Ističeš ishitreno Ista sam – On Pokretom poreknem Sve nepriznato nepristojno neprikladno
Pitaš potom Što rodila nisam Posramljeno pomislim Nešto priznato pristojno prikladno poput tebe ili sebe
***
PRE SRETANJA
Čekaću te ovde ne kod daleko od ulaza već – blizu Sedeću u sredini ne pozadi iza onih najviših već – ispred Gledaću visoko ne postrani ispod tuđih očiju već – kroz Stajaću na putu ne pored izvan gužve već – u Koračaću tuda ne onuda kuda kraće je već – okolo Živeću do tebe ne pred iznad sebe već – tu Čekaću te negde ne tamo gde gledaš već – ovde
***
PRE SVLAČENJA
Izrez iskrzan pod vratom Razdor suzdržanog
Obrisi istegljeni preko ramena Opscen obešenog
Zapah zagušen u zasucima Pakost opstajanja
Otok oparan uz struk Obmana olakšanja
Nabrekline natekle na bedrima Predaja prevoja
Niti iznikle po nogama Čežnja čerečena
Ogoljena izgledam kao da mene Nosila je Haljina
***
PRE SEDANJA
Ne, dragi, nećemo kupiti karte doplatiti duplo spojena sedišta za dvoje bez prepreka krckati kutnjacima krupne kokice u sredini smeštene Ne, dragi, nećemo polemisati o Palestini prećutati psovanja pristojnim glasom u pola reči prekinuti prigodnim posluženjem šardoneom ohlađenim taman koliko treba Ne, dragi, nećemo nositi narukvice iste jarke boje istaknutog logoa vidljivog pod vodom bazena dovršenog taman tamo gde stiže se do mora Ne, nećemo dragi štucati neutešno gutati vazduh prostačkoga plača nesmireni samo umišljajem izmišljene slike solju nadražene kože dovoljno daleke Ne, nećemo draže mi je tako.
***
PRE OBUVANJA
Cipele za starost Nemam žljebaste žuljeve iščukane čukljeve krte hrskavice zanoktice zadebljanja urasline izrasline na risu venjake vena Nemam – za starost Cipele đonova čvrstih peta punih glatkih gumenih širokih perivih nekrzajuće neklizajuće na nazuvanje neupertlane pertlama Cipele Nemam te – Starosti u šta obuti a nećeš ni ti valjda po mene bosa dolaziti
– pohvala žirija na konkursu Ulaznica 2024. – ___________________________________________
LANA PAPIĆ rođena je u Zrenjaninu 1981. godine. Završila je Pravni fakultet u Beogradu. Godine 2019. objavila je roman Godine Lazara. Priče su joj objavljivane u zbornicima i književnim časopisima u zemlji i regionu. Poslednjih godinu dana piše isključivo poeziju jer smatra da jedino tako može biti dovoljno glasna kada govori o prećutanom. Živi u Novom Sadu.
Kada je Tata radio jutarnju smjenu, čula bih ga kako oko dva popodne automobilskim gumama struže po šljunku u dvorištu iza zgrade i parkira se ispod onog starog kestena. Provirila bih tada iza ljubičastih zavjesa i vidjela ga kako mi maše, no umjesto da budem sretna, uglavnom bih krenula osjećati onu pijavicu kako se uspinje mojim jednjakom i proviruje iz dubine moga grla. Čula bih Mamu kako gasi cigaretu u pepeljari na balkonu i u svojoj crno-bijeloj majici i kratkim traper-hlačama postavlja na stol duboke tanjure s plavim obrubom i lonac pileće juhe s rezancima iz vrećice. Vrata stana otvarala su se s treskom (zbog čega je na zidu pored pločice s našim prezimenom živjela pukotina, isprva veličine dlake, a potom i Sueskog kanala kojim su se kao prečacem do špajze uglavnom koristili mravi) i za manje od minute već bismo sve troje sjedili za stolom u blagovaonici, ja na svom najdražem mjestu u kutu, Mama najbliže kuhinji, a Tata na čelu stola. Tada je već položio ispit za koji je učio mjesecima i iz pogona se prebacio na pumpu, zbog čega je njegova radna odjeća uvijek mirisala po benzinu. Sviđalo mi se to. On je opet htio jesti ispred televizora u dnevnom boravku jer se igrao tenis ili vozila Formula 1, ali Mama za to nije htjela ni čuti.
