Već je i zasnježilo kad je Olif napokon dojahao do almonskog kraljevskog grada. Drhturio je ispod svog izlizanog, tankog ogrtača, ali nije se prepuštao malodušnosti. Prvu gostionicu pronašao je odmah na ulazu u grad, pod zidom brodogradilišta.
„U nas nema štale,ˮ kazao mu je krčmar s vrata nakon što je Olif pokucao držeći uzde svoga konja, „morat ćeš do gradske konjušnice.ˮ
„Ne misliš valjda da ću se pješice vraćati preko pola grada ako sad odjašem do gradske konjušnice?ˮ frkne Olif gledajući ga kao svisoka, iako je bio bar za glavu niži.
Krčmar razmisli časak pa progunđa: „No dobro. Poslat ćemo momka. Uđite.ˮ
„Tako je već bolje,ˮ suho će Olif, „hvala vam lijepa.ˮ
Aristokratskom gestom tutne uzde krčmaru u ruke i uđe u ugodno zagrijanu tavernu. Skine proluknjane rukavice i elegantno otrese pahulje pršića na ramenima s pokrpanog plašta.
„Hej, čekaj!ˮ krčmar uzvikne srdito, no Olif, opet aristokratski – ignorirajući ga – odšeta do stola za kojim se kockalo.
Mrmljajući i potiho psujući, krčmar se opet prodere, ovaj put pozivajući momka, koji nije prošao bez zaušnice dok je preuzimao uzde Olifova konja:
„Odvedi konja do susjeda Jardogana i zamoli ga da smjesti konja u svoju štalu. Kaži da sam te ja poslao i da sutra ima pintu od mene. Hajde, trkom!ˮ
Momčić kimne i požuri. Krčmar bučno zalupi vratima jer su malobrojni gosti malene taverne već mrmljali – pustio je hladan zrak u unutra i rashladio prostoriju. Zato gazda požuri do velikog ognjišta i nabaci debeli badanj na vatru.
„Brzo će se opet zagrijati!ˮ reče. „I držat će do jutra, ne brinite.ˮ
Malobrojni gosti mrko i s negodovanjem pogledaju Olifa, tako da se on predomisli i zaobiđe kockare prema kojima se uputio pa sjedne sam za stol u kutu.
„Ovaj odrpanac u skupim čizmama već me sad stoji više nego će pojesti i popiti. Sigurno je i onog konja negdje ukraoˮ, mrmljaše krčmar za sebe.
Krčmar se nije niti potrudio prići do Olifova stola, već je viknuo sa svog mjesta gdje je stajao, pored ognjišta. Miješao je veliki kazan palente za večeru.
„Što ćeš ti, stranče?ˮ
Olifu bude neobično da gazda kuha tako puno. U taverni je bilo tek nekoliko ljudi; ona trojica što su bučno kartala za bakreni novac neobično velikim zlatogradskim kartama i neka dva ribara što su pili kiseliš i tiho razgovarali, kao da sklapaju neki posao.
„Obilnu večeru, dobro vino i ugodan smještaj za noćasˮ, naruči Olif. Kao i uvijek, izrekao je to vrlo samosvjesno.
„Imaš li ti para?ˮ krčmar ga upita, neimpresioniran.
„Vrlo neumjesno od vas pitati tako nešto! Tko vam je izdao cehovsku dozvolu? Dobro znate da se o tome ne govori javno, nikad ne znate ako kakav drumski razbojnik prisluškuje!ˮ Olif odvrati ljutito.
Ona petorica gostiju pogledaju prema njemu. Krčmar podigne obrve: „Ovo su moji stalni gosti, domaći ljudi. Hoćeš reći da među njima ima razbojnika?ˮ
„Pazi na gubicu, odrpanče, mogla bi nastradati ako ne misliš što laješˮ, doda jedan od kockara.
„Ne volimo baš strance ovdjeˮ, reče stari ribar.
Olif potegne svoj pouzdani adut: „Imam pismo!ˮ
„Kakav peh! Nitko od nas nije pismenˮ, naceri se najkrupniji kartaš. Nije bilo sasvim jasno da li ga iritira što mu prekidaju partiju ili je zadovoljan što se napokon događa nešto zanimljivije.
Nastane neugodna tišina i Olif se počne vrpoljiti. Požali što nije ostao blizu vrata, nego je ušetao sve do kraja prostorije.
„Ne razumijete! Ovo je od silne važ…ˮ Olif započne. Tada se vrata treskom otvore i u krčmu nahrupi više od dvadeset muškaraca. Toptali su nogama da otresu obuću, stresali kabanice i kape, jer snijeg je u međuvremenu pojačao. Bučno su pozdravljali i razmiljeli se cijelom tavernom zauzevši sva slobodna mjesta. Barem petorica natiskala su se, bez pitanja, za Olifov stol. Bijaše ih svih dobi i svakojakog stasa, no svi su nosili iznošenu, skromnu odjeću.
„Je l’ gotova večera!?ˮ
„Daj odma’ i piće!ˮ
„Men’ pivo!ˮ
„Pivo ‘amo!ˮ
„Ja ću dudovaču!ˮ
„Meni gromovaču!ˮ
„Meni duplu ljutu!ˮ
Vrata krčme opet se otvore, a još jedan val od deset ili petnaest muškaraca uđe, zajedno s još jednim valom hladnoće. Nastane graja i prostorija se uskomeša kao košnica. Krčmar i dva pomoćnika – i drugi se dječak odnekud stvorio – ustrčaše se oko posluživanja. Kupe, krčage, bukare i rogove punili su mlakim, bljutavim pivom ili kiselim, lanjskim, već ukvaslim vinom. Tek bi ponekad utočili rakiju od duda, ili meda, ili najobičniju drekovaču, onu koja fermentira iz balege.
