KUĆA IZLASKA
Osjećam
da mi korijenje
nije uzemljeno
čovjek bi pomislio
dobro je to
sad konačno
možeš putovati
izaći iz kuće
iz zidova
potražiti pukotine koje
si izbjegavao
Ali što mi sve
to vrijedi kad
sam okrenut naopako
u suhe grane
zabijene u zemlju
***
KUĆA KOJU GRADIMO ZAJEDNO
Da mi je biti kuća koju gradimo zajedno
krov njen sva naša putovanja
prozori repatice što sjaje na nebu
čuda koja se skrivaju u podrumu
Da mi je biti travka koju smo nagazili
kad smo ono tražili mjesto na
kojem ćemo sagraditi kuću krov naš
prozore i podrum od čuda
Sobe da mi je pisati
daske koje smo pribili u kosture naše
kuće od kreveta građenih u snovima
dok smo ljuštili kožu kao ribani parmezan
Jela da mi je pisati koja smo u
kuhinji našoj nacrtali sve da ćemo
ih spremiti
a nikako
Dati dati davati pitati puno kako si
kako ti mogu pomoći kako ti još dati
dati davati pitati puno kako si kako ti
mogu pomoći kako ti još dati dati davati
Da bar ništa o nama ne možemo reći
puno lakše bismo gradili zajedno
da bar kuća naša postoji kao vrijeme
kojem se možemo promijenjeni vratiti
***
KUĆA JEZIKA
Kad ne želim da me jezik
razumije govorim španjolski
nikad ga nisam naučio ali
to me ne sprečava da
protiskujem mekane suglasnike
kroz pijesak i polja kukuruza
Kad želim da mi se jezik
pokorava govorim njemački
sve što na njemačkom koji
nikad nisam naučio kažem
zvuči kao da napadamo Poljsku
Kad ne želim da mi je hladno
govorim norveški stisnem usta
kao marku za pismo koje će
unuku donijeti bakine krumpire
od slova i ne dopuštam ulaz nikome
Kad govorim hrvatski brzo ponavljam
riječi kao brk vaza buka ljubav
i uskoro mi ništa nije jasno ali
govorim sve jezike svijeta
***
KUĆA NESTAJUĆA
Ku
ća
ku
ća
ku
ća
ku
ća
ku
ća
ku
ća
ku
ća
ku
ća
dobila ciglu
nestala
***
BIJELA KUĆA
Došla je kao san
kao stereotip
o gnijezdu
našem novom početku
Njene oči rasle su
prema unutra
ali to sam samo ja vidio
leđa joj povijena
ali čvrsta
zategnuto lice koje
skriva stare kosti
Dobila je kat pa još dva
u svojoj povijesti
bila škola
pa nije
pa sad opet jest
za nas
Prijateljima uvijek moramo
objašnjavati kako je to stan
postao kuća
a nije
i jest
jer kuća je kuća
duše živih i mrtvih
na jednom mjestu
susjedstvo omeđenih kućom
a u stanu smo samo mi
iako su njime nekad
trčala djeca u školske klupe
Zato prijateljima kažemo
Bijela stankućaškola
(nikad to nismo rekli
ali volim ponekad lagati
u pjesmi)
Bijela kuća
škola kojom uvijek
trče neka djeca
i poneki pas
Bila je ovdje prije nas
ostat će i poslije nas
kad budemo pijesak
u Vladivostoku
Sneni stereotip
rekao sam ti
_____________________________________________
DAVOR MANDIĆ rođen je u Puli. Radio kao novinar 20-ak godina, od čega 17 godina u riječkom Novom listu. Piše pjesme, kratku i dulju prozu, educira u novinarstvu i kreativnom pisanju. Ponekad, ako baš mora, radi u odnosima s javnošću. Trenutno je vlasnik obrta za usluge Worda, u kojem radi sve što je radio i do ulaska u svijet obrtništva, samo u novom kontekstu.
Pjesme okupljene pod radnim naslovom „Kuća“ njegov su autorski doprinos kolaborativnom pjesničko-likovnom projektu u kojem ljubavni i životni par – pjesnik i likovna umjetnica – umjetnički analiziraju i domišljaju pojam kuće kako u svojim dosadašnjim radovima tako i u novim radovima upravo inspiriranim zajedničkim preokupacijama, a koje će sve projekt objediniti.
Bibliografija:
Mostovi, pjesme, HDP, 2009.
Valjalo bi me zamisliti sretnim, priče, Naklada Ljevak, 2014.
Đavolja simfonija, roman, Hena com, 2016.
Dva kruga, jedna tuga, pjesme, HDP, 2021.
fotografija autora: Antonio Stipinović
čovjek-časopis 