Obiteljska saga zvana odbijanje sakramentalnog braka obitelji Ivanković nastavljala se nesmiljenom brzinom. Danima se samo o tome govorilo i s pravom se govorilo. Ta njena luda kćer, ta bijednica joj je priuštila sramotu, kakva se, valjda, ne pamti u našim obiteljsko-prijateljskim krugovima, i neka je. Nije ona blazirana gospođa sa svojom facom lisičarke, pa tek s onom frizurom, one dvije dlake na glavi koje je imala (trebali ste je vidjeli na plaži, tek kad bi bila mokre kose, vidjelo se koliko je zapravo to ružna i ogavna žena u svakom pogledu), ni zaslužila ništa bolje. Meni je drago da joj se sada svi rugaju i svi je tračaju. Još mi je draže što joj i moja majka pruža podršku i utjehu u ovim turobnim danima. Nadam se da to ne radi iz ljudskih, da ne kažem, katoličkih pobuda, to bi tek bilo strašno. Ne može se biti rame za plakanje ženi koja ima jednu takvu kćer. Njena je kći, ta ocvala hokaido tikva, prouzročila jednu golemu obiteljsku i društvenu nevolju i neka sada izvole, svi do jednog iz te kuće, snositi odgovornost za te kriminalne postupke. Osim toga, ono što me jako raduje, i da gospođa Ivanković neće, po dobrom običaju kada udaješ kćer ili ženiš sina, uraditi one porculanske zube. Nastavit će hodati naokolo s onom stravičnom protezom kojoj zaista, u svakom smislu, pristaje. Kad se samo sjetim njenih planova i priča o tim porculanskim zubima, o osmijehu koji će joj nakon šest desetljeća života biti vraćen, o osmijehu koji bi je, kako je sama govorila, trebao vratiti u dane djetinjstva, kad je valjda bila beba lisica, jako me raduje da od toga nema ništa. Nema sakramentalnog braka, nema porculanskih zubiju, ali najviše od svega: nema ni asfaltiranja dvorišta obiteljske kuće. Ostat će u onoj travi za koju je oduvijek lagala da je wimbledonska (znamo svi da nije, potvrđuješ joj iz pristojnosti, ne želiš je uvrijediti), i uvijek će, ali uvijek hodati blatnjavih cipela. Uostalom, riječ o ženi koja nikad ne skida naljepnicu s cipela. Kad digne nogu, vidiš bijeli kvadratić na kojem piše veličina i cijena. Žene koje to ne rade, koje zaborave skinuti tu etiketu, u meni izazivaju posve opravdanu sablazan i bude neke užasne osjećaje za koje nisam znala da ih čovjek, da ne kažem jedna žena, poput mene uopće može imati. Pritom, svadbe kakva se najavljivala, svadbe o kojoj se nadugo i naširoko pričalo, gdje bi god i među kakvo bi god čovjek društvo kročio, neće biti. Sva se ta pompa kojom nas je maltretirala misleći da nam je zanimljivo, zabavno i uopće korisno znati, raspala kao prekuhana arborio riža. Cijela ta obitelj mi je oduvijek išla na živce. Ne mogu reći da se radujem jadu u kojem se nalaze, ali da su ga zaslužili jesu: hvala Bogu pa je tako brzo reagirao i zaustavio gospođu Ivanković, ali i ostale ukućane, u njihovom bolesnom i zlobnom naumu, da su tobože neka obitelj za primjer, da ne kažem – sveta obitelj. Odbijanjem njene kćeri da se vjenča u crkvi sada konačno, na slavu Božju, znamo s kakvim, zapravo, i koliko lošim ljudima imamo posla. Uostalom, uzalud njoj njeno pjevanje, njeno drečenje u crkvenom zboru, sva silna muka da se otpjeva Gospin plač na Veliki petak, pa te silne probe, ona nije zaslužila, ali ni po čemu, biti dio naše župne zajednice. Kad bismo mi imali boljeg i aktivnijeg župnika, jednu bistru i prominentnu ličnost, on bi je odavno udaljio i rekao da više ne dolazi u crkvu jer remeti, ne samo harmoniju, nego i red uspostavljen na našim zajedničkim vrijednostima. Njoj je za vrijeme svete mise uvijek bilo dosadno: i tko kaže drugačije, jednostavno laže. Da su je imalo pozorno pratili kao ja, a ja sam je gledala iz nedjelje u nedjelju, vidjelo se da svako malo zijeva. Razumijem da postoji jedan grozan dio ljudi koji zijeva na zornicama u vrijeme Adventa, ali zijevati na pučkoj misi u 11 sati. Pa to nema nigdje. Ona se uvijek ponašala kao žena koja jedva čeka da se misa završi. Uvijek bi lomila prste, prtljala po torbi, gledala naokolo vitraje glumatajući da razumije o kakvim se biblijskim