„vidiš ovde sam razbio nos pogodila me lopta tek što smo napravili teren ovu majicu sam kasnije dao nekome ne mogu da se setim kome ova zgrada tamo još nije bila srušena trenerka, naravno zelena na kolenima“
„ali na toj fotografiji nisi ti“
***
JUN
mnogo nade sam uložio u to da ću se skloniti negde kada dođe jun
da će to biti mesto pored reke i da ću ustajati rano i šetati to se nije desilo
u stvari još uvek nije jun ali mislim da se to neće desiti
dosta lažem
***
BEKSTVO
prvo ću da nabavim pare a onda idem po mariju i reći ću joj „mogli smo da odemo negde ovaj vikend“ (gde) „hoćeš da odemo na planinu ovaj vikend“ (skoncentriši se) „ajmo da odemo negde za vikend“ (ne valja) „idemo u subotu na planinu“ (opet ne valja) marija je lepo ime ali pogrešno shvaćeno reći ću joj da ne brine zbog toga jer idemo odavde i kad joj budem rekao da je volim i kad mi ona kaže da to ništa ne znači reći ću joj da ništa ne znači ništa i da to nije važno jer možemo da odemo odavde reći ću joj „znam da je prošlo dva meseca ali dva meseca prođu kao ništa kad si u gužvi“ i reći ću joj „ne moraš da nosiš ništa sa sobom ponesi jednu torbu i možemo da krenemo naći ćemo našu vrstu cigareta tamo i našu vrstu cipela i našu vrstu naočara i našu vrstu reči“ i pitaću je da idemo i sve će proći onako kako treba sve će proći kao rutinska operacija reći ću joj „možemo da krenemo u subotu ili bilo kad“ reći ću „ti i ja“ reći ću „planina“ reći ću „subota“ reći ću „idemo“
marija i ja ja i marija idemo na planinu to je dobro
ostaćemo tamo neko vreme
***
OČIGLEDNE STVARI U DETEKTIVSKOM FILMU
nebo je plavo voda je mokra žene imaju tajne
detektiv igra samog sebe i rešava slučaj isključivo tokom suspenzije čitavog života se sprema za tu istragu toliko vremena je potrebno da nauči ono što već zna svako ko loše laže samo želi da bude uhvaćen u laži devojka pada s nebodera i širok plan odaje sve što treba da znamo: los anđeles je žena koja će te prevariti moraš da je izmisliš da bi mislio o njoj sve njene ulice treba ponovo napisati ona je druželjubiva ima duge prste
naročito duge noge i može da sakrije svaki dokaz u svojim ustima mada samo ponekad radi takve stvari bulevar sumraka je njen stomak na prvo gledanje to nikad ne vidiš vraćamo se na širok plan – to je dovoljno za početak r e z (seci na pokret i rez se neće videti) telo uvek pada na auto
***
ODJAVNA ŠPICA
grad opsedaju teško naoružani stranci (bezbrižni profesionalni negativci) a brani ga tek šačica preostalih ljudi koji nikako nisu izabrani heroji i nije ih briga za dobre i loše strane prijateljstva i neprijateljstva oni će se boriti do kraja jer ni ne pomišljaju na zatišje ili propuštene a obećane zabave koje rovovska predaja nudi nema te elegije koja bi ih ubedila da njihova borba ima kraj
_______________________________________
PETAR ŽIVOJINOVIĆ rođen je u Gornjem Milanovcu 1998. godine. Završio je osnovne i master studije andragogije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Trenutno je polaznik višeg kursa konstruktivističke psihoterapije u PLK Centru. Pesme su mu objavljivane na portalima astronaut. ba, strane. ba, oblakoder magazin, u eckermann časopisu i zborniku poezije Šraf (2020). Ovo je njegova prva zbirka pesama. Živi i radi u Beogradu.
Franz Kafka, zatajni kritičar svih civilizacijskih i književnih shema, u pismu od 27. siječnja 1904. piše da bi trebalo čitati samo knjige koje nasrću na nas, izazivaju nam bolove i zbunjenost, knjige koje poput sjekire razbijaju led u našoj svijesti. Ako je Edvard Munch svojom slikom Krik najavio modernističko slikarstvo, praški pripovjedač Franz Kafka tom je vizionarskom izjavom najavio paniku u književnosti u doba oko Prvoga svjetskog rata (baš u vrijeme tiskanja svojih djela Preobrazba i Osuda), odnosno zacrtao nam je zarana veliki labirint tjeskobe u kojem će se „zagubiti“ ne samo brojni pisci, nego i slikari, skladatelji, poput Trakla, Bretona, Kubina, Artauda, Chirica, Ernsta, Magrittea. A vizionarski Kafka pojavio se u novom hrvatskom prijevodu – knjiga Pripovijetke i prozni fragmenti (OceanMore) Franza Kafke daje nam uvid u autorove manje poznate ili nepoznate proze, pisane od sama početka do dvadesetih godina 20. stoljeća, što ih je potisnula razvikana školska lektira. Tako vidimo da je Kafka već 1907/08. godine u pripovijetki Svadbene pripreme na ladanju najavio svoju veliku temu preobražaja čovjeka u životinju i njezin dotad neviđen apsurdni smisao. Nije, naime, šokantna sama metamorfoza, nego to što se crna jeza trpi usred bijela dana, mirno i spokojno, kao da je i nema. I to što je preobrazba prvi put u književnosti planula na sivom tlu, u suvremenoj građanskoj sredini, otrgnuta iz kolijevke fantazija, u kojoj su je zibale folklorne bajke i maštoviti pisci iz razdoblja romantizma. Tako u spomenutoj priči (nažalost nedovršenoj i objavljenoj posthumno) ženik Eduard Raban na tmurnoj kišnoj ulici razmišlja o mrskom putovanju na ladanje te zamišlja kako će tamo poslati svoje odjeveno tijelo, dok će on ostati ležati u krevetu u obliku golema kukca, jelenka ili hrušta. Preobrazba je veoma dojmljiva i u pripovijetki Umjetnik u gladovanju (1922.), također uvrštenoj u knjigu – umjetnik se četrdeset dana iscrpljuje u kavezu pred navijačkom publikom (je li Kafka ovdje izvrsnim opisima rulje najavio medijski senzacionalizam?) te patnički demonstrira svoje umijeće, pretvarajući se u koščatu cirkusku životinju, nesretan što promatraju njegovo izobličeno tijelo, a ne razumiju transformacije njegove duše. Preobrazbe su snažne i u pripovijetki Opis borbe (1904/05.), u kojoj se tijekom jedne šetnje događa niz apsurdnih dijaloga i nemotiviranih događaja, poput preobrazbi čovjeka u krajolik i obratno. Druga Kafkina opsesija – užas svijeta kao stroja (birokracije), čime je Kafka nedvojbeno predvidio današnje vrijeme, iznimno je snažna u pripovijetki U kažnjeničkoj koloniji (1919.), koja bi se slobodno mogla staviti u red Kafkinih najsjajnijih primjera uzaludnosti procesa što su opisani bolno realistički, a opet bride u prostoru nestvarnoga, bez ikakva uzroka i svrhe. Na otok dolazi stranac, svjedočiti smaknuću optuženika koji uopće nema presudu – nadobudni časnik do najpreciznijih detalja opisuje sofisticirani stroj za smaknuće (gotovo je čitava pripovijetka opis stroja), a da pritom nitko od likova ne iskazuje trzaje duše, kao da su svi zakrpane, klatarave marionete u krutoj zbilji, ili, moderno kazano, kao da su androidi što ih je programirao nevidljivi Big Brother, kako bi precizno odradili društvenu zadaću za neshvaćeno „opće dobro“.
