OŠUMLJAVANJE
Odlučio sam ošumljavati svoje riječi. Rasuo sam slova po poljani prije šume da popasu svježe tratinčice i mladu djetelinu. Zašao sam u svoju šumu i onda između stabala zasijao sjeme riječi kao mrvice kruha, da se uhvati uz njihov korijen i proklija kao mladica ili samostalno nikne kao dijete biljka, što najprije šumi pa muca i začinje slova, pa zausti izricati želje i potrebe, pa se razgrana kao zrela lepeza smislova u cvijetu. Tako možda u svojoj šumi ne zalutam, predaleko ne odlutam. Možda u šipražju i gustišu, na stazama i proplancima začujem šum za svoje uši, prepoznam potreban smisao što na mene čeka, uberem njegov svježi vršak, zataknem za uho i mirno se vratim na poljanu, na kojoj su do tada već izrasli stihovi zbiljke, za presaditi ih na svoj balkon što na šumu gleda.
***
SINONIMI
Riječi su divljač skrivena u gustom grmlju nepoznate šume. Da sam lovac, pustio bih pse tragače da na čistac istjeraju onu sitniju, a za krupnu divljač zalegao bih u čeku i pritajio se naoružan velikokalibarskim strpljenjem. Ali nisam lovac, već sakupljač, pa ću polako, birajući stazu između korijenja, ponekad fućnuvši, zastajati i osluškivati. Pa ako neka znatiželjno izviri iz šipražja, brzo s njom u ruksak. U njemu se, nestrpljive i nestašne kakve jesu, da skrate vrijeme i održe kondiciju, igraju skrivača. Znaju one da su igra i sloboda zapravo sinonimi.
***
PSEĆA VJERNOST
Kasni listopad. Krošnja injem prekrivena. Ponovni susret skrivajućih bića. Prilijeganje zrakolikih volumena. Dodir dlanova otvorenih bliskosti. Pulsara podložnosti. Pod krošnjom lišće kao bez sjećanja. Tvoja utrnula odsutnost. Poput grudve ljepljiva leda u maloj ruci. Znali smo dugo promatrati topljenje snijega u svjetlucave grozdove zviježđa. Oblikovanje plodova privrženosti. Sada me prožimaju ledeni šiljci biljne tišine. Skriva me krošnjin utješni zagrljaj. Štit od inja. Oklop pseće vjernosti.
***
CRNO NA CRNOM
Ušao sam u šumu kao da sam u crno ušao. I bilo je crno. Crno u crnom. Bilo je gusto. Ulazio sam u gustiš kao u crnu gumu. A onda se začuo crni šum. Vodio me stazom crnila. I bilo je koračati ili stati. Crnilom risati ili crnilom brisati. Bilo je biti kao i ne biti. Moglo se sebe od sebe iz crne slike u crni okvir skriti. A moglo se u uhu crne šume, što poput pume guta korake kao crna rupa zrake, moglo se po njezinu šûmu ipak odlučiti, pa crnoću po nevidljivu migu do svoje biti zbiti i sebe rastvoriti kao crnu ili kao anticrnu knjigu.
***
DRVOTOK
Kasnojesenja krošnja ogoljela grane. Pustila korijenje u nebo. Izokrenula perspektivu. Snježni cvjetovi procvali. Aura bjeline. Bijele pčele se uzvrtjele. Bijeli nektar sišu. Gdje je lišće? Koju dimenziju sada podržava, koju hrani? Dobro gledaj – začujem glas! Gledaj grane svojega krvotoka. To su ove moje ogoljele. Jedan čovjek, jedna krošnja. Ja sam drvo života. Božji drvotok. Ti si život. Ove grane su i crte mojega i tvojega dlana. Nama svojstvene. Jedinstvene. Tebe mijesim njima, sebe oblikujem. Tebe čuvam u sebi. Ti si pogled što me oprašuje. Ja sam pogled tvoje prolaznosti. Moji godišnji ciklusi u tvojim su žilama. U njima je naša plima i oseka. U njima su moje misli i tvoj nemir. Tvoja koža. Moja kora. Urasla smo bića. Gle. Evo sjeverca. Zagrli me. Ježim se tvojim dlačicama. Pulsari smo zemlje. Moja vrtnja je usporena. Uskladi svoj puls. Usporimo se. Odrvenimo. Prezimimo.