prizorima radi, a ustvari je samo ubijala vrijeme. Naš župnik, ali ne samo naš, nego generalno govoreći, Vatikan bi se trebao pobrinuti za takve ljude. Njih bi trebalo odstraniti jer remete pozornost nas koji se pokorno i ponizno dolazimo predati Gospodinu. Da se mene pita, Vatikan bi naredio našoj Crkvi da se uvedu elektronski uređaji (sada je to barem dostupno) koji bi nam se stavili oko ruke i mjerili bi našu pažnju, koncentraciju i predanost Gospodinu. Nakon što uređaj zasvira da je tvoja predanost Gospodinu ispod 100 posto, crkveni bi redari došli po tebe i izveli te van. Tako bi se Crkva konačno riješila svih tih, moram reći, budaletina koji ne znaju što će sa sobom nedjeljom prijepodne pa bez veze zauzimaju mjesta u crkvenim klupama. I još nam prodaju maglu o svojoj vjerničkoj pobožnosti. To bi, sigurna sam, izazvalo pravu revoluciju, da ne kažem tektonske promjene, u samom Vatikanu i među svim kršćanima na ovom svijetu. Konačno bismo znali tko je pravi vjernik, a tko laže. Dosta je terora lažnih vjernika, meni je tog iskreno dosta.
***
Ta moja susjeda Katja nije imala djecu. Pitala sam je, naravno, prvom prilikom zašto ih nema, a ona mi je rekla da nije željela biti majka. Žene koje ne žele djecu i biraju sve drugo osim djece ne zaslužuju živjeti uopće. To bi trebalo biti jasno svakoj od njih. Ne znam zašto je tako teško to otvoreno reći. Svakoj koja nema djecu, a znam da ih nema, kažem da je ispala sebična gadura. To i jest. Ništa drugo. I ne zaslužuje živjeti. Nitko ne brani da se razvija karijera, ali vlastitim izborom i željom, nemati djecu, to je što se mene tiče jedan od smrtnih grijeha. I žalim da se to tako i ne tretira. Evo ja, ja na primjer nemam djecu, ali moji su razlozi skroz drugačiji. Ali da nisu takvi kakvi jesu, nećemo sada u detalje, neke stvari ipak čovjek treba ostaviti samo za sebe, imala bih djecu. Ne jedno dijete, nego njih na stotine. U vremenima ovakve krize, prije svega, moralne krize, odlučiti nemati djecu, samo je jedna u nizu pogrešnih odluka koje tolike žene diljem svijeta donose. I onda se pitamo zašto nam je sve ovakvo kakvo jest. Pa kako i neće biti, kako i ne bilo? Šanse za oporavak našeg društva sa svakim nerođenim djetetom su sve manje i manje. Kad malo bolje razmislim, dobro je što ona takva nije imala djecu. Sigurno bi ih odgojila da budu neuredna i prljava kao i ona. Kao da takva žena zna odgojiti dijete. Ta bi se djeca sigurno glasno smijala i govorila kroz stubište iza 19 sati. Kao i ona sama. Nikad ne zna da je stubište zajednički prostor i da se treba pristojno ponašati dok silazi stepenicama. A to znači proći tiho i u tišini. I ona i taj njen suprug su se uvijek nešto domunđavali, kao da je stubište njihova bračna postelja. Ako nije čistila kupaonicu, onda ni posteljinu nije redovito mijenjala. I da je rodila djecu, sigurno bi ih odmah ostavili na zaraznom odjelu. Ne može neuredna žena roditi zdravu i čistu djecu. Znamo svi da sve i jedna bolest kreću od prljavštine. A to njeno je i mentalna prljavština: odsustvo srama je bolest. Ona je trebala odavno poći nekom liječniku zbog svog ponašanja i načina života. Možda se mogla spasiti. Ovako će vjerojatno umrijeti među tim knjižurinama u smradu. Jedino je dobro što nije imala djecu, pa nema sada ni unuke. Zamišljam samo kakvi bi unuci bili. Neurednost se prenosi s koljena na koljeno. Ne može se čovjek tek tako tomu oduprijeti. Zaista, tko sve živi u mom stubištu, dobro sam ja sama ikako normalna. Sreća je njima svima pa sam jako pristojna i odgojena, ali ne samo to: blaga sam. Da je netko drugi na mom mjestu, davno bi joj pozvao sanitarnu inspekciju. Njen stan je potencijalno žarište neke zaraze. Epidemije tako krenu. Ovako biram radije šutjeti i u sebi zvocati. Trudim se sve to loše što znam o ljudima zaista zadržati za sebe i kad god mogu o nekome nešto pozitivno reći. Ne volim ljude koji nisu u stanju ni za jednog čovjeka lijepu riječ pronaći. To mi se zaista gadi. I kosi se s mojim temeljnim životnim postulatima.