Svijet kao mučan stroj
Odličan primjer iracionalne snage birokracije pokazuje i pripovijest Blumfeld, postariji neženja (1915.) – revni samac, kojemu je svakodnevica matematički posložena, jednoga dana u stanu zatječe dvije lopte koje samostalno skakuću, a da pritom abnormalnu pojavu prihvaća opet posve normalno, kao nešto po sebi dano, odnosno fantastično i zbiljsko stoje mu u istoj ravnini. Dapače, Blumfeld pokušava staloženo i mehanički izračunati kretnje loptica tako da one uvijek ostanu skakati iza njega, da ne iskoče iz kruga njegove kontrole. U drugom dijelu pripovijetke upoznajemo junaka kao tvorničkog nadglednika koji u detalje proračunava svoj posao, kivan na dva mlada pomoćnika što se ne drže njegova patološki zacrtana reda. Među brojnim alegorijskim tumačenjima Kafkine pripovijetke (a svaki Kafkin tekst zadaje glavobolje interpretatorima, jer autor ni sam ne želi riješiti zagonetku) loptice možemo shvatiti kao simbol nestašnih pomoćnika (radnika), kao grčevit pokušaj hladnoga racionalnog bića da pokori i neobjašnjive sile u svome svakodnevnom birokratskom nacrtu. Kafka, opsjednut svijetom kao strojem, u dnevničkim zapisima 1911. piše: „Sve mi izgleda kao konstrukcija“, odnosno: „ja sam lovac na konstrukcije“. Nije li i time anticipirao neke današnje moderne znanstvenike, koji npr. morbidnom idejom kloniranja nastoje „ubiti“ klasični svijet tajni i ustoličiti na zemlji čovjeka-Boga, što poistovjećuje čak i život i smrt? Valja naglasiti da su, za razliku od futurista koji su slavili brzinu i ljepotu stroja, ekspresionisti, a osobito njemački, zaranjali u tjeskobu i krajnju otuđenost mehanizirane civilizacije, što najbolje pokazuju Kafkine katastrofične vizije što „plešu“ u duboko osamljeničkom ozračju. U zapisima 1914. piše o „stravičnosti svega što je puka shema“. No deformacije nisu samo Kafkina fikcija, nego i njegova vizija buduće ljudske svijesti. U svojim Razgovorima s Kafkom Gustav Janouch bilježi Kafkine reakcije na Picassa na izložbi suvremenoga slikarstva – na Janouchovo zapažanje da Picasso iskrivljuje objekte Kafka odgovara: „Ne vjerujem da je tako. On bilježi samo izobličenja koja još nisu prodrla u našu svijest.“ Umjetnost dalje uspoređuje sa zrcalom koje mora „žuriti, preuranjivati“ poput sata.
Kafka, nijemi film i nadrealizam
Brojna literatura o zagonetnome Kafki daleko nadmašuje njegov relativno skroman opus, koji bi bio uvelike skromniji da je Max Brod poslušao njegovu posmrtnu želju da mu se ostavština spali. Za piščeva života izišlo je samo nekoliko zbirki pripovijedaka i skica – Preobrazba (1915.), Osuda (1916.), U kaznenoj koloniji (1919.), Seoski liječnik (1919.) i Umjetnik u gladovanju (1924.). Većina djela objavljena je posmrtno: mnoge pripovijetke, dnevnici te slavni romani Proces (1925.), Dvorac (1926.), Amerika (izvorni naslov Čovjek kojemu se zameo trag (1927.). Kafki se, kako se osvrće i Perić u pogovoru, pristupalo sa svih strana – marksistički (otuđenje u kapitalizmu), egzistencijalistički (bačenost čovjeka u svijet bez Boga), frojdovsko-psihoanalitički (edipovska interpretacija odnosa Kafke i oca), mistično-religiozno (grozničava potraga za višim smislom svijeta, odnosno za Bogom)… No u šarenilu pristupa Viktor Žmegač u knjizi Strast i konstruktivizam duha. Temeljni umjetnički pokreti 20. stoljeća (Matica hrvatska, 2016.) prvi se laća zanimljive usporedbe Kafke i tehnike tada avangardnoga crno-bijeloga filma. Pražanin je, naime, u svojim dnevnicima bilježio razne dojmove o filmu koji ga je zadivio svojim slikovnim govorom. Žmegač, iznenađen što istraživanje Kafke nije dosad uvrstilo paralelu Kafka – film, objašnjava kako su piščevi romani i kratki prozni tekstovi vizualno srodni crno-bijelim filmovima; naime, i Kafkina je proza crno-bijela, jer u autorovu stilu izostaju boje. No, objašnjava Žmegač, u Kafke ima svjetlosnih efekata – nešto se u njegovim opisima osvjetljuje, nešto zatamnjuje, što je povezano sa sjenčanjem, optičkim fenomenom crno-bijele snimke. Iako se Kafku stavlja u svijet ekspresionista – zbog fantastičnih zbivanja, groteski, ekstrema – suzdržanim asketskim jezikom istodobno se udaljava od ekspresionističke književnosti, što buja slikovitim, metaforičkim uzletima, kao i od ekspresionističkog i fovističkog slikarstva, što žari bojama, posve suprotno od njegove mahom crno-bijele konstrukcije apsurdnoga svijeta. Žmegačeve originalne komparatističke analize idu dalje, pa Kafku stavlja i u kontekst nadrealističkoga slikarstva – začudni slikarski spojevi nespojivoga veoma su slični Kafkinoj tjeskobi bez obrazloženja. Uzmimo na primjer kolaže Maxa Ernsta, na kojima dominiraju sumanute životinje s ljudskim obilježjima, kao i mnoge slike Renéa Magrittea, na kojima je groteska prikazana gotovo fotografski dosljedno. Pristup veoma sličan Kafkinu: samo prividno realističan stil može još više produbiti užas besmisla. Magritteova slika Manetov balkon na vjerno prikazanu balkonu daje nam morbidan prizor sa smeđim lijesovima, koji su oslikani toliko precizno da smrt ne izaziva patnju ili sažaljenje, nego gotovo racionalno pomirenje s prizorom, kao da se radi o pripremama za pogreb. Opet kafkijanska jeza bez velikih upitnika, s običnom, krutom točkom na kraju.