Nijedna njihova rasprava za stolom nikada nije potrajala više od tri minute jer bi se oboje vrlo brzo, kao dva razljućena dvogodišnjaka, krenuli bacati po podu i lupati glavom o zid, nakon čega bi se uglavnom prebacili u hodnik ili u spavaću sobu. Mama bi vrištala kao da je netko kolje i prijetila da će se baciti s balkona, čupala si kosu, a Tata bi iz nemoći vadio novčanice iz džepova svoje uniforme i trgao ih u komadiće. Sigurna sam da ni sam nije znao što je time htio postići. Ja bih im se uglavnom krenula petljati oko gležnjeva poput kakve mačke, ili još bolje – bijesnog pekinezera, pokušavajući ih razdvojiti, ali nitko od njih dvoje nikada ne bi obratio pozornost na mene. Šah se ne igra utroje. Zbog toga bih se vikendom oko dva i petnaest popodne gotovo uvijek osjećala kao da sam u onom snu u kojem je sve osim mene bilo od glinamola i sporo se kretalo, a jedini način da privučem pažnju na sebe bilo je lupati vratima ili prolijevati pileću juhu iz vrećice po podu.
“Još i ti”, Mama bi me potom ošinula svojim crnim divljačkim očima i za kaznu me sprašila u sobu, a onda, poput pijavice, ali ne one u meni, nogom razrušila moju utopističku fantaziju. Pobrisala bi i prašinu i moje voljene Barbike s police jednim zamahom ruke, izokrenula jastučnice i počupala dio zavjese s karniša. Plišanci bi letjeli zrakom i gušili se u živom neredu koji je iz sekunde u sekundu postajao sve veći. “Ne izlazi iz sobe dok ovo ne pospremiš”, zapovjedila bi mi tada i zalupila vratima, a ja bih se oslijepljena plačem zavukla u ormar među zimske deke i skafandere pa zaspala. Probudila bih se za koji sat, sva mokra i ljepljiva od znoja, i iskobeljala se iz ormara ravno u najgoru ljetnu tišinu. Onda kada bi svi već bili na kupanju ili paralizirani sparinom teško disali na kauču. Rijetko tko si je tada mogao priuštiti klimu. No umjesto da stanem na morskog psa koji gata iz čaja ili na zelenu Barbie-štiklu, zabljesnuli bi me sjaj čistoće i artificijelni miris limuna; moja bi soba bila besprijekorna. Lutke poredane jedna pored druge smiješile bi mi se svojim američkim osmijesima, a nekima od njih na glavama bi osvanule i pletenice. Moj plišani polarni medo sjedio bi na svom crvenom plastičnom stolcu, medvjedići dobra srca promatrali me s posteljine na krevetu, a knjige o piramidama bile bi poslagane na polici po veličini i godini izdanja. Kažu da je normalno poslije popodnevnog sna biti ošamućen, ali ja bih se uvijek osjećala kao da sam izmaštala pola svoga života. Kao da se Mama i Tata nisu potukli zbog previše ili premalo zasoljenog batka, ili zbog toga što je njemu bilo draže lutati šumom s jazavčarima i brati vrganje nego slušati me kako na školskoj priredbi recitiram glupe dječje pjesmice. Dohvati mi, Tata, Mjesec da kraj mene malo sja! Osjećala bih neugodu jer sam burno reagirala i bacala hranu po podu, histerizirala, kada je sve oko mene bilo u savršenom redu. Da sam imala sluh kao mačka, vjerojatno bih mogla čuti gugut grlica na tavanu i žamor vode u cijevima.
Na drugoj godini fakulteta legla sam na kauč u studenom i usnila da sam se probudila koji sat poslije u toj istoj sobi, na tom istom kauču, ali da je vani bio travanj, a ne kasna, vlažna jesen. Bilo mi je teško objasniti svojoj cimerici zašto me ta mora toliko uznemirila.
Teško mi je otarasiti se osjećaja da svijet kuje neku zavjeru protiv mene, da si ne mogu vjerovati, da se uvijek ponašam nedokazano, da me nitko ne voli (“i zato nemaš prijatelja”, završavali bi moji roditelji svoje rečenice onda kada bih napravila nešto što im se nije svidjelo ili ako bih zaprijetila da ću se odseliti na željeznički most i živjeti kao zmija). Kao dijete uvijek sam se pitala vide li i drugi iste boje poput mene (poglavito zato što su neki od njih u školskom leksikonu pisali da im je žuta najdraža) i toliko sam žarko željela onaj ključ, tako da se jednom mogu zaključati u razbacanu sobu i probuditi se u neredu, pa da metež oko mene bude produžetak kaosa u mojoj glavi, i obrnuto.