***
Kad se pokaže jasan prijezir prema nekom zbog nekog prijestupa, a znamo svi koji su to mogući prijestupi, onda se i drugi ljudi dobro zapitaju, treba li im da nešto učine. I tako treba biti. Na koncu, znaju se neka nepisana pravila, nema se tu što kome posebno objašnjavati. Svima je jasno. Najgori su ovi koji odu negdje, pa kad se vrate, ovdje bi zavodili neki ‘novi’ red. Kao mi nemamo svoj red i raspored, kao da se ne zna što je to pristojno ponašanje i što se od koga očekuje. Uostalom, zna se što je normalno ponašanje i ako se ne ponašaš normalno, pa nemoj se čuditi kada te se izolira. Neka se kazna mora platiti. Neke sankcije moraju postojati. Ne može se samo tako živjeti i očekivati da ćemo mi koji smo to prisiljeni gledati aplaudirati. Ne možemo, pobogu, zaista ne možemo. I mi smo ljudi od krvi i mesa i imamo pravo da nas netko i nešto vrijeđa.
Recimo, ta moja poznanica. Nakon trideset godina braka odlučila se razvesti. I nije bilo nekog posebnog razloga, nije ju muž čak ni varao, a ni ona njega. Doduše, to da ona njega vara bi bilo zaista strašno i to je za svaku osudu, ali ona se razvela, jer se, eto, jednog jutra probudila i shvatila da taj brak više nije to to i da među njima nema više ni zanosa ni ljubavi. Kao da je to bitno, kao da je to presudno. Neki koji su u braku zaista ne razumiju što brak jest. Ne morate se voljeti, važno je da djelujete kao da se volite. Uostalom, ako ga i nije više voljela, mogla je ostati i dalje s njime i ne voljeti ga. Umjesto te ljubavi, mogla je naći neki hobi, dodatni posao, nešto drugo raditi umjesto voljeti ga. Meni je odvratno: trideset godina braka baciti niz vjetar jer si se jednog jutra probudila i shvatila da nema više zanosa. Nije mi jasna ta žena: čemu razvod? Nepotrebno maltretiranje tog čovjeka, on se sigurno pita gdje je pogriješio, a nije nigdje, sve joj je dao, znam jako dobro, pa ta dječica. Mogla je jednostavno nastaviti živjeti bez ljubavi. Kao da se ništa ne događa. Da je on nju tukao, prevario, da se tu išta konkretno dogodilo, da postoji neki pravi razlog, nego nema više ljubavi i zanosa. To kako žena može uništiti vlastitu obitelj ne može nijedan muškarac. Ona se ni o čemu nije trebala posebno brinuti: radila je, ali budimo realni, ta njena plaća, pa to nije bilo dovoljno ni za pokriti troškove hrane i režija. I ona s tom plaćom, bira razvod. Umjesto da ostane i uživa kad netko drugi sve plaća. Nekima zaista ne trebaju neprijatelji, svu štetu sami sebi nanesu. Moram reći da je ta žena glupača. Druge bi ubile za takvog muža, i to s pravom. Sad je nitko neće. Jedino joj ostaje da kao ona njena prijateljica s kojom se družila u osnovnoj školi ide tako, od ruke do ruke. A da mi je oduvijek bila sumnjiva, jest. Imala je u očima nešto, ne znam kako bih to nazvala, malo mi je i neugodno, ali jako kurvasto. Mislim da se jebe za pare po nekim motelima uz magistralne ceste. Eto, takva mi je. Sigurno je ustvari ona njega varala. Jadan njen muž. Jadna ta djeca. Nekim bi ženama trebalo zabraniti da budu majke. Nisu zaslužile biti majke. Mene da se pita, uvela bih komisiju za majčinstvo, pa da vidimo tko može biti dobra majka, a tko ne. Ne mogu djeca iz svačijih maternica samo tako izlaziti. Neki bi se red trebao znati. Ovo je najbolji primjer. I što sad, kamo će ona, kamo će ta djeca? Što će, uostalom, reći djeci? Da više ne voli njihovog tatu? Nema puno razloga za razvod, to bi svima trebala biti zadnja opcija, ali smrt ljubavi, definitivno nije. Voljela bih samo vidjeti tog sudca koji će to uvažiti. Ja ih, da sam sudac, ne bih pristala razvesti. Poslala bih ih na neku duhovnu obnovu, i jedno i drugo, nju posebno, pa neka malo preispitaju svoj odnos. Na šta bi ovaj svijet sličio kad bi se ljudi samo tako razvodili? Trebali bi se i znati neki mogući uzroci i povodi razvoda. I neka to bude na nekom papiru, masnim velikim slovima zalijepljeno. Pa ako tvoj razlog nije na popisu, nema ni razvoda. Država bi to trebala regulirati. Zna se što je brak i do kad brak traje. Užas. Zaista užas svuda oko nas.
