Primijetio sam već ranije, i sličnu stvar sam čuo više puta u različitim okolnostima, kako se Bošnjaci generalno, muslimani, makar malo u srcu ozare kada u nekoj pustahiji vide zaboravljeni minaret, bez obzira što možda uopšte nisu vjernici. Neka džamija, pusti ti to, neka ih, ponavljaju dok zamišljeno odmahuju glavama i neodređeno obrvama pokazuju put neba. Ima u tome nečega životno pragmatičnog jer da je ovaj minaret u prošlom ratu nekim slučajem srušen, i onda u međuvremenu nije obnovljen, moguće da se ja sada uopšte ne bih vozio ovim putem jer bi ono što se naziva bezbjedonosno-sigurnosna situacija vjerovatno bila drugačija. Možda ovo zvuči kao još jedna poznata i uvrtnuta paranoja, ali istovremeno znam, na svojoj koži sam naučio, da to i nije daleko od istine.
Prolazeći taj dan kroz Koteze, sjetio sam se izbjegličkog iskustva, američkih godina, kada su se slični ljudi zbijali zajedno, u glavama još uvijek u stanju zbjega bez obzira što su se dokopali sigurne teritorije i kako je to zbijanje popuštalo kada smo počeli osjećati da više nismo u opasnosti. I nakon nekog vremena, opet se nađeš u društvu poznatih zemljaka sličnih imena, sjećate se kako ste zajedno stigli i bez obzira što ima u tome nepatvorene ljudskosti, čini ti se da mimo tog evociranja i nemate previše drugih dodirnih tačaka. Nakon što instinkti preživljavanja popuste, ljudi se raskrave, sve manje su dio grupe, a sve više pojedinci, i njihovi osobni karakteri jasnije se ukažu. Pročitao sam u jednoj knjizi, mislim da se zvala ‘Enciklopedija judaizma’, kako je neki rabin rekao da je “problem” Jevreja u Americi što nema progona jer su u toj državi slobodni i integrisani u društvo. To je zvučalo zastrašujuće, ali i opako istinito, kada čovjek malo bolje razmisli o tome, ili ako mu je stalo da se neka grupa zbija i drži zajedno. Slično je i sa nama, da nije bilo rata, rušenja i progona, možda uopšte ne bih znao za ostatke stare džamije u Kotezima i zapravo se ne sjećam da ih je neko prije uopšte i spominjao. I onda dođeš do onih opasnih zaključaka, opštih mjesta, da nije svako zlo za zlo, da smo nešto naučili, osvijestili, i tako dalje i dublje. I onda takvi zaključci, kao u spomenutoj enciklopediji, zvuče poznato i zastrašujuće.
Ali uprkos svemu, meni je drago kada vidim da je kamena ruina u Kotezima još uvijek u životu, bez obzira što to osjećanje i dalje samo djelomično razumijem. Kao da mimo spomenute pragmatične, bezbjedonosne procjene da je put prohodniji ako je džamija i dalje tu, proviruje i zaboravljeno sjeme davnih predaka kada su se minareti zabadali kao zastavice na karti dok se carstvo širilo i teritorija osvajala. Daleko sam otišao, predaleko, reći će neki, ali sam ubijeđen da su tragovi istorije zabilježeni u zagrnutim brazdama podsvijesti bez obzira što je to nama danas možda slabo razumljivo i čitljivo. Tješi me da mi je na sličan način drago kada krajičkom oka ugledam malu kamenu crkvu koja se desetak kilometara nakon Koteza ukaže sa lijeve strane u brdu u Dubljanima. Drago mi je to skromno zdanje koje me uvijek nanovo iznenadi jer izgleda kao da je iz samog krša izniklo. Stoji i ne miče se na osami i ne pamtim da sam ikada u blizini živa čovjeka primijetio. Kada se vozim cestama ispod, imam osjećaj da me ova mala crkva u Dubljanima ispod oka gleda i nijemo pozdravlja, a onda i ja njoj uzvratim jednim kratkim pogledom. Znamo se već prilično dugo.