Otvorila bih vrata svoje sobe i provirila u hodnik, a ako ne bih nikoga čula, znala bih da se on već prevezao serpentinama do Agate i Miodraga te da se sada s njima svađa oko previše ili premalo zasoljenog batka. Mamu bih pronašla sklupčanu na rubu kreveta, na svojoj strani, uz vrata, i obuzele bi me neobjašnjiva žalost i želja da joj pomognem. No prije no što bih legla u žlicu njezina toplog, mirisnog tijela, pojela bih sve hladno meso s tanjura s plavim obrubom i oblizala prste. Njezin bi jastuk bio vlažan od suza i sline, grbav nos natečen i crven, ali ruke bi joj uvijek bile nježne i lijepe, prozirne i glatke kao površina stakla. I ubrzo bi me stala dragati po kosi, maknula bi mi šiške iz očiju i prislonila glavu uz uho. “Vruća si”, rekla bi zabrinuto, a ja bih kimnula čak i ako se ne bih osjećala bolesno jer sam znala da ionako nikada nisam u pravu.
________________________________________
LUCIJA TUNKOVIĆ rođena je 1993. u Sisku gdje je završila gimnaziju. Diplomirala je novinarstvo i komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Kao slobodna novinarka surađuje s brojnim medijima, a odnedavno je i vlasnica obrta za promidžbu i kreativno pisanje. Od 2019. piše i uređuje blog Tear Party.Pupčana vrpca prvi je njezin roman.
— koje svjedoče da je brak bez ljubavi, kao i onaj ugovoreni, doživotna robija
— što su našminkane stidom jer ne primaju darove nego uboje i čuju neizgovoreno: bolje ubijena nego razvedena
Za sve one koje znaju kako je težak put do smrti, a ne ona sama
_________________________________________
MIRZA PINJIĆ rođen je 1997. godine u Tuzli. 2020. diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, odsjek Gluma. Član je ansambla Narodnog pozorišta Tuzla. Dobitnik je više kolektivnih i pojedinačnih nagrada i priznanja za svoj umjetnički rad. Piše kratke priče i pjesme, koje su objavljivane u časopisima i zajedničkim zbirkama u BiH i inostranstvu. Objavio je knjige: zbirku poezije “Ekshumacija duše”, koautor je monografije “Mladi Tuzle – Mjesto sigurnog odrastanja”, prozno-poetsku zbirku “Fragmenti”, dnevničke zapise “Balans životarenja” te zbirku poezije “Vagant”. Poezija mu je prevođena na engleski, a priče na slovenski jezik. Živi u Tuzli.
„Don Alirio, jeste li spremni za novu sezonu?” dobacio je Mario Castillo na putu ka vinskom podrumu. Alirio Ibarra je odmahnuo rukom: „Mani se gluposti, Castillo, ne znam kako još uvijek imaš živaca da lažeš za pare.”
„Gori su oni koji lažu džabe”, odgovorio mu je. Alirio nije rekao ništa – lagao je, još od onog dana kad se vratio iz šume sav blatnjav, mokar i umrljan krvlju, lagao je a da ništa nije tražio zauzvrat. Nije dobio očekivani mir, niti ga je krdo demona pregazilo i tako izmrcvarenog odvuklo samom vragu, niti je uspio izmaći kandžama vlastite krivnje, jednako kisele poput zemlje na kojoj je klečao možda satima, a možda samo nekoliko minuta, niti je smrt Sabine Ordóñez išta značila. Njezina majka se samo srušila onog dana kad je, nekoliko mjeseci nakon nestanka djevojčice, Alirio pijan pred njom uspio izustiti „Čovjek vuk je”, a zatim zaspao naslonjen na bunar. Probudio se tek sat vremena kasnije, pogledi seljana uprti u njegove sijede brkove i otekle oči, „moje dijete, moje milo dijete”, jecala je doña Tere ležeći na travi kraj bunara, „Čovjek vuk je ubio moje dijete”, seljani su se krstili i molili za dušu mrtve djevojčice. „Čovjek vuk je ubio moje milo dijete.” Alirio Ibarra je, ukočen od krivnje i pulsirajuće glavobolje, uspio samo da ustane i odtetura do svoje kuće, sve vrijeme