GRAD-BOLNICA
kad bi se barem netko sjetio da sam sama u sobi,
donio malo lošeg šećera:
tijelo samo zajednički može biti uništeno,
ili se pretvori u spomenik
već krutu, ne sasvim otesanu,
prodavač i poštar uvijek me dotiču rukavicama,
ali pogled u kojem je voda gladna
mogao bi mi dati privid mekoće
sat kuca, tjerajući krv do vrhova prstiju
onome tko dođe s najslađom smrću, rekla bih:
ne volim te
ali izmislit ću za tebe novu vrstu dodira,
kad mrak pojede dvorište i cestu
slušaj:
to se ljubav približava nepojmljivo sporo
kao san francisco los angelesu
***
KUĆA KOJU TREBA IŠČUPATI
dok su zidovi bili zeleni i rasli,
nisam se bojala geparda
bez ruža na usnama
sjela bih na kauč
i promatrala krvavo kidanje utrobe
u pejzažu tako lijepom da je bilo jasno da postoji
samo za potrebe safarija
afrika je riječ koja se izgovara brzo, kao gnu,
ili zapne u grlu poput hrđavog brodića
što sa svojim neželjenim putnicima
treba pasti u želudac
da bi blaga mučnina zamijenila bol
svi koje volim su s druge strane vode
između žutih lelujavih zidova
telefon me vreba
***
RUSALKA ČITA
kao upaljač na lošijem rock-koncertu
kad pjevač kaže “ajmo, sad svi”,
tako, ugodno pogrešno, u mraku sjaje oči
a ja
iz vode izvađena
s algama na toplijim mjestima
s ribama zubima okačenima o bradavice
glasno čitam
za stolom preda mnom mladi par večera
raka golemih kliješta, preskupog za moj jezik
jeste li znali da na korejskom
tanjur znači spokoj, a vilica nerazumijevanje
moje riječi padaju po njima kao pahulje od šećerne vate,
pogrešno ugodne i pomalo ljepljive
kad izrazim namjeru da si propucam mozak,
pljesak izlazi iz korita
i diže se
***
TRG JEFFA DAHMERA
na sredini, umjesto konjanika,
frižider
s odsječenom ljudskom glavom na najvišoj polici
i senfom sa strane
neka znaju osvajači:
moja glad je strašnija
***
NEDJELJNA NADA
imam i ja pravo na njihovu ljepotu,
premda dolazim praznih ruku, prekasno
plove k meni: deset, dvanaest, trinaest
svijetlećih ptica na tamnoj vodi
još im kljunovi mirišu na grickalice
stari je običaj, nema ništa loše u tome,
da odrasli djeci skidaju skalp
i bacaju najbistrije komadiće mozga
u duga nepovratna grla
ja bih mogla biti spasiteljica labudova, mislim,
ne tražim zauzvrat čak ni kuću,
samo da mi dopuste vidjeti
prirodu svog popustljivog odnosa prema površini
kad su im glave pod vodom,
gubim ih kao što gubim patke
kad kažem “nedostaješ mi”,
postaju ptice s razglednice, do maločas uronjene
u nerealni sjaj sunca
na pozadini nečijeg prvog spoja
imam i ja pravo na njihovu ljepotu,
premda je već vrijeme večere,
varivo od graha čeka me kod kuće, gusto, pregusto,
i ne znam kako se izvući iz ove zime
___________________________________
MARTINA VIDAIĆ (Zadar, 1986.) diplomirala je kroatistiku i do sada objavila zbirke pjesama Era gmazova (nagrada Goran za mlade pjesnike; SKUD IGK, 2011.), Tamni čovjek Birger (V.B.Z, 2016.) i Mehanika peluda (Nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju zbirku pjesama u dvogodišnjem razdoblju; HDP, 2018.), romane Anatomija štakora (Naklada Ljevak, 2019.) i Stjenice (Naklada Ljevak, 2021.) te poetsko-proznu knjigu Trg, tržnica, nož (Nagrada Janko Polić Kamov za knjigu godine, HDP, 2021.).
Pjesme su joj prevedene na nekoliko jezika i objavljene u brojnim antologijama i izborima.
čovjek-časopis 