***
Ne znam što me više živcira od ljudi koji u trgovinama nemaju svoje platnene torbe i cekere, nego kupuju one plastične. Kad čujem da blagajnica pita, trebate li vrećicu i osoba kaže da, u meni kao da je sve minirano. Moram se naučiti nositi s tim bijesom, ohološću, samoživošću drugih ljudi koji su bez ikakve savjesti i svijesti o našem planetu. I to mi, bit ću iskrena, jako teško ide. Kad vidim, kad se na blagajnama ukaže ta plastična vrećica, ta arka otrova, zaraze, bolesti, uništenja, pomislim, sve što nam loše događa i u nama i oko nas, i sve što se loše čini prema Zemlji, prema našoj jedinoj Majci, mi drugu nemamo, simbolizira i predstavlja ta vrećica. Ništa tako jako, tako sigurno ne ilustrira sunovrat čovječanstva kao ta plastika kojom smo okruženi, a o mikroplastici da i ne govorim. Ja bih, da se mene pita, kažnjavala građane koji ne nose platnene torbe: policija bi stajala ispred trgovačkih centara, ispred ljekarni, ispred svakog mogućeg dućana, bilježila, vodila na saslušanje, te potom sudila i novčano kažnjavala svako nenošenje platnene vrećice i nošenje te plastične. Zapravo, uvela bih zatvorsku kaznu: i nema opravdanja, zaboravio si, ostala ti u tramvaju ili busu, to su izgovori, nego sedam dana zatvora i novčana kazna kojom bi onda država mogla financirati kampanju ekološke i zelene učinkovitosti. Meni je uopće nadrealno u ovim vremenima da se to nekome mora dodatno objašnjavati, govoriti, informirati ga, da se moraju plaćati aktivističke kampanje za buđenje svijesti. Ako nemaš svijest o Zemlji, o čemu onda, pobogu, imaš? Ljudi koji namirnice nose u plastičnim vrećicama i koji se inače tom plastikom koriste u svakodnevnom životu, recimo, imaju kuhinjske daske od tvrdo kuhane plastike, ili djeci kupuju vodu i sokove u plastičnim bocama, iako je u pitanju PET ambalaža, ne misle ama baš ni o čemu. Njihova djeca, oni sami, i svi koji piju vodu iz tih boca, jedu hranu koja se rezala na tim daskama, ustvari, u svoj organizam unose mikroplastiku kojoj se odavno trebao objaviti rat. Kao i onima koji je koriste, uostalom. S takvim ljudima mi ne možemo imati život, ne možemo s takvima graditi zajedničku budućnost, i ne trebamo. Njih je bolje, da se mene pita, lijepo strpati u zatvore, pa neka tamo onda tuguju za tom svojom plastikom, neka oplakuju one silne plastične posude u kojima nose hranu na posao. A mi, odgovorni, samosvjesni građani i sebi i svima oko sebe, mi podstanari, na ovom planetu ćemo nastaviti budno pratiti i brinuti. To možemo, to trebamo, to smo dužni pred samima sobom i pred Bogom. Pa kao da je Bogu drago kad vidi kako se na dječjim rođendanima pereci s krupnom himalajskom soli serviraju u plastičnim tanjurima. Neodgovorne majke računaju da su to djeca, bolje je plastika nego keramika da im ne bi razbile, a ustvari, zagađuju ne samo svoju djecu, nego bilijune djece koja se trebaju roditi. Plastika ulazi kroz vodu u jajnike i izaziva neplodnost. Dakle, one presuđuju stoljećima unaprijed, milijunima nerođene djece. Svi su danas zabrinuti za natalitet u našoj zemlji, a rijetki povezuju uzrok i posljedicu – mikroplastika uništava stanice u jajovodu, usporava spermatozoide. Kakve crne kampanje protiv neplodnosti, kakve puste pronatalitetne politike. Zabranite plastiku i bit će djece, skoro sam rekla, kao mikroplastike. A i te silne elementarne nepogode: potresi po Turskoj, Siriji, uragani po Americi, poplave po Španjolskoj, sve to Bog vidi i svaka je prirodna katastrofa i prirodan odgovor Zemlje na ono što joj radimo. Zemlja i Bog, On njome upravlja, ne mogu apsorbirati toliku količinu zagađenja. To je svima jasno. Kad vidim svoje sugrađane kako ponosno nose one jakne od poliamida i poliestera, dođe mi da uplatim misu za još jedan potres 6,7 po Richteru. Da zamolim Gospodina da nas sve