Kafkino proročanstvo
Valja spomenuti i platna Giorgia de Chirica, preteče nadrealista, koja prikazuju bezlično okružje egzistencije, odnosno svijet koji kao da se, baš kao u Kafke, zaustavio, skamenio. No dok slike ipak gledamo, škrt i precizan jezik kojim Kafka prenosi svoju bujnu maštu uvijek je bio izazov prevoditeljima. U zajedničkom djelu Kafka: prema maloj književnosti Gilles Deleuze i Felix Guattari tvrde da Kafka uopće nije pisao tako mučno i patnički kao što smo naučili iz školskih tumačenja Preobrazbe ili Procesa, već, naprotiv, da je Kafka bio vedar, itekako sklon humoru, dakako crnom iliti mazohističkom. A upravo je Perićev prijevod knjige Pripovijetke i prozni fragmenti osvijetlio i humornu stranu Kafke, veću dinamiku njegova teksta no što smo bili navikli do sada (valja spomenuti da je Perić preveo i Kafkin Dvorac). Kafka je 1921. u dnevnik zapisao da i zbog metafora „očajava nad književnošću“, a s apsurdom se poigravao baš poput nadrealista, pa tako, prisjetimo se, u Procesu božica pravde u ruci drži vagu, a na očima povez, dok su joj na petama krila. Pravda je tako slijepa, a krila nas vazda plaše da će odletjeti u nepoznato. Božica pravde i danas nam ne daje odgovore na pitanja: odakle otuđenje u premreženom svijetu, odakle u slobodarskom nizanju milijardi informacija osjećaj neinformiranosti? Odakle u virtualnom svijetu osjećaj stvarnosti? No među nabrajanjima apsurda današnje civilizacije predočimo možda najapsurdniju, najkafkijanskiju sliku: buljimo u ekrane, aktiviramo „mozak“, posve zapuštamo tijelo, pa se svi u budućnosti pretvaramo u statične ljude s velikim glavama i malim, zakržljalim udovima, transformirani gotovo doslovce u Kafkine kukce. Hoćemo li tada Preobrazbu čitati kao krajnje realističku prozu?
______________________________________________
LADA ŽIGO ŠPANIĆ dugogodišnja je kritičarka, esejistica i prozaistica. Dobitnica je Nagrade Europske unije za književnost 2012. godine. Objavljuje već trideset godina u raznim kulturnim novinskim prilozima i u književnim časopisima. Hrvatski radio emitirao je njezine priče i romane, gostovala je u mnogim radijskim emisijama i na Hrvatskoj radioteleviziji, a i uživo u sklopu raznih kulturnih projekata. Godinama vodi književne tribine, uređuje i predstavlja knjige, a često je gostovala i u inozemstvu. Objavila je osam proznih knjiga – Ljudi i novinari, Babetine, Rulet, Iscjelitelj, Noć ruskog ruleta, Živote, samo teci i Punom parom u Europsku uniju te knjigu eseja Avanture na stazama kulture. U pripremi je i novi roman Ovrha. Roman Rulet (nagrađen Nagradom EU) preveden je na španjolski, talijanski, slovenski, albanski i makedonski, a u pripremi je prijevod na engleski kao i drugi prijevodi. U prozi „udara“ u aktualne probleme društva: novinarski senzacionalizam (Ljudi i novinari), radikalni feminizam (Babetine), trend duhovnih iscjelitelja (Iscjelitelj), poslijeratna Hrvatska (Rulet), drama očajnika koji se nisu snašli u kapitalizmu (Noć ruskog ruleta), depresija (Živote, samo teci) i lažna demokracija (Punom parom u Europsku uniju). Autorica je i stilski raznovrsna – neki su romani pisani urbanim stilom, neki klasičnim, ali u gotovo svakoj knjizi koristi različite funkcionalne govore (tako u spomenutoj knjizi Iscjelitelj u dijalozima koristi originalni govor Dalmatinske zagore). Objavila je i knjigu eseja i razgovora Avanture na stazama kulture, a uskoro iz tiska izlazi i knjiga eseja Život među koricama. Autorica je stotine kritika i eseja u brojnim publikacijama („Vijenac“, „Republika“, „Kolo“, „Europski glasnik“ itd.) te uredila mnoge knjige s pogovorima. Živi i radi u Zagrebu kao samostalna književnica. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskoga P.E.N centra i Društva hrvatskih književnika, gdje godinama vodi tribine.
