mama me budi u pet ujutru kada se obuče i spakuje uniformu žuri da pozdravi kolektiv u autobusu fabrike alkoholnih pića
svečano posuđe izloženo u regalu beli luster sfernog oblika unapred zauzeta mesta za stolom prženice i roze tetrapak s kravicom
prelistavam knjigu s tatinom posvetom međuratna grafika i jugoslovenska levica zamišljam kako govorim drugu no pasaran na jednoj od madridskih barikada
ukršteni kaiševi preko risa i potkolenica broš na kragni haljine pletenica uvijena u punđu stopalima usidrena iznad virova
čekam sunce na Brankovom mostu.
***
JEDAN OD NAS
budio si se iza zgrade u žbunu okružen čoporom lutalica
na vojnom otpadu osvajao si reputaciju poznavaoca svega što nikom ne treba
motor parkiran u dvorištu gimnazije tvoj dah u kosi maturantkinja
hipnotisan piruetama ruleta otkupljivao si se novcem roditelja
kao kupač s bademantilom i slamnatim šeširom čekao si majku kod školskog psihologa
u pretećim dijalozima škrgutao bi zubima u opuštenim razigravao oštra krila leptira
dva puta po jedna uz nula tri deci menjao si ime u skladu s receptom
duplo stariji od drugara srednjoškolaca odrastao si iznova sa šakom punom suncokreta
bio si dovoljno dobar kad nam je bilo jasno ko si.
***
IZVINI
na ivičnjaku ispred prodavnice s flašom piva u rukama stoji momak iz bloka u iznošenoj trenerci
poželeo sam da prečujem pitanje imaš neku siću brate da se častim pred spavanje
ispod blago spuštenih kapaka pogled mu je ostao oboren među rasejanim opušcima
njegov lik dočekuje veče još je deo kraja na vratima atomskog skloništa.
široke zenice branioca u trku fajerke su nestajale u haustorima
dočekao je ekipu neprijateljskog bloka istrajao na nogama do gubitka svesti
hranila ga je voda s izvora Areja njegovi prednji zubi posejani su na vrhu brda
u temeljima svetilišta.
***
SENKE SA ZAVODLJIVIM TENOM
jezera okružena trskom tlo natopljeno snagom Save i Dunava zemlja prisvojena kao miraz neposredno pre ceremonije spajanja
otisci šapa vidri predanje utisnuto u pesak živi kroz temelje prelama se na staklima zgrada
originalna kota Novog Beograda otvorena naspram neba prabakin jorgan ispod stopala dočekivaće Ikaruse prebliske Suncu poletelih s bulevarskih pisti
sokovi divljih šljiva i jabuka prenose sećanja podzemne vode ritam dijaloga razigranih izgovora puzanje građevinskih šina do stanova kolektivne pobede.
_______________________________________
NIKOLA MLADENOVIĆ (Džoni Mauna) rođen je u Novom Sadu 1986. godine, a prve dve godine živeo je u Somboru. Majka i brat su rođeni u Nišu, otac na Jastrepcu. Odrastao u novobeogradskom bloku 22. Od 2008. do 2012. godine bavio se savremenim plesom. Istraživanje pokreta narednih godina nastavio je kroz slobodan ples i kontakt improvizacije. Piše od 2018. godine, a od kraja 2021. organizuje i večeri poezije Ponekad u osam. Dosadašnji pesnički izraz zaokružuje kroz knjigu poezije Jasni izbori.
Uomo universale, n. m.,imenica, muški rod, italijanski – kod žena se to podrazumijeva.
Kad istovremeno uzmem dvije čiste kuhinjske krpe, sjetim se da nismo imali mašinu za veš do moje trinaeste godine. U petočlanoj su porodici svaka pelena, majica, jastučnica, jakna, haljina, krpa, rolka, trikmajica… svaki čaršav, brushalter, stoljnjak, ćebe, prekrivač, radni kombinezon, tepih… svake farmerice, zavjese, čarape, heklane grešpice, prelazile ko zna koliko puta preko maminih ruku, pored sveg njenog posla. Kad bi dolazili gosti koji mi nisu bili dragi, bilo za slavu, ili nekim drugim povodom, a koji su, bez izuzetka, dočekivani svime što imamo, sjetila bih se te mašine za veš i shvatila da mrzim muškarce. Nerijetko mrzim i sebe, jer sam držala knjigu kao izgovor, manje-više za svaku obavezu.
Koliki je broj idiota per capita potreban, u kući koju sam praviš, da bi se postalo ženom?
***
Poslije četiri i po godine života u studentskom domu, i dan-danas pomazim veš mašinu kad pored nje prođem.
***
Koliko kičmi vrijedi jedna diploma?