uništi kad se tako odvratno ponašamo. I plastika je, budimo realni, samo vrh ledenog brijega: globalno zagrijavanje, fosilna goriva, emisije stakleničkih plinova. O klimatskim promjenama da i ne govorimo. Na što je ovaj svijet, Gospodine Bože, spao kada jedna tinejdžerica mora svjetskim moćnicima govoriti što da rade i oni je, pritom, još i ne poslušaju? Na što je ovaj svijet spao kada toliki aktivisti moraju, iz najboljih mogućih namjera, politi radove najvećih svjetskih likovnih umjetnika, da bi ukazali na probleme? Ako će se naša planeta istopiti od visoke temperature, ako nas iz dana u dan čekaju superćelijske oluje, ako će ljudi piti iz plastičnih boca i hrana se dostavljati u plastici, neka sve što imamo nestane. Neka sve što je civilizacija do sada stvorila ti mladi i hrabri ljudi unište. Nijedno umjetničko djelo, nikakvog da Vincija, nikakvog Van Gogha, Rembrandta, nije vrijedno života s visokim količinama ugljikovog otiska. Svakog tko se ne bori, bilo pojedinačno bilo kolektivno, protiv smanjenja ugljikovog otiska, treba kažnjavati i to zatvorskom kaznom po uzoru na kineske zatvore. A svaka bi država, da joj je stalo, uvela posebnu policijsku jedinicu koja bi provjeravala koliko se zapravo boriš. A da ne kažem, da bismo se svi, barem jedanput tjedno, trebali hraniti Suncem.
***
To koliko ljudi nemaju obzira prema drugima postaje zaista nepodnošljivo. Danas sam srela svoju poznanicu u parku. Promatrala sam nju i njenog sina, dječaka koji navodno ima nekakav izmišljeni poremećaj pažnje, ADHD, tako se sada imenuju bezobrazluk, lijenost i sebičnost kod djece. Pokušavala ga je smiriti dobrih pola sata dok je neumoljivo plakao i digao cijelo naselje na sebe. Ljudi su prolazili, njegov plač im je išao na živce, posve opravdano. A svega nekoliko minuta prije tog paničnog, opsesivnog plača, taj je dječak prilazio svakoj osobi na klupu, dijelio im kiflice i smješkao se. Ničeg tu, da budem iskrena, simpatičnog nema. Njegovoj sam majci rekla, morala sam, netko ju je morao konačno otrijezniti. Inače, o tom se malom bezobrazniku stalno govori, i svako malo i do mene stigne neka novost o njegovom kritičnom ponašanju. Prvo, nema zaista ništa simpatično da jedno dijete od pet godina hoda naokolo po parku i prilazi ljudima koji sjede na klupama i dijeli im kiflice. On ugrožava našu slobodu, našu privatnost, naše pravo na park to dijete uzurpira. Pritom nam dijeli te kiflice za koje ne znamo ni tko ih je napravio, ni od kakvog brašna, s koliko posto masnoće je taj sir, a da ne kažem da ne znamo ni je li zasoljeno običnom kancerogenom ili zdravom himalajskom soli. Osim toga, to dijete ljudima dijeli tijesto, dijeli im proizvod od bijelog brašna i valjda tone nepotrebnih kalorija i ugljikohidrata. Što on zapravo želi? Sustavno poslati pola parka u smrt? Da ne kažem da ih dijeli umirovljenicima koji ionako imaju dijabetes i te kiflice ne bi smjeli gledati, kamoli jesti. A tek naši umirovljenici, oni mu se raduju, grle ga, smješkaju se nesvjesni da ih ustvari želi ubiti. To je valjda najmlađi ubojica koji slobodno hoda naokolo i uživa zaštitu svih, čak i vlastite majke. Nakon što se njen, kako ona kaže, hiperaktivni dječak rasplakao, otišla sam i rekla joj da, pod broj jedan, dijete ne smije plakati u javnosti jer uznemiruje druge ljude. Mene tuđi plač duboko pogađa i kvari mi dan. Ne znam zašto ne postoje sankcije i za nju i za dijete. Ne možete samo tako hodati i plakati i ne misliti o drugima u tom trenutku. Druga stvar, rekla sam, ako će već plakati, a ne bi smio, osim što je dječak i što je ovo park, neka plače u vaša četiri zida. Odvedite ga doma pa neka plače do mile volje, naravno, i tamo trebate paziti na decibele jer imate susjede. Ona se pravdala da ne može predvidjeti kada će se rasplakati. Gledala sam je u