Očekivao je više. Uostalom, bio je to jedini skelet mamuta pronađen u ovom delu Balkana. Na drugim mestima u svetu nisu bili toliko retki. Na drugim mestima na svetu delovali su impresivnije. Ovaj ispred njega, na prvi pogled, delovao je kao gomila neobičnog šuta.
Krenuo je polako da obilazi eksponat i počeo da pronalazi neke znakove raspoznavanja. Blago uzdignute kljove. Grubo rastavljeni udovi. Čitav skelet, nekako nejasan i deformisan, kao da je ležao bačen i odbačen. Nimalo nalik onim primercima koji stoje uspravni, s pažnjom sastavljeni i s ponosom izloženi tako da zadive sve posetioce, koji onda šapuću međusobom: „Zamisli samo da ga sretneš.“
Ovo je bilo drugačije. Bez glačanja i šminke. Bez posebnog osvetljenja. Bez ilustracija. Ovde se nije reprodukovalo živo biće, već njegov trenutak smrti, i to onakakav kakav je bio – krajnje surov. Ženka mamuta zarobljena u blatu iz kog pokušava uzaludno da se izvuče. Lomi svoje udove kopajući besomučno po dubokom mulju. Umire od gladi, ili žeđi, ili oba. Zamisli samo da je sretneš.
Skeletu je prišao desetogodišnji dečak. Zbunjen prizorom, kopao je nos.
„Ajmo dalje“, šapnuo mu je otac. „To su samo kosti.“
Bio je u pravu. Ima ih milion ovakvih sličnih. U ovom delu Balkana.
_____________________________________________
BOJAN BRUKNER rođen je 1979. godine u Beogradu. 2010. godine izdao je roman “Hašiš klub”. Danas piše pesme i kratke priče.
Osjećam da mi korijenje nije uzemljeno čovjek bi pomislio dobro je to sad konačno možeš putovati izaći iz kuće iz zidova potražiti pukotine koje si izbjegavao
Ali što mi sve to vrijedi kad sam okrenut naopako u suhe grane zabijene u zemlju
***
KUĆA KOJU GRADIMO ZAJEDNO
Da mi je biti kuća koju gradimo zajedno krov njen sva naša putovanja prozori repatice što sjaje na nebu čuda koja se skrivaju u podrumu
Da mi je biti travka koju smo nagazili kad smo ono tražili mjesto na kojem ćemo sagraditi kuću krov naš prozore i podrum od čuda
Sobe da mi je pisati daske koje smo pribili u kosture naše kuće od kreveta građenih u snovima dok smo ljuštili kožu kao ribani parmezan
Jela da mi je pisati koja smo u kuhinji našoj nacrtali sve da ćemo ih spremiti a nikako
Dati dati davati pitati puno kako si kako ti mogu pomoći kako ti još dati dati davati pitati puno kako si kako ti mogu pomoći kako ti još dati dati davati
Da bar ništa o nama ne možemo reći puno lakše bismo gradili zajedno da bar kuća naša postoji kao vrijeme kojem se možemo promijenjeni vratiti
***
KUĆA JEZIKA
Kad ne želim da me jezik razumije govorim španjolski nikad ga nisam naučio ali to me ne sprečava da protiskujem mekane suglasnike kroz pijesak i polja kukuruza
Kad želim da mi se jezik pokorava govorim njemački sve što na njemačkom koji nikad nisam naučio kažem zvuči kao da napadamo Poljsku
Kad ne želim da mi je hladno govorim norveški stisnem usta kao marku za pismo koje će unuku donijeti bakine krumpire od slova i ne dopuštam ulaz nikome
Kad govorim hrvatski brzo ponavljam riječi kao brk vaza buka ljubav i uskoro mi ništa nije jasno ali govorim sve jezike svijeta
***
KUĆA NESTAJUĆA
Ku ća ku ća ku ća ku ća ku ća ku ća ku ća ku ća
dobila ciglu nestala
***
BIJELA KUĆA
Došla je kao san kao stereotip o gnijezdu našem novom početku
Njene oči rasle su prema unutra ali to sam samo ja vidio leđa joj povijena ali čvrsta zategnuto lice koje skriva stare kosti
Dobila je kat pa još dva u svojoj povijesti bila škola pa nije pa sad opet jest za nas
Prijateljima uvijek moramo objašnjavati kako je to stan postao kuća a nije i jest jer kuća je kuća duše živih i mrtvih na jednom mjestu susjedstvo omeđenih kućom a u stanu smo samo mi iako su njime nekad trčala djeca u školske klupe
Zato prijateljima kažemo Bijela stankućaškola (nikad to nismo rekli ali volim ponekad lagati u pjesmi)
Bijela kuća škola kojom uvijek trče neka djeca i poneki pas Bila je ovdje prije nas ostat će i poslije nas kad budemo pijesak u Vladivostoku
Sneni stereotip rekao sam ti
_____________________________________________
DAVOR MANDIĆ rođen je u Puli. Radio kao novinar 20-ak godina, od čega 17 godina u riječkom Novom listu. Piše pjesme, kratku i dulju prozu, educira u novinarstvu i kreativnom pisanju. Ponekad, ako baš mora, radi u odnosima s javnošću. Trenutno je vlasnik obrta za usluge Worda, u kojem radi sve što je radio i do ulaska u svijet obrtništva, samo u novom kontekstu.
Pjesme okupljene pod radnim naslovom „Kuća“ njegov su autorski doprinos kolaborativnom pjesničko-likovnom projektu u kojem ljubavni i životni par – pjesnik i likovna umjetnica – umjetnički analiziraju i domišljaju pojam kuće kako u svojim dosadašnjim radovima tako i u novim radovima upravo inspiriranim zajedničkim preokupacijama, a koje će sve projekt objediniti.
Bibliografija: Mostovi, pjesme, HDP, 2009. Valjalo bi me zamisliti sretnim, priče, Naklada Ljevak, 2014. Đavolja simfonija, roman, Hena com, 2016. Dva kruga, jedna tuga, pjesme, HDP, 2021.
čovjek-časopis 