guleći kožu na prstima i zubima čisteći komadiće zemlje ispod nokta da nitko ne sazna što se dogodilo, jer don Alirio je još od tog kobnog dana u šumi ostao zatočen prizorima koji su se neprestano ponavljali: njezino maleno tijelo koje je bivalo sve manje i manje, koža boje cimeta žigosana čvrstim stiscima šake, čvrstim tijelom nazubljene oštrice, meka, mokra od prve ljetne kiše kojoj su se danima nadali, tragovi zuba na njenom potiljku, njegov jecaj, zarivanje šaka u zemlju, prijeteće tijelo škorpiona koji je brzo pretrčao preko njegovog palca, cvrkut ptica, zubobolja od koje mu je na tren čitava čeljust utrnula, šaka zemlje za šaku tišine, šaka zemlje za šaku mira, šaka zemlje za šaku bijesa, njegove šake koje odjednom izgledaju kao kandže, velike vučje kandže, crne, čupave, oštre, zlokobne kandže, taj tupi zvuk kad je njezino tijelo palo na zemlju, pa još jedan i još jedan, zvučat će kao potres, mislio je, zatrest će se čitava šuma i ptice će pasti iz gnijezda i vjeverice će se sakriti u rupu na drvetu, seljani će pohrliti ka šumi samo da bi ga zatekli tu, pijanog, potpuno izbezumljenog, kako kleči nad njom, koze će pobjeći sa brda, kuće u Ardilli će popucati pod snažnim drhtanjem tla, brdo će se sručiti i svi će pamtiti dan kad je umrla jedanaestogodišnja Sabina Ordóñez, najstarija od troje djece Ordóñezove udovice, odlična učenica. Jer samo tako bi bilo pravedno. Ali umjesto toga, začulo se tiho „tup” i Alirio Ibarra je poražen legao u šiblje hvatajući se za glavu; šaka zemlje za šaku tišine, šaka zemlje za šaku mira, šaka zemlje za šaku bijesa, šaka laži narednih tko zna koliko desetljeća, jer nitko mu ne bi vjerovao kad bi rekao što je vidio taj dan, odmah bi ga strpali u zatvor i optužili za ubojstvo, lagao je i zauzvrat dobio vječno zatočeništvo.
Alirio Ibarra čitao je novine na trijemu kad mu je prišla Ágata Solís noseći teglicu meda. „Med za jedno čitanje, don Alirio”, rekla je smiješeći se. „Danas ne radim”, odgovorio je. „Don Alirio, molim vas, samo mi recite hoće li se Juanita udati ove godine, već znate koliko mi je to važno.” Alirio Ibarra posegnuo je za sveščicom ispod stola, polizao kažiprst i počeo brzo okretati požutjele stranice umrljane crnom tintom. „Juanita Antonia Solís Cholula, evo ga…”, rekao je oštro, „dvadeset osmi četvrti, u redu, namrštio se, „Venera tu, Mars tu, Merkur, jebeš Merkur, Mjesec tu, mhm, dobro, dobro, Mars je na Veneri, retrogradno, hmm, ali dobro, Saturn, stani, stani, Saturn, ma ne može biti, ovamo ide na Sunce”, mrmljao je sebi u bradu, „nije mi ovo jasno, čekaj još jednom… Mars i Venera, u redu, Mjesec, može, može, Jupiter… Jupiter… Aha”, uzviknuo je, „bit će veliko slavlje do ljeta, vrlo vjerojatno vjenčanje, muž će biti stranac…” „Hvala don Alirio, baš ste me obradovali”, rekla je veselo. „Čekaj, ima još nešto”, izustio je. „Nemojte mi sad mračiti”, rekla je mršteći se. „Juan će se vratiti.” „Moj Juan?” „Da.” „Ma kako to?” „Vidiš gdje je Saturn?” „Vidim”, rekla je škiljeći. „To je Juan. Vratit će se, možda na vjenčanje samo, ali vratit će se.” „Kuku meni.” „Čuvaj ga se. Ne želimo da završi kao prošli put”, rekao je nježnim glasom. „Ma hoću. Obećala sam i vama i… vašoj pokojnoj Eleni, neka joj je pokoj duši, da ću se čuvati. Ma znate šta? Neka mi samo pokuša prići”, glas joj je podrhtavao. „U redu, ja samo kažem da se čuvaš.” „Hvala vam, don Alirio… Tegla meda”, rekla je stavljajući teglu na stol. „Nosi to, hajde, ne treba ništa”, rekao je i odmahnuo rukom. Već desetu godinu zaredom Ágata Solís bezuspješno