Sve je počelo kad sam doselila u naš stari stan, i tek s povratkom shvatila koliko je dotrajao. Nije bio onaj ugodni dom kojeg sam se sjećala. U nastojanjima da to promijenim, renovirala sam sve što sam mogla – pločice, parkete, zidove, stolariju, prozore, kupila novi namještaj. Napokon je poprimio obličja onog što sam priželjkivala. Jednu večer, nedugo nakon završetka radova, kad sam sjedila na kauču i uživala upijajući atmosferu svježe uređenog doma, prvi sam put čula glasne jecaje.
U početku nisam bila sigurna kakav je to zvuk. Možda je zavijanje vjetra ili je neki problem s cijevima. Nisam uspjela dokučiti, ali sam pojačala glasnoću glazbe da me ne ometa. Počela sam primjećivati da se svakoga dana zvuk čuje u isto vrijeme. Nije do vremenskih uvjeta, shvatila sam. Prislonila sam uho na sve cijevi u stanu. Ne čini se ni da su one izvor jezivog zvuka. S vremenom sam shvatila da slušam neutješni plač odrasle osobe, i da nema namjeru stati. Nešto kasnije detektirala sam da je izvor tih zvukova susjeda iz prizemlja, u stanu ispod. Stara žena koja je na hodniku uvijek nasmiješena čavrljala sa susjedima. Čim bi zatvorila vrata, nekontrolirana bujica jecaja protutnjala bi van. Pitala sam se čuje li to itko osim mene. Ne znam, nitko nikada nije o tome govorio.
U današnjim zgradama susjedi postaju nehotični ali i nevoljni sudionici u vašim životima, neizgovorena podrška ili za leđima izgovorena osuda. Znaju kad ste došli doma jutros. Znaju čak i je li netko došao s vama. Znaju jeste li povraćali nakon previše vina, a znaju i kad ste se popišali, posrali i istuširali. Znaju kad perete rublje i suđe. Znaju kad se posvađate i, ono najintimnije, znaju kad plačete. Također znaju kad ne idete na posao. Iz svih tih djelića informacija rekonstruiraju vaš život. Vi zapravo imate dva života – onaj koji mislite da živite i onaj koji vaši susjedi čuju da živite.
Sjećam se da me, kad sam napokon ustanovila da sam svakodnevni svjedok neutješnog plača koji bi trajao satima, prožela jeza i intenzivna nelagoda. Tulež se odbijao o zidove, klizio niz namještaj i titrao u zraku sobe. Titrao u ritmu otkucaja srca, u ritmu disanja. Prožeo je cijelo moje biće i nije više bilo moguće razlučiti mene od plača, plač od susjede, susjedu od mene. S vremenom se toliko normalizirao da je naprosto postao dio zvučnog inventara stana, poput kamiona koji dovozi kruh u šest ujutro ili crkve čije nepotrebno glasno zvono u podne iritira susjedstvo. Kad mi se jednom prilikom slučajno u ridanju pridružila i ona, taj me neočekivani duet uznemirio, a zatim i zabavio do te mjere da nisam mogla nastaviti plakati.
Kad je na susjedinim vratima nakon nekoliko dana tišine osvanula policijska plomba, bila sam sigurna da si je napaćena starica oduzela život. Nitko ništa takvo nije sugerirao, ali ja sam to svejedno znala. Upravo sam ja bila tihi svjedok njezine patnje i njezina plača. Kako je prvotno bilo neobično živjeti u jecajima, tako je sada bilo neobično živjeti bez njih.
Jedan sam se dan i sama nekontrolirano rasplakala. Nakupilo mi se. Moj je plač, međutim, puno povoljniji za susjede, ali i za potencijalnu aneurizmu. Crvenog lica jecam i šmrcam i uzdišem, rijetko kad ispuštam zvuk, a od napora naprezanja boli me glava. To me izmori i onda prazna odlazim leći.
Nakon njezina samoubojstva, cijeli sam stan osjećala kao čudan. Može li te samo smrt spasiti od neutješnog plakanja?
Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da intenzivnije i češće plačem nego prije. Briznula bih u plač čim bih otključala vrata stana, ušla u tuš ili legla u krevet. Nekad bi suze navrle dok sam obavljala svakodnevne radnje poput ribanja suđa, pranja zubi ili nakon što bih slučajno pogledala samu sebe u oči prolaskom kraj ogledala. Jedna kriva pomisao i gotovo. Netko mora nastaviti tradiciju ridanja, samo se ta tradicija ne spušta kroz naraštaje, već se prenosi dizanjem po katovima ulaza. Na svoje zaprepaštenje, shvatila sam da sam preuzela susjedinu ulogu. Prokletstvo plakanja oslobodilo se iz tijela preminule susjede i opsjelo moje tijelo, obuzelo moj život.
Život koji sam prije osjećala kao pun mogućnosti za sreću i zadovoljstvo, sad je postao niz radnji koje moram obavljati kako bih nastavila biti funkcionalna samostalna osoba. Razvila sam mehanizme kojima svakodnevno aktivno susprežem plač. Iza grozne i neizdržive faze ridanja nastupila je jednako bolna, ali manje teatralna faza praznine. Plakanje se dogodi tek toliko da me podsjeti da sam i dalje živa, i dalje nesretna. Moji mehanizmi obrane popuste jednom dnevno, gotovo uvijek u isto vrijeme. Ne vidim izlaz iz ovoga. Misli o suicidu pokušavam odagnati mišlju:
Ako ja odem, tko će mojoj susjedi kat iznad objasniti što se događa u prvom tjednu ridanja, kad krene početak kraja?
__________________________________________
IVANA BUTIGAN (Zagreb, 1987.) diplomirala je komparativnu književnost i portugalski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Godine 2021. počela je pisati kratke priče, koje su joj najdraža forma. Ušla je u uži izbor natječaja Sedmica & Kritična masa 2022. godine.
Osvojila je nagradu Prozak za 2022. godinu, na temelju koje objavljuje ovu zbirku.
fotografija autorice: Marko Radoš
čovjek-časopis 