***
LIŠĆE
Sav sam se osuo tvojim lišćem. Koje više nije tvoje. Kao suhim ospicama. Suhim krastama. Vodenim kozicama. Plahim ovcama na strništu. Na naboranim proplancima. Kao tetovažom s uvenulim cvjetovima. Lišajem na panjevima. Pukotinama u kamenu. Riječima u strepnji. Strepnjom u riječima. Trebaju li mi uopće riječi kad imam lišće? Trebaju li mi metafore? Treba li mi transcendencija? Lišće sve oblači. Sve pokriva. Sve skriva. Tvoju golotinju. Moju ranjivost. Ptičju goluždravost. Hrani zemlju da ne pregladni. Da ne guta halapljivo. Da ipak poštedi. Zamijeni majku. Uzbiba bajku. Uspava. Prenese preko praga neizrecivosti.
***
TRUNJE I ZRNJE
Stvarnosti, kako si nestvarna. Kako si nestalna. Kako si prozirna. Kao svijet gledan kroz ogoljele krošnje. Vidim svijet, vidim krošnju. Vidim i ono što krošnja lišćem sakrije. Gledam čisto nebo kroz moje mrenaste oči. Nebo prepuno mušica, crtica, crvića, pukotina. Na njemu projicirana života. Lukava si ti, stvarnosti, prilagodljiva. Pokazuješ se neupitnom. Kao da se podrazumijevaš. Nagovaraš oblake da se premještaju, ptice da se gnijezde, krošnje da se ogoljavaju. Lišće da trune pred očima. Oči da trepću pred prizorima. Prijetvorna si. Razotkrivaš, a skrivaš. Raskošno odjevena, a gola. Savršena. Svršena. Samodostatna i ovisna. Kao moja pjesma. Kao ja sa svojim riječima. Govorim i ništa ne kažem. Ne govorim i kažem sve. Kao pogled. Sve dohvaća, a toliko skriva. Pogled u nebo kroz moje pukotine, kroz moje granice, kroz moju ušicu igle, kroz moje trunje u očima, moje zrno gorušičino.
***
KROŠNJA
Već neko vrijeme živim pod krošnjom. Ona mi daje širinu. Umiruje me. Uvjerava da sam siguran. Hoće mi biti potkrovljem djetinjstva. Trusi na mene nebesku crvotočinu. Ona je on. Ona je oblak. Oblak od žuta i zelena lišća. Treperi kao zaljubljeni želudac. Ona je ono. Pretvori se u krilo što cvrkuće i grakće. Sjednem i kažem – nosi me, leti me. Ugnijezdi me. Ona je ja. Lula od vrijeska u zubima. Kažem – evo me doma. Ljuljaj me. Pućkaj me. Otpuhuj me. Pjevaj me. Ona je ti. Malo mjesto na toploj zemlji. Otok što čeka da ga more ziba i ziba i konačno sa mnom proguta.
____________________________________________
IVAN BABIĆ (Imotski, 1961.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je kao profesor filozofije i ruskog jezika i književnosti. Od 1984. godine prevodi poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskog jezika za mnoge hrvatske časopise i novine i za 3. program Hrvatskoga radija. Od 1994. do danas zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba, a trenutno radi kao voditelj mreže Knjižnice Sesvete. Osnivač je i već više od dvadeset godina voditelj tribine Kulturni četvrtak u Sesvetama, kao i programe Sesvetski pjesnički maraton, Stihotron itd. Do sada je objavio devet knjiga poezije: Kasna molitva prstiju, 1999., Zvizda, 2007., Stigme svagdana, 2011., Koncepcija vrta, 2014., Pogledi, 2016., Koncepcija vrta (e-izdanje), 2019., Umjetno disanje, 2020. , Stihovodi, 2021. (poezija za djecu) i Šuma (Naklada Bošković, 2023). Godine 2015. dobitnik je Nagrade “Tin Ujević” za knjigu Koncepcija vrta.
čovjek-časopis 