Month: February 2025

Na dan kad sam shvatio da ovo s Izvor.hr-om neće dobro završiti, Marija me odvukla u staklenu sobu u redakciji i rekla: “Moraš se trgnuti. Mi moramo dobro, zapravo odlično ovdje raditi, jer ja želim na ovome mjestu dočekati penziju.”
Kakvu jebenu penziju, o čemu ona govori?
Ustao sam sa stolca i prošetao do velikog prozora ureda koji je gledao na parkiralište zgrade, cestu, željezničku prugu, dimnjak toplane i mali pružni prijelaz kroz koji su automobili kapali kao kroz usko grlo boce. Zatim bi se uključili na kružni tok i potekli mnogo širim avenijama, svaki u svom smjeru, uz povremene zvuke trube i škripu kotača. S trećeg kata ove poslovne zgrade to mi je izgledalo kao sasvim besmislen prizor, premda sam ga mogao savršeno racionalno objasniti.
Ljudi rješavaju svoje poslove, žure na svoja mjesta.
Iza leđa sam čuo sudare metala i keramike. Deset je sati. A Marija svako jutro u deset doručkuje zobene pahuljice s voćem i jogurtom, i to iz vlastite keramičke zdjelice, koju svakoga dana odnosi iz redakcije doma.
Pustit ću je da još malo lupa.
Skrenuo sam pogled na gustiš između ceste i željezničke pruge, a zatim i na jedno drvo, usamljeno na rubu parkirališta zgrade. Čim sam spustio pogled na krošnju, iz nje su poletjele vrane, grakćući toliko glasno da bi netko iz redakcije – bez zajebancije – o tome mogao napisati vijest.
“Marija,” konačno sam se okrenuo konferencijskom stolu za kojim je sjedila.
“Nitko ovdje neće dočekati penziju. To više ne postoji,” rekao sam joj, potkrjepljujući svoju tvrdnju činjenicom da starci u Hrvatskoj već godinama rade na pola radnog vremena na blagajnama veletrgovina – pa i u jednoj u blizini naše redakcije – budući da tih par stotina eura mirovine potroše na režije i lijekove u nekoliko dana.
Progutala je zalogaj. Zatim je rekla nešto o tome kako je ta njezina opaska s penzijom nebitna, i kako je važno da porazgovaramo o tome da direktor inzistira na većoj produkciji članaka.
“Traži nas brze članke, koji ne uzimaju mnogo vremena. Stalno ponavlja ‘cost-benefit’, ‘cost-benefit’, ‘cost-benefit’… kao da radim u jebenom brokeraju, a ne u redakciji,” procijedila je taj zadnji dio rečenice kroz zube.
“Traži i da više uzimamo sa stranih izvora. Nekidan me pitao da zašto nemamo ništa o nekakvom skandalu na Broadwayu, da je on o tome čitao super feature u The New York Timesu. Jebo ga Broadway, jedva pratim kazališne skandale i u ovom gradu. Brijač…” odložila je uz tresak te svoje pahuljice. Keramička zdjelica roze boje i snježno bijelih rubova zatresla se kao da drhti od hladnoće.
Prišao sam konferencijskom stolu, privukao stolac i sjeo joj nasuprot. Iza njenih leđa, kroz stakleni zid prostorije, vidio sam ured direktora, native odjel, stol tajnice redakcije pa i samu redakciju, s petnaestak lica koja su revno kopala sadržaj pa ga objavljivala na portalu. Privilegij da se doista bave novinarstvom, ovdje su imali samo istraživački novinari koju su prokazivali Vladu, rušili ministre, iščitavali dokumente i bavili se takvim poslovima. Svi ostali bili su na lopati.
“Marija, moramo pokazati neki otpor. Dogovor je bio da ćemo mi ovdje posložiti stvari. Pa ne možemo sad prepisivati strane portale, kao da smo studenti. Pretvorit ćemo se u treš.”
