Janja Kler je rekla da će zvati, i evo zove. Glas joj zvuči kao da se javlja iz pećine, a ne iz centra Londona. Otkazani su letovi i seminari, odložene privatne terapije; sve su joj lađe potonule i gubi iz dana u dan: vrijeme, novac, sebe. Htjela je da april provede u Beogradu, a sada se nervira u četiri zida, smišljajući krizne strategije. Stan je dezinfikovala i okadila, ali parovi ne dolaze na sesije, i tako razvijaju nove fobije, a fobije pojačavaju domestic violence i svi se međusobno svađaju i kopaju oči jedni drugima. Gdje je bila – nigdje, šta je radila – ništa. Od susreta u Londonu prošla su puna dva mjeseca, ali me ne pita kako sam, ni šta radim. Nakon zbrzanog uvoda u kolektivni i lični armagedon, koji je, naravno, predvidjela, ali u drugom obliku, prelazi na stvar zbog koje me je nazvala.
„Dušo, gdje ti je onaj Jenki?”
„Ne znam, tetka, ne javlja se danima.”
„Je l’ tako? Ma da, možda je već kasno.”
„Kasno za šta?”
Janja Kler započinje rečenicu, pa zastaje, pa opet započinje, pa oklijeva, a onda se diskretno nakašlje kao da treba da mi saopšti nešto vrlo osjetljivo, a nije sigurna kako to da uradi.
„Vidi, Melka, onaj njegov prsten… je kod mene i ja sam…”
„Koji prsten? ”, prekinem je. U trenu se sjetim bizarnog transkripta iz Rodove radne sobe i uplašim se da je rođaka Kler vidjela neke stvari i da ih je krivo protumačila. Takozvani prorok Magradž može da lupa šta i koliko hoće, on je virtuelna slot mašina, ali nije Janjino da zna gluposti kad već nema čiste vizije. Osjećam da ovaj razgovor ne vodi u dobrom smjeru.
„Onaj s njegovog štapa. Manji obruč, do stopice, mesingani.”
„Prsten ili obruč?”
„Pa, to. To sam uzela sa štapa kada ste bili moji gosti. Napukao, pa se lako skinuo. Juče sam nešto tražila po ladicama, pa sam ga našla. I pošto sam besposlena…”
„Ne razumijem. Zašto si ga skinula?”
„Dušo, ako hoćeš nešto saznati, moraš ga skinuti.”
„Koga?”
„Nešto, nekoga. Ali, ja to nisam namjerno. Sam se klimao, spao bi kad-tad. Uzela sam ga onako kao što domaćica odstranjuje uveo list neke sobne biljke. Po inerciji.”
„I kakve to veze ima sa mnom?”
„A, jesi tvrdoglava!” Janja me stavi na hold nekoliko sekundi, a onda nastavi:
„Vidi. Napuknute kružne stvari nose lošu energiju i treba ih baciti jer su to nedovršena posla. Još danas otvori sve ormare i pobacaj svu napuklinu, bilo kružnu ili drugog oblika. Za ogledalo već znaš, to zna svako.”
Htjedoh joj reći da imam samo jedan ormar i da mi je napukao zub a ne mogu zubaru. Umjesto toga, upitam je šta je uradila s Rodovim obručem.
„Eh, kamo sreće da ga nisam ni našla! Sad mi ga je teško baciti. Odomaćio se, pa ga osjećam. Kao da je dio ladice ili šraf bez kojeg bi se urušila psiha…, onaj namještaj. A tačno sam vidjela po njegovoj cukastoj glavi da je problematičan.“
„Ne razumijem. Šta je cukasta glava?”
„Glava jajara! Izdužena na vrhu, s besprijekornom ćelom. Ako se kombinuje sa svinjskim vratom, takva glava odaje kriminalca. Znaš li ti, Melanija, a čisto sumnjam da znaš jer si bila mala, da je tvoja tetka Janja izučavala oblike ljudske glave i o tome napisala feljton!”
Potvrdim da je svestrana i da nisam znala da objavljuje feljtone.
„Ne, nisam ga objavila. Odbili me bez ikakvog obrazloženja. Kao, tekst nije za djecu.”