Bildungs kakofonija
Džem od grožđa. Siva folija eurokrema. Zvijezde. Cvijet zove. Maskirna zelena boja. Ukus gume od crijeva kojim se duva u vodu tek posoljenog zelja. CNN. Sok od drenjina. Težak jorgan. Pojas Gaze. Žulj na kažiprstu od čišćenja krtole. Vlažna mahovina na okinutim drvima. Turbo-folk nedjeljom. Miris naftalina. Hrskava kora vrućeg ’leba na zadnjem sjedištu auta. Branko Ćopić. Oblak dima pored topa koji ispaljuje đulad. Neudoban brushalter. Raštan. Gušenje. Prut koji pliva kroz potok i izađe s druge strane puta. Bijele rade. Miris kotla za rakiju. Krv fleka od pamidore. Knjige. Leća. Drveni krstići. Blavor ispod sijena. Ako se voz kreće brzinom od 90 km/č. Hajdučka trava. Escherichia coli. Uske pantalone. Migrene. Divlja, crvena nerandža. Trigonometrija. Afrička maska. NaCl. Mušlje. Koka-kola. Zagnojene zanoktice od praška za sudove. Strije. Lepa Brena. Ciklama cvijeće u sivom kršu. Danilo Kiš. Mast od kastradine. Čajkovski. Rosaceae. Sveska okrenuta tako da polinom može da stane u jednom redu. Izbodene ruke na peraja cipola. Jogurt na koži, pred zoru. Prohujalo s vihorom na namještenom krevetu, petkom po podne poslije škole. Mitohondrije. Oko teleta koje viri iz široke teće.
Na stolici II
Morate da se pomirite sa svojim jezikom.
Šta to znači?!
Francuski je beg. Mogao je biti bilo koji jezik u pitanju, što se toga tiče.
Ne razumijem.
Čitajte Njegoša, na primer.
Nemam živaca za Njegoša. Ne mogu ga. Nikako. Čuš, posvađana s jezikom.
Zašto onda ne pišete?
Nisam sigurna da treba.
Put
Ulje masna voda klizi po tijelu. Sama. Ruke zavlačim ispod modre likre. Sama. Razvlačim je do butine. Sama. Voda nadire do pola bubne opne. Sama. Ljudi su svuda. Sama. Ruka je sve dublje. Sama. Kosa se, preko ramena, kači ispod pazuha. Sama. Čupam se. Sama. Jedno uvo je puno vode. Sama. Srebrna riba prolazi između nogu. Sama. Talas udara u usne. Sama. Jezik ćuti. Sama. Koža ore vodu. Sama. So grebe desni. Sama. Trepavice se mrse. Sama. Bljesak bijele kože. Sama. Jako. Sama. Brže.
Sama. Sama. Sama.
Sama. Sama.
Sama.
Plutam.
***
Srednje uši ne znaju za prošlost.
Treba da
Pereš sudove, iako ne možeš da dohvatiš česmu.
Kidaš vrelu džigericu tek zaklane svinje.
Sadiš luk u pravilnim razmacima, pod konac.
Zamijesiš kiflice.
Razumiješ Ljevina dok prevrćeš sijeno.
Voliš da
Na stolici III
Uostalom, na kom jeziku mislite?
?
Cukar
Svakim zalogajem osjećam poglede drugih, za koje vjeruju da ih ne vidim, u smjeru tangenti koje kače moju glavu, mada gledam u tanjir. Sigurno misle: evo je, opet jede. Pitanje je ko neće izdržati. Nekad se kladim sama sa sobom: koliko će vremena proći prije nego li neko progovori? Šta će reći je, s druge strane, uvijek isto. Obično varira od: a dijeta, ništa? do kako bi bila lijepa, samo da smršaš! (ah!) ili pak ljetos nisi tako izgledala, zar ne? Omiljeno mi je: OPET si se nagrdila. Ne znaju da i ja progovorim, daleko ranije od njih.
Moj se rad ne vidi, kao ni trud. Vide se jedino šlaufi mase koju drugi trpaju u fioke različitih veličina, u zavisnosti od onoga kako su me premjerili. Nikako da shvate da, koju god fioku da izaberu, ostaće da vire, od neuspjelog zatvaranja, krvava noga, zglob, prst ili nos. Zguljena će se koža lijepiti za jeftinu ivericu i, usirena, nepovratno nagristi drvo.
Dok mi šećer prodire u krv, kroz desni, moje je tijelo naslikano u kubističkom stilu u očima drugih, iako ne znaju za Žorža Braka. Žao mi ih je, naravno. Međutim, ne toliko koliko mi je žao sebe.
***
Što bi rekao Gabrijele Bonči: vrijedio je koliko je bio težak.
DANKA IVANOVIĆ (Cetinje, 1988) završila je osnovne i master studije francuskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Beogradu i Univerzitetu u Luvenu. Trenutno na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu pohađa doktorske studije književnosti. Prevodi sa francuskog, prikazi i poezija objavljeni su joj u časopisima Polja, Ulaznica, Beogradski književni časopis, Književna istorija, na internet portalima i u zborniku poezije Tajni grad (Enklava, 2021). Prazne kuće prvi je autorkin roman.
večeras gledam azijski klasik raspoložena sam za ljubav
filmove biram kao i muškarce volim kad su lepi, spori i nerazumljivi
***
LETO U MAJU
u ustima zaglavljene jagode podsećaju me na odlaske ljubljenje kod sudopere čišćenje peteljki
uvek mi pomogneš da prodišem pokažeš mi slast lepljivog podneva spustiš mi sve jagode niz grlo
***
DOBRO JE OTIĆI I SEBE RADI
Mama ide da pregleda srce, izvadi krv, snimi pluća. Molim te, idi do crkve sine, pomoli se, upali sveću za žive, za zdravlje i za naše pokojne. Za zdravlje sine, pomoli boga, molim te. Ona nikad nije verovala u boga, zna da ni ja nisam vernica. Obećam da ću otići. Krećem mama, samo da se okupam. Makar u crkvu da uđem čista.