kad bi se barem netko sjetio da sam sama u sobi, donio malo lošeg šećera: tijelo samo zajednički može biti uništeno, ili se pretvori u spomenik
već krutu, ne sasvim otesanu, prodavač i poštar uvijek me dotiču rukavicama, ali pogled u kojem je voda gladna mogao bi mi dati privid mekoće
sat kuca, tjerajući krv do vrhova prstiju
onome tko dođe s najslađom smrću, rekla bih: ne volim te ali izmislit ću za tebe novu vrstu dodira, kad mrak pojede dvorište i cestu slušaj:
to se ljubav približava nepojmljivo sporo kao san francisco los angelesu
***
KUĆA KOJU TREBA IŠČUPATI
dok su zidovi bili zeleni i rasli, nisam se bojala geparda
bez ruža na usnama sjela bih na kauč i promatrala krvavo kidanje utrobe u pejzažu tako lijepom da je bilo jasno da postoji samo za potrebe safarija
afrika je riječ koja se izgovara brzo, kao gnu, ili zapne u grlu poput hrđavog brodića što sa svojim neželjenim putnicima treba pasti u želudac da bi blaga mučnina zamijenila bol
svi koje volim su s druge strane vode
između žutih lelujavih zidova telefon me vreba
***
RUSALKA ČITA
kao upaljač na lošijem rock-koncertu kad pjevač kaže “ajmo, sad svi”, tako, ugodno pogrešno, u mraku sjaje oči
a ja iz vode izvađena s algama na toplijim mjestima s ribama zubima okačenima o bradavice glasno čitam
za stolom preda mnom mladi par večera raka golemih kliješta, preskupog za moj jezik
jeste li znali da na korejskom tanjur znači spokoj, a vilica nerazumijevanje
moje riječi padaju po njima kao pahulje od šećerne vate, pogrešno ugodne i pomalo ljepljive
kad izrazim namjeru da si propucam mozak, pljesak izlazi iz korita i diže se
***
TRG JEFFA DAHMERA
na sredini, umjesto konjanika, frižider s odsječenom ljudskom glavom na najvišoj polici i senfom sa strane
neka znaju osvajači: moja glad je strašnija
***
NEDJELJNA NADA
imam i ja pravo na njihovu ljepotu, premda dolazim praznih ruku, prekasno
plove k meni: deset, dvanaest, trinaest svijetlećih ptica na tamnoj vodi
još im kljunovi mirišu na grickalice
stari je običaj, nema ništa loše u tome, da odrasli djeci skidaju skalp i bacaju najbistrije komadiće mozga u duga nepovratna grla
ja bih mogla biti spasiteljica labudova, mislim, ne tražim zauzvrat čak ni kuću, samo da mi dopuste vidjeti prirodu svog popustljivog odnosa prema površini
kad su im glave pod vodom, gubim ih kao što gubim patke
kad kažem “nedostaješ mi”, postaju ptice s razglednice, do maločas uronjene u nerealni sjaj sunca na pozadini nečijeg prvog spoja
imam i ja pravo na njihovu ljepotu, premda je već vrijeme večere, varivo od graha čeka me kod kuće, gusto, pregusto, i ne znam kako se izvući iz ove zime
___________________________________
MARTINA VIDAIĆ (Zadar, 1986.) diplomirala je kroatistiku i do sada objavila zbirke pjesama Era gmazova (nagrada Goran za mlade pjesnike; SKUD IGK, 2011.), Tamni čovjek Birger (V.B.Z, 2016.) i Mehanika peluda (Nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju zbirku pjesama u dvogodišnjem razdoblju; HDP, 2018.), romane Anatomija štakora (Naklada Ljevak, 2019.) i Stjenice (Naklada Ljevak, 2021.) te poetsko-proznu knjigu Trg, tržnica, nož (Nagrada Janko Polić Kamov za knjigu godine, HDP, 2021.). Pjesme su joj prevedene na nekoliko jezika i objavljene u brojnim antologijama i izborima.
“Toliko si ružna da te ni Cigani ne bi ukrali”, rekla mi je Ana. Sanja je češljala barbiki kosu i kimnula. Nasmijale su se. Prvo tiho, onda sve glasnije. “Prestanite!” Smijale su se još više. Kao da sam rekla najsmješniji vic na svijetu. Ana mi se izbelji. Ja sam se objema izbeljila i odmarširala prema kući.
Eto, to su bile moje prijateljice. Poznavale smo se od rođenja i živjele smo u istom kvartu. To je bila jedina stvar koja nas je spajala. Kad god im se više ne bi dalo igrati sa mnom, svašta bi mi govorile. “Nismo ti više prije!” jednom su mi rekle uglas iz čista mira. S vremenom sam se navikla na njihove ispade, ali taj dan mi je prekipjelo. Nasmiješila sam se, okrenula na peti i otišla kući.
“Šta sam im skrivila?” oči su me zapekle od suza. Odlučila sam ići dužim putom kući. Umjesto da skrenem lijevo kod potoka, produžila sam ravno. Dugo sam se penjala uzbrdicom okruženom napuštenim, poluizgrađenim zgradama.
Hodala sam jako dugo. Sunce mi je udaralo u tjeme, a ja sam se pitala hoću li ikad imati prave prijateljice. Onda sam ga vidjela. Dolazio mi je ususret iz suprotnog smjera. Prvo se prikazao gornji dio glave, zatim trup, pa noge u kožnatim sandalama. Bio je sav u bijelome. Izgledao je kao Isus iz onih prastarih filmova koje su puštali na TV-u za Božić. Kad je došao ispred mene, rekao je: “Pozdrav, djevojčice!” “Dobar dan”, odgovorila sam. Dlake na nožnom palcu sezale su mu gotovo do noktiju. “Želiš napraviti besplatan DNK test?”