Instinktivno, Olif je šutio. Prepirka u kojoj se bio našao kao da je prebrisana krpom, a pridošlice su ga, u najmanju ruku, dobrohotno ignorirale.
„Ve-če-ra! Ve-če-ra!ˮ skandirali su uskoro kroz smijeh.
„Stiže, gotovo je. Dečki, podijelite!ˮ vikao je krčmar.
Uskoro dva dječaka koji su pomagali na dugoj dasci donesu poredane porcije u drvenim zdjelama. Svaka zdjela bila je puna kuhane palente. Neke su bile prelivene čudnim preljevom od usoljenih srdela, već raspalim od truleži, pa ipak – jestivim. Štoviše, sudeći prema gostima, bila je riječ o poslastici. Druge porcije bile su zalivene kiselim mlijekom ili sirutkom, a neke jednostavno zagrijanom masnoćom, vjerojatno od nekog starog pečenja. Možda su ih dijelili nasumice, možda su već otprije znali tko što voli, uglavnom, jedna porcija zatekla se nekako i pred Olifom u cijeloj toj gužvi. Oklijevao je neko vrijeme, sve dok ga razroki bradonja koji je sjedio pokraj njega ne upita: „A zašto ti, bratac, ne jedeš?ˮ Pritom je slasno mljackao dok je strugao drvenom žlicom po dnu svoje zdjele, slistivši obrok u tren oka.
„Nisam baš pri novcu, pa nisam ni naručio, a eto, poslužiše me zajedno s vama kad ste ušli…ˮ zdvojno će Olif.
„A ti si novi, ha?ˮ
Olif samo kimne glavom.
„Ma ne beri brigu, jedi! Skupit će se! Je l’ tako momci?ˮ
„Nego kako! Znamo mi kako je kad si bez bakrenjaka u džepu! Kako se zoveš, pobro?ˮ upita drugi.
„Olif. Danas sam stigao u grad. Ma što danas, nema ni ura!ˮ
„I već si dobio posao?! Baš čudno. Kržljav si i malešan, tebi će biti teško u škveru. Nemoj mislit’ da je posla manje zato što ide zima! Za tesare uvijek ima posla, a Njegovo Veličanstvo uvijek gradi nove lađe!ˮ
„Ili popravlja stare!ˮ nasmije se drugi.
„Oh, ne brinem se ja ništa. Imam pismoˮ, mirno će Olif, i ovlaš ga dopola izvuče iz bluze.
Sad je već shvatio. Bili su to radnici iz brodogradilišta. Kad završe s radom, dolaze ovamo na jeftinu večeru.
„Ah, ćato! Pa onda ne smeta što si kržljast!ˮ
Olif prihvati kad svi grunu u smijeh.
„Sutra počinješ? Onda nije čudno što nemaš para!ˮ
Olif šutke kimne. Sad je već dohvatio žlicu.
„Posudit ćemo ti mi! Vratit ćeš kad dobiješ plaću.ˮ
„Bit će škuda, ćate su bolje plaćeni!ˮ
Krčmar je napokon podigao glavu od posla pa je, u prolazu, opet obratio pozornost.
„Vi poznajete ovog?ˮ upita radnike za Olifovim stolom.
„Narafski!ˮ veselo će razroki bradonja. „To je naš novi pisar! Vidi kako je kržljav! Sutra tek počinje, pa nema novaca, istrošio se na putu. Podebljaj naš račun večeras, mi ćemo platit’ za njega…ˮ
„A dobro…ˮ krčmar zavrti glavom i vrati se do kazana podijeliti repete.
Olif je već slasno kusao svoju palentu.
Snijeg je pojačavao, studen stezala, a iz male, škuro osvijetljene oštarije, pod visokim i dugim zidom kraljevskog brodogradilišta, čuo se gromki muški smijeh i veselo skandiranje: „Repete! Repete!ˮ
_________________________________
NENAD PERKOVIĆ rođen je 1966. u Zagrebu, gdje je završio gimnaziju i fakultet.
Pjesme, prozu, osvrte, kritike i druge tekstove objavljuje od početka osamdesetih u Poletu, Pitanjima i Oku, kasnije u Quorumu, Zarezu, Libri Liberi i Vijencu.
Do sad su mu objavljene knjige:
– „Studentska kuharica”, kulinarski priručnik za posljednje od pripadnika Alan Ford generacije čiji je koautor uz sadašnju suprugu Andreju Jureković. Zagreb, Mladost, 1990.
– „Bilo kakav Jeruzalem”, tarot-triler o tajanstvenom rukopisu kupljenom od Ciganina za jeftine pare, u izdanju Grafičkog mozaika 2005.
– „Mirko uči zen” prvi hrvatski zen-roman objavljen integralno u časopisu Libra Libera br. 23, Zagreb 2008.
– „Zlatousti – knjiga pitanja i odgovora” strip, gdje je autor teksta (autor crteža je slikar Davor Krelja) u izdanju Erasmusa 2011.
– „Zapisi iz čudne šume“ , zbirka kolumni, tekstova i crteža, u izdanju Eneagrama, Zagreb, 2013.
– „Dobročiniteljev grob“, roman, Sakcinski-media, Varaždin, 2023.
Preko trideset godina radio je kao novinar i urednik u brojnim redakcijama, mahom na području kulture. Danas uglavnom njeguje mali vrt, kuha i piše fantastiku.
čovjek-časopis 