SUTRA JE NOVI DAN
sutra će mi izvaditi bubreg
lijevi
kažu da više nije koristan
ne radi
samo se zajebava
postaje nepredvidljiv
pa će ga degradirati
u biootpad
njega
gorljivog trudbenika otpadnih tvari
koji je danonoćno kroza se propuštao
toliko smeća
da teško može stati
u jedan običan život
***
LOŠA TRGOVINA
trampila sam bubreg za neznanje
u kartu odnosa nisam ucrtavala granice
postavljala bodljikave žice
čuvare
niti oružje
u moj terotorij ulazilo se
duboko
slobodno, bez osvrtanja
a onda raznosilo mravlje marljivo
mislila sam: ima me, dovoljno
bez posljedica sebe mogu
dopustiti
dočim
nisam znala da je rastakanje moguće
sve dok nema bola
straha koji ubada vazda u isto mjesto
i zgrčeno drži na okupu ono
što bi trebalo kroza se
propustiti
***
LJUBAVNA PJESMA
trebalo bi razgovarati sa svojim
organima
šaputati im male istine
pisati duga, nježna pisma
ili pjesme
recimo ljubavne
da se osjećaju voljeno
barem koliko i karburator
svjećice ili bregasta osovina
papir podnosi, kažu iskusni
a tijelo pamti, taloži
onda bubri i raste i razmnaža
što je u zametku moglo
riječju biti izbavljeno
i bolje poznajemo svoje automobile
od, recimo, vlastite gušterače
jetre
ili štitnjače
njih redovito servisiramo i čistimo
a svoj želudac darivamo
gastalom
da mu, jadnome, olakšamo
ili mjehur
litrama onog gadnog čaja zalijevamo
trpku glavobolju zaustavljamo
boli maternice umrtvljujemo
i vozimo
vozimo bez nadzora
da bar povremeno, iz čiste ljubavi
zađemo pod kožu
prislonimo se u sebe
čuli bismo prigovaranje prije jauka
ili bar vapaj prije samrtnog krika
naši organi gase se
kao ulična rasvjeta u zoru
nečujno
daleko od nas umiru polako
bez ljubavi
***
NISAM SE BOJALA
pažljivo sam ipak zaključala
vrata
spustila roletne
ugasila televizor
mrak me lakovjerno opasao tišinom
nemir je propuzao pod rebrima
izdaju samo koji su ti
blizu
dugo sam u kantu pored ležaja
povraćala žučne misli
onda ustala
sadržaj izlila u zahod
nakon svega pustila vodu
bol je plićak koji ne da
zaplivati
***
KUĆA ZA PTICE
sama sam sebi poprečna greda
uvijek okomita na središnju os konstrukcije
držim zidove kuće koja jesam
idealno udaljene na kritičnim točkama
taman toliko
da se osjećaju sigurno
pa sjedam na gredu koja jesam
i pljuckam okoštale misli
što dalje
možda će neka proklijati
mladica izrasti u stablo
granama mamiti ptice
da predahnu
u preletu prema jugu
__________________________________________
SNJEŽANA RADETIĆ (1964.) profesorica hrvatskog jezika i književnosti s dugim stažom u srednjoj školi. Otkad nije u učionici, svojoj potrebi za dijeljenjem i glasnim promišljanjem doskočila je pisanjem poezije i iskušavanjem proze.
Pjesme su joj objavljene u časopisu Dometi, na književnim internetskim portalima Čovjek-časopis i Astronaut. Krajem 2022. godine promovirala je svoju prvu zbirku pjesama Privilegija leta, Biakova, Zagreb.
Trenutno priprema drugu zbirku pjesama. Živi i radi u Poreču.
čovjek-časopis 