***
BOG NAGRAĐUJE
Večernja služba. Muški hor peva o anđelima. Ugledam te kako sediš sklopljenih očiju. Najlepši čovek u crkvi. Gotovo božanske lepote.
Pri izlasku zaboravim da se prekrstim. Nisi krenuo za mnom. Propustila sam priliku da pred tobom klečim u naosu.
***
FATAMORGANA
Noćima ne spavam. Glad još uvek podnosim. Žeđ je prava mučiteljka. U daljini primećujem brod. Na njemu tetovirani mornari. Jedan po jedan skaču u pustinju misleći da je more. Ne znaju da čovek može da se udavi i u pesku.
__________________________________________
NEVENA ILIĆ rođena je 1990. godine u Beogradu. Završila je Filološku gimnaziju (nemački jezik) i Filološki fakultet na katedri za Opštu lingvistiku i holandski jezik. Za vreme studija bila je stipendista nizozemske jezičke unije Taalunie, a usput je pisala filmske i pozorišne kritike za domaće magazine i umetničke festivale. Kasnije se bavila prevođenjem poezije sa holandskog jezika na srpski, i obrnuto. Njeni prevodi srpskih pesama objavljeni su u holandskom časopisu Awater, časopisu za književnost i savremenu poeziju. U okviru izdavačke kuće Treći trg, 2019. godine objavljuje prevod zbirke poezije Lutanje noću belgijske pesnikinje Šarlote van den Bruk. U formi fanzina, objavljuje nekoliko pesama u okviru edicije Lan, Hartija (2024). Pesme su joj objavljene i na portalima Astronaut. ba, Strane. ba, kao i u zborniku Signali u noći (2024). Pohađala je radionicu pisanja kod Zvonka Karanovića, a trenutno radi na samostalnom poetskom art-projektu pod nazivom da duže traje i istražuje vizuelnu i kolažnu poeziju. Svoje pesme i kolaže izlagala je u okviru više zajedničkih izlagačkih marketa i izložbi. Živi i radi u Beogradu.
I mada se ljuljuškam još, jašući stada sivobelih oblaka, pogled mi se već polako prizemljuje, lepi se za trepteći lajt-šou i grozdove balona, za sjakteće prozore domova i okićene jelke u njima. Kako samo bogougodno i lako bele pahulje sleću na vrtove i leje, na kupole crkava i krunisane glave spomenika, prava najezda s neba! Koliko slatkih kvartira cvetnim motivima ukrašenih, koliko samo srećnih porodica iza svih tih vrata, i ustreptalih srdaca u njima što praznike dočekuju. Koliko razdragane dečice što razjapljenih ustašca i razrogačenih očiju nestrpljvo iščekuju svoje poklončiće, kule i gradove, na federe đavolčiće…
Badnje je veče i svako, naravno, očekuje svoga Božić-batu. A ja sam se, pustolovka, čvrsto zajahavši moje vratilo, iz daleka zaputila ne bih li svim ovim otkucavajućim srcima novo sukno sašila. Možda suro i jednoobrazno, možda grubo, ali trajno i nepromočivo.
Najednom, kratak blesak. Raspršena je koprena vremena, i ono buduće stoji čisto i jasno preda mnom. Ukaže mi se šljašteća metropola sva u mraku i studeni, dok detonacije na horizontu neumoljivo odjekuju. Gle, gle, koji je to mesec, koje leto Gospodnje? ima li još uvek kakvog časovnika, kalendara? postoji li još neko gore i neko dole? ne osećamo li za vratom dah bezdana?
No bolje da ne jurim pred rudu, no da se vratim u moju badnju idilu. Ni o drvo ni o kamen, ni o kladu ni o panj, ni o trn ni o grm – no pravo na gologuzim anđelčićima inkrustriranu, secesionističku zgradu Vlade, na Savet ministara. Jezdim već njenim sveže okrečenim foajeom, depresivno dugim žutim koridorima, ogromnim salonima urešenim monumentalnim mozaicima. I mada zdanje deluje avetinjski pusto, znam da su u centralnoj Odaji svetlozarnosti svi već na svojim mestima. Ustali od okruglog mermernog astala, svi servilno nacereni kao za fotografisanje, čekaju na mene ovi kliberčići u kariranim kravatama, sa njihovim resorima, utajama i proneverama, diskrecionim pravima i ovlašćenjima.