Razbrbljao se o nekakvoj budućnosti. O tome dotad nikad nisam razmišljala. Ali prva stvar koja mi je pala na pamet bila je hoću li jednog dana opet imati prijateljice, ali prave. Taj tip mi se nije činio kao netko tko ima odgovor na to pitanje. “Ne, hvala”, odrezala sam i pogledala ga. “Dobro… ovo je tvoj gubitak”, suzio je oči i primaknuo se bliže. “Druge curice tvojih godina…”
Otrčala sam. Kad sam ugledala požutjelu zgradu vojarne, sjetila sam se da su tu prije nekoliko godina nestale tri djevojčice mojih godina. Jedino što je ostalo iza njih bili su njihovi bicikli, naslonjeni na zid ili zavezani za stup. Još se sjećam panike u glasovima odraslih, ludih, nevjerojatnih glasina među djecom koje bi nekako pronašle put do novina, zidova i stupova oblijepljenih posterima. Jeste li vidjeli ovu djevojčicu? Možda je upravo onaj Isus otimao cure – prvo bi ih nagovorio da odu s njim otkriti svoju budućnost, zatim bi im, kad bi bili nasamo u nekoj šupi, nabio maramicu u usta i radio na njima medicinske eksperimente. Baš kao što su radili nacisti židovima, kako smo učili na satovima povijesti.
Dugo nisam nikoga vidjela. Tek bi povremeno pokraj mene prozujao auto ili bi preko puta prešla mačka. Prošla sam napuštene zgrade i izbila na kružni tok. Prešla sam cestu i spustila sam se niz stube pokraj frizerskog salona. Ispred i pored mene pružalo se još stepenica. Odabrala sam one zdesna i izbila opet na cestu. Ovaj kvart je bio skroz drukčiji od mog. Zgrade su bile toliko niske i razdvojene jedna od druge da sam mogla vidjeti nebo. Umjesto betona okruživala su ih poredana stabla i parkići za djecu. Ušla sam u jedan od njih i sjela na klupicu. Pitala sam se što mama sad radi, je li uopće primijetila da me nema. Pogledala sam na sat. Tri i petnaest. Već je odavno bilo vrijeme za ručak. Ali nju ionako nije briga. Znala sam da prije ručka popije nekoliko čaša vina. Bolje da sam tu vani, na suncu, kako bi ona rekla. Često bi me tjerala iz sobe. “Izađi vani na sunce! Ne budi vampir!” Jedino smo tad razgovarale. Ustvari, ona je meni govorila što da radim.
Gotovo mi je promaknuo plakat na zidu. Približila sam se. Cirkus je u gradu! pisalo je iznad fotografije tigra koji stoji na slonu, a koji stoji na kornjači. Ispod fotografije je pisalo 500 metara i strelica koja pokazuje desno. Pratila sam upute i uskoro se našla usred ciganskog naselja. Oko mene su se naherile kuće s limenim krovovima, poluraspadnuti auti i dijelovi žičane ograde. Tko zna, možda su Cigani oteli one cure i sad su one njihove robinje. “Alo mala, šta radiš tu?” zavikao je duboki muški glas prekinuvši mi maštanje. Došlo mi je da mu priđem i kažem mu da me uzme, da je bolje živjeti kao Ciganka nego s onim dvjema i onakvom mamom? Ali ta je misao trajala samo trenutak. U idućem sam već trčala kroz naselje uvjerena da me hvataju Cigani. Zaustavila sam se na vrhu obronka. Iza mene nije bilo nikoga. Samo limeni krovovi obasjani popodnevnim suncem.
Ispod mene se prostirao veliki šareni šator. Trčeći sam se spustila niz obronak. Ljudi su ulazili i izlazili iz šatora. Vidjela sam i Isusa. Nije me prepoznao. Umornim pokretima je razmontiravao štand na kojem je markerom pisalo Otkrij svoju sudbinu u dvije minute. Zavirila sam u šator. Nije bilo nikoga, samo razbacana oprema – baloni, stolice, užad i loptice. Izašla sam. Vrtuljak s konjićima se nije vrtio. Sjela sam na klupicu i promatrala ga. Odjednom mi se učinilo da na njemu vidim one tri cure. Protrljala sam oči. Nije bilo nikoga.
“Triba li ti nešto?” kaže novi glas, isto muški. Okrenula sam se. Gledala sam se oči u oči s klaunom. Kovrčava crvena kosa, ogromne cipele i košulja na točke. Prepala sam se. Ne zato što je to bio klaun, već zato što nije izgledao sretno. Ispod debelog osmijeha nazirale su se spuštene usne.
“J-je li tu cirkus?”
“Da, bio je”, rekao je hrapavim glasom i nasmiješio se. Lice mu je bilo rupičasto kao palačinka. “Očito nisam polipija dovoljno plakata. Niko nije doša.” “Koma”, rekla sam, reda radi. “Ma, ja se ne znan reklamirati”, zapalio je cigaretu i sjeo na jednu od stolica. Potapšao je onu pokraj sebe. “Sidi malo.” Sjela sam. On je pušio, ja sam šutjela. Prišao nam je Isus. “Šime,” obratio se klaunu, “idem ća. Valjda ćemo imat više sriće drugi put”, namignuo mi je. “Okej. Pozdravi gospođu, Zvone”, rekao je klaun zureći u pod. Zvone Isus je dignuo ruku i odgegao se s opremom. “Mislim da sam prestar za ovo sranje”, rekao je klaun nakon duže šutnje.
“Koliko dugo ovo radite?” “Predugo”, odgovorio je i povukao dim.” I znaš šta? Život je prekratak da radiš stvari koje te ne zanimaju.” “Mene škola ne zanima”, rekla sam. “Vidiš, da sam ja iša u školu, ne bi bija klaun. Vjerojatno bi posta automehaničar.” “Ja još ne znam šta želim biti.” Okrenuo se prema meni i nakrivio usta. Mislim da se htio nasmiješiti, ali mu nije uspjelo.
“Ja san sam ka ćuk. A ne tako davno sam ima sve – kakav-takav posal, ženu i dite.” “Šta im se dogodilo?” “Nisam bio dobar prema njima”, rekao je i povukao dim. Odmaknula sam se malo od njega. Pogledao me. “Nisam ništa napravija. Samo sam…” napravio je gestu kao da pije.