nevjerici. Pa tim strašnije, gospođo draga, tim strašnije. Već pet godina imate dijete i niste u stanju predvidjeti kada će ono plakati i što bi ga to moglo navesti na plač. Ponovo se, kao i svaka loša, neprisutna majka, opravdala da on ima taj famozni ADHD i da su djeca uglavnom nepredvidljiva. Rekla sam joj da on nema nikakav ADHD, da je to dijagnoza osmišljena kako bi loši roditelji, ljudi koji ne znaju upravljati dječjim resursima, imali izgovor za loše roditeljstvo, manjak skrbi, ljubavi, nježnosti, ali najviše od svega discipline. Neminovno sam, premda to nije moj običaj, povisila ton kako bi me gospođa shvatila ozbiljnije i kako bi, jednom za svagda, uvažila to što govorim i poslušala me jer želim dobro i nama i njoj i djetetu, dječak počeo još više plakati i govoriti “prestanite, prestanite”. Ona ga je pokušavala smiriti, a ja sam se još više derala. Zamolila me da prestanem, ali sam joj rekla, ne. Ovdje je, gospođo, problem. E upravo smo došli do problema: vi pred njim popuštate, vi njegove zahtjeve poštujete, ispunjavate njegovu želju i tražite od mene da prestanem. On je jedno bezobrazno, bahato, razmaženo derište, rekla sam, i opalila mu jedan manji, blaži šamar. Ja inače, da se razumijemo, nisam nasilna osoba, naprotiv: apsolutno sam protiv svake i bilo kakve vrste nasilje, ali neke se granice trebaju znati i poštovati. Ne pada mi na pamet da ušutim jer me jedno cendravo i razmaženo derište moli da to učinim, jer, eto pobogu njemu smeta. Uostalom, jednog će mi dana biti zahvalni i on i njegova majka. Bit će to lekcija koju će pamtiti cijelog života i poslije koje više ništa neće biti isto. Ne volim se, moram priznati, dovoditi u situacije kad moram tako intervenirati u tuđe živote. To mi je, prije svega, neukusno, ali je situacija iziskivala intervenciju i to hitnu. Nije mi žao što sam to učinila, naprotiv. Mora se neki red znati. Njegova se majka, nezahvalna i bezobrazna, kakav je i on valjda, silno uvrijedila i prijetila da će pozvati policiju jer sam udarila njeno dijete. Rekla sam joj neka ih slobodno pozove pa ću ja reći što taj dječak inače radi, a imam provjerene informacije i tome kakav je u vrtiću jer moja sestra tamo radi kao teta i sve mi, ali zaista sve, kaže. I davno mi je rekla da to dijete nema radne navike. Da on ne zna vratiti stvari za sobom, da je smotan, da stalno pada, podapne sam sebi pa se strovali na pod. Da mu sve ispada iz ruku. Da, zamislite, i dan danas se uspije, isflekati. Pa ako je takav s pet godina, što možemo očekivati s deset? I moja je sestra govorila toj majci, kao pedagog ju je upozoravala, da se s djetetom mora nešto učiniti, da ga mora dovesti u red, milom i silom, združenim snagama, da ga dobro, ali stvarno, dobro dobro istuku i stave u kaznu na nekih pola godine. To, kaže moja sestra, pedagoginja, ne da bi dalo rezultate i pomoglo mu, nego bi to dijete iz temelja promijenilo. Postao bi druga osoba. Ali ne, majka je to odbila grčevito tvrdeći da nasilje ne rješava stvari. Vidim, evo, njen smireni ton rješava. Dijete plače po parkovima, uznemirava prolaznike, i kad ga opomeneš, još se više dernja. Gospođa je od policije, naravno, odustala, jer zna tko sam ja, a zna i tko je moja sestra. Rekla sam joj, na uho, da nitko ne čuje, čovjek se u ovim groznim vremenima mora boriti za sebe, da sačuva vlastiti život, da ako se samo usudi zvati policiju, može smatrati da ću ja naokolo pričati da ona dijete s takvom dijagnozom šamara u parku. Ušutjela je i pokupila se. Nadam se da će naučiti lekciju. Toliko njih je nažalost nikad ne nauči. Nasilje nije moj oblik komunikacije, nije zaista, ali stvarno nisam mogla više slušati taj odiozan plač, te jecaje, te duboke udisaje, i to od jednog petogodišnjaka. Pa ako se i plače, pa ako i djeca plaču, mora se znati neka granica.