Čekaju jer znaju, večeras im u velikom kotlu kuvam đakonije koje još probali nisu: pseći jezik, gujin žalac, krila slepog miša, oko žabe krastače… anekse i amandmane, i prefikse i preambule… rep guštera, deku ljudskog sala, kap-dve od detinje krvi… i klauzule i koncesije, diskrecije i fecesije… demokratske procese, inkluzije i integracije, civilna neljudska prava, pristupnice i razdružnice… Sve to lepo kuvati, mešati i začiniti, sladiti i biberiti, dekorisati jarkim frazama. U red ih sve poređati kao školarce kad kljukaju ribljim uljem. Dati im da kusaju dok je još vrelo, kutlačom iz velikog kotla, taaa-ko. I jede, toliko jede Savet ministara da štucnu, zagrcnu se i podrignu najzad od prežderavanja, da pusti glasne vetrove i tiho zaprede – a sve u znak euforičnog odobravanja i zahvalnosti. I tako prežderanim i pretovarenim, dajem im da potpišu i parafiraju sve što su iz mog kotla pokusali; najzad, i da ga overe krvcom sa svoga rasečenog palca. Jer bez toga ugovora nema. I dok ih posmatram kako zadovoljno hrču, prostrti po skupocenim sagovima, namireni kao pravi tovari, sedam već na moje krilato vratilo i uzlećeeem.
Prelećem ravno 666 gora i mora, reka i rečica, jezera i dolina, seoca i milionskih nekropola. Na mome Guvnu večnoga mira dočekuje me legion pohotnih demona. Ah, te kurate reponje! željne samo moje ploti, kao da se nikad parili nismo, kao da besane noći nismo u najgnusnijim orgijama provodili na ovom Guvnu pred likom Raspetog…
A sada, ubeđujem ih, kucnuo je čas da grešimo, da bludničimo još grđe – na hartiji, prema agendi i brevijaru, u ovaploćenim rečima. I oduševljeno zapovedam: ajn, cvaj, draj! I teretne kompozicije prepune mesinganih i olovnih darova jure već u pravcu srećnog grada, povijenog još pod teretima fanfara, ukrasa i božićnih pahulja. Trucka se u vagonima petsto hiljada ampula sa čeličnim košuljicama i rasprskavajućim punjenjem. Dočekaće ih na stanici, čim svari i rasani se, dočekaće ih svečano Savet ministara i njihovih nacerenih klonića tapšućih ručicama, klimajućih glavicama, klanjajućih trbuščićima.
Milujem petsto hiljada larvi nesreće u petsto hiljada mesinganih ampula – i vidim petsto hiljada glavica iz krvave majčine izvučenih i propištalih. Glavica rumenih i bledih, jajastih i zdepastih, ćelavih i kuštravih, ćosavih i rutavih, tužnih, radosnih i zbunjenih, priglupih i bistrih, zabrinutih… I dok bezbrižno plove u snu dišući na škrge u svojim školama i kasarnama, rovovima i zemunicama, udarim jednog po jednog šipkom posred leve sise. Tako ga udarim, te mu se prsa na čas otvore, dok mu ne izvadim srce, lako i nečujno. Veštije od lasera u vakuumu narkoze, čaram tako da mu rana odmah zaceli. A kad se probudi, vikaće i smejaće se, pucaće i plakaće, a da neće ni pomisliti kako mu na levoj strani grudnog koša zjapi praznina veličine pesnice…
Gle, gle? zar je ovo ona bleštava prestonica širokih avenija i raspevanih fontana, onaj božićni poklon crvenom mašnicom protiv uroka uvezan?! Krstarim sada njome uzduž i popreko, i više volim da gazim i skakućem njenim zgarištima no da lebdim surim oblacima. Tamo gde su bile okićene ulice i sunašca toplih domova, sada su tuneli ruševina. Puni srče, šuta, cigle i maltera, razbacanih predmeta, odeće i ličnih stvari – svi oni grade čudnovati jedan lavirint. Gegam se po njemu oslanjajući se o moju zmijoliku tojagu. Ja, uboga starica; ja, žaba-princeza. Ja, konstruktorka lavirinta ovog po kojem hiljade posrću i zanose se, i skapavaju.
Evo me, stojim nad improvizovanim skloništem u suterenu prepolovljene železne nemani što su je od milja zvali Tržni centar. Projektili su našli prolaz i pukotinu, čak ovde pod zemljom, i svi koji su verovali da su nesreći umakli i da su na sigurnom, sada su zatrpani, nepokretni, ne osećajući više svoja tela iščekuju sigurnu smrt. Zastanem na tren, oslušnem njihov daleki romor, obezglavljene glasove što bruje dozivajući pomoć, milost, Bogorodicu, svoje roditelje, dobre ljude, vatrogasce, Svevišnjeg, smrt. I meni se u magnovenju oko zamagli, zagolica me u grlu i suze mi se skotrljaju niz obraze. Jer i ja sam bila žena, i čovek, i neka me je žena donela na svetlo dana. I jutro mi je bilo radost, i čovek mi je bio radost… Ali prošlost je prošla, a posao se mora oposliti do kraja. Zastajem tek da pripalim lulu, i grabim dalje; uz nesebičnu pomoć mojih uzoholjenih demona i ovu sam bajku uspela da natopim krvlju.
