Kafa je bila gusta i mirišljava. Šoljicu je prinosio nosu, omirisao i vraćao na stol. Uvijek je bio slab na ovaj zemaljski napitak. Sa smiješkom se sjetio kako mu je kvario disciplinu i izazivao ovisnost. Nakon svakog spavanja, 3-4 sata sna su mu bila dovoljna, morao je popiti kafu dok se jednog dana nije naljutio i odlučio da prestane s tom navikom. 50 dana se budio, kuhao kafu, mirisao je, ali je nije popio. 51. dan nije je ni skuhao niti pomislio da je popije. Godinama nije pio kafu, ali sad, sam u sobi hotela u New Yorku, znao je da će ovu kafu popiti. Osjećao je da se bliži kraj njegovog života na ovoj čudnoj planeti, među njenim čudnim stanovnicima.
Došao je kao dječak. Radovao se školskoj ekskurziji, rekli su da idu na planetu Zemlju. Bio je uzbuđen kad su sletjeli na neki veliki zeleni tepih, okružen čudnim velikim biljkama. Drveće, rekli su, šuma. A kasnije je saznao da se taj kraj zove Gorski kotar. S jezom se prisjećao kiše, strašne, vjetra, jakog zvuka i prelijepih svjetlećih linija koje su parale nebo. Na njegovoj planeti nebo je uvijek bilo mirno. Munje su ga odvele duboko u šumu, trčao je za njima i pokušao da ih uhvati. Vrištao je od sreće, trčao, bio je sretan, slobodan. Otišao je kilometrima daleko, a kad se vratio njegovog broda više nije bilo. Otišli su…
Ostao je sam među ljudima, imao je zemaljske roditelje koji su ga voljeli, prilagodio se, ali je više volio munje od ljudi. Gorko se nasmijao: „One su mi pokazale put. Ostavio sam struju ovim čudnim stanovnicima, to je moj poklon čovječanstvu. Možda će me pamtiti po tome.” Uzdahnuo je i osvrnuo se po skromnoj hotelskoj sobi. Sa užitkom je srknuo kafu i popio je do kraja. Pažljivo je spustio šolju na stol, a potom uzeo kovertu iz lijevog džepa sakoa. U koverti je bila tajna njegovog porijekla i poruka za njegovu planetu. Ko zna, možda Zemljani nekad odlete u svemir. Kovertu je stavio u dno muzičke kutije. Položio ju je pored šoljice kafe. Ruke je smirio u krilu i spokojno gledao kroz prozor. Daleke zvijezde svjetlucale su na nebu.
___________________________________________
VESNA SMITAL rođena je u Brčkom 1972. godine. Živi i radi u Sarajevu, a ponekad u mislima ode na Novi Zeland. Diplomirala je u Sarajevu na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda BiH i Visokoj školi novinarstva Media plan.
Voli da piše o onom što je vidjela ili doživjela.
Njena priča “Krompiruša” prvonagrađena je na konkursu Sloboda narodu.
čovjek-časopis 