SVAKI POSJET DOMA TRAJE BESKONAČNO
hipnotiziram se prelazeći
prstom po rubu stola
četiri pregiba
nijeme utjehe
stare tajne okupiraju
sve kutove bakine kuće:
tavan s kojeg si skoro pala
jer nisu dovoljno pazili
grmovi za skrivanje
umjesto hortenzije
viri čupava glava
sjedim usred gredice vrta
jedem grašak kao bombone
uzaludno čekam tatu
u blagovaonici na vječnoj straži
drvo života umire
slušajući uvijek iste priče
da sam barem
opet dijete
i mogu razbiti vazu
usred vaših svađa
nakon odlaska
sa sobom povedem
slijepog putnika
sjeta me drži za ruku i
tjera da pričam s njom
stavljam slušalice
pojačavam zvuk
preko dopuštene glasnoće
riskirat ću gluhoću
samo da je više ne čujem
***
UPUTE ZA UMIRANJE
u našoj se obitelji
ništa ne izgovara
ni tuga ni ljubav
koliko prešućenog
stane u jednu riječ
kad je izgovaraš
šest desetljeća
braco
***
PREVISOKA ZA OVU VOŽNJU
provlačim se
kroz paučinu tvojih dodira
kuća ogledala lomi
svaki pokušaj bijega
pod tvojim jezikom
ja sam šećerna vata
opijena zadnjim svjetlima lunaparka
glavna atrakcija
slobodan pad
iz tvojih očekivanja
i onda sve ponovno
vrtuljak dok ne povratim
***
PRAZNA ČEKAONICA
mogla sam preboljeti
tri karcinoma
roditi dijete
preskočiti mjesec
ti ništa ne bi znala
Google photos
ekspresni put u središte tugovanja
za koje si mi poslala kartu
bez povratne adrese
vlak se prevrnuo
konduktera nema
prekapam po vagonima
uzaludno tražim objašnjenje
jedini teret koji prevozi
tegle pitanja pokvarene od stajanja
možda ti je pas
pojeo mobitel
još se tješim
nema te svađe
za koju ne bih mijenjala
potpunu šutnju
***
WADI RUM
tišina tako glasna
da mi pucketa u ušima
kao da mi je glava
obložena vatom
koliko života spava u pustinji?
kako možeš biti tako beskrajno prazna
a tako puna života?
nikada dosad nisam pronašla mjesto
na kojem ne čujem svoje misli
tako smo sićušni
i veliki
da mi to sve ne stane u dušu
ovakvo prostranstvo
na kojem čitava i potpuna
samo postojim
***
NE IZLAZIM IZ KUĆE BEZ KNJIGE
da me ostaviš predugo
s vlastitim mislima
utopila bih se
u šalici hladnog čaja
iako znam plivati
______________________________________
PETRA ČEČ (1990.), djevojčica iz Varaždina, psihologinja i gestalt psihoterapeutkinja u Zagrebu. U srednjoj školi sudjelovala je u Literarnoj grupi i državnom Lidranu. Izbor pjesama iz te faze joj je objavljen u zbornicima („Za istinu ne treba naslov (2008.)“, „Moj tata plače u kinodvoranama (2010.)“, „Aritmia (2015.)“, „Trinaesti (2016.)“). Vraća se pisanju nakon deset godina i pohađa radionice poezije kod Ognjenke Lakićević i Olje Savičević Ivančević. Pjesme su joj objavljene u Vavilonskoj biblioteci, na stranicama Čovjek-časopis, Strane, Astronaut i u elektronskom zborniku Bludni stih. Ušla je u širi izbor za nagradu „Na vrh jezika“ 2020. godine i 2022. godine te u izbor deset najboljih rukopisa za nagradu Mak Dizdar 2022. godine s neobjavljenom zbirkom poezije „Sramežljivost krošnji“. Neobjavljen rukopis pohvaljen je na natječaju Milivoj Cvetnić za najbolju pjesničku zbirku 2023. godine. „Sramežljivost krošnji” izabrana je za najbolji rukopis mladog autora na natječaju „Pjesnički susreti u Drenovcima” 2023. godine.
čovjek-časopis 