Ulazim u ruševine stare bogomolje. Umesto odvaljene kupole, na vrhu je poderotina neba po kojem plutaju oblaci dima i gareži. Hramajući, prilazim oltaru: iza krhotina ikonostasa skrila se, izbezumljena, šačica ljudskih duša. Posmatram ih očajne, na ivici rastrojstva, između molitvi, psovki i izdajničkog zadaha telesnih izlučevina. Ajn, cvaj, draj! – i svi su već pretvoreni u stado ovaca i čopor šakala i vukova tu, pod izrešetanim posrnulim mozaikom Pantokratora. Zure sada u mene kao da čekaju znak koji ću im dati. Tojagom pretvorenom u palicu zasečem studeni zrak, i stanem da dirigujem horu poživotinjenih. Izvija se u mahnitom troglasju urlikanje, zavijanje i meketanje ka liku Tvorca; pojačavam ga i ubrzavam, dajem mu ritam u isprekidanim i skokovitim prelazima. Tek jedan tren, tanji od dlake što mi iz nosa raste i uvija se, deli nas od časa kad će skočiti jedni na druge i poklati se.
Ali taj tren nije još stigao. Čuči i čeka u kažiprstu i palcu moje desne ruke, i vlasnik njihovog preostalog vremena ne može biti niko drugi sem mene. I vi koji čitate ove reči – o, ne uljuljkujte se više u bajkama i ne mislite da sam daleko. Pred vašim sam kapijama i čekam da mi otvorite. Da zubljom bezgranične slobode najzad obasjam vaš mrak!
SRĐAN VUČINIĆ (Beograd, 1970) je esejista i pripovedač. Diplomirao je na Grupi za svetsku književnost Filološkog fakulteta u Beogradu. Objavio je veliki broj tekstova o filmu i književnosti, kao i nekoliko knjiga eseja. Objavio je i knjige fikcije Nezajaz, drame i druge priče (2013) i Muzej Havaji: priče (2015). Na Radio-Beogradu izvedene su mu drame o Dragutinu Iliću, Milošu Crnjanskom i princu Đorđu Karađorđeviću. Dobitnik je Stipendije „Borislav Pekić” (2009), Nagrade „Nebojša Popović” (2020, za promovisanje filmske umetnosti i kulture) i Nagrade „Biljana Jovanović” (2024, za zbirku priča Srećni dani). Od 2012. godine je umetnički direkor Festivala autorskog filma.
Nekad kad sanjam svog umrlog oca On leži Nag i hladan I bez osmijeha I bez riječi
Nekad sanjam puno beživotnih ljudskih tijela Sva ista Blijeda Sivosmeđa Drvenasta suha zvuka Kratkih odrješitih mekih tonova Tvore zavodljive harmonije
A svi kao da znaju da sam tu I svi imaju za mene neke svoje melodije i priče I svaki kao da me pita za svoje ime A ja bih nešto rekao Ali san mi ne da Jer tako to zna biti kad sanjaš
I u tim snovima nekad mi se čini da što više leže i komuniciraju svojom umrlošću Sve su ko bliži jedni drugima I svi kao da na poslijetku postaju pješčana plaža More Brdo Raspucala suha zemlja
I ispod svega toga kao da sam okružen šutnjom mi mojih mrtvih predaka I ispod i iznad svega toga U tom mom snu Sa svima njima I znanim I neznanim Ja bivam jedan jedini Od svih smrti ovoga svijeta.
***
PLEŠU GRADOVI
Plešu gradovi Lagano se miču Lagano se njišu Lagano se vrte
I sve to sa svojim Statuama Bistama Reljefima
I sve to sa svim svojim Trgovima Parkovima Alejama Svečanim pročeljima
I sa svim tim uskulptorenim Skulptorima Pjesnicima Vođama Svecima Pronalazačima endema Znanim i Neznanim junacima
Svima tako mirnima U svojim svečanim vremenima U svojim važnim trenucima U svojim vječnostima U svojim konačnostima
I usred svega toga plešući grad ih uzima za svoje plesne partnere Onako ukrućeno dostojanstvene Preozbiljne Sramežljive plesače Prepune straha da ne puknu u tom plesu Da se na rasprsnu Da ne padnu Da se ne zaborave
A ja gledam onog svetog Jurja na konju i zmajem pod njim Gledam ga sa onim dignutim mačem Ko žudnjom da mahne Ja ga gledam Ja čekam Miran Miran Miran A grad Pleše Pleše Pleše
***
I POPADAT ĆE LJUDI
za mog Hrvoja
Jednog dana ću biti tako lijep I dobar I pun ljubavi I prema prijateljicama I prema prijateljima I prema onima koji to nisu I prema susjedima u zgradi I prema susjedima iz kvarta I prema svima iz mog dućana prekoputa I prema mojim frizerkama I prema svima mojim iz bolnice mi I ljekarne
I prema svima iz mog grada I svih gradova I svih priznatih i nepriznatih zemalja ovoga svijeta
I svim onima iz drugih hipotetičkih dalekih svemirskih i filmskih i stvarnih svjetova
Biti ću toliko i lijep I drag I dobar I pun ljubavi prema svem živom svijetu
I da će svi ti moji dragi I oni koji to nisu I sva ta ovozemaljska i izvanzemaljska bića živa popadati I po stepeništima I po haustorima I po ulicama I po travnjacima I po i pod palubama brodova Svi oni će i zaspati po i pod svim tim krevetima Pod svim tim uhladovinama ispod krošnji Pod svim tim olucima za kiša
I po proslavama rađanja I posljednjim ispraćajima
I po I pod I na
I svi ti I sve to
Sve da bi usred svega toga ostalo samo nas dvoje i naša ljubav I nitko i ništa tu među nama I nitko i ništa od svih tih i svega toga Tih i Toga što bi se moglo ispriječiti među nama
Pa me ti pitaš onako među nama A da gdje je ljubav A ja ti stojim i ni sam ne znam Jel baš stoji ono da je Bog ljubav Jer ja nisam Bog I jel baš važi da je Bog svugdje Jer ja nisam Bog Jer ja sam samo tu gdje jesam I od svega toga Niti išta više Niti išta manje
_______________________________________
DARKO ALFIREVIĆ je vizualni umjetnik, jazz basist, pisac i pjesnik, rođen u Splitu 1964. godine. Diplomirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i specijalizirao patologiju.