„Pa, sudeći po tom što si dosad rekla, i nije za djecu. A gdje si ga poslala, u koji časopis?”
„U Politikin zabavnik. To čitaju i odrasli, a djeci je korisno da što prije procijene namjere odraslih. Kao i da znaju, od malih nogu, da žena stari zato što je napaćena, a muškarac zato što više ne može.”
„I kako to oblikuje glavu?”
„Oblik dođe s rođenjem, ali patnja i nemoć oblikuju lice i onda nam se čini da se glava izobličila.”
„Joooj, tetka, kakve su to teorije?”
„Ima ih više. Poslala bih ti taj feljton, ali sam ga zapalila. Iz inata. Kasnije mi bilo krivo jer što sam starija, više je dokaza. Možda ga s ovom pameću napišem ponovo. Sada ionako svi sve objavljuju bez lažnog i bilo kakvog morala. Staviću ga onlajn, pa neka štampa ko hoće. Sve moje prijateljice, posebno one iz kluba čitalaca, a i poneki gospodin širokih grudi, ostaju pri tome da su naša lica naše biografije. Na njima se ocrta svaki jauk. Zar nije tako? Niko nije smrknut zato što mu je život lijep.”
„Slažem se, ali ako ćemo iskreno, nije to ništa novo. Internet je pun popularne psihologije i savjeta kvazidušebrižnika.”
„A, nije to psihologija, to je životna staza. Ne razumiješ ti to. Vidi, gledaj… Evo ti jednostavnog primjera. Njih dvije, Ronda i Kejti, rade u istoj firmi, u administraciji, sličnih su godina i obje imaju po dvojicu sinova i jednog muža. Dakle, comparable. Ali imaju različite staze lica. Kejti ima više puteljaka i ti puteljci su haotični. Ronda ima ono što sam još u feljtonu opisala kao voštano lice. Iako koriste iste jeftine kreme, prva izgleda kao starica, drugoj se ne vide godine. U čemu je catch? Keč je u pražnjenju. I sama znaš kako je fino kad isprazniš crijeva. Daaa…, bar dio ružnog izađe sa svim tim govnima. Ali, ne pričam ti o tome, nego o pražnjenju bića. Zamisli neki konflikt. Recimo, direktor firme proziva Rondu i Kejti na ribanje. Nisu ništa zgriješile, ali on je nadrkan. Prvo ide Ronda. Uvijek spremna na verbalni duel. Direktor jedno, ona drugo. Ronda ne voli monolog, voli interakciju. Padnu teške riječi s obje strane. Direktor se izduva, Ronda se isprazni. A može i obratno. Više nema ko šta da kaže i Ronda pobjeđuje jer je napadnuta. Izlazi u hodnik i sija joj lice, oči ko ugarci. Opušteni mišići i blaženi osmijeh zaglađuju obraze kao mliječni fil. Zatim ide Kejti. Poraženi direkor jedva dočeka, zna kako će s Kejti jer Kejti ćuti i plače. Njegova govna sakuplja u sebi. Monolog mu je dramatičan, glas se pojačava, fraze se ponavljaju, posebno pitanja na koja ne očekuje odgovor, optužbe frcaju, nema mjesta pobuni i Kejtino tijelo… Šta, šta? Raspada se, a ona zapomaže, ali u sebi. U sebi! Sjedi i krvari u sebi, umjesto da ustane i nešto kaže, bilo šta za početak, bilo bi lakše. Posebno zbog toga što zna da je u pravu. Umjesto toga, diže pognutu glavu i tiho kaže da se izvinjava. Direktor se ispraznio i sjeda u fotelju raširenih nogu i rastegnute mješine. Blaženstvo mu se sliježe niz bradu, koju dodatno gladi. Kejti izlazi u hodnik i vuče svoje nakupine. Tako joj je i u braku, a Rondi je onako, rasterećeno. I, da, kakvo je Kejtino lice? Skesano, zgužvano, vuče crnoj zemlji. I znaš šta još? Kejti je Katarina i rođena je na našim prostorima. Ne znam tačno gdje, neće da kaže, što u ovom kontekstu i nije važno, jer zaista postoje voštane i natečene žene u svim kulturama i to nema veze s politikom.”