“Lako tebi, ti ne moraš slušati sve te priče, opravdavati se oko slabijeg prometa…”
“Ali, imali smo prošli tjedan dobre stvari.“
“To nije bilo dovoljno.”
Ustala je sa stolca, uzela keramičku zdjelicu i prošetala do prozora. I ja sam otišao za njom. Automobili su se i dalje uključivali iz kružnog toka u široke avenije; učinilo mi se da bi to mogli biti isti oni automobili koje sam ranije promatrao. Načas smo oboje, kao hipnotizirani, buljili u taj mehanizirani vrtlog.
Prekinuo nas je njezin dubok uzdah. Zatim se okrenula i pogledala me uz prijekor učiteljice razredne nastave.
“Nebitno je tko što od nas misli. Postoje očekivanja, treba ih ispuniti,” uzela je novi zalogaj pahuljica, promrmljavši tu rečenicu.
“Dobro, koja su očekivanja?”
“Žele dvadeset članaka u rubrici dnevno, od kojih četiri mogu biti s Hine.”
“Stara, nas je četvero. Ne možemo toliko producirati. Ne da mi se ubacivati članke po cijele dane, mislio sam da sam s time završio. Uostalom, dogovorili smo se još kad smo dolazili ovamo da radimo samo autorski.”
“Možemo imati dvadeset članaka. Zaboravljaš na vanjske. Svaki dan ćemo imati bar po jedan članak od njih.“
“Da, a nama će ih ostati deset. Ubit ćemo se. Osim toga, ja moram i uređivati Dominika, vanjske, držati naslovnicu, mijenjati naslove. Puknut ćemo. Jebote, meni nekad trebaju i po tri sata samo da uredim nekog vanjskog, znaš i sama kakvi kupusi dolaze.”
“Vid, to su očekivanja. Moraš vidjeti možeš li se uklopiti.“
Odšetao sam na drugi kraj staklene sobe i pogledao još jednom u korporativni panoptikon preda mnom. Direktor je taman ustajao sa stolca; pogledi su nam se kratko susreli kroz staklo, no istovremeno smo ih odvratili.
Okrenuo sam se nazad prema Mariji i izdahnuo nemoć po prostoriji.
“Koja je ovo prevara. Ali, treba im se priznati da su si dobro popeglali javni imidž. Kao, mi cijenimo autorsko novinarstvo, mi smo ovo, mi smo ono. A u biti rudnik ko i svaki drugi. Ovdje samo vanjski mogu nešto pisati. I njih dvoje,” pogledao sam kroz staklo u Ivana i Luciju, istraživačke snage Izvor.hr-a.
“Rekla mi je Lucija da su i njih počeli pritiskati s produkcijom,” konačno je pojela te pahuljice i započela normalno govoriti.
“Jebote, koji bolesnici. Zamisli da imaš novinare koji ti ruše tri ministra godišnje i onda ih maltretiraš produkcijom članaka. Sve je otišlo u kurac.”
Ponovno smo sjeli za konferencijski stol. Pomislio sam kako bi trebalo još malo uvjeravati Mariju da se oštro postavimo prema ovim zahtjevima uprave, obranimo svoje uređivačke politike i smanjimo broj produkcije članaka.
Gledali smo se tako nekoliko sekundi. Začuo sam vrane kako vani opet grakću. Došlo je i meni da zaustim, ali ipak sam ostao šutjeti.

________________________________________

VID BARIĆ rođen je 1988. u Rijeci. Magistrirao je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Živi i radi u Zagrebu.
Autor je romana “Fiumanski, opet lažeš” (2020.) i zbirke novinskih reportaža “Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče” (2021.) Dobitnik je nagrade Fra Ma Fu za najbolju novinsku reportažu u 2018. godini (“Tko je tajanstveni podravski dobročinitelj?”, Nedjeljni Jutarnji 10.06.2018.) Proveo je skoro čitavo desetljeće u novinarstvu, pišući za novine i portale.
Danas se bavi nečim drugim.

fotografija autora: Dora Klepo