SAMAČKA
Ulica ili zgrada u kojoj su živjeli oni koji su
izdaleka dolazili i radili u rudnicima.
Grad se tada počeo širiti. Samci su svoje
živote odbolovali u utrobama ovoga grada u kojem
sada Samačka izgleda savršeno za zavičajne pse,
koji se tu, vrteći repom i koteći se, motaju sve vrijeme.
Pokoji cvijet, divlji, pronikne kroz stepenice i
pločnike oko zgrade.
Samačka – savršena i prognana iz vlastita sjećanja.
***
AUSTRO-UGARSKA BERZA
Kada su pucali na prestolonasljednika,
londonske, bečke i berlinske berze
više su govorile o njegovoj smrti negoli
o novoj vrijednosti kojom bi trebalo
kupiti iluziju. Štampa je pisala o britanskim
naporima da rata ne bude dok je Princip u tvrđavi –
kao u sirotinjskoj kući – sanjao slobodu.
Bečke dame na svoje grudi stavljale su
zadnje zalihe krema iz oskudnih dućana, dok
se u kafanama, bečkim i provincijskim, naivnošću
pjevalo o ratu. Rekli su im: Doći ćete prije Božića.
Došli su koju godinu poslije, s proljeća,
kada se ptice vraćaju u plodne ravnice,
kada očevi promahuju kao praške snijega
kojima se djeca raduju.
***
TUGA RADNIKA IZ DEIR EL-MEDINE
Brineći da mladom kralju Tutankamonu
ne bude tijesno u novoj grobnici,
dok nad Dolinom kraljeva sunce pravi sjenu,
gledajući u fresku kraljice koja igra šaha,
pojavila mu se briga i tuga:
soli ovog ljeta neće biti…
Kojem se bogu moliti – bogovi umiru onim
redom kojem se nisu nadali.
Tuga radnika iz Deir el-Medine slična je
tuzi radnika ovoga grada.
***
CAFE VIKTORIJA
Neko je prošao kroz staklo tamno i daleko
kao dječak koji je na zidu, kada su ga rušili,
gledao ko će ga dočekati na Branderbuškim vratima,
radujući mu se i ne kasneći kao stroj u Arnautovoj poeziji.
Kada su na zidinama blokovskog svijeta gradili novi,
ostavili su nama, dječacima devedesetih, da u svojim
kostima, da u svojim očevima, zastanemo pred našim
majkama.
Neko je, kažem, puhnuo u pjenu, sjetivši se žene koju
je volio i koju će u porušenom gradu, čiji su tramvaji
slični onima iz Semezdinova Mizalda, još jednom, kada
kroz vrata, kada kroz staklo tamno i daleko…
Mladu i lijepu vidjeti.
***
GRADSKI PARK
U hladu i travama odmara i promiče
majski dan. Nedaleko od mene ljudi
prolaze. Šuškaju riječima u hladu vrbove
grane. Žene suknjama zavode
proljetni dan koji miriše na behar
i na majku koja na pragu
čeka oca.
Danas, dok čitam u parku, ne znam
šta se izmijenilo u ovom gradu
u kojem vjetar zimi rastjeruje kosu.
U parku gdje djeca vriskom i
čežnjom kazuju o životu.
O onima koji su u ovom gradu,
nakon rata, ostali živi i zdravi.
_____________________________________
SEAD HUSIĆ rođen je 1986. godine u Tuzli. Osnovnu i srednju školu završio je u Banovićima, a diplomirao i magistrirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli 2010, odnosno 2020. godine. Prevođen je na danski, švedski, makedonski, mađarski, njemački i turski jezik a zastupljen je u višejezičnim antologijama.
Objavio je sljedeće knjige: Na tragu modernizma, poezija (2015); Čovjek koji piše priče, kratke priče (2017); Stvari, poezija (2017); Iz savremenih književnosti / Apriorna čitanja, studija iz savremenih književnosti (2020); Časopisne pjesme, poezija (2020); Donijevši sebe sa historijom, izabrane i prevedene pjesme (2021); Čovjek koji piše priče, 2. izdanje (2021); Tradicionalno i subverzivno u usmenoj poeziji Bošnjaka: Studija o petoj rukopisnoj knjizi „Muslimanske narodne pjesme“ Muharema Kurtagića, studija o usmenoj književnosti (2022).
Nagrade: Treća nagrada za priču „Vodeni zavičaj“ na konkursu Zavičajne staze, Petnjica, 2015; Nagrada Fondacije za izdavaštvo za knjigu Stvari, Sarajevo, 2017; Prva nagrada za pjesmu „Tale se u Krajinu vraća“ na konkursu Čarobne krajine, Cazin, 2022.
čovjek-časopis 