VAGANT
Mjesto rođenja — ambis
pa nemam gdje skočiti
Obrazovni sistem mi nije slomio leđa
jer sam mjesto školskog pribora
u torbu spakovao lansirnu rampu za raketu mašte
Hronično nezaposlen,
kašljem dugove i obećanja
Novčanik mi je natekao
od vizitkarti nadanja
Ramena mog kaputa su izlizana od
dlanova podrške
Kad me uhapsi savjest,
prenoćim u ćeliji stida
Teško zaspim jer moja soba nema plafon
već nebo grižnje savjesti
S tijela ne spiram znoj
već protekli dan i komad
Živim u Republici Apokalipse
gdje je knjiga uteg, a ne referenca
Zbog kolebljivog prezenta
moj futur je dao otkaz
Od brojnih želja Pošta Svemira je u generalnom štrajku
sve dok se ne predomislim
Čuva me nemir jer mi je mir
na godišnjem odmoru
Mjesto mora ili planine
odmaram kod zvijezde padalice da pad joj ublažim
Dao sam definiciju ljubavnog robovlasništva:
Nemam ženu, koja mene ima
Molim se da postane kapitalista
Tad bih se zaposlio
Radno mjesto — njen zagrljaj
Moje ptice ne lete na jug, jer sam u kaveze
ugradio centralno grijanje
Mjesto sjene prati me sumnja
Snovi su mi na pečalbi
Čekam dok se ne snađu
Stambeno pitanje ću riješiti
tek
u grobu.
***
DA MOGU
Da mogu, odnio bih u Aušvic maminu kuhinju
Sve bih preživjele logoraše na tlo Lagera doveo
i mrtvi bi oživjeli
Majka bi toliko hrane spremila i svi bi bili siti…
od jela…
od očiju koje gledaju svoje najmilije, netom oživljene…
I dželati Aušvica bi bili tu
i jeli bi…
Ko djeca kad isprose hranu
Ćutke i u suzama
I nikad više niko ne bi od ljudi pravio obroke jamama…
***
PRVO SJEĆANJE
Trčkaram po sjećanjima
Prvo iz treće godine života:
Žicom natkriven kokošinjac
kod bake čiji smo podstanari
Otac skida mrtvog jastreba
Ja dojim palac i plašim se kamenih kandži
Baka reče:
Istraumirane koke ne nose jaja
Majke u ovoj slici opravdano nema
Ona je nadnesena nad šporetom
gdje od ništa pokušava napraviti nešto
za doručak, ručak i večeru
***
NAUKA O LJUBAVI U KUĆI BEZ BROJA
Otac reče:
Kad neko spava treba ga pokriti
Makar preko bubrega
Majka reče:
Kad neko spava kuća šuti
i hoda se na prstima
Sin reče:
Kad neko spava ovako se volim te
Ne izgovori
***
ZA SVE ONE
Za sve one
rođenjem upisane kao mašine za reprodukciju
— tetovirane rečenicom,
prethodnicom nošenja haljinica i igri u pijesku:
Pazi, sramota je!
— čiju utrobu kontrolišu religijske korporacije straha
— koje svjedoče da je brak bez ljubavi,
kao i onaj ugovoreni,
doživotna robija
— što su našminkane stidom
jer ne primaju darove nego uboje
i čuju neizgovoreno:
bolje ubijena nego razvedena
Za sve one koje znaju
kako je težak put do smrti,
a ne ona sama
_________________________________________
MIRZA PINJIĆ rođen je 1997. godine u Tuzli.
2020. diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, odsjek Gluma.
Član je ansambla Narodnog pozorišta Tuzla. Dobitnik je više kolektivnih i pojedinačnih nagrada i priznanja za svoj umjetnički rad. Piše kratke priče i pjesme, koje su objavljivane u časopisima i zajedničkim zbirkama u BiH i inostranstvu. Objavio je knjige: zbirku poezije “Ekshumacija duše”, koautor je monografije “Mladi Tuzle – Mjesto sigurnog odrastanja”, prozno-poetsku zbirku “Fragmenti”, dnevničke zapise “Balans životarenja” te zbirku poezije “Vagant”.
Poezija mu je prevođena na engleski, a priče na slovenski jezik.
Živi u Tuzli.
čovjek-časopis 