***
Ne razumijem zašto je ljudima tako teško biti u ravnoteži i ponašati se, izgledati normalno, u skladu s nekim općim normama. Danas sam slučajno srela Spomenku na tržnici i, iskreno da kažem, bolje da nisam. Ljudi su ili debeli ili mršavi. Ne mogu nikako pronaći sredinu. A naše je tijelo je ono što smo mi, to kako izgledamo, govori o nama nekad mnogo više nego kako se ponaša. Naš izgled svjedoči tome kako mi mislimo. Spomenka i dalje izgleda kao utvara, kao duh. Njeno prisustvo, s tim upalim obrazima, tamnim podočnjacima, tim kostima koje stružu jedna o drugu, i koncentrirana osoba s istančanim sluhom, doslovce kad ide iza nje, može čuti kako joj kosti stružu, u ljudima ubija svaku volju za životom. I dalje izgleda kao suha brezina grana, kao stalak za infuziju. Što god da stavi na sebe, na njoj, naprosto, visi. Jedna žena ne bi smjela biti bez oblina u granicama normale: ona nema ni grudi, ni stražnjicu. Vjerujem da joj je, da oprostite, i gospođa mršava i suha. Nije ni čudo da ju je muž ostavio. U njoj nema energije, nema života, nema ničega. Samo te koščurine od kojih se čovjeku život zgadi. Da je kokoš, s tako starim kostima, ne bi bila korisna ni za juhu. Evo ni za juhu. Srele smo se na štandu kod gospođe Finke i rekla sam joj, i to namjerno pred Finkom, da i ona čuje, draga Spomenka, na što sličiš, što si to uradila od sebe, jedeš li ti išta, kako si dopustila da tako grozno izgledaš, plašiš narod, šta ti je Spomenka, panično sam je i ništa manje zabrinuto pitala. Ona je samo govorila da je dobro, da joj nije ništa, da joj se, eto, nikako ne da nabaciti koji kilogram da bi ‘popravila’. Rekla sam joj, morala sam, netko joj je morao reći, Spomenka, ti si propala, ti si toliko propala, da ne pamtim kad je netko u našem gradu, tako propao. To Spomenka, rekla sam, kako si ti propala, to je za primjer kako se propada. Ti si, rekla sam, nisam se mogla suzdržati, propala vrhunski, u svakom aspektu svog bića, dođe mi da ti čestitam. Ona se grohotom smijala misleći da zbijam neku šalu, a ja sam morala, nastaviti žešće i jače, ne bi li me shvatila. Spomenka, ti si živ leš, daj se više najedi nečega, najedi se, ženo Božja, konačno. Gospođa Finka nas je u bunilu gledala, a Spomenka se samo smijala, i govorila, šta ću, takva sam, znaš da sam cijeli život mršava. Ja sam rekla, Spomenka, jesi ti mršava, ali si ti propala, nije mršavost izgovor. Trzni se, Spomenka, rekla sam joj, trzni se, dok još nije kasno. Finka mi je kasnije rekla, dobro ste joj gospođo Ankice, rekli, baš dobro. Užasno loše izgleda, komentirala je i Finka svjesna utvare kojoj je netom prije prodala kilogram mrkve i špinata i ponovo meni rekla, svaka vama čast gospođo Ankice, vi ste joj prava prijateljica. Svi joj, rekla je Finka, govore da sjajno izgleda, da ima odličnu liniju, ali to je bolest. Bolest, rekla sam Finki, upravo bolest, ali bolest u glavi. Ne treba biti debeo, treba se kontrolirati, ali jedna žena da sebi dopusti da onako izgleda, tako ubogo, jadno, siroto, pa i ako si se razvela, što sada, život ide dalje. Ali budimo realne, gospođo Finka, da ste vi njen suprug, biste li vi mogli s tom brezinom granom leći u krevet? Ne bih, rekla je Finka, ne bih ni ja, dodala sam. Pa ako i nisi htjela jesti zbog sebe, ako ti se i nije dalo, dopustila si da te suprug napusti, da te ostavi, jer si premršava, jer si se, moram tako reći, pretvorila u nakazu. Spomenka je stvarno postala