Odahnula sam. Već sam počela zamišljati klauna kako veže ženu i dijete i zaključava ih u nekom vlažnom podrumu. Kad je onom gestom pokazao da je izgubio svoju obitelj jer pije, shvatila sam zašto su mu oči crvene. I mamine su oči bile takve. Ali nije se činio pijan. Niti mu je smrdilo iz usta. Što ako je lagao? Što ako im je ipak nešto napravio? “Znan da je to loše. Ali se tako dobro osićan kad mi votka klizne niz grlo i onako lipo užeže. Uh!” “Votka je odvratna”, rekla sam. “Al si probala?” namrštio se. Ugrizla sam se za jezik. “Ko ti je to da?” nastavio je ispitivati. Nisam htjela ništa reći. Zurila sam u mrava koji je za sobom vukao osušenu travku kao da je teška sto tona. Brojila sam njegove koračiće.
Jen, dva, jen, dva. Ponovio je pitanje. “Neću ništa reć”, napokon sam odgovorila. Tko je on da mu moram govoriti što mi se događa doma. “Jebate, i dici su počeli davati alkohol. Sad bi najradije od muke popija jednu”, zatresao je glavom. Zamalo mu je spala perika s glave, ali uhvatio ju je na vrijeme i namjestio je ponovno. “Bilo je slučajno!” uzviknula sam. “A to ti je reka ćaća? Bogami, lipo te izmasla.” “Nemam tatu”, promrmljala sam. “Dotad je nikad nisam vidila tako pijanu. Uvatila me za bradu i u usta mi ulila votku.” Klaun se nije pomaknuo dok mu cigareta nije dogorjela među prstima. Napravio je grimasu, ali ovaj put nije izgledalo kao da se želi nasmijati.
“To nije u redu”, glas mu se tresao. “Mater ti nema pojma…” “Ajme, nemojte plakat, molin vas!” podigla sam ruke. Zabacio je glavu i dugo se smijao. U tom trenutku sam ga se stvarno bojala. Nagnuo se tako da sam mogla vidjeti da ispod perike nema kose. Obrisao je oči dlanovima.
“Podsićaš me na moju malu”, rekao je. Glas mu više nije bio hrapav. Okrenula sam glavu. Bilo mi je neugodno od njegovog pogleda. “Ne brini. Na kraju će sve ispasti dobro”, rekao je. “A ako slučajno i ne bude… i to je ok.” “Šime,” netko ga je zazvao, “mi ti sad idemo!” Klaun podigne ruku u znak pozdrava.
“Evo, meni se niko nije pojavija u cirkusu, i to mi ne smeta. Ionako bi skužili da san lažnjak”, opet se okrenuo prema meni. “Triba li te odbacit doma? Tu mi je auto.” Htjela sam reći ne, ali bila sam tako umorna od hodanja.
A i nisam znala kako se vratiti doma. Pokazao mi je rukom na suvozačevo mjesto. Nikad nisam sjedila naprid. Zastala sam. “Je l’ te straj?” upitao je klaun. Odmahnula sam glavom i otvorila vrata auta. Prije nego što je okrenuo ključ, dotaknuo mi je rame dlanom. To je napravio jako neprimjetno, ali osjetila sam i toplinu i težinu njegove ruke. Nešto me štrecnulo u trbuhu..
Još nije krenuo, mogla sam pobjeći. Bilo bi tako lako. Samo sam trebala otvoriti vrata i otrčati. Ali nisam. Klaun je okrenuo ključ i ubacio u prvu brzinu. Dok smo se vozili, gledala sam kroz prozor i čekala kad ću ugledati svoje nebodere s prljavim fasadama, beton i smrdljivi potok.
“Evo, možete me tu ostaviti”, rekla sam kad sam shvatila da se nalazim na svom terenu. Pogledala sam klauna u potrazi za znakom. Hoće li me pustiti ili će se nagnuti i začepiti mi usta maramicom? Na čelu su mu titrale kapljice znoja, sjajne kao biseri. Crvena šminka slila mu se gotovo do brade. Kimnuo je i zaustavio se na autobusnoj stanici. Posegnuo je rukom prema vratima. Osjetila sam njegov topli dah na obrazu. Otvorio je vrata. Nisam mu rekla hvala, nisam ga pozdravila. Izašla sam i potrčala prema svojoj zgradi. Dugo sam nakon tog dana imala osjećaj da me netko prati.
______________________________________
LUCA KOZINA (Split, 1990.) objavila je knjige: Važno je imati hobi (2021, proza), Priručnica – od ideje do priče (2023; koautorstvo s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky), Žena duh i njezina soba (2024, poezija) te Vidjet ćeš kad odrasteš (2024, proza). Dobitnica je nekoliko književnih nagrada (Prozak, Mak Dizdar za mlade pjesnike, Ulaznica – prva nagrada za poeziju). Od 2016. godine piše književne kritike za književni portal Booksa. Članica je udruge za promicanje kulture pisanja i književnog stvaralaštva Pisci za pisce. Živi i radi u Splitu kao profesionalna copywriterica.
“Jutros sam tiho plakala Okrenuta licem prema zidu Suze su natapale dušek Iako već požuteo od stajanja“ i bila sam sama u toj maloj kući, na kraju sela tješila sam se ljudi su glasni planirala sam vikend bježala u sebe sve češće i više divlja kosa razlivala se po plahtama
Zaključala sam, dva puta odlučna da što prije napustim ovaj zrak u odrazu lifta, u hodniku “volela bih da isplačem svu svoju unutrašnjost“ u odrazu, ta djevojka neustrašive kose bježi na izlet u drugo mjesto u prašinu i polja suncokreta dok se promatramo, gledajući jedna drugu u oči prekidamo nelagodu, jer našle smo taj kut što zovemo sopstveni dom.