Trebalo je bušiti, kroz zidove se mora silom. Mali majstori, figurice s animiranim osmjesima. Ti znaš što rade, ja se sklanjam pogledima jer ne želim znati ništa o sili, o probijanjima. Trebalo je probušiti zidove utvrde jastuka, pustiti radne đonove na tepih, dovesti glasove. Zatvorila sam se u ženu u kuhinji, u džep, umotala se u pregaču pokojne bake praveći se da znam gdje su sve kuhače i od kojih se sve smrti pripremaju juhe, kako ne ozlijediti prste na oštricama. Zavukao si ruku u džep i ugrizla te gušterica u koju sam se pretvorila od te prašine i ostataka buke bušilica. Otišli su, rekao si, i pustio me da hvatam mušice. Kroz zidove nam sad dolaze svjetlovodi, a meni će uskoro narasti novi rep.
***
BIREMA
Sve smo ostavili prekriveno lancunima, prašina se bolje podnosi na bjelini strojno iskuhanoj, utvđenoj bez škrobljenja. Ispod platna viri noga našeg stolića, iskrivljeno drvo, urešenog stopala, građanska estetika naših prekršaja. Zastrta lica prerano preminulog namještaja, beskorisna mapa za pronalaženje tanjurića koji pristaju uz porculanske ružice šalica. Barbari prodiru kroz pukotine i to je pravedna cijena prošlih udobnosti. Drvene kosti razasute po potkrovlju, zaizivaju grube glasove, radnu obuću naviknutu na prenošenje tuđeg tereta. Noge mi sve češće postaju drvene, klopotale bi poput štapa po tim podovima. Razumiješ li? Govorim ti da neću prisustvovati raščišćavanjima.
***
FARMAKOLOGINJA
Alisa u mašni drži pozlaćenu kutijicu s pilulama, violinski ključ za ulazak u rovove neprijatelja. Vodi nas u šumu, otimamo krampove patuljcima i njuškama razmičemo lišće u potrazi za gljivama. Alisa maše pregačom na podiju Studija 54, četkom je uštimala prijemnike u našim mozgovima. Alisa nas vodi, napadamo naoružane mikrofonima, krampamo, četkamo, plešemo, udaramo nogama. Krhotine koje nađemo rasute na poprištu bitaka sakupit ćemo smjerno u đepove ljupkih opravica. I na radionicama poezije, keramike, heklanja smrvit ćemo ih u prah za smirenje neurotičnih djevojaka.
____________________________________
MAJA MARCHIG rođena je 1973. godine u Rijeci. Živi u Zagrebu gdje radi kao računovotkinja. Piše poeziju i kratke priče. Poeziju je objavljivala u raznim tiskanim književnim časopisima i na internetskim portalima, nastupala je na književnim festivalima i tribinama. Godine 2020. osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020 Knjižnice Vladimira Nazora u Zagrebu za kratku priču „Terapija“. Članica je literarne organizacije ZLO. Objavila je zbirku poezije Spavajte u čarapama (Hrvatsko društvo pisaca, 2022.).