pokušava udati Juanitu, svoju vrijednu najmlađu kćer, jedinu koja nije pobjegla u inozemstvo nakon završene škole, jedinu koja je ostala i zajedno s njom trpjela Juanov bijes, Juanove udarce, posrnuće jednog čovjeka, jer tako bi se to moglo definirati, pomislio je Alirio Ibarra. Nešto čudno se desi čovjeku kad godinama biva gurnut u nasilne prizore, u tu tjeskobnu bespomoćnost i bezizlaznost koje na koncu svega doživljavaju svoju najstrožu preobrazbu: šaka, čeljust, pad, cijev, miris baruta, žuljevi na prstima, čvrst stisak, kiša koja pljušti po uniformama i mršavim licima, sunce koje spaljuje tanke vlati trave u polju, zatvorenih očiju, stisnutih zuba, napregnutih mišića, otvorenih očiju, pogled u prazno, samo nikad u metu, jer meta ima ime i prezime i majku i oca, meta je ogledalo i ako se u njemu ugledaš postaješ kukavica i izdajnik i pičkica, tako mu je govorio general Brown i zato je Juan Antonio Solís Norriega morao postati nasilnik, jer nije imao izbora. Zato je nekadašnji domar u osnovnoj školi „Santa Ana” u Ardilli, čovjek koji je bez imalo negodovanja prihvatio djecu Ágate Solís, njenog sina i kćer i odgojio ih kao svoje, koji se i nakon što su on i Ágata dobili Juanitu i dalje ravnopravno odnosio prema svima njima, učio ih kako da poštuju druge, kako da prije svega poštuju sebe, kako da se ponašaju prema ženama, uvijek učtivo i s poštovanjem, postao sve ono protiv čega se svojim primjerom borio. Nešto čudno se desi čovjeku kad mu oduzmu pravo na izbor, a zatim ga, pretvarajući se da se ništa nije dogodilo, vrate u život u kojem sve počiva na izborima, pomislio je Alirio Ibarra. Jer Juan kakvog su svi poznavali nikad ne bi izabrao šaku umjesto riječi, niti bi ikad izabrao vruć žarač umjesto pomirenog slijeganja ramenima, niti bi ikad izabrao kožni kaiš sa velikom metalnom kopčom umjesto isprike, jer njegov otac je to radio njegovoj majci i sve do dana kad se vratio iz vojske Juan se mogao zakleti da nikad, ama baš nikad neće birati takav način obračuna sa bilo kim, a pogotovo ne sa vlastitom ženom i kćeri. Te noći, proklete svibanjske noći kad su Alirio i doña Elena proslavljali svoju četrdeset i sedmu godišnjicu braka, otkrio se tajni pakao Ágate Solís i baš tad odlučio da se u cijeloj svojoj tjeskobi izlije po ukiseljenoj zemlji Selvanta. Prije toga nitko ništa nije vidio ni čuo, prisjećat će se Alirio Ibarra. Bila je to noć koja je obećavala mir, isti mir s kojim su se on, sin kovača i kućanice iz obližnjeg sela, i ona, kći trgovkinje i šamana iz Ardille, vjenčali prije točno četrdeset i sedam godina. Petnaesti svibnja, topao dan, vlažnost niska, najviša temperatura do dvadeset šest Celzijevih stupnjeva, najniža trinaest, nebo bez ijednog oblaka, vidljivost potpuna, opasnost od buke niska. Dan je bio ispunjen mirom, kao i njih dvoje, jer brak je bio samo formalnost; Elena je tad bila trudna sa Maríjom i već su živjeli zajedno u Selvantu. Bio je to miran dan, četrdeset i sedam godina kasnije, bila je to mirna noć, ispunjena čežnjivim pogledima, uzbuđenim otkucajima srca, prsta, međunožja i koljena; njena ruka na njegovoj nozi, njegova brada na njenom ramenu, njeni prsti koji već četrdeset i sedam godina poznaju svaku točku na njegovoj koži i strane svijeta prema kojima će se usmjeriti njegova stopala i usne i ud, njegove usne na njenom vratu, vrhovi prstiju na unutarnjosti njenih butina, tišina koja razumije ritam nadolazećih uzdaha, pokreti koji razumiju seizmološke procese unutarnjih potresa tijela i reljefaste oblike na koži, mir koji uvjetuje