___________________________________
10.10am – 10.23 am 8.9.2024. nedjelja (Prozivka, peti sprat) {stihovi kurziv i inspiracija, Jelena Krombholzova}
***
NA TIRKIZNIM VALOVIMA Svetlani Jakša
U pauzama jecaja prosute kose Po jastucima u kutu sobe Danas, vratit ćeš se kući Nećeš govoriti Moja Ti Jer si suputnik Tišina razgovora misli
Dotakla si dubine ogledala duše Istisnula smeće iz nepostojećeg tramvaja Rodnog nam grada
Očistit ću ljudski otpad Ubaciti sve u kontejner na parkingu Možeš sa mnom držati dah Kao osobno ohrabrenje Samo su koraci teški
Živimo u ravnodušnosti svijeta Nakupini kolektivnog zaborava Plastična srca ljudskosti i tek poneka iskra
Osunčana jesen ubrizgava boje Brišem maglu zaključanosti Puštam vlažni treptaj da teče u oslobođenosti U poljima crvenih bulki i hajdučkih trava Na valovima Jezera, s kricima crnoglavih galebova U mreškanju tirkiznih valova Susreta sa sopstvenim mrakom
Koračaš u bijelom mantilu hodnicima Zaboravljam anegdotu Nietzscheovog sloma U toj točki susreta želim živjeti Nakon saznanja o oporavku Maksimumom jata letjeti iznad neba
S oceana iscrtavaju se položaji drukčijeg življenja Među stranicama Pessoe pronalazim pisanu poruku: “Békés, boldog, sikerekben gazdag új 2016-os évet kívánok Ágota”
Na stranici gdje stihovi šibaju lica izbačenih moreplovaca sa Segresa Marširajući valovima ka Posvemašnjem moru Strijele i mirisno drveće izvana Košmari i bizarni snovi iznutra
Čitam elektronske poruke staraca Zakačenih poput metastaza za trule ostatke prošlosti Jer, ne zaboravimo, neki dio prošlosti još uvijek živi i diše kao sadašnjost
Ta mala poruka, ručno pisana na bijelom komadu kartona Remeti šutljivo, moje jutro: Gdje je ta “obična” žena, ta Ágota? Koja me je učila osnovama mojeg drugog jezika
Svi ti, drugi, starci puni “mudrosti” beznačaja, o njoj ne govore Kao i uvijek, šute u svojim zadovoljstvima samoživljenja A pitanje ‘gdje je ta Ágota?’ plovi morem mojih misli
Tvrdoglavo, podsjećaj naišao raširenih krila lastavica ljeta U ovim časovima, misao je jasna Ploveći mojim, nebeskim oceanom bez odgovora
__________________________________
8.26am – 8.39am 18.07.2024. četvrtak /London/
***
NESANICA U WEST DRAYTONU
Usred noći zurim u strop Razmišljam o fotografijama sa društvenih mreža Mogu čuti pomeranje unutrašnjih organa Rad mašine zvane laptop i frižider iza zatvorenih vrata Na ekranu gomile na Šordošu Devojke padaju pod pritiskom žive ograde ‘Slipping into psychosis’ objašnjava Kako i zašto Kada Pod kojim uslovima 500 policajaca zaštitnika diktature Kao u Orvelovoj knjizi Gledam u mrak, u strop “rekla sam da” – izbacilo se jednom Preskočio sam Preskačem Doručak i obroke Jer je latte sa karamelom važniji od vode Kao konačno mesto Za mir i tišinu Vidim jedino groblje Vidim strop U mraku sve izgleda čisto I cveće ima lepše listove Živeti ima više smisla Kao bespomoćnost Kao besmislenost Kao : danas ustajem u isto vreme da ribam podove U kuhinji sa smećem _____________________________
02.50am – 3.02am 25. Oktobar 2022. Sreda (muzička podloga: Xeno & Oaklander “Smoke and Fire”)
***
KLEIN-PLAVA U DUBINI OČIJU MOJE MAJKE
ponekad gubim snove detinjstva na dlanovima ostavljam ih prelazim put razmišljanja nad glavom sivi oblak plava misao kotrlja se lavirintom zvezdanog ambisa zenice se šire polja nedovršenih snova spavaju grleći to crnilo i dalje jača od erupcija vulkana sumornosti sklupčana na posebnom mestu – voljena čitajući u potaji sve zaključane suze stihove zaboravljene na jastuku obgrli me čvrsto, iskreno, nežno, kišom ljubavi na njenim dlanovima leže sva rasuta zrna prašine nedovršenih snova detinjih i onih što skrivaju se u stvarnosti sadašnjeg trenutka sa dna gazim lišće odvažno, stidljivo, iz oblaka kaplje zrak na pločniku života noseći zenicu plavog oka nekog dalekog šapata, a ipak bliskog grleći to crnilo ogrnuto Klein-plavom tu tamu dubine duše moje majke
„Tijelo mi nije sačinjeno za kraj“ – kaže Rajna. Nije ni moje, iako sam danas signalističkim bedžom zarivao oštricu u kožu okolo i blizu vena na rukama. „Moje tijelo ne možete sabiti“ – kaže Rajna. Ne možete ni moje. Ako se sabijem između sedišta za druga tijela, gdje ta tijela gledaju jedno u drugo do beskonačnosti, krv negdje mora izaći. Ne mogu biti završen skup. Ne mogu podnijeti titranje rubova u svakom segmentu kože. Imam kamenje u grudima. Teško dišem i onda se monogo znojim. Usjeci peku. „najbolje je da ih ostaviš da se prirodno suše“ – reče bolničar iz emergency službe.
Moje tijelo je nemoguće skupiti u krug i zatvoriti dok zastori ne padnu. Ja ne mogu tako da zaspim. Ni privremeno, ni zauvijek.
Volim Samoubojicu u sebi jer me uvijek upozori. Traži stanku. – „Hej, vidiš, ovo su crvene londonske govornice, nisu više u uporabnom stanju, ali imaju lijepe cvjetne žardinjere“ – kaže mi On.
I onda stanka. Odem do prve prodavnice lijekova i kupim flastere, vlažne maramice, paracetamol i suhe maramice. Onda popijem 2 mg rivotrila i 40 mg bensedina. Čekam, jer imam spor metabolizam. A i absence-epileptični napad me može na momenat isključiti – odmah potom usključiti u mrak otvorenih očiju.
„Tijelo mi nije sačinjeno za kraj“ – kaže Rajna. „Jer kamen u grlu ne smije biti“. Točka od mene između rečeničnog kaosa u glavi.