– Hoćeš li spavati, da ugasim lampu? – pitao je Bell svoju ženu u neko doba noći. – Bilo bi nam lijepo: ti spavaš, a ja sjedim iznad tebe i čuvam te. – Kako me misliš čuvati ako nema svjetlosti? – netrpeljivo je odvratila Belitsilim, sjedeći zgrčena pored vrata i gledajući odozdo Bella koji je stajao pored nje. – Ili misliš da ih ti možeš vidjeti i u mraku? – Koga? – Žohare, mrave, poplavu kukaca koji ovamo nagrnu kako nestane svjetla. I svi su smeđi, sve je ovdje tamnosmeđe, i mrak je u ovoj kući tamnosmeđe boje. Smeđi žohari, smeđi mravi, smeđe mušice i nekakvi smeđi crvići sa mnogo tankih malih smeđih nogu. Naviru iz poda, zidova, vrata, odasvud. I mi smo smeđi, u nama je već sve to, ne možeš me od toga sačuvati. – Ipak bih te čuvao, ti si dragocjena mojoj miloj osobi – smiješilo joj se odozgo Bellovo lice obloženo ušima nagnutim prema naprijed. – Mojim nogama i rukama, stomaku i leđima, mojim dugim kosama, svemu mome si ti dragocjena i zato bih te čuvao od svega, pa i od toga što je već u tebi. – Možda ti možeš u smeđem mraku vidjeti smeđe kukce pa me od njih i odbraniti. Svaka ti čast ako možeš i hvala ti na tome ako uradiš. Ali kako ćeš me odbraniti od pamćenja? Moje ruke i moje lice pamte nožice kako jurcaju po njima, moji su snovi puni brzog promicanja tankih smeđih nožica, moja utroba pamti ukus smeđih kukaca koje sam ne htijući pojela ili udahnula u ovoj kući. Ova kuća je puna smeđih kukaca i moje pamćenje je svo od smeđih kukaca. Kako me od toga misliš odbraniti? – Otkud ih toliko? – Pojavili su se sa siromaštvom, kao i druga prokletstva. Možda ćeš misliti da izmišljam, sigurno ćeš reći da mi se tako samo čini, ali ja sam sigurna, posve sam sigurna da ih do prije godinu dana nije bilo. Bilo ih je, naravno, kao i u svim drugim kućama, ali ih je bilo malo, kasno noću, onda kad ih niko ne vidi i kad ne mogu smetati, kad ne mogu zaposjedati sjećanje i osjećanje ukusa. Ali otkako je siromaštvo došlo, otkako se sve zapustilo, oni nasrću, oni nas opsjedaju, oni te prekrivaju i na nos ti ulaze kako zgasne svjetlo. Belitsilim je govorila užurbano, ogorčeno i netrpeljivo, kao da je lično Bell kriv za kukce i ostala prokletstva roditeljske joj kuće. On je predložio da ugasi lampu samo zato što je s bolnim bijesom i stidom govorila o bijednoj svjetlosti sezamovog ulja i o tome da negdje u ovom času gori lampa nalivena kamenim uljem, ali da ona nije i možda neće ni biti tamo gdje gori takva lampa, gori i svijetli, obasjava i noć pretvara u dan a kuću u lijepu sanjariju ako si još zidove obojio u bijelo. Samo zato je predložio da ugasi lampu, samo zato što je vidio da je ona mrzi, da joj smeta i da se stidi što je lampa nalivena sezamovim uljem koje žmirka i dimi umjesto da svijetli.
___________________________________________
DŽEVAD KARAHASAN (Duvno, 1953. – Graz, 2023.) školovao se u Duvnu, Sarajevu i Zagrebu. Radio kao dramaturg u Zenici, Salzburgu i Sarajevu. Predavao na sveučilištima u u Sarajevu, Göttingenu, Salzburgu, Berlinu, Grazu, Baselu, Klagenfurtu. Objavio: Istočni divan, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće, Sjeme smrti (romani); Kraljevske legende, Kuća za umorne, Izvještaji iz tamnog vilajeta (pripovijetke); O jeziku i strahu, Dnevnik selidbe, Knjiga vrtova, Sjene gradova (eseji); Kralju ipak ne sviđa se gluma, Misionari, Koncert ptica, Gozba (drame). Dobitnik je niza nagrada, između ostalih evropske nagrade za esej Charles Veillon, Herderove nagrade, Nagrade Vilenica, Goetheove medalje. Član ANUBiH i Njemačke akademije za jezik i književnost. Knjige su mu prevedene na petnaest jezika.
Volim kako vidiš stvari. Onda ih i ja tako gledam. Oživi odjednom vilica i pegla tako da mogu s njima razgovarati.
Pomalo sam kriv za sve. Tako piše u knjigama, a i ugledni ljudi to potvrđuju. Zatvaram prozore da mi svjetlo ne smeta. Ionako to što radim ne može biti neometano.
Zaboravio bih rado to “ja”, ili ako treba, otjerao bih ga u pustinju. Tamo neka se prži i neka crkne. Ali ono je besmrtno i posjeduje mnoga tjelesa u koja uskače elegantnom lakoćom. A to sam smetnuo.
***
PONOVNO U KVARTU
Suziti polje djelovanja iza svake kante u kojoj su otpaci.
Kloparaju uzaludna popodneva, kao da je svaki dan prolazan.
***
U SPAVAĆOJ SOBI
Što god se obistini ima u sebi neku rupu, za koju ni ti ni ja ne marimo. I ako tako nastavimo, sve što smo hranili, raspast će se u mikrodijelove. Zato se ne obaziri na dogovore ili na ono što nećeš jesti nego otkloni i razriješi sve bojazni blagovremeno.
***
JOŠ JEDAN MARKSISTIČKI PRIJEPOR
Naizgled samo tako, uvijek oblak nad tvornicom šarafa i konzervi.
Ne postoje riječi koje dopuštaju lak obračun s gomilom istomišljenika.
Polako uviđam kako prostorija više ne nalikuje onoj koja joj je prethodila.
***
VRIJEME U KOJEM SAM SRETAN
Simbol dana je Sunce. Definitivno zabavljen uz grickalice dohranjujem prazne džepove. U prirodi gdje sve ostale ptice traže zaklon od tebe i tvojih prijatelja.
