PJESMA O KRAJU SVIJETA
mjesto na kojem ćeš provesti noć:
u lijep i moderan hotel pretvoren
gotovo pet stotina godina star samostan
čijih ćelija zidovi još dobro pamte
sve što su slušali i gledali tolike godine
skrušeno izgovarane molitve, pokajanja
i ono što se radije prešućivalo: grijehe
propusta, nepoćudne snove, teret sumnje
koja je značila i nevjeru, dok se kraj svijeta
neumitno bližio, nigdje to nije moglo biti
jasnije nego ovdje gdje je svijet stoljećima
doista i završavao, a počinjao bezdan oceana
u koji si mogao nagaziti nogom ili se u zanosu
survati poput sotone, prvi su moreplovci shodno
tome bili i prvi kozmonauti, a put u indiju put
prema nebu samo što su zvijezde ostajale jednako
daleko, a tako i odgovor na pitanje o prapočelu
svega, jasno ti je to i samom dok zaludu naprežeš
svoja čula, osluškuješ, sve što vidiš je mrak i sve
što čuješ šušanj oceana pomiješan s udarcima
prsta po pisaćoj mašini dok negdje u mraku
nastaje pjesma, testament ili pismo samoubojice
***
DOM
wo steht unser mandelbaum
h. domin
još je nepospremljen krevet u kojem si
do maločas ležala
i tvoji su pasta i četkica za zube u kupatilu
znaš gdje stoje čaše, tanjuri u kuhinji
pa opet nikada nećeš nazvati domom
ovo mjesto ni na nebu ni na zemlji
poput kuće za ptice na nekoj brezi, u nekom parku
zidova golih bez ijedne tvoje slike, bez prošlosti
i kroz čije prozore promatraš ljude
što poput mrava mile u svim mogućim smjerovima
bez cilja, tegleći svoj život u plastičnim vrećicama
i koje nikada nećeš do kraja shvatiti
ili poput kartonske kutije u uličnom prolazu
u kojoj drijema pas lutalica
bez previše interesa za ono što ga okružuje
ne tiču ga se brige ni žurba slučajnih prolaznika
zvukovi automobilskih motora ni sirena
tek na larmu i nečiju svađu malo podigne uši
makar mu je svaka riječ na bilo kojem
od tih jezika i dalje jednako nerazumljiva
kao što su nerazumljivi i tebi jezici tvojih susjeda
o bože, sigurno ovako i oni čuju nas! kažeš
zapravo ne misleći pritom na naše svađe
a koje se opet događaju češće
na ovom mjestu obješenom između ovdje i tamo
kao donji veš na tiramolu u uličici jednoj
jednog primorskog grada, daleko, daleko
a gdje također nije dom
***
MORE SAMOĆE
promatraš ih ponekad, kradom, na ulici
dok u jurišu na sav neosvojeni svijet
za ruku vuku očeve kao djed mraz vreću
s poklonima, ili u tramvaju dok ti sjede
nasuprot, uronjeni sasvim u duboko more
od neprozirnog stakla i poput jeremije
pred licem božjim imaš pitanja, a odgovora
nema, i htio bi znati, jer nisi siguran o
čemu misle, i maštaju li možda, da će kad
jednom porastu biti nogometašima kako
si to jednom zamišljao i sam, u ono vrijeme
kad je to bilo mnogo jednostavnije, dok
još nisu bili serijski proizvod firme mattel,
nego krivonogi i loše podšišani poput tebe
kao što je, uostalom, lakše bilo zamisliti i
štošta drugo nemoguće, poput putovanja u
najudaljenije zemlje, one s imenom i one
kojima ga je tek trebalo dati, ali zbog trajnog
nesporazuma između mogućnosti i želja
stići napokon samo do makarske i onog mjesta
gdje je počinjalo more, završavao svijet
i za koje su stari grci smislili devet riječi, po
jednu za svaku tajnu koje u sebi skriva, a
koje tebe jednako muče i danas, točno stotinu
godina poslije, nasukana na ovom arhipelagu
usred ničega
– iz zbirke pjesama “ZASTAVA NA TIRAMOLU”, Udruga đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko – Podružnica za njemačko govorno područje, München, 2024. –
___________________________________________
STJEPAN SIROVINA rođen je u Kotor Varošu godine 1978. U Zagrebu i Sarajevu studirao teologiju i filozofiju. Piše i prevodi uglavnom poeziju, te ju povremeno objavljuje na web-stranicama (ivanlovrenovic. com, strane. ba, polis. ba, prometej. ba…), kao i u časopisima (Poezija, Susreti… ). Za svoje pisanje nije kažnjavan.
Živi u Münchenu, gdje radi kao bibliotekar na odjelu za istočnu i jugoistočnu Europu u Bavarskoj državnoj biblioteci. “Zastava na tiramolu” njegova je prva knjiga.
čovjek-časopis 