nakaza. I neka je otišao, neka se spasio. Njoj spasa nema. I kad bolje razmislim, ne treba ni biti. Onakvog čovjeka, onakvog gospodina, kavalira, taj je na misu uvijek dolazio u svečanom odijelu, nikad nije sako odjenuo da nije manžetu stavio, od nje je, moram tako reći, napravio ženu u svakom smislu. Da se nije udala za njega, pitala bih je ja. Ostala bi i dalje ona priprosta seljančica, ne sa sela, nego iz one svoje vukojebine u kojoj djeca odrastaju igrajući se s medvjedima i vukovima. On je njoj dao život, identitet, sve što je imala. I kako mu se zahvalila? Postala je nakaza. I to takva nakaza da je čovjek morao otići od nje. Divan je gospodin njen Josip. Tko zna što je taj trpio, rekla sam Finki, sigurno ga je zlostavljala. Nije mu htjela kuhati, nije mu nikakvu domaću hranu spremala, jer ona ne voli jesti, njoj se nije jelo, pa nije, valjda, morao ni Josip. Kakva nakaza. Kakva odvratna žena. Mučila je vlastitog supruga nekuhanjem. Da nije bilo onog restorana u njihovoj zgradi, taj bi valjda umro od gladi. Da je pametan, kao što nije, trebao bi je tužiti za zlostavljanje i obiteljsko nasilje. Svaki Božić je sarmu jeo u tuđoj kući, svaki Uskrs bi pincu kupila u nekoj trgovini. Bilo joj je mrsko napraviti. Uskršnja jaja nikad nije obojala nego kupovala obojana. Sve što je znala je poslati ga u restoran, u trgovinu. U tom restoranu u njihovoj zgradi je imao godišnju pretplatu na ručak. Gledala sam ga, jedne prilike, kako uživa u telećim medaljonima s gljivama u umaku od vrhnja. Ona to, i da je htjela, ne bi znala napraviti. I to je žena, i to je brak? Grozno. Sada je slobodan, pa može, nadam se, konačno, biti i sit. Ova nakaza i ne jede ništa osim te mrkve. A i nju, sigurna sam, jede sirovu. Finka i ja smo se baš lijepo ispričale: volim s njom razgovarati. U svakom trenutku zna gdje joj je mjesto na ovom svijetu i ne pokušava preskočiti razrede. Spomenka je razred preskočila, ma šta razred, cijelu školu. Finka mi je rekla nešto jako mudro, i što više mislim o tome, sigurna sam da ima pravo. Vi ste, rekla je, jedna toliko mudra, toliko lijepa, toliko zgodna žena, prava dama. Šteta je što gospodin Josip, znam da ste generacija, nije oženio vas, umjesto nje. Nije šteta, rekla sam, nije: i Josip je morao, kao i mnogi koji idu grlom u jagode, naučiti lekciju težim putem jer nije, rekla sam Finki, nije znao gledati, nije znao procijeniti. I sada mu se vratilo kao bumerang, i neka je. O meni se, rekla sam Finki, u ovom gradu, nikad ništa ružno nije ni govorilo ni mislilo jer sam uvijek bila na visini zadatka, vrlo sam rano postala svjesna i sebe i svoje okoline i uostalom, nije se imalo što pričati kad nisam imala nikakve prekršaje, nikakve loše stvari nisam ni radila, ni govorila, ni mislila, naprotiv. Pristojnost, umjerenost. Ravnoteža, rekla sam Finki, oduvijek sam u ravnoteži. U ravnoteži u svemu, u hrani, govoru, ponašanju, odijevanju, mislima. Samo ravnoteža, rekla sam, Finka, samo ravnoteža. To je recept za ugodan, lagodan, kvalitetan i ispunjen život kakav ja imam.
______________________________________
GLORIA LUJANOVIĆ rođena je 1993. u srednjoj Bosni. Objavila je roman poemu Otac (2023.) i esejističko-pjesničku knjigu Srce zemlje (2024.), za koju je dobila nagradu “Fra Martin Nedić” za najbolju knjigu u BiH na hrvatskom jeziku te je uvrštena među 10 finalista nagrade “Predrag Matvejević” u Zagrebu.
fotografija autorice: Anto Magzan
čovjek-časopis 