Čim sam ušao u kuću, sumnjiva mi je bila tišina dok sam napeto osluškivao zvukove sa sprata. Osluškivao sam uprkos činjenici što je bilo nerealno da poslije tri mjeseca nakon što sam postavio zamke začujem nešto kao batrganje ulovljene zvijeri. Ali pusti šta je realno, dobro sam zapamtio kako sam prošli put iz daljine registrovao ono neobično šuškanje, ali sam ga ignorisao i tek naknadno shvatio odakle je dolazilo. Ali ovaj put kao da se ništa nije čulo, dao sam sebi još malo vremena, stajao i osluškivao. Na kraju, ipak mi se učinilo da izdaleka dopire nešto kao prigušeno električno zujanje, neobično prije svega, u momentu je zvučalo kao pokvareni frižider, ali nisam više bio siguran da li to meni u mislima zuji ili stvarno sa sprata dolazi neki takav zvuk. Ova kuća puna je zamki i prikaza, nikad ne znaš da li je to u glavi, na spratu, u potkrovlju, u garaži, ili nije nigdje, ni u glavi, već se u trenutku samo pričinilo. Sjećam se da je moj otac jednom otišao u potkrovlje sa pendrekom u ruci, nakon što smo čuli zvukove s tavana koji su ličili na ljudske korake. Kada je zakoračio u potkrovlje, nešto je krenulo prema njemu, zamahnuo je i shvatio da su u mraku panično zalepršali golubovi koji su se tu sklonili. Imao je pendrek u kući, tek sada mi je to došlo do pameti, da, sjećam se tog pravog, crnog, policijskog pendreka, s malim pljosnatim učkurom pri vrhu koji se obmota oko šake. Svašta je nas ovdje očigledno progonilo i nije to od juče, izgleda da nije samo do mene, već je dio porodičnog, a moguće i šireg naslijeđa. Imao je prilično i oružja, nekoliko pušaka i dva pištolja, iako nije bio lovac, sve je bilo legalno i početkom rata, već negdje 1991. godine, uniformisani ljudi uredno su došli, sve to po spisku odnijeli i nikad poslije vratili. Pod izgovorom neke konspirativne predostrožnosti, a ja se do danas ne mogu oteti utisku da je tih godina sve više vonjalo na pljačku i otimačinu, pod krinkom navodne opasnosti i nekih drugih manje jasnih izgovora. Na početku tog nevremena, ranih devedesetih godina, isprva je to još uvijek bilo koliko-toliko učtivo, ali samo na početku, jer se ubrzo ta sumnjičava učtivost strmoglavo srozala i potpuno iščezla. Ne dugo poslije, ljudi su nerijetko ubijani u svojim kućama, u dvorištima i avlijama, da bi ih na taj način lakše zaobišli i pokrali, mrtvi se nisu mogli oduprijeti i nisu mogli dalje priču širiti.
Čim sam otključao vrata banje i zakoračio unutra, zapahnuo me je smrad kakav nisam prije doživio, praćen zujanjem debelih muha koje su u zraku kružile poput sićušnih lešinara. Nije bilo nikakvog električnog zvuka, već samo ove velike, odvratne muhe. Sve mi je odmah bilo jasno, mahinalno sam napravio korak unazad prije nego sam i pokušao vidjeti šta se desilo; zatvorio vrata, ponovo ih zaključao i skoro mehanički, kao navijen otišao da obiđem ostatak kuće. Svakako sam imao drugog posla i bez toga, a znao sam da me u banji čeka nimalo ugodan prizor. Trebalo mi je da se saberem, nikad kraja sabiranju, i pronađem snage za dalje. Mi se, izgleda, cijeli život suočavamo, ili okrećemo glavu, prigovaramo i zvocamo, ali se ipak na kraju vraćamo, svjesni da sami moramo završiti neke stvari, bez obzira što nam se ponekad čini da nismo dorasli situaciji. Zzzzzzz, i dalje je prigušeno dopiralo, ali sada sam tačno znao odakle taj zvuk dolazi.
Ostatak kuće izgledao je kako smo ga ljetos, prije Pelješca ostavili, očigledno niko u međuvremenu nije ulazio, ni duhovi ni sumnjiva agencija Sekuritas, mada to oni naravno ne bi priznali. A opet je jednostavno, da su ulazili, osjetili bi smrad, bez greške. Ali to je ta država, taj grad, agencija i drago mi je da neće još dugo ovdje servisirati. Kada se ovo konačno poravna, nestaće smrada, alarma, laži i zujanja. Da ne bih zaboravio, odmah sam isključio frižider u kuhinji i provjerio da li je ostalo nešto od namirnica koje treba izbaciti, da se ne bi pokvarile u isključenom frižideru. Krenuo sam da zavrnem vodu na glavnom ventilu i završim taj dio posla, ali sam se onda sjetio da će mi voda sigurno još trebati nakon što ponovo uđem u banju, moraću nakon svega ruke oprati. Kad bi se još moglo i sjećanje isprati i po komandi moglo zaboraviti sve ono što želimo da što prije nestane.
________________________________________________________
NAMIK KABIL je filmski redatelj i pisac. Autor je nekoliko nagrađivanih scenarija, između ostalih, i za igrani film Kod amidže Idriza. Njegov dokumentarni film Informativni razgovori dobitnik je nagrade Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film na Sarajevo Film Festivalu 2007., a poslije i drugih međunarodnih nagrada. Igrani film Čuvari noći, za koji je napisao scenarij i režirao ga, imao je 2008. godine svjetsku premijeru na Venecijanskom filmskom festivalu.
Autor je romana Sam, Amarcord, Isijavanje, Yesterday i Beskućnik te nekoliko drama.
Roman Isijavanje bio je u finalu Nagrade Fric 2020., a roman Yesterday 2022. godine.
Dobitnik je Književne nagrade Predrag Matvejević za 2024. godinu, za knjigu Beskućnik (Fraktura, 2024.).
Živi u Sarajevu.
fotografija autora: Dženat Dreković
čovjek-časopis 