***
PEDESETE
Zasun treba staviti, ne zaboraviti niti se opustiti, jer ništa nije dobiveno što već unaprijed ne znamo.
Prostor na rubu odjeće, nezahvalna površina zbivanja. Trudi se zaboraviti, baš kao i ja, nezahvalna životinja.
***
NA POČETKU KAO I NA KRAJU
Visina dobitka mjeri se kajanjem. Ustvari, što god da se dogodi nakraju će izgledati neugledno.
Lijeva i desna strana jednadžbe, sve pulsira kao plastična vrećica na vjetru.
Zamutile su se dvije crtice jednakosti i rješenja.
__________________________________
IVAN KAPEC (Zagreb, 1970.), klasični filolog, jazz gitarist i kompozitor, završio je Srednju glazbenu školu “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu također u Zagrebu (2000.) latinski jezik s književnošću i grčki jezik s književnošću. Od 2009. zaposlen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu na odjelu Zbirka rukopisa i starih knjiga. Surađivao je i s Institutom za filozofiju u Zagrebu od 1998. do 2004. na projektima Renesansni pojam znanosti i Renesansne peripatetičke polemike te Temeljni problemi renesansnog novoplatonizma i hrvatski renesansni filozofi. Prevodi na hrvatski starije hrvatske filozofe Pavla Skalića, Frana Petrića, Ruđera Boškovića i dr. Surađivao je i s nakladničkom kućom MD kao konzultant u ediciji Nova izdanja za područja klasične književnosti te na festivalu Europske kratke priče. Od 2009. do 2015. bio je član uredništva časopisa Quorum gdje je uređivao tematski blok o glazbi. Upravo završava prijevode djela Ruđera Boškovića De maris aestu i Musicae Compendium Renea Descartesa. Kao jazz glazbenik i skladatelj, objavio je desetak hvaljenih albuma, među ostalima kao Ivan Kapec Trio, kultne Lancun i Bava (Dancing Bear, 2001. i 2003.), te nedavne Ivan Kapec 5tet: Crta – Nota bene (Zona Muzika, 2020.) i kantautorski Aligatori (Croatia Records, 2023.).
fotografija autora i naslovnice knjige: Vesna Zednik
Ništa nema dostojanstvenog u trenutku Kada nastupi smrt Ideologije padaju u vodu Dozivanje Boga gubi na značaju Sav besmisao ocrta se na licu Umirućeg bića Mi koji to gledamo sa strane Pokušavamo biti dostojanstveni Dok nas bol savladava Uzaludno, ali takav je red To što je moj djed tijelom zaštitio drugove partizane Pa odletio u paramparčad Ne čini taj trenutak nimalo privlačnijim Iako bi se, ironično, moglo reći Da je tim činom osvojio nebesa Ili recimo moj komšija, penzioner Koji umire u zagrljaju dvadestogodišnjakinje Na licu mu nije ostao smiješak Nego ukočeni strah, u ukočenoj vilici Potpuno nedostojanstveno Jutros je stradala jedna djevojčica Pala je sa ljuljaške i slomila vrat Nevinost ne poznaje dostojanstvo Mahalski beskućnik umro je ove zime Našli su ga smrznutog u obližnjem parku Možda najdostojanstvenija smrt od svih Otići bez saznanja o trenutku umiranja Jer upravo to što znamo da imamo rok trajanja Tjera nas da postanemo filantropi, mizantropi, proleteri Umjetnici, generali Samoubice sa odgođenim rokom djelovanja Nema ničeg dostojanstvenog u smrti Osim, možda, činjenica da isto umiru Stogodišnji hrast Potočna pastrmka I oči moga oca
***
O NAPRETKU
Prvog čovjeka Koji je progovorio o slobodama Objesili su bez suđenja Drugom su ipak sudili Prošao je bez vješanja Oprostite mi kada kažem Da je to isto Sa stanovišta slobode
***
ARESA TREBA PROTJERATI
Ares je već dugo nastanjen ovdje Aresa treba protjerati Jer prošli su konvoji i tenkovi Ispod njih, pregažene travke Nastavile su da rastu I posječeno drvo ostavlja korijen Iz toga će već nešto da izraste Pustimo vjetrove da vladaju Salutirajmo prirodi nepobjedivoj
______________________________________
KENAN KUNDALIĆ rođen je u Zenici 22. marta 1991. godine kao sin Azre i Edina Kundalić, što će biti presudno za pjesnički angažman ali i odabir životnih puteva. Objavljivao je pjesme u školskom listu “Mostovi mladosti”. Nastupao na pjesničkim večerima širom Bosne i Hercegovine i u regiji. Učesnik na 54. Sarajevskim danima poezije kao mladi pjesnik. Uvršten u nekoliko zbornika poezije. Osvojio treće mjesto na konkursu za dodjelu knjževne nagrade Mak Dizdar 2017. godine. Bio je jedan je od radio-voditelja na prvom community radiju „Active“, za koji je pisao i autorske članke na web stranici. Dio je redakcije koja stoji iza fanzina „Liberte“. „Nedostojanstvenost smrti“ mu je prva knjiga poezije.
čovjek-časopis 