa teškom istinom.
***
Hiraeth / očajan čovek
„Ja ne slikam anđele, jer ih ne vidim.“
Gustav Kurbe
portret odmetnika
Van Dajk očiju
nikada neće nastati
kistovi udavljeni
u akvarelu ustaće
i izabrati crni akril
lepljiv kao zemlja
koju napuštaš
u iris me gledaj
to nije boja
nego nebo voda
poplava
kaži koji ton vidiš
koju nijansu čuješ
pre nego što odeš
fotografsko pamćenje
ne pojede dušu
gutala sam ginko
nisam tražila sliku
zato me gledaj još malo
ne vidim dalje
od zelenog
ponesi moje oko
umesto Fatiminog
Hiraeth, velški; slična portugalskoj
saudade ili rumunskoj dor, osećaj
nostalgije, žaljenja, zajedno sa
opštom tugom zbog izgubljenih
ili preminulih. Ovo je čežnja za
domovinom ili čak romantizovana
prošlost, s čežnjom da se ona vrati.
***
Litost / Luna
portret vinske
utopljenice
u nastajanju
mrtvog bespogleda
dionizijskog crvenila
arhetipskog osmeha
bestelesnost pokrivena
naboranim bluzom
ostaje pogrešan akrilni trag
na njenom gorućem obrazu
i idem dođavola
autoportret
podivljale slikarke
u nestajanju
cedim crvenu
otrovnu kao realgar
po reljefu jagodica
prsti klize kao po ledu
ne mogu ga probiti
niti te izvaditi
ostaješ na papiru
sa ožiljcima na licu i vratu
pozadine uništene krvlju
ostaješ
a ja sam otišla
dođavola
Litost, češki. Milan Kundera
opisuje ovu skoro neprevodivu
reč: agonija nastala iznenadnom
spoznajom sopstvene bede.
_____________________________________
TAMARA RADEVIĆ rođena 3. januara 1998. godine u Subotici. Živi i stvara u Novom Sadu. Osvojila nagradu „Srpsko pero“ 2022. pesmom Nekada plava riba sada bela. Godine 2024. objavila prvu zbirku pesama Kroz makovo polje. Iste godine je rukopis Bezgranični prelaz ovenčan književnom nagradom „Novica Tadić“. Deo je družine (trupe) SVI MI, sa kojom izvodi poetski performans Svi mi : Poezija zna u nekoliko gradova u Srbiji (Šabac, Kragujevac, Čačak, Požarevac, Beograd i Lazarevac) i raduje se narednim nastupima! S ljubavlju se bavi fotografijom i slika akrilom.