potpunu predanost nadolazećim nemirima i pucanj. Pucanj i „sad ću da ti jebem majku”. Pucanj. Pucanj i „kurvo bezobrazna, ti ćeš meni”. „Bježi u sobu”, rekao je Alirio Ibarra. „Jesi siguran?” pitala ga je Elena. „Jesam”, rekao je. „Pička ti materina”, čulo se negdje u blizini kuće. Alirio Ibarra je iz ormarića za cipele izvadio pištolj i strpao ga u džep. Pucanj. Istrčao je ispred kuće čvrsto stiskajući pištolj. U potpunom mraku uspio je nazrijeti Juana: stajao je pijan ispred vrata njegove kuće, a zatim se počeo kružno teturati oslanjajući se na dvocijevku koju je vukao po zemlji i povremeno njome nespretno vitlao u zraku. „Šta to radiš?” povikao je Alirio Ibarra, i dalje čvrsto stežući pištolj u džepu. „Sve su one kurve, don Alirio. Kad vam kažem! I ona vaša… A ova moja pogotovo. Sve! Sve su one kurve, pička im materina”, vikao je, a zatim pušku uperio ka nebu i nespretno ispalio još jedan metak. Alirio Ibarra mu je prišao, sve vrijeme držeći ruke ispred sebe. „Hajde, spusti to. Gdje je ona?” „Ona? Don Alirio, ona za mene ne postoji, razumijete li”, rekao je i snažno otvorio oči i glavu nagnuo naprijed. „Gdje je ona, jebote?” povikao je kad se Juan glavom naslonio na njegovo rame. „U pički materinoj je ona, a ja sam u paklu, don Alirio”, počeo je jecati. „A Juanita?” „Na poslu, gdje će drugdje biti.” „Dobro. Hajde kući, ići ću ja s tobom.” „Ágatu kad vidim… Moju Ágatu… Ubit ću je, don Alirio, ubit ću je”, mrmljao je. „Nećeš nikoga ubiti, vodim te kući.” „Hoću, hoću bogami.” „Ne seri, ovdje nema Boga”, rekao je smirenim glasom. „Elena! Elena!” Ugledao ju je na prozoru i da okolnosti nisu bile takve kakve jesu, dozvolio bi sebi da pomisli koliko je voli: njenu meku ali željeznu narav koja otmjeno priznaje vlastite slabosti, njenu predanost da u nemogućnostima nasluti mogućnost, njenu potrebu da vješto otkrije i zaroni u najmračnije oblike vlastitog i tuđeg bivanja, njenu hrabrost koja se u viškovima izlijevala u njegove ruke, jer istina je da je Elena bila mnogo hrabrija od njega, Elena je bila dovoljno hrabra da tumači tišine koje ljudi nespretno ostavljaju za svojim riječima i zato je znao da joj više ništa ne mora reći. I dok je Alirio zajedno s Juanom naslonjenim na njegovo rame išao prema kući Solísovih, Elena je istrčala iz kuće, bosa i u spavaćici, i krenula u potragu za Ágatom Solís, pažljivo koračajući po kamenju i mokroj travi. Pronašla ju je u njihovoj štali, tik kraj Florencije, njihove simentalske krave koju su kupili prošle godine na sajmu u Ardilli i koja je ubrzo nakon što je došla u Selvanto postala jedini svjedok Aliriovog zločina, njegovog prvog i posljednjeg posrnuća u selu uljuljkanom između nekoliko hektara šume i brda i brežuljaka koji će još stotinama godina iznova pripovijedati priču o misterioznom biću iz šume Selvanta.
MIHAELA ŠUMIĆ je spisateljica i prevoditeljica rođena 1998. godine u Banjaluci. Završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz.“ Čitateljima se predstavila na festivalima književnosti „Imperativ” u Banjaluci, „Rukopisi” u Pančevu i „Kikinda Short“ u Kikindi i Beogradu. Do sada je objavila zbirku pjesama „Nekoliko sitnih uboda” (Imprimatur, 2020), za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga” za najbolju prvu knjigu objavljenu u 2020. godini, zbirku priča „Herbarij svete smrti” (Imprimatur, 2021) za koju je uz još osam naslova dobila regionalnu književnu nagradu „Štefica Cvek“, zbirku poezije „Imenik Laure Carvalho“ (Imprimatur, 2022) i roman „Čovjek vuk“ (Imprimatur, 2024).
čovjek-časopis 