__________________________
14.06 h završeno 26.09.2023. utorak (Costa Coffee – Uxbridge, centar) [svi navodi, stihovi Rajne Racz; sem u trećoj strofi – self dijalog]
***
JEDNOM ĆE I NJEN MJESEC ZASJATI
Moju sestru ne posjećuju ni ptice; one dolaze na moj prozor iako nisam tamo. Jednom na mjesecu netko joj piše (ja valjda imam sve što mi treba). Mama po običaju kuha, rasporedi 250 dinara na više dana. Život je baš “fin”: sestra bez riječi sjedi i gleda kroz prozor; visoka lokalna bolnica dominira.
Moja sestra je baš superčudna djevojka sa nekog drugog svijeta; svi je šetaju okolo, ali bez ljubavi. U 9.99 ujutro ona ustaje: Možda nema misli?
Svakog puta kada se vidimo plače, iz straha da ću je u bijelome svijetu zauvijek zaboraviti. Ő létezik, valángan. Menekülj önmagaból elől. Belső bimbói még nem nyíltak kis le talán. Csak talán én lehetek nekia tavasz. *
______________________________
22.45h – 23.03h 17.04.2024. srijeda {posljednji put u sobi broj 5, Yiewsley} /Alanis Morissette – You Oughta Know Live (glazbena inspiracija)/ (djelomični cut-up pjesama Snježane Vračar Mihelač)
stihovi na mađarskom Vladimir Vlad Milojkovity: * Ona postoji, stvarno. Bježi od sebe. Možda joj se unutarnji pupoljci još nisu otvorili. Samo možda ja mogu biti njezino proljeće.
***
VLADIMIR MILOJKOVITY (mađ.) ili MILOJKOVIĆ (srb./hrv.) rođen je 1978. godine u Szabadki / Subotici, na severu Bačke. Završio je akademske studije iz pedagogije vizualne umetnosti (2014.) i specijalizovao se za rad sa decom sa autizmom, na Pedagoškom fakultetu u Somboru. Objavio je tri knjige poezije; „Razgovor sa Hertom“ (SKC Kragujevac, edicija ’Prvenac’, 2014.) za koju je nagrađen za najbolji neobjavljen rukopis mladog autora; „Teško u glavi“ (Presing, edicija ’Pod presom’, 2020.); „u kući od ljudske kože“ (najbolji neobjavljen poetski rukopis – nagrada Presing 2021. – objavljena pod imenom Vladimir Milojkovity).
Značajnije nagrade; Najbolja ljubavna pesma – 3. nagrada, Ivanjica 1997. (žiri: Duško Trifunović i Pero Zubac); Najbolja pesma na engleskom – American Corner (Subotica 2011. prva nagrada); specijalna nagrada – *Branislav Čeganjac* (Ivanjica , najljubavnija pesma, 2012.); *Ulaznica 2013* (4. nagrada za poeziju; Gradska narodna biblioteka Zrenjanin, 2013.); Najuži izbor od 12 autora za pamphlet poetry *Little Black Book* (London, Hedgehog Press, 2024.); *Prvo Slovo Subotice* (Suboticijada 4, 2024.).
Značajnije izložbe : Proleće mladih – *Garden Art Galerija*, Sombor 2012.; izložba vizualne poezije *signal-iza-C-i-JA* (Novi Sad – CK13 mala galerija, 2019.) ; Galerija Greta (Zagreb, 2020.); Savremena Galerija (Subotica, 2021.). Značajniji body-art umetnički performansi: performans *Ugušiti* (Klub Žica 2013., Poezin Spoken Word Poetry Slam); art-performans *URLIK Ambisa* (The roar of the abyss, Blans Studio, Subotica 2014.); bodyart-performans *Teško u glavi* (Savremena Galerija Subotica , 2016.); *In The House Of The Human Skin* (SKC Kragujevac, 2022.); International Art Fair (Doncaster, UK, 2022.) – /predstavljao UK sa dva rada u finalu/; Frida Kahlo – PopUp painting, zajednička izložba (Art Social Bar , London, 2024.).
Učesnik i/ili moderator radionica kreativnog pisanja & vizualne poezije: *Poezija u Kući* (aktivno čitanje poezije, moderatorica Jelena Anđelovska, 2010. – 2012. Novi Sad, CK13); *Studije konteksta* (moderatorica Aleksandra Sekulić, Centar za Kulturnu dekontaminaciju BG, Savremna galerija Subotica & Studio 11, SU, 2015.); Summer3p Festival elektronske muzike, vizualno-poetska radionica *SummerDADA* (moderator Vladimir Milojković, 2015. – 2019. Subotica – Palić); *Pisalište* (moderator Đorđe Majstorović, Novi Sad, Crna Kuća 13, 2016. – 2020.); *Online spisateljska radionica* (moderatorica Monika Herceg, 2024.); Festival Queer umetnosti – *Queering Objects* (moderator Eric Yip, London, UK 2024.).
Uređuje blog massigliebe.blogspot.com; zastupljen u novijim edicijama; *Fantom Slobode* (2020. & 2023.), *Čovjek Časopis*, *Libartes*, *Vesna*, *AKT*, *Koraci*, *Librarion* fanzin, kulturnom dodatku *Beton* dnevnog lista Danas, *Priče iz izolacije* (Makart 2021.); zastupljen na internacionalnim kompilacijama poesié sonore (Huellkurven /Austrija, 2016./ & MATLIT /Portugalija, 2017./); zbirkama signalističke književnosti *Magija signalizma* /2016./ & *Vizije signalizma* /2017./, *Antologija signalizma* /Presing 2023./ ; internacionalnim izložbama DADA umetnosti i festivalima kratkih filmova (Interntaional Smart Phone Festival, Abuja, Nigerija /2018.-2019./); zbornicima socijalne i angažovane poezije (*do zuba u vremenu* /2014./ & *REZ* /2016./); art-performer i od 2021. član Engleskog PEN Centra.
Od 2020. živi u Engleskoj, kao mađarski državljanin, pod imenom Vladimir Milojkovity (pod kojim predstavlja Veliku Britaniju, Mađarsku, srpsko-hrvatsko govorno područje kao potpisnik *Deklaracije o zajedničkom jeziku*); prebivalište, Severo-Zapadni London (London Borough of Hillingdon).
čovjek-časopis 