Htjela sam joj reći da je geopolitički kontekst važan, ali ona bi se na to nadovezivala još dva sata i nikada ne bih saznala zašto me je nazvala. Kada je zaokružila svoje izlaganje, ponovo me stavi na hold. E, pa zaista! Ukočilo mi se uho slušajući, a sada se koči čekajući. Možda je pravo vrijeme da se ponašam kao Ronda i viknem halooo nekoliko puta, a ako me i dalje drži u neizvjesnosti, da jednostavno prekinem. Ali, evo je.
„Isfini, dufo”, Janja progovara preko bombona koji joj se kotrlja među zubima – pozvonio mi poštar, pa sam ga zamolila da mi koverte baci pod vrata. Danas ne izlazim napolje. Nego, da se mi vratimo na onoga tvoga. Po vratu mu se vidi da nije kriminalac, a lice mu je više voštano nego natečeno. Njegova voštanost je dekasta; vidiš da je star, ima poneki ožiljak od brijanja, ali nigdje bora ni nabora. Za razliku od Rondinog mliječnog fila, njegovo lice je pravilno rastegnut šator.”
„Dobro, tetka, kao da je to bitno. Čovjek se njeguje skupim losionima, pa izgleda mlađe.”
„Ne znam čime se njeguje, ali ta dekasto-baršunasta struktura upućuje na sebičnog pasivca koji čak i dupe maže pomadama, a od svijeta bježi čim se stvori neki stvarni problem. Vjeruj mi. Taj tvoj nikad se nije žrtvovao.”
„Ne branim ga, ali znam da je imao tešku mladost. I nije on moj. To sam ti već rekla. On je nečiji usputni.”
„Ako odvadiš pola od onog što ti je ispričao i dodaš novu polovinu, onu neispričanu, život odjednom postaje puniji. Ovako liči na njegov štap. Drven i hladan. Ali, obruč ne sluti na dobro i zato sam te nazvala.”
„Zato što je napukao?”
„Nije samo to. Imala sam vizije. Oko tebe se stvara obruč.”
„Oko mene?”
„Da, ali ta vizija je najslabija. Tebe mi je inače teško vidjeti. Mulj, magla, smog… Gdje ti je Neptun?”
„Šta gdje mi je? Ako misliš na zvijezde i planete, nemam pojma.”
„Čuj, ovo sad je jako važno.”
„Neptun?”
„Ma jok, važna je centralna vizija. Ali ne želim da te zaplašim.”
„A, de reci već jednom! ”
„Uf, vidim mu opasnost. Od tupog predmeta.” Nastaje neugodna tišina. Čuje se samo kliktanje novog bombona u Janjinim ustima.
„A šta sad ćutiš? Hajde ispričaj mi sve kad si već krenula.”
„Nema tu šta da se priča. Jenki će imati problema sa zakonom, a ti ćeš morati da ga braniš.”
„Kakvih problema?”
„Problema s djetetom. To je sve što vidim.”
___________________________________________________
TATJANA BIJELIĆ (Sisak, 1974.) je redovna profesorica angloameričke književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, književnica, prevoditeljica i urednica naučnog časopisa Filolog. Usavršavala se na nekoliko svjetskih univerziteta. Objavila je brojne naučne i stručne radove, nekoliko monografija, tri zbirke poezije, Karta više za pikarski trans (2015), Dva puta iz Oksforda (2009), Rub bez ruba (2006), kao i roman Dlake na jeziku (2024). Dobitnica je nagrade „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije u regionu (2016) i nagrade „fra Grgo Martić” za najbolju knjigu poezije u BiH (2015). Godine 2012. bila je pobjednica BiH izbora za Evropski pjesnički turnir, a nagradu „Ljupko Račić” za pjesnički prvenac osvojila je 2006. godine. Zastupljena je u antologijama i zbornicima, prevođena na njemački, engleski, slovenački, makedonski, mađarski i danski jezik. Kraću prozu objavila je u časopisima, a u pripremi je roman u stihu „Rihtanje rebra”.
čovjek-časopis 